REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-219/2023.-25.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 26. studenoga 2024. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika SČ, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržanih u čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213448106 od 28. svibnja 2008. koji je solemniziran pred Javnim bilježnikom Javorkom Martinić u Zaboku dana 30. svibnja 2008. pod brojem OV-22/08, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

II. Nalaže se tuženiku na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 8.426,22 EUR i to sa kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 0,39 EUR koja teče od dana 10.9.2008.

- 13,61 EUR koja teče od dana 10.10.2008.

- 27,73 EUR koja teče od dana 10.11.2008.

- 14,43 EUR koja teče od dana 10.12.2008.

- 39,67 EUR koja teče od dana 10.1.2009.

- 43,43 EUR koja teče od dana 10.2.2009.

- 55,8 EUR koja teče od dana 10.3.2009.

- 37,82 EUR koja teče od dana 10.4.2009.

- 37,51 EUR koja teče od dana 10.5.2009.

- 34,33 EUR koja teče od dana 10.6.2009.

- 36,15 EUR koja teče od dana 10.7.2009.

- 32,65 EUR koja teče od dana 10.8.2009.

- 35,96 EUR koja teče od dana 10.9.2009.

- 30,68 EUR koja teče od dana 10.10.2009.

- 33,88 EUR koja teče od dana 10.11.2009.

- 34,47 EUR koja teče od dana 10.12.2009.

- 44,33 EUR koja teče od dana 10.1.2010.

- 50,92 EUR koja teče od dana 10.2.2010.

- 48,41 EUR koja teče od dana 10.3.2010.

- 58,24 EUR koja teče od dana 10.4.2010.

- 62,98 EUR koja teče od dana 10.5.2010.

- 75,86 EUR koja teče od dana 10.6.2010.

- 85,79 EUR koja teče od dana 10.7.2010.

- 72,91 EUR koja teče od dana 10.8.2010.

- 110,41 EUR koja teče od dana 10.9.2010.

- 94,15 EUR koja teče od dana 10.10.2010.

- 96,77 EUR koja teče od dana 10.11.2010.

- 107,38 EUR koja teče od dana 10.12.2010.

- 130,47 EUR koja teče od dana 10.1.2011.

- 105,41 EUR koja teče od dana 10.2.2011.

- 112,9 EUR koja teče od dana 10.3.2011.

- 103,34 EUR koja teče od dana 10.4.2011.

- 124,14 EUR koja teče od dana 10.5.2011.

- 143,5 EUR koja teče od dana 10.6.2011.

- 148,59 EUR koja teče od dana 10.7.2011.

- 227,85 EUR koja teče od dana 10.8.2011.

- 150,92 EUR koja teče od dana 10.9.2011.

- 141,38 EUR koja teče od dana 10.10.2011.

- 142,01 EUR koja teče od dana 10.11.2011.

- 142,04 EUR koja teče od dana 10.12.2011.

- 152,68 EUR koja teče od dana 10.1.2012.

- 158,91 EUR koja teče od dana 10.2.2012.

- 159,69 EUR koja teče od dana 10.3.2012.

- 155,48 EUR koja teče od dana 10.4.2012.

- 157,62 EUR koja teče od dana 10.5.2012.

- 162,23 EUR koja teče od dana 10.6.2012.

- 156,88 EUR koja teče od dana 10.7.2012.

- 157,32 EUR koja teče od dana 10.8.2012.

- 148,13 EUR koja teče od dana 10.9.2012.

- 151,16 EUR koja teče od dana 10.10.2012.

- 153,30 EUR koja teče od dana 10.11.2013.

- 156,39 EUR koja teče od dana 10.12.2013.

- 150,5 EUR koja teče od dana 10.1.2014.

- 137,58 EUR koja teče od dana 10.2.2014.

- 139,6 EUR koja teče od dana 10.3.2014.

- 138,08 EUR koja teče od dana 10.4.2014.

- 135,28 EUR koja teče od dana 10.5.2014.

- 134,72 EUR koja teče od dana 10.6.2014.

- 136,98 EUR koja teče od dana 10.7.2014.

- 141,13 EUR koja teče od dana 10.8.2014.

- 142,64 EUR koja teče od dana 10.9.2014.

- 141,45 EUR koja teče od dana 10.10.2014.

- 146,04 EUR koja teče od dana 10.11.2014.

- 147,26 EUR koja teče od dana 10.12.2014.

- 147,74 EUR koja teče od dana 10.1.2015.

- 148,02 EUR koja teče od dana 10.2.2015.

- 148,02 EUR koja teče od dana 10.3.2015.

- 148,02 EUR koja teče od dana 10.4.2015.

- 148,02 EUR koja teče od dana 10.5.2015.

- 148,02 EUR koja teče od dana 10.6.2015.

- 148,02 EUR koja teče od dana 10.7.2015.

- 148,02 EUR koja teče od dana 10.8.2015.

- 148,02 EUR koja teče od dana 10.9.2015.

- 148,02 EUR koja teče od dana 10.10.2015.

- 148,02 EUR koja teče od dana 10.11.2015.

- 148,02 EUR koja teče od dana 10.12.2015. do isplate,

koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31. prosinca 2022. obračunava po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1. siječnja 2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a (''Narodne novine'' broj 114/22) te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''Narodne novine'' broj 156/22) i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište, referentna stopa, koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržanih u čl. 2. i čl. 23. D. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213448106 od 28. svibnja 2008. koji je solemniziran pred Javnim bilježnikom Javorkom Martinić u Zaboku dana 30. svibnja 2008. pod brojem OV-22/08, kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) i naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.800,00 EUR sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude 8. siječnja 2025. do isplate koja se na navedeni iznos obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena do 31. srpnja 2015.; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište, referentna stopa, koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su stranke zaključile ugovor o kreditu broj 3213448106 od 28. svibnja 2008. kojim je tuženik odobrio stambeni kredit tužitelju u iznosu od 97.799,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Tuženik je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – CHF. Ista je odredba prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena i ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan te u povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

1.1. Tužitelju kao prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja CHF, koji je bio veći jer je ugovoreno da se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF te je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz CHF uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strna na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio. Neizvjestan je bio i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora.

1.2. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne.

1.3. Tuženiku je omogućeno na taj način stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena. Ulaznu i izlaznu naknadu stranke nisu odredile, već je isključivo ovisila o aktima tuženika odnosno dužnu činidbu je mogao samo on izračunati. Svoje kreditne proizvode tuženik je prezentirao kao gotove, unaprijed pripremljene po formuliranom standardnom obrascu i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Tužitelju nije objašnjeno koji je to opravdani razlog za ugovaranje plaćanja naknada i zašto visina ulazne naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Sama činjenica da je o tome ovisna visina naknada, potvrđuje da time nisu pokriveni nikakvi stvarni troškovi tuženika. Visinu naknade tuženik je sam odredio i time su korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj i što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

1.4. Prema čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe smatraju se nepoštenima.

1.5. Nadalje je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., između ostalog, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora o kreditu nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

1.6. Tužitelj se poziva i na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između stranaka. U smislu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude po tužbi podnijetoj u smislu čl. 502. a istog zakona te je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. a Zakona o parničnom postupku.

1.7. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

1.8. Stranke su zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR. Zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu jer njegovim zaključenjem nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a samim time i gubitak pravnog interesa za podnošenjem tužbe. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u predmetu Rev 2686/2018 12. veljače 2019. zauzeo pravno stajalište kako činjenica da su ugovorne strane zaključile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kojim su odredbe iz inicijalnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Zato tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe. Tužitelj se poziva i na presudu Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojem je zauzeto stajalište da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, već se moral uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što u konkretnom slučaju nije uspostavljeno. Poziva se i na tri pravila o učincima ništetnosti z presuda Suda Europske unije u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15. Ističe da doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je praksom Suda Europske unije počevši od presude broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske u kojem je u čl. 145. C st. 1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

1.9. Tužitelj smatra da ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi ugovora po čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s čl. 296. st. 1. i 324. st. 1. i 2. istoga zakona. Poziva se i na čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima u odnosu na zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa do konačne isplate.

2. Podneskom od 30. travnja 2024. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbene zahtjeve tužitelja. Spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Osporio je manifestacijski zahtjev tužitelja te je zbog neodređenost tužbenog zahtjeva predložio odbaciti tužbu. Osporio je tužitelju svojstvo potrošača. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužitelja.

3.1. Dodatkom ugovora o kreditu položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je zakonom bila točno propisana procedura po kojoj se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, način provjere izračuna konverzije uz obavijest potrošača o tome. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, a tužitelj je odlučio želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom. Kako je konverzija provedena sukladno odredbama zakona, njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.

3.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. daje potrošačima isključivo pravo na zatezne kamate na tzv. preplatu iz konverzije, a što nije predmet ovoga postupka. Prema stavu istoga suda od 1. lipnja 2022. odluka u kolektivnom sporu ne odnosi se na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak. Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja roba ili pružatelja usluge. Osporio je i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamatama, smatra da zatezne kamate eventualno teku od dana podnošenja zahtjeva.

3.3. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita naveo je da iste u cijelosti osporava. S ulaznom naknadom je tužitelj bio upoznat kao i s točno određenim iznosom koji mora podmiriti. Ista pokriva operativne troškove, materijalne troškove, troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova. Načelno ne uzrokuju štetu potrošača odnosno neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka. Naknada za prijevremenu otplatu kredita bila je također određena upućivanjem na tuženikove akte koju ta naknada jasno određuje, nije mijenjana u cijelom razdoblju otplate kredita, s istom je tužitelj bio upoznat u vrijeme zaključenja ugovora, nije ugovorena kao obveza plaćanja kamata te je dio redovnog poslovanja tuženika i predstavlja cijenu usluge banke navedenu u katalogu tuženikovih proizvoda i naplaćuju ju i druge banke. Ugovorne odredbe o naknadama su jasne, razumljive i lako uočljive. Predložio je odbaciti tužbu, podredno odbiti sve tužbene zahtjeve tužitelja uz dosudu naknade parničnog troška tuženiku.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dopis na str. 8 spisa, u ugovor o namjenskom kreditu na str. 9-14 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 15 spisa, u potvrdu javnog bilježnika na str. 16-17 spisa, u dokumentaciju na str. 47-50 spisa, u podatke o prometu po računu na str. 65-72 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. 141-150 spisa, u dopis na str. 160 spisa, u izračun konverzije na str. 162-168 spisa, u prijedlog izmjene ugovora o kreditu na str. 170 spisa, u obvezne radnje pri odobravanju kredita na str. 220-221 spisa, u dokumentaciju na str. 252-259 spisa, saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Nije bila sporna činjenica da su zaključile predmetni ugovor o kreditu broj 3213448106 dana 28. svibnja 2008.

7. Predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.700,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 240 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,80% godišnje. Kredit je odobren za kupnju stana. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 688,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su dana 7. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu. ZIDZPK). Ugovorne strane suglasno su utvrdile da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 77.028,85 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR Hrvatske narodne banke na taj dan.

8.1. Nadalje, ugovorne strane suglasno su utvrdile da ukupni iznos preplate iznosi 30.098,93 kn te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, koji će dospijevati nakon sklapanja dodatka ugovora na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s time da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da na dan sklapanja dodatka ugovora, a nakon obračuna učinka konverzije, uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju, preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 48.851,95 EUR, koji se iznos korisnik kredita obvezao otplatiti u anuitetima, a mjesečni iznos anuiteta iznosio je 423,26 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., H,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor zaključio u privatne svrhe i to za kupnju stana. Cijeli iznos je utrošen u tu svrhu. Nije bio vlasnik OPG-a, obrta ili trgovačkog društva. U banci su mu ponudili zaključenje ugovora o kreditu u valuti CHF, EUR ili kn. Kredit u CHF bio je daleko najpovoljniji i ponuđen kao najpouzdanija i najstabilnija valuta. Zaključio je da mu se najviše isplati zaključiti ugovor o kreditu u valuti CHF. Nije bio upozoren na valutni rizik. Nije mu rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Bilo mu je objašnjeno da je dužan platiti ulaznu i izlaznu naknadu. Ne sjeća se u kojem postotku, ali ako je to pisalo u ugovoru, onda je s tim postotkom bio upoznat. Pretpostavlja da mu je objašnjeno koje troškove podrazumijeva ulazna i izlazna naknada, ali se toga ne sjeća. Rate kredita su nakon nekog vremena počele rapidno rasti, jedno je vrijeme uzeo moratorij od godine dana na otplatu kredita, i to kad je dobio dijete i kad mu je supruga bila nezaposlena. Zaključio je ugovor o konverziji kredita i ne sjeća se da bi bio upozoren da time gubi pravo na osporavanje odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Ugovor je sastavila banka i nije mogao utjecati na ugovorne odredbe osim na izbor valute uz koju je vezana glavnica kredita. Ugovor je pročitao i sve mu je bilo jasno. Dobio je otplatni plan. Bio je svjestan da rata kredita može rasti, ali u manjem postotku, a ovo što se dogodilo nije mogao zamisliti ni u najgorim noćnim morama.

9.5. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja i svjedokinja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.

9.6. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/2007, u daljnjem tekstu: ZZP/07) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost dijela odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) odnosno od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 17. svibnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.

16.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da je tužitelju predočeno jedino da je predmetni kredit najpovoljniji, tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/07. Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR, a navedeno je prešutio tužitelju. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužitelju kao najpovoljniji kredit.

16.2. U trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, pravomoćno je bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule, uslijed čega tužitelj nije mogao raspolagati svim saznanjima relevantnima za ništetnost, temeljem kojih bi mogao donijeti valjanu odluku.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17.3. Prema čl. 96. st.1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

17.4. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe domaćeg zakonodavstva proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

17.5. Ističe se i pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (Zaključak pod točkom 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

17.6. Nadalje nije jasno iz ugovora na što se odnose sporne naknade i koji se troškovi istima naknađuju. Također je nejasno na koji način su naknade ovisne o iznosu kredita.

17.7. Bez obzira što je tužitelj u odnosu na ulazne i izlazne naknade postavio samo deklaratorni tužbeni zahtjev, a ne i kondemnatorni, sud je istog prihvatio. Postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom se cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist. Sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe o takvim naknadama te nakon pravomoćnosti deklaratornog tužbenog zahtjeva tužitelj ima mogućnost postaviti poseban kondemnatorni zahtjev u odgovarajućem postupku, kojeg opravdava deklaratorno utvrđenje ništetnosti takvih odredbi te tužitelj nedvojbeno od ishoda sudskog postupka opravdano može očekivati određenu pravnu korist po osnovi isplate temeljem ništetnosti takvih odredbi.

18. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio prema onima koje bi plaćao da je primijenjen početni tečaj.

19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 8.426,22 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 1,41 EUR. Za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 8.424,81 EUR.

19.2. U odnosu na tzv. negativne razlike valja reći da tuženik nije potrošač, već financijska institucija, dakle, trgovac, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne.

19.3. Osim toga, tuženik u ovom postupku nije istaknuo prigovor radi prijeboja niti materijalnopravni prigovor prebijanja.

19.4. Dodatkom ugovora o kreditu po čl. 5. st. 1. utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015.

19.5. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju po čl. 19. c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF.

19.6. Tuženik je općenito prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka kao nepotrebnom, ali nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka, no i dalje je osporavao osnov tražbine tužitelja koji po tuženiku nema pravo ni na kakvu restituciju.

19.7. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

19.8. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se je bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

21. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a. Parnični trošak tužitelja obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 24. srpnja 2023. i 30. travnja 2024. (tbr. 8/1-po 100 bodova), zastupanja na ročištima 10. listopada 2023., 7. veljače 2024. i 26. studenoga 2024. (tbr. 9/1-po 100 bodova), što ukupno iznosi 600 bodova odnosno 1.200,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). PDV na taj iznos jest 300,00 EUR, što ukupno iznosi 1.500,00 EUR.

22.1. Tužitelju pripada i trošak vještačenja od 300,00 EUR, dok mu ne pripada trošak sudskih pristojbi jer je po zakonu kao potrošač oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovom sporu pa mu pristojbena obveza nije ni nastala.

22.2. Ukupni parnični trošak iznosi 1.800,00 EUR, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan.

22.3. Tuženik nije uspio u parnici pa mu ne pripada ni naknada parničnog troška.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 8. siječnja 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Martina Radić Šunjić, Split, Tolstojeva 37/II

2. Odvj. Kruno Knežević, Zagreb, Lopašićeva 6

3. eOglasna ploča suda