REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1432/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u od Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 26. studenog 2024., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja i tuženika, a objavljene 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženome OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju KM, [adresa], iznos od 26.386,23 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

EUR 18,93 počev od 14/01/2009 do isplate

EUR 16,48 počev od 11/02/2009 do isplate

EUR 30,30 počev od 19/02/2009 do isplate

EUR 13,66 počev od 14/04/2009 do isplate

EUR 11,77 počev od 20/05/2009 do isplate

EUR 8,09 počev od 12/06/2009 do isplate

EUR 11,37 počev od 17/07/2009 do isplate

EUR 6,55 počev od 12/08/2009 do isplate

EUR 10,28 počev od 14/09/2009 do isplate

EUR 4,58 počev od 15/10/2009 do isplate

EUR 7,55 počev od 09/11/2009 do isplate

EUR 7,17 počev od 15/12/2009 do isplate

EUR 18,15 počev od 11/01/2010 do isplate

EUR 24,38 počev od 22/02/2010 do isplate

EUR 33,29 počev od 06/04/2010 do isplate

EUR 32,67 počev od 19/04/2010 do isplate

EUR 38,60 počev od 27/05/2010 do isplate

EUR 73,31 počev od 01/10/2010 do isplate

EUR 73,31 počev od 01/10/2010 do isplate

EUR 73,31 počev od 01/10/2010 do isplate

EUR 73,31 počev od 01/10/2010 do isplate

EUR 122,63 počev od 25/05/2011 do isplate

EUR 127,43 počev od 26/05/2011 do isplate

EUR 127,43 počev od 26/05/2011 do isplate

EUR 132,21 počev od 30/05/2011 do isplate

EUR 128,86 počev od 01/06/2011 do isplate

EUR 127,24 počev od 01/06/2011 do isplate

EUR 127,24 počev od 01/06/2011 do isplate

EUR 135,00 počev od 06/06/2011 do isplate

EUR 126,12 počev od 10/06/2011 do isplate

EUR 126,12 počev od 10/06/2011 do isplate

EUR 134,04 počev od 11/07/2011 do isplate

EUR 142,75 počev od 07/09/2011 do isplate

EUR 136,08 počev od 03/11/2011 do isplate

EUR 136,08 počev od 03/11/2011 do isplate

EUR 137,64 počev od 04/10/2012 do isplate

EUR 137,64 počev od 04/10/2012 do isplate

EUR 137,64 počev od 04/10/2012 do isplate

EUR 137,64 počev od 04/10/2012 do isplate

EUR 137,64 počev od 04/10/2012 do isplate

EUR 137,64 počev od 04/10/2012 do isplate

EUR 137,64 počev od 04/10/2012 do isplate

EUR 137,64 počev od 04/10/2012 do isplate

EUR 137,64 počev od 04/10/2012 do isplate

EUR 137,64 počev od 04/10/2012 do isplate

EUR 137,64 počev od 04/10/2012 do isplate

EUR 144,01 počev od 19/10/2012 do isplate

EUR 122,31 počev od 31/07/2013 do isplate

EUR 122,31 počev od 31/07/2013 do isplate

EUR 134,20 počev od 30/08/2013 do isplate

EUR 134,20 počev od 30/08/2013 do isplate

EUR 137,09 počev od 30/09/2013 do isplate

EUR 136,26 počev od 31/10/2013 do isplate

EUR 136,26 počev od 31/10/2013 do isplate

EUR 139,40 počev od 29/11/2013 do isplate

EUR 139,40 počev od 29/11/2013 do isplate

EUR 143,51 počev od 31/12/2013 do isplate

EUR 143,51 počev od 31/12/2013 do isplate

EUR 145,56 počev od 31/01/2014 do isplate

EUR 148,35 počev od 28/02/2014 do isplate

EUR 148,35 počev od 28/02/2014 do isplate

EUR 139,69 počev od 31/03/2014 do isplate

EUR 121,47 počev od 31/03/2014 do isplate

EUR 121,47 počev od 31/03/2014 do isplate

EUR 117,97 počev od 30/04/2014 do isplate

EUR 116,17 počev od 30/05/2014 do isplate

EUR 116,84 počev od 12/06/2014 do isplate

EUR 120,33 počev od 11/07/2014 do isplate

EUR 122,44 počev od 11/08/2014 do isplate

EUR 122,19 počev od 11/09/2014 do isplate

EUR 124,36 počev od 10/10/2014 do isplate

EUR 127,51 počev od 10/11/2014 do isplate

EUR 128,49 počev od 10/12/2014 do isplate

EUR 129,77 počev od 12/01/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 10/02/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 10/03/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 10/04/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 11/05/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 10/06/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 10/07/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 10/08/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 10/09/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 12/10/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 10/11/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 11/12/2015 do isplate

EUR 121,28 počev od 29/01/2016 do isplate

EUR 121,28 počev od 31/03/2016 do isplate

EUR 121,28 počev od 31/05/2016 do isplate

EUR 121,28 počev od 29/07/2016 do isplate

EUR 175,20 počev od 29/09/2016 do isplate

EUR 180,03 počev od 03/11/2016 do isplate

EUR 180,03 počev od 03/11/2016 do isplate

EUR 180,03 počev od 03/11/2016 do isplate

EUR 180,03 počev od 03/11/2016 do isplate

EUR 180,03 počev od 03/11/2016 do isplate

EUR 187,51 počev od 30/12/2016 do isplate

EUR 179,58 počev od 28/02/2017 do isplate

EUR 180,12 počev od 18/04/2017 do isplate

EUR 180,12 počev od 18/04/2017 do isplate

EUR 180,12 počev od 18/04/2017 do isplate

EUR 174,93 počev od 27/04/2017 do isplate

EUR 164,96 počev od 30/06/2017 do isplate

EUR 142,30 počev od 31/08/2017 do isplate

EUR 147,40 počev od 05/10/2017 do isplate

EUR 147,40 počev od 05/10/2017 do isplate

EUR 147,40 počev od 05/10/2017 do isplate

EUR 138,83 počev od 29/11/2017 do isplate

EUR 138,83 počev od 29/11/2017 do isplate

EUR 136.06 počev od 29/12/2017 do isplate

EUR 128,80 počev od 29/03/2018 do isplate

EUR 128,80 počev od 29/03/2018 do isplate

EUR 124,08 počev od 13/04/2018 do isplate

EUR 124,08 počev od 13/04/2018 do isplate

EUR 135,06 počev od 29/06/2018 do isplate

EUR 136,44 počev od 03/08/2018 do isplate

EUR 145,61 počev od 24/08/2018 do isplate

EUR 145,83 počev od 28/09/2018 do isplate

EUR 147,56 počev od 27/11/2018 do isplate

EUR 149,87 počev od 29/11/2018 do isplate

EUR 151,34 počev od 03/01/2019 do isplate

EUR 144,32 počev od 31/01/2019 do isplate

EUR 154,18 počev od 29/03/2019 do isplate

EUR 150,79 počev od 29/05/2019 do isplate

EUR 150,79 počev od 29/05/2019 do isplate

EUR 155,34 počev od 28/06/2019 do isplate

EUR 167,43 počev od 30/08/2019 do isplate

EUR 165,47 počev od 12/11/2019 do isplate

EUR 165,47 počev od 12/11/2019 do isplate

EUR 165,47 počev od 12/11/2019 do isplate

EUR 165,47 počev od 12/11/2019 do isplate

EUR 165,47 počev od 12/11/2019 do isplate

EUR 170,50 počev od 31/12/2019 do isplate

EUR 199,52 počev od 31/03/2020 do isplate

EUR 196,79 počev od 21/04/2020 do isplate

EUR 196,79 počev od 21/04/2020 do isplate

EUR 196,16 počev od 30/04/2020 do isplate

EUR 189,81 počev od 30/06/2020 do isplate

EUR 182,35 počev od 31/08/2020 do isplate

EUR 180,02 počev od 10/09/2020 do isplate

EUR 180,02 počev od 10/09/2020 do isplate

EUR 180,02 počev od 10/09/2020 do isplate

EUR 180,02 počev od 10/09/2020 do isplate

EUR 189,47 počev od 16/10/2020 do isplate

EUR 178,76 počev od 30/12/2020 do isplate

EUR 180,93 počev od 08/02/2021 do isplate

EUR 170,50 počev od 31/03/2021 do isplate

EUR 171,55 počev od 31/05/2021 do isplate

EUR 179,26 počev od 30/07/2021 do isplate

EUR 176,27 počev od 30/09/2021 do isplate

EUR 197,28 počev od 23/11/2021 do isplate

EUR 197,28 počev od 23/11/2021 do isplate

EUR 197,28 počev od 23/11/2021 do isplate

EUR 197,28 počev od 23/11/2021 do isplate

EUR 197,28 počev od 23/11/2021 do isplate

EUR 197,28 počev od 23/11/2021 do isplate

EUR 197,28 počev od 23/11/2021 do isplate

EUR 202,52 počev od 07/01/2022 do isplate

EUR 202,01 počev od 28/02/2022 do isplate

EUR 210,94 počev od 23/03/2022 do isplate

EUR 210,94 počev od 23/03/2022 do isplate

EUR 209,13 počev od 31/05/2022 do isplate

EUR 239,50 počev od 29/07/2022 do isplate

EUR 249,49 počev od 16/09/2022 do isplate

EUR 252,90 počev od 30/09/2022 do isplate

EUR 228,66 počev od 02/11/2022 do isplate

EUR 233,91 počev od 30/11/2022 do isplate

EUR 230,96 počev od 28/02/2023 do isplate

EUR 228,94 počev od 22/03/2023 do isplate

EUR 228,94 počev od 22/03/2023 do isplate

EUR 228,94 počev od 22/03/2023 do isplate

EUR 234,51 počev od 28/04/2023 do isplate

EUR 240,02 počev od 30/06/2023 do isplate

EUR 246,51 počev od 29/09/2023 do isplate

EUR 261,54 počev od 23/10/2023 do isplate

EUR 261,54 počev od 23/10/2023 do isplate

EUR 261,54 počev od 23/10/2023 do isplate

EUR 261,54 počev od 23/10/2023 do isplate

EUR 252,89 počev od 31/10/2023 do isplate

EUR 267,91 počev od 31/01/2024 do isplate

EUR 240,22 počev od 30/04/2024 do isplate

i to do 31.12.2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženome OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju KM, [adresa], troškove postupka u iznosu od 3.385,00 EUR-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počev od 8. siječnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 600,88 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku

- na iznos od 7,15 EUR od dana 22.2.2006 do isplate.

- na iznos od 7,15 EUR od dana 22.2.2006 do isplate.

- na iznos od 7,46 EUR od dana 14.3.2006 do isplate.

- na iznos od 9,57 EUR od dana 15.4.2006 do isplate.

- na iznos od 9,20 EUR od dana 13.5.2006 do isplate.

- na iznos od 6,14 EUR od dana 17.6.2006 do isplate.

- na iznos od 11,52 EUR od dana 12.7.2006 do isplate.

- na iznos od 13,00 EUR od dana 15.8.2006 do isplate.

- na iznos od 9,11 EUR od dana 19.9.2006 do isplate.

- na iznos od 9,95 EUR od dana 17.10.2006 do isplate.

- na iznos od 13,68 EUR od dana 16.11.2006 do isplate.

- na iznos od 11,58 EUR od dana 15.12.2006 do isplate.

- na iznos od 14,13 EUR od dana 11.1.2007 do isplate.

- na iznos od 19,26 EUR od dana 16.2.2007 do isplate.

- na iznos od 15,97 EUR od dana 16.3.2007 do isplate.

- na iznos od 22,05 EUR od dana 13.4.2007 do isplate.

- na iznos od 26,74 EUR od dana 15.5.2007 do isplate.

- na iznos od 31,14 EUR od dana 14.7.2007 do isplate.

- na iznos od 25,61 EUR od dana 11.8.2007 do isplate.

- na iznos od 27,02 EUR od dana 15.9.2007 do isplate.

- na iznos od 33,40 EUR od dana 12.10.2007 do isplate.

- na iznos od 26,78 EUR od dana 13.11.2007 do isplate.

- na iznos od 28,60 EUR od dana 11.12.2007 do isplate.

- na iznos od 20,40 EUR od dana 16.1.2008 do isplate.

- na iznos od 19,52 EUR od dana 14.2.2008 do isplate.

- na iznos od 14,12 EUR od dana 14.3.2008 do isplate.

- na iznos od 13,56 EUR od dana 16.4.2008 do isplate.

- na iznos od 26,14 EUR od dana 16.5.2008 do isplate.

- na iznos od 22,47 EUR od dana 14.6.2008 do isplate.

- na iznos od 23,58 EUR od dana 9.7.2008 do isplate.

- na iznos od 27,58 EUR od dana 19.8.2008 do isplate.

- na iznos od 24,83 EUR od dana 12.9.2008 do isplate.

- na iznos od 12,97 EUR od dana 16.10.2008 do isplate.

- na iznos od 2,58 EUR od dana 11.11.2008 do isplate

- na iznos od 6,92 EUR od dana 12.12.2008 do isplate;

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate

i

r i j e š i o  j e

IV. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 2. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 98179/05 od 14.12.2005., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 92.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi, te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura, niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom periodima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute I njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br.: Pž-6632/17 od 14.6.2018. u točci I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženi, u razdoblju od 01.siječnja 2004. god. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda br.: Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. kojom je odbijena revizija ovdje tužene kao neosnovana. Obzirom na to da su predmetne odluke iz ove točke tužbe javno objavljene, a u tim postupcima je sudjelovao i sam tuženik te je sadržaj tih sudskih odluka praktično notorna činjenica u Republici Hrvatskoj, ovdje ih tužitelj ne prilaže već samo upućuje na njihove oznake i sadržaj. S obzirom da je pravomoćnom presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl.1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 70/19) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj, dok svaki mjesečni anutitet koji je premašio navedeni iznos, predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio, odnosno tuženi stekao bez osnove. Stoga je isti navedeno dužan i vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, obzirom da je nepošten stjecatelj. Tužitelj ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da precizno postavi tužbeni zahtjev pa ovom prilikom paušalno postavlja isti na 13.500,00 Eur te predlaže provesti financijsko vještačenje na okolnost pozitivne razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog stvarno obračunatog I plaćenog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Stoga tužitelj temeljem odredbe čl. 323. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima predlaže da sud po provedenom postupku da donese presudu prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 2. rujna 2024., uz naknadu parničnog troška.

2. Posebno se napominje da je tužitelj podneskom od 29. prosinca 2023. naveo da je zbog povećanog priljeva zahtjeva za dostavom dokumentacije te tužbi u prethodnom razdoblju, prilikom podnošenja odgovora na tužbu omaškom istaknuo da se u predmetnom postupku radi o konvertiranom kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15). Međutim, provjerom dokumentacije uz kreditni odnos između ovdje tužitelja i tuženika, tuženik je utvrdio kako se ne radi o konvertiranom kreditu sukladno ZID ZPK/15 te s tim u vezi ovim putem odustaje od prethodno spomenutih navoda u navedenih u odgovoru na tužbu.

3. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da Sud odbije predmetni tužbeni zahtjev. Osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tužitelj uz tužbu nije dostavio niti jedan dokaz da bi upravo tužitelj izvršio ijednu uplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Korisnik kredita je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Tuženik ističe da je cjelokupno potraživanje iz tužbe u zastari. Naime, tuženik ističe da i u slučaju da Sud prihvati argumentaciju tužitelja da bi se podnošenjem tužbe u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P-1401/2012 prekinuo tijek zastare u odnosu na pojedinačne zahtjeve potrošača, tuženik ističe da su i u tom slučaju svi zahtjevi podneseni Sudu nakon 13. lipnja 2019. godine zastarjeli u cijelosti obzirom da je nakon navedenog datuma istekao petogodišnji zastarni rok od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine. Dakle, obzirom da je tužitelj tužbu podnio sudu 13.06.2023.g. (dakle, nakon isteka petogodišnjeg roka od pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora posl. br. P-1401/2012), zahtjev tužitelja iz tužbe je u zastari. Navedeno je potvrdio i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) u objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) održanoj 31. siječnja 2022., a objavljenom dana 1. ožujka 2022.g. koje tuženik prilaže ovom odgovoru na tužbu. Obzirom da se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate. Stoga, obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku. Nadalje, čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada se zastarni rok prekida: „Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine“. Valja napomenuti da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe) niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove, niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Stoga, da je namjera zakonodavca bila da kolektivna tužba prekida zastaru, isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tuženik smatra da ne može sud odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa. Navedeno je u skladu sa stavom mr.sc. Andrije Erakovića, dipl. iur., sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske u mirovini, iznesenim u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“: „…ako same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicija ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kogentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.“ (Pravo i Porezi, br.9/18, str. 15),„…Posebnim se zakonima vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a…Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njenom smislu(ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona „nema smisla“…“ (Pravo i Porezi, br.9/18, str. 18.) Sličnog stajališta je i mr.sc PM u članku objavljenom pod nazivom „Udružna parnica i zastara restitucijskog zahtjeva – u kontekstu presuda suda EU i Vrhovnog suda RH ili spiritualna interpretacija nacionalnog propisa zemlje kandidata u skladu s Acquis Communautaire zajednice (EU)“: „…Iz toga bi proizlazilo da je jedini ili barem glavni cilj kolektivne (potrošačke) sudske zaštite prekid zastarijevanja pojedinačnih potrošačkih zahtjeva temeljem nepoštenih ugovornih odredaba ugovora. Ako bi to bilo tako, onda bi isto pravilo trebalo upotrijebiti i kod vođenja pojedinačnih postupaka za utvrđivanje ništetnosti nekog ugovora ili njegove odredbe, a ne samo kod potrošačke kolektivne zaštite. No, argument je teško prihvatiti prvenstveno iz načelnih razloga, tj. stoga što se ne uvažava značaj i važnost instituta kolektivne pravne zaštite, koja nikako nije uvedena zato da bi korigirala postojeće rokove zastarijevanja.“ (Hrvatsko pravo u gospodarstvu, str. 1209.) Osim toga, do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe, pod poslovnim brojem P- 1401/2012 (dalje: Presuda), Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, stoga je navedeni postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09). Iz navedenog proizlazi, da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci Rev-2245/17. Slijedom navedenog, tuženik smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara. Tuženik se protivi navodima tužitelja da bi dijelovi odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula bile ništetne. Tužitelj ističe da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN, 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena valutna obveza. Presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredba isključivo je vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos. Valja napomenuti da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“. Stoga, ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač. sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive. Sve navedeno odnosi se na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, a to su: je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Svakako da prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Na navedene okolnosti, tuženik predlaže saslušanje tužitelja i na okolnosti iz tč. 3.b. ovog odgovora na tužbu. Informiranost tužitelja o rizičnosti ugovaranja valutne klauzule Čl. 2. Ugovora stranke su dogovorile: „Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 92.800,00 CHF“ „Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK.“ Tužitelj je u čl. 2. Ugovora o kredita potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Predmetni članak 2. Ugovora smješten na prvoj stranici Ugovora na jasno vidljivom mjestu te isti nije mogao ostati ne primijećen prilikom sklapanja Ugovora. Neutemeljeno je tvrditi da korisnik kredita (i/ili sudužnik) nije bio svjestan rizika kada je predmetna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva, a u slučaju da je korisnik kredita i/ili sudužnik imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Ako je i postojao neoprez korisnika kredita u pogledu njegovog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražio dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice. Nadalje, tuženik ističe kako je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora bio upoznat sa promjenjivošću tečaja valute Ugovora koji se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih tražbina. Tužitelj je, dakle, dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg kako nepovoljnog, ali tako i povoljnog tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, u predmetnoj Presudi, na koju se poziva tužitelj, eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužitelja/potrošača da je rizik postojao. Tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj morao biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužitelj u skladu s prvim uvjetom Direktive bio u razumnoj mjeri obaviješten o postojanju istog. Valja napomenuti da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan. Tuženik smatra da u ovom predmetu treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora. U trenutku sklapanja Ugovora, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužitelja, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužitelja. Stoga je i jasno zašto je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora izabrao baš ovu vrstu ugovora. Naime, primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora. I to je rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njegova. Također, tuženik ističe da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 20 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja. Tuženik je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužitelja i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru. U konačnici i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u Presudi na čijoj primjeni tužitelj inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja. Drugim riječima, u vrijeme sklapanja Ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute. Isto navodi i prof. dr. ĆM u svojoj analizi, za koju Trgovački sud u Zagrebu u Presudi navodi da prihvaća kao stručnu i objektivnu te dodatno navodi sljedeće: „…no, prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke…“ Pod pojmom opisane koincidencije u Presudi navodi se sljedeće: „…jedino što se nije moglo predvidjeti je da će rast tečaja švicarskog franka biti toliko jak, a to je rezultat izvanrednih okolnosti u kojim se na jedinstven i nezabilježen način dogodilo da su u jednom trenutku znatno oslabile tri od četiri valute koje danas tvore SDR, dakle sukcesivno je oslabio američki dolar, EUR-o i nakon toga japanski jen (ovo dijelom zbog prirodne katastrofe u obliku potresa, tsunamija i nuklearne nezgode), što ima obilježja izvanrednog događaja bez presedana… a takav slijed događaja je pojačao pritisak, uglavnom špekulativnog kapitala na franak u obliku povećane potražnje za švicarskim frankom, no ovaj događaj ima značaj potpuno izvanrednog događaja, a što rastu tečaja švicarskog franka daje dodatnu dimenziju izvanrednog događaja koji opravdava primjenu klauzule „rebus sic stantibus“…“ Ovdje tuženik skreće pažnju na odredbu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji: „Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, a koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.“ Drugim riječima, tužitelj je imao i mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti. Tuženik ističe kako je i Sud EU u svojoj odluci broj C-186/16 odlučio da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu između stranka. Naime, Sud EU u presudi broj C-186/16 od 20. rujna 2017. godine, u paragrafu 54 presude, navodi: „… nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluge mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.“ U vezi s gore navedenim, tuženik smatra potrebnim skrenuti pažnju na analizu i zaključke prof. dr. sc. TM u stručnom članku „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ objavljen u Informatoru br. 6669 od 8. ožujka 2021.g. (kao u prilogu) :„Očigledno je da je zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno da između tih (bivših) potrošača i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. U prilog tome stajalištu je i brojka na koju se predlagatelj ZID ZPK/15 u obrazloženju poziva – riječ je o 53.000 građana koji su neposredno bili pogođeni rastom anuiteta, dakle ne i o 70.000 o kojima se danas u medijima spekulira. To posebno naglašavamo iz razloga što je postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u potrošačkim ugovorima jedna od pretpostavaka koja mora biti zadovoljena pri procjeni ništetnosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. U skladu s tim, ako nije postojala znatna neravnoteža između trgovca i potrošača, na strani potrošača, ugovorna odredba ne ispunjava jedan od uvjeta nepoštenosti i zbog toga nije nepoštena. Naime, prema cl.

3. st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorim ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, ne štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.“ Tuženik je tužitelja prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK. Događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, a kako je to objašnjeno u navedenim stručnim analizama, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Stoga, tuženik smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati niti ih je on skrivio. Visina tužbenog zahtjeva. U skladu s navodima iz ovog odgovora na tužbu, tuženik se protivi neodređeno postavljenom tužbenom zahtjevu, dok se u odnosu na njegovu visinu nije niti moguće očitovati jer je ista nepoznata. Tuženik prije svega, a obzirom na konverziju izvršenu sukladno ZID ZPK/15, smatra kako se u ovom postupku radi o pravnom pitanju, te se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem. No, podredno bi se iz tužbe moglo zaključiti kako tužitelj predlaže da se provede financijsko vještačenje uz fiksiranje tečaja CHF na dan isplate kredita za cijelo vrijeme otplate kredita, što bi u tom slučaju predstavljalo u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete, koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu, stoga se tuženik protivi takvom prijedlogu tužitelja. Kada bi Sud i utvrdio ništetnost pojedine ugovorne odredbe, posljedica ništetnosti ne može biti izmjena ugovora na predloženi način. Stoga, ako sud i odredi provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, tuženik se protivi provođenju takvog dokaza kojim bi se eventualna preplata koju tužitelj potražuje utvrđivala fiksiranjem tečaja na dan isplate kredita tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. U odnosu na alternativni zahtjev iz tužbe, tuženik ističe kako je i navedeni zahtjev tužitelja neosnovan jer s obzirom na to da iz svih gore iznesenih razloga ne postoji glavno potraživanje, samim time ne postoje niti zakonske zatezne kamate, slijedom čega se predlaže odbiti i alternativni zahtjev iz tužbe. Isto tako, tuženik napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1277/2022 od 08.03.2023.g. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Dakle, kada je tome tako, tuženica kada ističe prigovor da je prilikom obračuna više primljenog zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu primjene valutne klauzule potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog, tuženica ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženice. Stoga niti nije pravilno pravno shvaćanje suda drugog stupnja da tuženica svoje pravo može ostvariti samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu jer ona na potražuje te iznose, već smatra da te iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primila pa nije niti u obvezi vratiti ti ih kao posljedicu ništetnosti.“ Također, i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VTS“) u odluci broj Pž-2921/2021-4 od 27.07.2022.g. je zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

Neosnovano tužitelj u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja trebao uzeti u obzir da tuženik nije postavio nikakav zahtjev prema tužitelju s osnove premalo plaćenih iznosa anuiteta. Radi se o tome da je prvostupanjski sud u točki 73. obrazloženja sasvim određeno naveo da nije moguće uzeti u obzir isključivo iznose koji su više plaćeni ne uzimajući u obzir i ono što je plaćeno manje od ugovorenog. Dakle, posljedice ništetnosti odnose se na obje ugovorne strane pa ne može samo tužitelj ostvarivati svoja prava na temelju ništetnosti već svaka ugovorna strana je dužna vratiti dugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora kako to navodi prvostupanjski sud, a to u konkretnom slučaju znači da je potrebno uzeti u obzir i ono što je tužitelj platio manje od ugovorenog i za to nije potrebno isticanje nekog zahtjeva, već sud uzima u obzir činjenice koje je utvrdio provedenim vještačenjem. Stoga su razlozi obrazloženja neproturječni sadržaju spisa i u tom dijelu sadrže valjane i jasne razloge.“ Također, brojni su županijski sudovi zauzeli istovjerno pravno shvaćanje kako i VTS, primjerice poput Županijskog suda u Bjelovaru u odluci posl. br. Gž-911/2021-2 od 13. rujna 2021.g., zatim u odluci posl.br. Gž-991/2021-2 od 6. svibnja 2022.g., odluci posl. br. Gž- 607/2022-2 od 9. lipnja 2022.g. i odluci posl.br. Gž-1031/2022 od 26. siječnja 2023.g., u kojima je izrazio sljedeće stajalište prema kojem je prilikom vještačenja potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, dakle potrebno je uzeti u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK: „Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune, odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači da je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni, (…).“ Tuženik, zaključno, ističe kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja i radi promijene valute, podneskom od 2. rujna 2024. uskladio tužbeni zahtjev (list 301-305 spisa), sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22).

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj:98179/05 (list 9- 16 spisa), Otplatni plan (list 157-162 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope (163-166 spisa), Kartica klijenta (list (167-172 spisa), Promet po tekućem računu (list 173-191 spisa), Promet po računu ( list 192-281 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću dipl. oec. stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o., Računovodstvo, financije i porezno savjetovanje (list 284-295 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 315-316 spisa).

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

7. Između stranaka nije bila sporno:

-da su stranke 14. prosinca 2005., zaključile Ugovor o kreditu broj 98179/05

-da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 92.800 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,20 % godišnje

-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po prodajnom tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 5 Ugovora određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,20%,

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

8. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja tužitelja, status potrošača tužitelja, aktivna legitimacija tužitelja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.

9. Saslušan tužitelj iskazao je da je kredit uzeo kako bih uredio stan u kojem i dan danas živi. Kada je došao u banku prvenstveno mu je nuđen kredit u CHF i on mu je prezentiran kao najpovoljniji, u to doba bio je značajno mlađi i to mu se činilo dobrim. Zna da je nuđeni kredit u CHF i on mu je predstavljen kao najstabilnija valuta. Posebno ga nisu upozorili da bi mu rata kredita mogla narasti ali je to pročitao u ug. o kreditu međutim nije očekivao da će mu rata kredita toliko narasti. U odnosu na početnu ratu u jednom momentu ta je rata narasla značajno, odnosno još jedanput koliko je iznosila početna rata. Da je to znao kredit ne bi uzimao. Na njegove inicijalne pokušaje da proba pregovarati o odredbama kredita - to nije prolazilo. Ugovor o kreditu je već bio sastavljen, na njegov sadržaj nije mogao utjecati - mogao ga je samo prihvatiti onakvog kakav je bio ponuđen. Na posebno pitanje pun tuženika odgovara da u trenutku sklapanja ugovora nije imao nikakav obrt niti je imao kakvo trgovačko društvo.

10. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.

11. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu (list 9-16 spisa) i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi uređenja stana. Naime u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

12. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit.

13. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

14. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

15. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takve ugovorne odredbe, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

18. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za tuženika od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022.

19. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

21. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

22. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću dipl. oec. stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o. Računovodstvo, financije i porezno savjetovanje u Zagrebu.

23. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 26.386,23 EUR. U izračunu su prikazani svi anuiteti koji su plaćeni u cijelosti prema dostupnoj dokumentaciji u spisu. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -600,88 EUR. 24. Nalazu i mišljenju stranke nisu prigovarale.

25. Ocjenjujući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, valja reći da je sud isti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke, i u skladu s zadatkom koji mu je dao sud.

26. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

27. Tužitelj je, kako je već rečeno, tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim u cijelosti. Protivljenje tuženika preinaci tužbe nije osnovano, jer se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), a prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelj može, iznimno od st. 1. tog članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako tužitelj nije mogao točno precizirati tužbene zahtjeve prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, to isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

28. Također, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 600,88 EUR-a uz zakonske zatezne kamate, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

29. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja nije osnovan, jer je tuženik primljene uplate prihvatio i knjižio ih na partiju kredita tužitelja, pa su iste dakle bile prihvaćene kao uplate u ime i račun tužitelja, a i činjenica da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo s tužiteljem kao primateljem kredita, tako da je isti jedini ovlašteni tužitelj i aktivno legitimiran u predmetnom ugovornom odnosu.

30. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

31. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, zastupanja na ročištima održanim 09.04.2024., i 26.11.2024., za sastav podnesaka od 12.01.2024., 02.09.2024., 14.10.2024., za svaku radnju u naknada u iznosu od 250 bodova, odnosno 500,00 Eura, sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 625,00 EUR-a.

Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 260,00 EUR-a ili sveukupno 3.385,00 EUR-a, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik. Tužitelju nije priznat trošak za podnesak od 9.4.2024., budući mu je za taj dan priznat trošak za dolazak na raspravu. Tužitelju također nisu priznati troškovi za podneske od 25.8.2023. i 15.04.2024., budući se navedeni podnesci ne nalaze u spisu.

33. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.

34. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do IV.

U Krapini 8. siječnja 2025.

Sutkinja

Jasmina Božić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

1. Odvj. Igor Metelko

2. Odvj. Sanja Vukina