REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2103/2020-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Emilija Čibarić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Babić&Čibarić d.o.o. u Zagrebu, protiv 1. tuženika ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Draženu Ivaniću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Šimuna Babića, odvjetnika i 2. tuženika osobno te njegova punomoćnika Dražena Ivanića, odvjetnika, 8. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:
„I. Utvrđuje se da Ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen dana 30. siječnja 2013. godine između ST, [adresa], ranije na adresi u [adresa], 2. [adresa], oib: [osobni identifikacijski broj] kao prodavatelja i JT, [adresa], oib: [osobni identifikacijski broj] kao kupca, ovjeren kod javnog bilježnika Vladimir Marčinko, Zagreb, Palmotićeva 43a, pod poslovnim brojem OV-846/13 dana 01.02.2013. nije nastao, odnosno isti je nepostojeći.
Nalaže brisanje zemljišnoknjižnog stanja na osnovi Ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog dana 30. siječnja 2013. godine i uspostava zemljišnoknjižnog stanja kako je bilo prije dana sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog dana 30. siječnja 2013. godine odnosno provedbe istoga u Zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu u pogledu čestice 6998/1, zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije zkul. [broj ZK uloška]) k. o. [katastarska općina], u naravi oranica i pašnjak, tako da se briše pravo vlasništva na 13. suvlasničkom dijelu sa imena FT, oib: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime ST, oib: [osobni identifikacijski broj], 2. [adresa].
Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno nadoknade troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 8 dana."
II. Nalaže se tužiteljici ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi 1. tuženiku ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženiku JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 1.000,00 EUR u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bivša supruga ST, koja je pokrenula postupak radi diobe bračne stečevine, koji se vodi kod ovog suda pod poslovnim brojem P-6141/12, u kojem predmetu je donesena prvostupanjska presuda protiv koje je ovdje tužiteljica izjavila žalbu. Tuženik ST je s tuženikom JT **.**.2013. sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnina, kojim je tuženik ST prodao tuženiku JT 420/25240 idealnog dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica] upisane u zkul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sada na temelju prijepisa iz zk. uloška ista nekretnina se vodi u ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Na temelju predmetnog ugovora tuženik JT je upisan u zemljišne knjige naslovljenog suda u zkul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (sada je zk. ul. [broj ZK uloška] jer je izvršen pripis iz uloška [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) i to pod 13. suvlasničkim dijelom u 420/25240.
1.1. Dalje tužiteljica ističe da je predmetni ugovor prividan pravni posao te da za istu kupoprodaju nije isplaćena kupoprodajna cijena kako je to navedeno u kupoprodajnom ugovoru, niti je zaista izvršena kupoprodaja, niti je prodavatelj ovdje tuženik ST mogao uvesti kupca ovdje tuženika JT u posjed jer tuženik ST u to vrijeme kao i kasnije nije bio u posjedu predmetne nekretnine, obzirom je svojevoljno napustio predmetnu nekretninu, odnosno svoju suprugu ovdje tužiteljicu i svoje dvoje maloljetne djece. Dalje kupac ovdje tuženik ST u Ugovoru o kupoprodaji od 30. siječnja 2013. u članku 5 (petom) jamči da na predmetnoj nekretnini ne postoje nikakva upisana ili neupisana prva ili tereti u korist trećih osoba, iako je svjestan i zna da se kod naslovljenog suda vodi tužba radi diobe bračne stečevine između ovdje tužiteljice i tuženika ST vezana uz predmetnu nekretninu. Sam tuženik ST je u predmetu, koji se vodi pod poslovnim brojem P- 6141/12 na ročištu 19.02.2016. iskazao da se radilo o fiktivnom ugovoru navodeći: „Ne, nisam mu prodao kuću, radi se o fiktivnom ugovoru da se taj JT upiše na spornu nekretninu, jer mi je bio jamac u jednom od kredita, u Splitskoj banci, a za uređenje te kuće, te kada sam ja upao u financijske poteškoće njemu je banka počela „sjedati“ na plaću i onda smo sklopili taj ugovor kao osiguranje da ću mu ja taj novac vratiti.“.
1.2. Dalje tužiteljica navodi da je ugovor fiktivan potvrđuje i ŽT, koji je u predmetu broj P-6141/12 na ročištu 11.04.2016. iskazao: „ Na poseban upit pun. tužiteljice da li je svjedoku poznato da je ST prodao tu kuću koju su stranke uredile, svjedok odgovara: Ne, to mi ST nije pričao. Na daljnji upit pun. tužiteljice da li je svjedoku poznato nešto o odnosu ST i JT, svjedok je odgovorio:
JT je policijski inspektor i njemu sam također vjenčani kum, znam da ST nije plaćao neki kredit u kojem mu je JT bio jamac i tada je došlo do toga da se JT upiše na tu kuću, ali ju ST nije prodao. „ Tuženik ST je po svojem punomoćniku u predmetu P-6141/12 na ročištu 25.10.2019. istaknuo: „Prije početka raspravljanja pun. tuženika navodi da tuženik ima novu ponudu kao nagodbeni prijedlog tužiteljici, isključivo sa ciljem mirnog rješenja spora, a to je da će tuženik tužiteljici priznati vlasništvo na cijeloj kući, koja je predmet spora i ishoditi raskid Ugovora o kupoprodaji sa JT“
1.3. Sukladno svemu navedenom i sukladno čl. 285. Zakona o obveznim odnosima Ugovor o kupoprodaji od 30. siječnja 2013. sklopljen između tuženika ST i tuženika JT nije niti nastao te ga to čini nepostojećim pravnim poslom, nema učinka među ugovornim stranama. Prilikom sklapanja Ugovora o kupoprodaji od 30. siječnja 2013. između tuženika evidentno nije postojala suglasnost volja da takav ugovor postoji i u čemu djeluje, a bez koje suglasnosti ugovor ne nastaje i nikada ne može konvalidirati. Takav ugovor se ne može niti raskinuti jer isti nije niti nastao. I sam tuženik ST je potvrdio da nije postojala volja za sklapanje Ugovora o kupoprodaji nego da je on isti sklopio kao osiguranje da će vratiti novac, dakle kupoprodaje nije bilo. Isto iskazuje i svjedok ŽT. S druge strane nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke da bi se taj ugovor mogao smatrati Ugovorom o zajmu temeljem kojeg bi se eventualni vjerovnik mogao upisati u zemljišne knjige. Tužiteljicu nitko nikada nije prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji pitao za bilo koji detalj, nitko joj nije niti rekao da je ugovor sklopljen iako je tuženik ST njen bivši suprug, a JT ju je poznavao. JT nikada nije niti došao pogledati što to on navodno kupuje, tko je u kući čiji idealni dio on kupuje, kakva je dokumentacija vezana uz tu kuću odnosno nekretninu.
1.4. Tužiteljica ukazuje da je potpuno neživotno da bi se radilo o kupoprodaji i da netko zaista želi kupiti nekretninu gdje nisu riješeni vlasničkopravni odnosi i nekretninu u kojoj se nalazi bivša supruga prodavatelja s dvoje maloljetne djece. Tužiteljica je saznala za predmetni ugovor tek kada je dobila tužbu koju je pokrenuo JT radi iseljenja ŠT ovdje tužiteljice. Volje za sklapanjem kupoprodajnog ugovora nije bilo ni s jedne strane ni sa strane kupca niti sa strane prodavatelja, evidentno je, a koja činjenica proizlazi i iz iskaza tuženika ST i iskaza svjedoka ŽT da se ovdje radilo o prikrivenom pravnom poslu, odnosno o prividnom ugovoru o kupoprodaji koji je zapravo trebao biti eventualno Ugovor o zasnivanju založnog prava, pa slijedom svega navedenog Ugovor o kupoprodaji nije niti nastao. Tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 30.4.2020. predlažući sudu donijeti presudu kojom će utvrditi da Ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen 30.1.2013., ovjeren kod javnog bilježnika pod poslovnim brojem OV-846/13 dana 1.2.2013. nije nastao, odnosno da je nepostojeći. Nadalje, predlaže sudu naložiti brisanje zemljišnoknjižnog stanja na osnovi Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 30.1.2013. i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kako je bilo prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 30.1.2013. odnosno provedbe istoga u Zemljišnim knjigama ovog suda u pogledu čestice 6998/1, zkul. [broj ZK uloška] (ranije zkul. [broj ZK uloška]) k. o. [katastarska općina], u naravi oranica i pašnjak, tako da se briše pravo vlasništva na 13. suvlasničkom dijelu sa imena 2. tuženika na ime 1. tuženika. Također, potražuje i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom, a sve kako je pobliže navedeno u samom podnesku.
2. U odgovoru na tužbu tuženi navode da je iz prvostupanjske presude P-6141/12 razvidno da je sud utvrdio da bi tužiteljica imala pravo na ¼ dijela predmetne nekretnine s naslova bračne stečevine, odnosno ½ dijela stana na prvom (I.) katu kuće u [adresa] koja kuća nije upisana u zemljišnim knjigama ovog suda. U zemljišnim knjigama je u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana zk.č.br. 6998/1 u naravi oranica i pašnjak ukupne površine 3.325 m2, a kao suvlasnici od strane ovog suda temeljem različitih osnova upisani su brojni ljudi. Među tim ljudima upisani su i tuženici i to pod rednim brojem 12.840/25240 dijela 1. tuženik, a pod rednim brojem 13.420/25240 dijela 2. tuženik. Uvidom u prvostupanjsku presudu posl.br. P-6141/12 jasno je vidljivo da tužiteljica ima pravo na ¼ dijela suvlasničkog udjela 1. tuženika od 840/25240 dijela, pa nije jasno gdje tužiteljica nalazi pravni interes da utvrđuje bilo što u svezi Ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženika. Slijedom istaknutog ističu prigovor nedostatka aktivne legitimacije kao i prigovor nedostatka pravnog interesa na strani tužiteljice. Tuženici nadalje ističu prigovor litispendencije – postojanja istovjetne parnice obzirom da je u tijeku parnica koju je 2. tuženik pokrenuo pred ovim sudom protiv tužiteljice radi predaje u posjed nekretnine i isplate naknade radi uporabe tuđe stvari i to sve tužbom od 11.7.2014., a koji postupak se vodi pod posl.br. P-4758/2014. U svom odgovoru na tužbu tužiteljica, osim što je negirala bilo kakva prava 2. tuženiku, ustaje protutužbom protiv 2. tuženika tražeći utvrđenje da je Ugovor o kupoprodaji od 1.2.2013. zaključen između tuženika ništavan uz napomenu da u tom odgovoru na tužbu tužiteljica iznosi istovjetan sadržaj kao i u ovoj tužbi. Spomenuti predmet prekinut je rješenjem ovog suda posl.br. P-4758/14 od 22.8.2017. i to do pravomoćnog okončanja predmeta posl.br. P-6141/2012 odnosno predmeta gdje se utvrđuje postojanje bračne stečevine između tužiteljice i 1. tuženika.
2.1. Tuženici podredno, a opreza radi, navode da nisu točni navodi da bi se radilo o bilo kakvom prividnom pravnom poslu, već se radi o stvarnoj kupoprodaji između tuženika. Tuženici su pregovarali o kupoprodaji dijela kuće te su tu kupoprodaju i realizirali zaključenjem Ugovora o kupoprodaji od 1.2.2013. Izjave 1. tuženika i svjedoka ŽT iz postupka posl.br. P-6141/12 kao i nagodbeni prijedlog 1. tuženika na koje se poziva tužiteljica izvučeni su iz konteksta i predstavljaju samo jedan dio isprepletenih poslovnih i prijateljskih odnosa tuženika, pa isto nije moguće uzeti kao priznanje bilo čega, a što neosnovano pokušava učiniti tužiteljica. Navode da nije jasno o čemu to govori tužiteljica kada tumači kako isplata kupoprodajne cijene treba biti u gotovini na ruke prodavatelja, kad je dobro poznato da se isplata može izvršiti na veći broj računa, dok je isplata na ruke u gotovini samo jedan od načina isplate kupoprodajne cijene. Posebno ističu da tužiteljica do pravomoćnosti prvostupanjske presude iz predmeta posl.br. P-6141/12 od 6.2.2020. nema nikakvu legitimaciju, niti pravni interes voditi bilo kakve postupka u svezi nekretnine u vlasništvu tuženika, pa je očito da sebi preuranjeno svojata prava i pokreće ovaj postupak, iako je već pokrenula istovjetan postupak i postavila istovjetan zahtjev u predmetu ovog suda posl.br. P-4758/14. Imajući u vidu cjelokupno istaknuti sadržaj 1. i 2. tuženici predlažu da sud izvrši provjeru navoda 1. i 2. tuženika, te da nakon toga odbaci tužbu radi prigovora litispendencije-postojanja istovjetne parnice.
3. Sud je tijekom postupka proveo predložene dokaze i to čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: zk. izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 6-11 spisa), presliku Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 30.1.2013. (list 12-24 spisa), preslike zapisnika u predmetu posl.br. P-6141/12 od 11.4.2016., 19.2.2016. i 25.10.2019. (list 15-25 spisa), presliku presude posl.br. P-6141/12-48 od 6.2.2020. (list 46-63 spisa), presliku rješenja zemljišnoknjižnog odjela ovog suda posl.br. Z-46162/12 od 31.1.2013. (list 78-81 spisa), presliku prijedloga za zabilježbu spora od 26.9.2012. (list 82 spisa), izvadak iz kretaljke zemljišnoknjižnog odjela Zagreb (list 83-84 spisa), izvadak iz zemljišne knjige, povijesni prikaz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 85-94 spisa), saslušana je tužiteljica (list 116-117 spisa), 1. tuženik (list 118-119 spisa) i 2. tuženik (list 119-120 spisa) te je pročitan spis ovog suda posl.br. P- 4758/14 u koji je priklopljen spis P-6141/12. Stranke nisu predlagale daljnjih dokaza, a niti bi ih sud izvodio jer je relevantno činjenično stanje utvrđeno izvedenim dokazima, pa je glavna rasprava zaključena.
4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan, kako je to navedeno u izreci ove presude.
5. Prvenstveno u odnosu na prigovor litispendencije za naglasiti je da je u predmetu P-4758/14 na koji je spojen predmet po protutužbi P-5605/14 tužitelj JT, koji je tužio ŠT radi predaje u posjed nekretnine te isplate naknade radi uporabe tuđe stvari. Tužena je podneskom od 29.8.2014. podnijela odgovor na tužbu i ujedno protutužbu protiv JT s zahtjevom za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kupoprodaji od 1.2.2013. Prema tome, a kako ne postoji subjektivni ni objektivni identitet zahtjeva iz protutužbe s zahtjevom iz tužbe u ovoj pravnoj stvari i to stoga jer je protutužbom kao tuženi obuhvaćen samo JT, a ne i ST te je zahtjev uperen na ništetnost, dok u ovom predmetu petit glasi na utvrđenje da ugovor nije ni nastao, prigovor litispendencije nije prihvaćen kao osnovan i valjalo je meritorno odlučiti o predmetu spora.
6. Nije sporno među strankama da su bivši bračni drugovi te da je u predmetu ovog suda P-6141/12 vođen postupak radi utvrđenja bračne stečevine, a čitanjem tog predmeta, koji se nalazi u priklopu spisa P-4758/14, utvrđeno je da je presudom od 6. veljače 2020. prihvaćen zahtjev tužiteljice da je suvlasnica u 1/4 dijela idealnog dijela na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. 999901 Grad Zagreb sagrađenoj na k. č. [katastarska čestica] površine 924,5 čhv, 3325 m² i to suvlasničkog dijela od 840/25240 koji je pod rednim brojem 12 upisan na ime tuženika, a u naravi predstavlja 1/2 dijela stana na prvom katu te nekretnine koji stan se sastoji od predsoblja, dvije dječje sobe, spavaće sobe i kupaonice. U preostalom je dijelu odbijen tužbeni zahtjev, a u pogledu troškova postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove. Presudom Županijskog suda u Puli-Pola Gž Ob-100/2020-2 od 14. listopada 2020. prihvaćena je tužiteljičina žalba te je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 6141/2012-48 od 6. veljače 2020. preinačena u točkama II. i III. izreke i suđeno je, kako slijedi:
„1. Utvrđuje se da je tužiteljica ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] suvlasnica u daljnjih 1/4 idealnog dijela na nekretnini koja je upisana kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb, k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. 999901 Grad Zagreb, sagrađene na k. č. [katastarska čestica], oranica i pašnjak, površine 924,5 čhv, 3325 m², i to suvlasnički dio od 840/25240 idealnog dijela koji je pod red. brojem 12. upisan na ime tuženika ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], što je tuženik dužan priznati tužiteljici.
2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove prvostupanjskoga postupka u iznosu od 10.625,00 (desettisućašestodvadesetpet) kuna u roku od 15 (petnaest) dana. “ Presuda je utvrđena pravomoćnom s danom 14.10.2020. i ovršnom s danom 25.11.2020.
7. Čitanjem neslužbene kopije izvatka iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška] (list 6-11 spisa) utvrđeno je da je kao vlasnik zk.č.br. 6998/1 oranica i pašnjak površine 3325 m2 u omjeru od 840/25240 uknjižen ST, a u omjeru od 420/25240 JT, što među strankama niti nije sporno.
8. Čitanjem spornog Ugovora o kupoprodaji nekretnine (list 12 do 14 spisa) utvrđeno je da je zaključen 30. siječnja 2013. između ST kao prodavatelja i JT kao kupca i to za udio 420/25240 idealnog dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u zemljišnim knjigama označene kao oranica i pašnjak površine 3325 m2, a koja nekretnina se u naravi sastoji iz kuće, drvarnice, garaže, okućnice s 213 m2, k. č. [katastarska čestica] na adresi [adresa] (čl.1.). Nadalje, ugovorne strane u čl.2. suglasno utvrđuju da kupoprodajna cijena za nekretnine iz čl. 1. tog ugovora iznosi 75.000,00 kn, koju kupoprodajnu cijenu je kupac isplatio prodavatelju u cijelosti, što prodavatelj potvrđuje potpisom tog ugovora. Dalje se u Ugovoru u čl. 3. daje tabularna izjava, a čl.4. utvrđuje se da su ugovorne strane suglasne kako prodavatelj preuzima obvezu uvođenja kupca u posjed nekretnine iz čl.1. tog Ugovora. Sukladno čl.5. Ugovora prodavatelj jamči kupcu da na nekretninama koje su predmet ugovora ne postoje nikakva ili neupisana prava ili tereti u korist trećih osoba, koja isključuju, umanjuju ili ograničavaju prava kupca. Dalje se uređuje plaćanje poreza te je ugovor vlastoručno potpisan od obje ugovorne strane, a potpis prodavatelja ovjeren je od strane javnog bilježnika brojem ovjere Ov-846/13 od 1.2.2013.
9. Tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 6.6.2024. (list 116-117 spisa) navela da je 2. tuženika ukupno tri puta u životu vidjela i to prvi puta kada je njena kćer imala 3 ili 4 godine kada je došao kod njih, a to je bilo negdje 2008., zatim ga je vidjela nakon razvoda 2012. kada ju je zvao na mobitel i tražio da se nađu te su se našli na kavi kada joj je izjavio da mu je suprug dužan neke novce, ali nije govorio o iznosu te ju je pitao što će biti sa njihovom bračnom imovinom i da mu je ona rekla da bih voljela da se kuća proda te da se novac podijeli na pola kako bih si mogla kupiti stan za sebe i djecu. Navela je da ju je nakon toga zvao otprilike za mjesec dana te su se našli kod njenog odvjetnika gdje su ponovno isto ponovili, a on niti jednom riječju rekao da bi kupio kuću ili da je zainteresiran za kupnju iste. Navela je i da suprug njoj ništa nije govorio o tome da bi prodao kuću niti da bi ju 2. tuženik kupio niti je ona sa suprugom išta o tome komunicirala. Iskazala je da su njen bivši suprug i ovdje 2. tuženik bili veliki prijatelji. Iskazala je da kad je 2. tuženik bio kod njih 2008. nije razgledavao kuću u kontekstu toga da bi ju kupio te da kad je 2008. 2. tuženik bio kod njih, kuća je bila dignuta na kat jer je prije bila prizemnica, ali kat nije bio uređen. Iskazala je i da se kuća fizički ne može podijeliti da dio pripadne jednom, a dio drugom od njih. Navela je da se 2005. kad su dizali kuću digli kredit, točnije ona ga je digla, nije se sjećala da li joj je netko bio jamac. Navela je da joj nije poznato da je njen bivši suprug 2007. digao kakav kredit. Nije se mogla izjasniti ima li dovoljno mjesta u dvorištu da bi se na postojeću kuću nadogradio još jedan objekt. Navela je da je kredit digla u Splitskoj banci i da joj 2. tuženik nije bio jamac i nije se sjećala jamca, ali je kredit u cijelosti ona isplatila putem trajnog naloga, međutim nije se sjećala iznosa predmetnog kredita. Navela je da je do razvoda vlasnik predmetne nekretnine bio njen bivši suprug i da joj on nije pomogao isplatiti kredit, koji je ona digla za izgradnju kata. Navela je da su u razdoblju od 2005.-2010. u predmetnoj kući živjeli ona, suprug, njihovo dvoje djece i njena majka, a u razdoblju od 2010. do 2012. suprug je samo povremeno dolazio kuću da bi od 2012. potpuno prestao dolaziti u kuću.
10. U svom iskazu na ročištu 6.6.2024. (list 118-119 spisa) 1. tuženik je naveo da je kuću kupio negdje 1995. ili 1996., a radilo se o prizemnici veličine 56 m2 sa okućnicom, garažom i podrumom za koju su on i otac dali 25.000,00 DEM, a preostalih 25.000,00 DEM su pozajmili i kasnije vratili. Iskazao je da su tada bivša supruga i on bili u vezi, a kako je ona bila u podstanarstvu ponudio joj je da dođu živjeti u kuću kako ne bi plaćale podstanarstvo, a 1998. su se oženili. Dalje je naveo da su, kada su došla djeca, smatrali da treba kuću povećati da bude djeci udobnije i odlučili su dignuti kat, a to je bilo negdje 2005., i nije se točno sjećao, ali zna da su digli kat, visoko prizemlje, napravili fasadu i krov i to je koštalo 60.000,00 eura što je bio njegov novac, a tužiteljica je digla najviše 10.000,00 eura kredita. Dalje je naveo da, obzirom nije imao novaca da uredi sobe za djecu, digao je kredit u iznosu od 75.000,00 kn, za koji mu je jamac bio ovdje 2. tuženik i koji je u konačnici taj kredit otplatio jer je on upao u financijske poteškoće, a kako su dugogodišnji prijatelji bilo mu je neugodno što je on to platio i želio ga je nekako osigurati jer je bio siguran da će taj novac zaraditi i njemu vratiti. Međutim, nije uspio i radi toga su sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnine 2013. te su kao cijenu odredili iznos, koji je on njemu bio dužan od 75.000,00 kn, a Ugovor su i ovjerili kod javnog bilježnika. Naveo je i da po sklapanju Ugovora nije o tome obavijestio tužiteljicu, a točno je da je tamo živjela sa djecom kao što je iskazala. Naveo je da koliko mu je poznato spor oko podjele bračne stečevine okončan je tako da su on i supruga vlasnici predmetne nekretnine svaki u ½ dijela. Pojasnio je i da cijena, koja je navedena u Ugovoru, je vrijednost 1/3 predmetne nekretnine, u onom trenutku, te da su razgovarali kako bi se na postojeću kuću, kada bi se srušila garaža, mogla izgraditi nekretnina veličine garsonijere. Iskazao je i da je postojala i opcija prodaje predmetne nekretnine i podjele novca, pa kroz dobivenu kupovninu da se zatvori njegovo dugovanje prema 2. tuženiku. Pojasnio je da mu je bilo izuzetno neugodno i osjećao je krivnju što 2. tuženiku skidaju za anuitete kredita koji on nije plaćao, a kako su dugogodišnji prijatelji o svemu su razgovarali i tako se dogovorili za predmetnu kupoprodaju. Iskazao je i, koliko se sjećao, da je on predmetnu kupoprodaju predložio 2. tuženiku, a tada su razgovarali i o suvlasničkom udjelu, koji bi odgovarao visini njegovog dugovanja i dogovorili su da bi to odgovaralo 1/3 vrijednosti nekretnine. Naveo je, a što se tiče ukupnih ulaganja u predmetnu nekretninu u vremenu do 2012., da su nakon što su on i tužiteljica sklopili brak, pa do razvoda, uložili između 60.000,00 i 70.000,00, ali se nije mogao odrediti o valuti u kojoj je taj iznos uložen. Pojasnio je da su do iznosa vrijednosti 1/3 predmetne nekretnine od 75.000,00 kn 2. tuženik i on došli na način da su izračunali vrijednost m2 nekretnine na toj lokaciji u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Naveo je da je 2. tuženik znao da ima suprugu i djecu koja žive u predmetnoj nekretnini u vrijeme sklapanja ugovora i da mu je poznato da je 2. tuženik tužiteljici rekao za sklapanje predmetnog kupoprodajnog ugovora jer mu je on to izjavio, a to joj je rekao nakon sklapanja ugovora. Na izričito pitanje jesu li on i 2. tuženik sklapali ugovor o kupoprodaji ili su isti ugovor sklopili kako bi osigurali njegovo potraživanje prema njemu, odgovorio je da je to bilo i jedno i drugo. Dalje je odgovorio, a u odnosu na upit o čl. 2. predmetnog Ugovora, da je 2. tuženiku skinuto na ime njegovog kredita iznos od 68.000,00 kn, ali nije znao točno koje godine te da mu je on još 2013. isplatio na ruke iznos od 7.500,00 kn.
11. Iz iskaza 2. tuženika na ročištu 6.6.2024. (list 119-120 spisa) proizlazi da se priklonio iskazu 1. tuženika u dijelu gdje je iskazivao o sklapanju predmetnog Kupoprodajnog ugovora te formiranju kupoprodajne cijene kao i opcijama njegovog stupanja u posjed. Dodao je da je on 1. tuženika upoznao 2000. te da su postali dobri prijatelji, pa je u tom smislu upoznao njegovu obitelj, a nisu se redovito posjećivali. Iskazao je da su tužiteljica i 1. tuženik 2005. / 2006. išli u renoviranje svoje nekretnine te da je on 2007. na njihovu zamolbu njima bio jamac za kredit koji su istodobno podigli u poslovnici Splitske banke na Kvatriću, a kredit je za svakog od njih iznosio po 10.000,00, ali nije znao točno koje valute, pretpostavlja DEM. Naveo je da su negdje 2012. počeli problemi oko otplate kredita ovdje 1. tuženika i krenula je prisilna naplata na njegovu plaću, pa su u razgovoru njih dvojica zaključili da bi kupio dio kuće u kojem je on živio. Naveo je da su početkom 2013. zaključili kupoprodajni ugovor na koji je on uredno platio porez te da je o tome telefonski obavijestio ovdje tužiteljicu. Iskazao je da mu je poznato da su u to vrijeme u kući stanovali tužiteljica, njena majka i mldb. djeca tužiteljice i 1. tuženika. Dalje je iskazao da je njemu poznat ishod spora vezano za bračnu stečevinu tužiteljice i 1. tuženika s kojim je i dalje dobar prijatelj. Dalje je iskazao, a vezano za formiranje kupoprodajne cijene, da predmetna kuća nema građevinsku dozvolu, nije upisana u zemljišne knjige te da mu je poznato da je započeta legalizacija, a o čemu ga je 1. tuženik kod kupoprodaje izvijestio. Naveo je i da mu nije poznato kako bi se podijelila predmetna 1/3 nekretnine. Iskazao je i da on nije bio u posjedu predmetne nekretnine, ali da se po njegovoj tužbi vodi spor radi predaje u posjed pred ovim sudom, koji je prekinut do okončanja ovog postupka.
12. Iskazi parničnih stranaka oprečni su u dijelu u kojem navode tko je dizao kredit za uređenje nekretnine, pa tako tužiteljica tvrdi da je kredit dizala ona, dok 1. tuženik i 2. tuženik navode da je 1. tuženik digao kredit u iznosu od 75.000,00 kn za koji mu je jamac bio 2. tuženik, koji je u konačnici taj kredit i otplatio, a zauzvrat mu je 1. tuženik prodao trećinu nekretnine, koje je suvlasnica ovdje tužiteljica u ½ dijela, što je pravomoćno utvrđeno odlukom u predmetu ovog suda P-6141/12. Ovdje treba navesti da niti jedna od parničnih stranaka nije točno znala koji iznos novca je dobila kreditom, koji je navodno digla, međutim u spisu ovog suda P-6141/12 na listu 20-23 prileži Ugovor o kreditu od 30.4.2008. kreditora Splitske banke d.d. i korisnika kredita ŠT u iznosu kredita od 25.00,00 € te na listu 25-30 Ugovor o kreditu od 16.7.2008. kreditora Volksbank d.d. i korisnika kredita ŠT u iznosu kredita od 10.00,00 €, koji je prema Potvrdi od 2.10.2012. (list 24) u cijelosti otplaćen. Istom spisu prileži i Ugovor o kreditu od 19.7.2006. kreditora Volksbank d.d. i korisnika kredita ŠT te sudužnika ST na iznos kredita od 23.000,00 CHF, koji je u cijelosti otplaćen prema Opozivu na listu 39 tog spisa. Međutim, nigdje u ovom spisu, pa tako ni u spisima ovog suda P-6141/2012 i P-4758/2014 nema priloženog Ugovora o kreditu gdje bi korisnik kredita bio 1. tuženik, već je samo sudužnik u kreditu kojeg je digla tužiteljica i koji je otplaćen, a koji je bio u iznosu od 23.000,00 CHF. Jednako tako, nema ni priloženog Ugovora o kreditu bilo kojeg od bivših supružnika po kojem bi ovdje 2. tuženik bio jamac. Stoga ovaj sud ne može prihvatiti kao vjerodostojne iskaze 1. i 2. tuženih o postojanju kredita o kojem ne postoji nikakav pisani trag. To poglavito kad se poveže s iskazom tužiteljice, kojoj ovaj sud vjeruje, kada navodi da nema saznanja da bi njen bivši suprug dizao kakav kredit te da bi njoj jamac za kredit bio ovdje 2. tuženik. 13 Slijedom svih izloženih analiziranih dokaza ocjena je ovog suda da tužiteljica nije s pouzdanom izvjesnošću dokazala da je Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 30. siječnja 2013. prividan ugovor, koji stoga nije ni nastao. Naime, prema odredbi čl.285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, ali prema odredbi st. 2. istog članka ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. Tužiteljica samo tvrdi, ali baš ničim ne dokazuje da je sporni Ugovor o kupoprodaji nekretnine trebao prikriti Ugovor o zasnivanju založnog prava. Tijekom postupka nije nedvojbeno ni pouzdano utvrđeno da je uopće 1. tuženik dugovao novac 2. tuženiku, a još manje da je dugovao upravo iznos, koji je u spornom ugovoru naznačen kao iznos kupovnine, pa da bi iz tih razloga 1. tuženik prepustio dio vlasništva nekretnine 2. tuženiku. Samo iskazi tuženih, koji nisu potkrijepljeni niti jednim jedinim dokazom, a suprotni su iskazu tužiteljice, kojoj sud u tom dijelu vjeruje, nisu dovoljni da kod ovog suda stvore uvjerenje da je tome nedvojbeno tako.
14. Još treba dodati da posljedica prividnog ugovora u smislu naprijed navedene odredbe ZOO-a nije njegova ništetnost, već to da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinka - on je pravno nepostojeći pravni posao (prema odredbi članka 247. ZOO ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora); između ugovornih stranaka takvog ugovora nije postignuta suglasnost volje iz članka 247. ZOO-a za sklapanje ugovora (stranke nisu htjele i ne žele takav ugovor već "nešto drugo", što tome ugovoru ne odgovara) i time kod njega u odnosu na postignuti sadržaj nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja. Takav ugovor je pravno neegzistirajući (nepostojeći), nema učinaka među strankama i stoga ne može biti "protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva" – pa slijedom toga niti ništetan u smislu odredbe čl. 322. st.1. ZOO-a, koja uz posljedicu ništetnosti vezuje iste okolnosti. Valja ukazati da postoje bitne razlike između ništetnog i pravno nepostojećeg ugovora jer, primjerice, nepostojeći ugovor, kakav je prividni (kod sklapanja kojeg nije postojala suglasnost volja da takav postoji i u ičemu djeluje, a bez koje suglasnosti ugovor ne nastaje – čl. 247. ZOO-a), nikada ne može konvalidirati. Prividan, simuliran ili fiktivan je onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori samo privid - fikcija o sklapanju ugovora, ali ga radi postizanja određenog imovinskog ili drugog dopuštenog probitka sklope (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1015/08-2 od 1. lipnja 2011.). Prema tome, da bi se zaista moglo pouzdano utvrditi da je sporan ugovor prividan pravni posao potrebno je dokazati da je na strani potpisnika tog ugovora postojao svjestan nesklad između volje i očitovanja, a što tijekom postupka nije ni izbliza pouzdano utvrđeno.
15. Tužiteljica kroz predmetni postupak niti ne tvrdi, a još manje dokazuje da ovdje tuženici nisu nikada imali namjeru prodati, odnosno kupiti predmetnu nekretninu, odnosno da postoji svjestan nesklad između volje i njena očitovanja, koji nastaje sporazumnim i namjernim iskazivanjem volja ugovornih strana o sklapanju tog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao određeni lažni dojam, iako ugovorne strane ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje. Iz iskaza saslušanih tuženih proizlazilo bi da je njihova namjera bila sklopiti predmetni ugovor, a sami motivi nisu od značaja za utvrđenje prividnosti jer 1. tuženik se, prema svom iskazu, želio riješiti tereta dugovanja prema 2. tuženiku i od 2012. nije stanovao u predmetnoj nekretnini, dok je 2. tuženik imao i planove dogradnje na kupljenoj nekretnini. Također, obojica podudarno navode da je iznos kupovnine naveden u ugovoru isplaćen 1. tuženiku na način da je upravo u tom iznosu 2. tuženik podmirio 1. tuženikovo dugovanje, iako dokaza o postojanju tog dugovanja nema, međutim ne može se zanemariti činjenica da o tome obojica tuženika suglasno iskazuju, međutim, ne navode da bi kupoprodajom željeli prikriti neki drugi pravni posao ili stvoriti privid o samom pravnom poslu, kojeg nisu imali namjere zaključiti. Sama tužiteljica je iskazala da 1. tuženik nije na nekretnini boravio od 2012. kada ju je 2. tuženik zvao na kavu te se raspitivao što će biti s bračnom stečevinom jer da mu je 1. tuženik dužan novce. Tada je, prema iskazu same tužiteljice, ona 2. tuženiku izjavila da bi voljela da se kuća proda te da podijele novac kako bi si mogla kupiti stan. Okolnost da bivši suprug nije tužiteljici govorio o prodaji, iako je neobična, nije okolnost koja bi ukazivala na prividnost predmetnog ugovora, a niti na to ukazuje neka druga okolnost. Što se pak tiče tvrdnje tužiteljice da je u postupku P-6141/12 svjedok ŽT izjavio da je riječ o prividnom pravnom poslu jer mu 1. tuženik nije pričao o prodaji kuće nije okolnost koja bi ukazivala na prividnost, dok okolnost koju tužiteljica iz iskaza tog svjedoka apostrofira kao dokaz da je riječ o prividnom poslu jer je izjavio da je 2. tuženik bio 1. tuženiku jamac za kredit, kojeg 1. tuženik nije plaćao i da je tada došlo do toga da se 2. tuženik upiše na kuću, također ne ukazuje da bi postojao svjestan nesklad između volje i očitovanja ugovornih strana spornog ugovora, koji bi doveo do prividnosti istog.
16. Dio tužbenog zahtjeva za brisanje uknjižbe i uspostavu zemljišno knjižnog stanja kakvo je bilo prije sporne uknjižbe predstavlja brisovnu tužbu iz čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj 91/96, 137/99 i 114/01 - dalje: ZZK). Prema toj zakonskoj odredbi nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drugačije određeno. Povreda knjižnog prava u smislu navedene zakonske odredbe moguće je nevaljanom, odnosno neistinitom uknjižbom. Uknjižba je neistinita kada za uknjižbu nisu bile ispunjene materijalnopravne ili postupovnopravne pretpostavke određene zakonom. Jedna od materijalnopravnih pretpostavki je valjanost pravnog posla na temelju kojeg se uknjižba provodi. Kako u konkretnoj situaciji nije utvrđeno da je predmetni Ugovor o kupoprodaji prividan pravni posao tj. kako taj pravni posao nije utvrđen nepostojećim, to nije bilo mjesta prihvaćanju i tog dijela tužbenog zahtjeva.
17. Slijedom svih izloženih razloga, tužbeni je zahtjev utvrđen neosnovanim i odlučeno je kao u izreci pod točkom I. presude.
18. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a. Tuženici, koji su zastupan i po punomoćniku-odvjetniku imaju pravo na troškove, koji su odmjereni u skladu s predanim troškovnikom i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: OT) i to: za sastav odgovora na tužbu 200,00 € (Tbr.8.tč.1. OT), za pristup ročištima 17.9.2020., 6.6.2024. i 11.12.2024. od po 200,00 € za svako (Tbr. 9.tč.1. OT), sve uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 42. OT) što ukupno iznosi 1.000,00 €. Tuženi nemaju pravo na troškove za pristup na ročište 13.3.2024. jer su odgodu istog uzrokovali upravo tuženi, pa je o tom trošku sud već odlučio rješenjem P-2103/2020-16 od 19.siječnja 2022. (list 95-97 spisa).
Zagreb, 8. siječnja 2025.
Sudac
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
1. tužiteljica po pun. uz pristojbu na presudu
2. 1. i 2. tuženicima po pun.
