Poslovni broj Gž-56/2022-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 zastupano po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-403/2019-36 od 11. studenoga 2021., a koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-403/2019- 38 od 12. studenga 2021., u sjednici vijeća 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-403/2019-36 od 11. studenoga 2021., a koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-403/2019-38 od 12. studenga 2021. u točki I izreke, točki II izreke i točki III izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznosu od 22.784,59 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos počev od 2-og u mjesecu do isplate.

II Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-403/2019-36 od 11. studenoga 2021., a koja je ispravljena rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-403/2019-38 od 12. studenoga 2021.u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos počev od 1. -og u mjesecu te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-403/2019-36 od 11. studenoga 2021., u točki II i III izreke.

Obrazloženje

I Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj: 3204759078, broj kreditne partije: 7102700840, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29. travnja 2005. a koja glasi: " … u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.…" , te u odredbi čl.7.2. koja glasi: " … sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. ", pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

U točki II. utvrđene se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3204759078, broj kreditne partije: 7102700840 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženika kao kreditor sklopili dana 29. travnja 2005., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: "... obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu ...", u odredbi čl.2.1. koja glasi: "… na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. " te u odredbi čl.7.1. koja glasi: "… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.", pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 22.784,59 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda utvrđeno je da je tužba djelomično povučena za iznos od 5.235,94 kn (točka I), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.019,20 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci tog rješenja (točka II izreke) te je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen u cijelosti (točka III izreke).

Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), nalazi u tome što sud nije obrazložio razloge ništetnosti predmetnih odredbi. Također bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109. i čl. 201. ZPP-a nalazi u tome što tužbom nije obuhvaćen založni dužnik koji je stranka ugovora o kreditu i kao takav jedinstveni nužni suparničar kada je riječ o utvrđenju ništetnosti ugovora. Uz navedeno da je prekoračen tužbeni zahtjev jer je udovoljeno tužbenom zahtjevu različitom od onoga iz tužbe. Tuženik tvrdi da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe 21. svibnja 2019. imao na raspolaganju sve podatke za postavljanje urednog tužbenog zahtjeva za isplatu (inicijalni otplatni plan od 11. ožujka 2019., pregled promjena kamatnih stopa, promet po kreditu). Navodi da je tužitelj u podnesku od 27. siječnja 2021. osim povlačenja tužbe za iznos od 5.235,94 kn povisio iznos mjesečne preplate sa 461,26 kn na iznos od 641,62 kn na koji način je preinačen tužbeni zahtjev i to nakon zaključenja prethodnog postupka 15. veljače 2020. Navodi da je presuda rezultat pristranosti suda tužitelju i posljedica arbitrarnog odlučivanja protivno Zakonu o parničnom postupku i Ustavu Republike Hrvatske. Navodi da je tužitelj, a ne tuženik trebao dokazati status potrošača. Na ove okolnosti nije saslušan tužitelj iako je obrtnik na koje okolnosti je tuženik ukazivao, a promet po kreditu ne ukazuje da su sredstva plaćena prodavatelju. Osim toga sud svojstvo potrošača treba ispitati ex offo. Ni činjenica da je tužitelj fizička osoba sama po sebi ne dokazuje da tužitelj ima status potrošača. Ukazuje na presudu broj C-18/19 u kojoj je sud Europske unije izrazio stajalište da dispozitivna pravila nacionalnog prava ne ulaze u područje primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima potrošačkih ugovora. Navodi da je valutna klauzula dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava i kao takva je izuzeta od primjene Direktive 93/13 EEZ. U smislu presude suda Europske unije nebitno je da li su se vodili pojedinačni pregovori s tužiteljem jer izostanak pojedinačnih pregovora je uvjet za ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbi, do kojeg ne može doći ako ugovorna odredba nije obuhvaćena njezinim područjem primjene. Navodi da sud nije saslušao tužitelja, pa ostaje neutvrđeno je li tužitelj primijenio dužnu pažnju pri sklapanju ugovora. Navodi da su utvrđenja iz presude za kolektivnu zaštitu potrošača samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog potrošača. Slijedom navedenog da je bilo nužno utvrditi nepoštenost ugovornih odredbi u odnosu na konkretnog tužitelja. Također da je nejasno na temelju čega je sud zaključio da je tužitelj pošteni potrošač i slabija ugovorna strana, da je tužiteljev ugovor potrošački ugovor, da banka nije pregovarala s tužiteljem te da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene u odnosu na konkretnog tužitelja. Tuženik ustraje kod prigovora zastare. Prigovara i tijeku zatezne kamate, navodeći da bi kamata mogla teći od dana podnošenja tužbe odnosno u svakom slučaju od prvog narednog dana od dana kada je izvršeno plaćanje. Također da je sud trebao uzeti u obzir i negativnu razliku. Navodi da je odredba čl. 502.c ZPP-a usvojena 13. svibnja 2011., a stupila je na snagu 1. srpnja 2013. (dan primitka Republike Hrvatske u Europsku uniju), a prema odredbi čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11) nema povratno djelovanje a ugovor je sklopljen 2005. Prigovara i odluci o parničnom trošku navodeći da tuženik ima pravo na razmjerni dio troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva. Također da tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude i izvansudskog zahtjeva, kao ni materijalni trošak u iznosu od 100,00 kn budući da je nejasno na što se odnosi.

Predlaže pobijanu presudu i rješenje preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer je sud prvog stupnja odlučio u okviru tužbenog zahtjeva istaknutog u podnesku od 27. siječnja 2020.

Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. ZPP- a jer tužitelj u podnesku od 27. siječnja 2020. nije preinačio tužbeni zahtjev jer predmet tužbenog zahtjeva nije isplata pojedinačnih ili mjesečnih iznosa već njihov zbroj sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos, pa utoliko se ne bi radilo o preinaci tužbenog zahtjeva, već njegovu smanjenju, a što sukladno odredbi čl.191. st. 3. ZPP-a nije preinaka tužbe.

Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 201. ZPP- a jer založni dužnik nije nužni suparničar u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a budući da u parnici za utvrđenje ništetnosti pravnog posla sve stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno;

-da je između tužitelja i tuženik 29. travnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu za iznos kredita od 46.218,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 5,50 % godišnje kao i da se kamatna stopa u utuženom razdoblju mijenjala, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF i da je kredit u cijelosti otplaćen, s tim da prema odredbi čl. 2. Ugovora proizlazi da je namjena kredita bila kupnja stana,

-da je analizom predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika, da je riječ o tipskom ugovoru, da je tuženik više puta mijenja ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 4. predmetnog Ugovora, iako tim povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope, takva ugovorna odredba i primjena strane kreditora u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena,

-da je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač, budući da je teret dokaza bio na tuženiku,

-da je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Mirjani Šindić-Janko utvrđeno da je ukupan iznos razlike preplaćenih kamata iznosi 188,00 CHF, a preračunato po tečaju na dan plaćanja obveze po mjesecima 1.101,57 kn, dok ukupna razlika mjesečnih plaćenih anuiteta iznosi 15.570,00 kn,

-da je tužitelj u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka naveo da u stupcu pod nazivom „Razlika kamata u HRK“ prikazani su i pozitivni i negativni iznosi po osnovi promjene kamatne stope, međutim, kako je predmet tužbenog zahtjeva preplata po kreditu, prilikom izračuna preplate po osnovi kamatne stope treba uzeti u obzir samo pozitivne iznose zbrajanjem kojih proizlazi da je tužitelj po osnovi kamatne stope, za svoj kredit preplatio za iznos od 3.617,95 kn,

-da je predmet postupka isplata preplaćenog novčanog iznosa, a do koje preplate je došlo uslijed primjene ništetnih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope te valutne klauzule, pa stoga, da potraživanje tužitelja može obuhvaćati samo mjesečne razlike koje prema nalazu i mišljenu vještaka iznose 22.784,59 kuna, dok negativne mjesečne razlike nisu predmet ovoga postupka te stoga tužitelj ne prihvaća dio nalaza vještaka kojim se vrši prebijanje pozitivnih i negativnih mjesečnih iznosa.

Na temelju navedenog, sud prvog stupnja smatra da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelja, osobno pokrene radi naknade štete, odnosno isplate s ciljem otklona povreda koje su uzrokovane postupanjem tuženika (u kojem pravcu upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt - 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

U odnosu na pitanje zastare ističe da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO ) i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., a tužitelj je podnio tužbu 21. svibnja 2019., prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a.

Dakle, sud prvog stupnja smatra da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci presude temeljem Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 14/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. ZOO- a.

Slijedom navedenog obvezuje tuženika da vrati tužitelju sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, jer je nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u anuitetima, kao posljedica različitih tečajeva u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita i promjenjive kamatne stope u tom periodu iznosi 22.784,59 kn prihvaća tužbeni zahtjeva tužitelja i dosuđuje tužitelju pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem čl. 323. st.1., čl.1111. st.1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 dalje ZZP/03 ). Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPPa i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o naravi. rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi tužitelj unatoč punoj obavještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

S tim u vezi treba reći da je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja na okolnosti obaviještenost tužitelja prije sklapanja konkretnog ugovora, jer tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da nije informiran o spornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušan kao stranka iskazao suprotno, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju.

Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti.

Također treba reći da je Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjena i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da Europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Glede žalbenih navoda tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 200., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor otklonio iznoseći uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, nesumnjivo je da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba (a ne, primjerice kao vlasnik obrta), a prema odredbi čl. 6. Ugovora iznos kredita utrošen u kupnju stana, pa u takvim okolnostima nije bio dužan prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bio dužan dokazivati negativne činjenice (da nekretninu nije kupio u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti). Tuženik je, s druge strane, bio ovlašten dokazivati upravo te činjenice, dakle da je nekretnina kupljena u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti tužitelja, a što u postupku nije ni pokušao dokazati.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 29. travnja 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,50%, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 5,50 % godišnje što je početna kamatna stopa.

U odnosu na žalbeni navod tuženika da potraživanje tužitelja nije umanjeno za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, treba odgovoriti da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj nije bio obvezan odlučiti

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 21. svibnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 5,50 %, to je početna kamatna stopa. Točan je navod tuženika da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,50 %, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po visini od 5,50 % sve dokle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđenin ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužitelj osim deklaratornog zahtjeva postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu.

Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike iznos od 22.784,59 kn ( 3.617,95 kn + 19.166,95 kn ), to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 5,50 %. Međutim i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 1. travnja 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Međutim, osnovano se tuženik žalbom poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom donošenja odluke o zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od prvog u mjesecu.

Naime, prema čl. 29. st.1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate. Utuženo potraživanje tužitelja dospjelo je na dan kada je tužitelj bio dužan platiti anuitet tuženiku, pa je tuženik pao u zakašnjenje slijedećeg dana nakon dospijeća (plaćanja) pojedinačnih mjesečnih iznosa anuiteta, slijedom čega od tog dana teku i zatezne kamate. Kako je tužitelj sukladno ugovoru bio u obvezi platiti anuitet tuženiku prvog u mjesecu za prethodni mjesec, to je tuženik pao u zakašnjenje s isplatom preplaćenih iznosa slijedećeg dana tj. 2.-og u mjesecu pa od tog dana tužitelju pripada pravo na zatezne kamate. Stoga je odluka prvostupanjskog suda kojom su zatezne kamate dosuđene od 1. -og umjesto od 2.-og u mjesecu donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a .

Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje Tarifa), što se odnosi i na nagradu odvjetnika za pristup na ročište za objavu presude od 12. studenog 2021. i materijalni trošak u iznosu od 100.00 kn. Također, tuženiku ne pripada nikakav trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva, jer je visina naknade parničnih troškova obračunatih prema Tarifi jednaka kako u odnosu na konačni tužbeni zahtjev tako i u odnosu na raniji tužbeni zahtjev istaknut u tužbi.

Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da je uspio samo djelomično u odnosu na zateznu kamatu, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

Iz navedenih razloga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja preinačena, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl 373. toč. 3. ZPP-a.

Istovremeno je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i rješenje suda prvog stupnja potvrđeno u točkama I i II izreke, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a

U Rijeci, 8. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić