Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-535/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Raiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika OTP banke d. d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Anić i Anić d. o. o. iz Splita, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 11 P-667/16 od 18. siječnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 11 P-667/16 od 18. siječnja 2021. godine u točki II. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 11 P-667/16 od 18. siječnja 2021. godine.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom odredbe ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 080130405691 HH, koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 12. veljače 2008. godine, a kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 111.644,71 kuna, sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. Rješenjem suda (točka I. izreke) odbačena je protutužba tuženika od 29. studenoga 2018. godine, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 34.731,00 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2021. godine do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena.

4. Protiv navedene presude (u dijelu koji se odnosi na točku II. izreke), te protiv rješenja, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu i rješenje preinače, ili da se te odluke ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže sudske odluke na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te potražuje troškove žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužiteljice, nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Jelene Ćurlica, te dopune tog nalaza, kao i iskaza navedenog vještaka, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 080130405691 HH koji je zaključen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita dana 12. veljače 2008. godine, a kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva (u nastavku teksta: Ugovor), kao i zahtjev tužiteljice radi isplate razlike kamata koje je ista platila tuženiku po Ugovoru u odnosu na kamate koje bi platila da tuženik nije jednostrano mijenjao visinu kamatnih stopa tijekom otplate predmetnog kredita.

8. U vezi toga utvrđuje da je između tužiteljice kao korisnice kredita i potrošača i tuženika kao davatelja kredita zaključen navedeni Ugovor, kojim je u članku 3.4. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke (tuženika), na čiju primjenu tužiteljica kao korisnica kredita bezuvjetno pristaje, a koja stopa je na dan sklapanja Ugovora iznosila 7,79% godišnje, pri čemu su sva međusobna potraživanja Ugovorom vezana za valutu euro na način da se obveza ispunjava u kunskoj protivrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za euro u odnosu na kunu.

9. Nadalje utvrđuje da je volja Ugovornih stranaka (tužiteljice i tuženika) bila da se na otplatu predmetnog kredita primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, pa utvrđuje neosnovanim zahtjev tužiteljice naznačen u točki I. izreke pobijane presude, jer utvrđuje da se u tom dijelu ne radi o nepoštenoj Ugovornoj odredbi, u smislu odredbe članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, u nastavku teksta: ZZP).

10. Nastavno tome, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik s obzirom na potonji dio tužbenog zahtjeva tužiteljice nema pravni interes za podnošenje protutužbenog zahtjeva radi utvrđenja pravno valjanom odredbe članka 3.2. Ugovora, jer da se odlukom o naznačenom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice konzumira takav protutužbeni zahtjev, budući da je u slučaju odbijanja zahtjeva tužiteljice o ništetnosti Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi o tom zahtjevu pravomoćno odlučeno, pa da tuženik nema pravni interes da u ovom istom postupku zahtijeva utvrđenje valjanom iste Ugovorne odredbe, slijedom čega pozivom na odredbu članka 187. ZPP-a odlučuje kao u točki I. izreke pobijanog rješenja.

11. Sud prvog stupnja utvrđuje da je odredba članka 3.4. Ugovora kojom je određeno da se promjena kamatne stope vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita (tužiteljica) bezuvjetno pristaje nejasna, neodređena i nerazumljiva, jer da ista ovlašćuje tuženika kao trgovca da samoinicijativno mijenja cijenu dane usluge kako on to odluči, te da Ugovorne stranke nisu individualno pregovarale u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti je tužiteljica kao potrošač bila u potpunosti informirana o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa da ista temeljem predmetnog Ugovora nije mogla znati koji je to raspon promjene na koji ona pristaje i kako će isto konkretno utjecati na njezina prava i obveze, te kako će to tuženik odrediti, već da je u tom tipskom Ugovoru bezuvjetno pristala na sve odluke tuženika u vezi kamate, pa čak i prije nego što su iste donesene ili prije nego što je za njih saznala.

11.1. U vezi toga utvrđuje da niti jedan prosječan čovjek ne bi pristao na neodređenu cijenu usluge na način da ista ovisi o odlukama trgovca koji je tijekom vremena može mijenjati po svojem nahođenju, te da je tuženik navedenom Ugovornom odredbom iskoristio činjenicu da se radi o tipskom ugovoru kojeg je on unaprijed formulirao, pri čemu je isti kao ustanova koja se profesionalno bavi pruženom uslugom iskoristio činjenicu da je „jača“ ugovorna strana i da nudi ovakav Ugovor bez pregovaranja o pojedinim tipskim odredbama, kao što je i sporna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope bez navođenja bilo kakvog mjerila za njezinu promjenu.

11.2. Pri tome utvrđuje kako okolnost da je tuženik obavještavao tužiteljicu o promjenama kamatne stope, te da je nakon sklapanja Ugovora donosio „Politiku“ o istoj, ne mijenja položaj tužiteljice u njihovom ugovornom odnosu, kao niti činjenicu da je tuženik sve odluke donosio jednostrano i bez valjanog i informiranog pristanka tužiteljice, a da tuženikovi Opći uvjeti nisu sastavni dio predmetnog Ugovora, niti su njegove stranke sklopile neki drugi sporazum kojim bi uredile pitanje promjene kamatne stope kao dvostranobvezujućeg odnosa. U vezi toga utvrđuje kako sama promjenjivost kamate stope nije ništetna, te je zakonom bila dopuštena, ali da nije bila zakonita jednostrana promjena kamatne stope tuženika na štetu tužiteljice bez njezinog valjanog pristanka kao potrošača.

12. Sud prvog stupnja na temelju dopunskog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Jelene Ćurlica utvrđuje da je tužiteljica u utuženom razdoblju uslijed nepoštene promjene kamatne stope po predmetnom Ugovoru preplatila tuženiku novčani iznos od ukupno 111.644,71 kuna, a da je ista u istom vremenskom razdoblju otplatila tuženiku kunsku protuvrijednost iznosa od 3.578,45 eura manje glavnice, jer je povećanjem otplate kamate u anuitetima plaćala manju glavnicu od početno ugovorene, a više kamate, pa da su razlike u pojedinim anuitetima različite od razlike plaćanja kamata u svakom anuitetu, jer da je povećanjem kamatne stope plaćano više po toj osnovi, ali istovremeno manje po samoj glavnici kredita.

12.1. U vezi toga utvrđuje neosnovanima navode tuženika da bi razliku preplaćenih kamata trebalo umanjiti za iznos manje plaćene glavnice, jer da potraživanje po osnovi glavnice nije predmet ovog spora, pa da nema mjesta njegovom prebijanju sa tražbinom tužiteljice, a da tuženik nije istaknuo zahtjev za isplatu dospjelog potraživanja po glavnici, niti je dokazao da bi imao dospjelo potraživanje u ukupnom iznosu glavnice koje bi mogao prebiti s potraživanjem tužiteljice u ovom postupku.

13. Nadalje utvrđuje da je tuženik od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi Ugovora znao ili morao znati da nema pravo na njihovu isplatu, pa da je temeljem odredbe članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u nastavku teksta: ZOO) dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio, pri čemu da nije odlučna okolnost da je tužiteljica kasnila u plaćanju pojedinih anuiteta, jer da se njezino sporedno potraživanje temelji na činjenici da je dala nešto temeljem osnove koja je ništetna, pa da je odlučno kada je ona izvršila tu uplatu, dok tuženik ima samostalno pravo zahtijevati zatezne kamate ukoliko je ista bila u kašnjenju s podmirenjem obveze, ali da isti to ne dokazuje po osnovi i visini kao dospjelo potraživanje koje bi mogao prebiti s potraživanjem tužiteljice u ovom parničnom postupku.

14. Pri tome utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da tužiteljica svoje potraživanje temelji na ništetnosti Ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a da sukladno općim načelima obveznog prava pravo na isticanje ništetnosti sukladno odredbi članka 328. ZOO-a nikada ne prestaje, te da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa da s obzirom na to očigledno nije nastupila zastara predmetne tražbine.

15. Iz navedenih razloga, a pozivom na odredbu članka 8. ZPP-a, kao i na odredbe članaka 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a, te odredbu članka 1115. tog Zakona, odlučuje kao u izreci pobijane presude.

16. Nadalje utvrđuje da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim novčanim potraživanjima, a da u vezi zahtjeva obje parnične stranke za utvrđenje ništetnosti nisu nastali nikakvi posebni troškovi, jer da u odnosu na iste nisu poduzete nikakve zasebne radnje u postupku, te da je smisao i cilj svih radnji u ovom postupku bilo utvrđivanje prava na isplatu i visina istog zahtjeva, u kojem dijelu je tužiteljica u cijelosti uspjela, pa pozivom na odredbe članaka 154. i 155. ZPP-a, odgovarajuće odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), kao i na odredbu članka 29. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 30. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u nastavku teksta: OZ) odlučuje kao u točki II. izreke pobijanog rješenja.

17. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude i rješenja nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedene odluke nemaju postupovnih nedostataka na koje ukazuje žalba, te se u svemu mogu valjano ispitati.

18. Isto tako, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, pravilno kao prethodno pitanje utvrđujući da je odredba članka 3.4. Ugovora kojom je određeno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita (tužiteljica) bezuvjetno pristaje nejasna, neodređena i nerazumljiva, pa da je ista kao takva ništetna, jer takva pravna posljedica proizlazi iz odredaba članaka 96. stavak 1. i 2. ZZP-a, te odredbe članka 102. stavak 1. ZZP-a.

18.1. Posljedično gornjem, pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljici uslijed ništetnosti spomenute Ugovorne odredbe pripada pravo na naknadu novčanog iznosa od ukupno 111.644,71 kuna na ime preplaćenih kamata, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja pojedinačnih novčanih iznosa do isplate, u skladu s odredbama članaka 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kako je naznačeno u točki II. izreke pobijane presude.

19. Za svoja činjenična i pravna utvrđenja u navedenom pravcu sud prvog stupnja naveo je jasne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i da tuženik nema pravnog interesa za postavljanje protutužbenog zahtjeva opisanog sadržaja, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 187. stavak 2. ZPP-a odlučio kao u točki I. izreke pobijanog rješenja.

20. Pri tome na žalbene navode tuženika koji se poziva na odredbu članka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 112/12, u nastavku teksta: ZID ZPK), te u tom pogledu na sadržaj donesene „Politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom“ sa lista 63-70 spisa, valja odgovoriti da činjenica donošenja te „Politike“ ne utječe na pravilnost utvrđenja suda o ništetnosti spomenute Ugovorne odredbe, a posljedično tome i na pravilnost utvrđenja o osnovanosti zahtjeva tužiteljice na isplatu preplaćenog iznosa od 111.644,71 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja pojedinačnih novčanih iznosa do isplate.

21. Naime, time što je tuženik u prosincu 2012. godine donio navedenu „Politiku“, čime je postupio u skladu s odredbom članka 5. ZID ZPK, a kraj činjenice da je u priloženim obavijestima o izmjeni kamatne stope koje je dostavio tužiteljici (list 71-77 spisa) pozivom na odredbe „Politike“ izvijestio tužiteljicu o promjenama ugovorene promjenjive kamatne stope, i to na način da je povećavao prvobitno Ugovorenu kamatnu stopu od 7,79% godišnje na kamatne stope od 9,75% godišnje, 9,55% godišnje, 9,29% godišnje, 9,08% godišnje, 8,88% godišnje, 8,66% godišnje i 8,35% godišnje, pri čemu je varijabilni dio kamatne stope vezao uz šestomjesečni NRS1 za valutu euro, dok je fiksni dio kamatne stope ostao nepromijenjen, tuženik je bez uporišta u odredbama ZID ZPK i na sasvim drugim osnovama jednostrano odredio cijenu koju naplaćuje za korištenje sredstava odobrenoga kredita.

21.1. Kada se sadržaj navedenih obavijesti o izmjeni kamatne stope dovede u vezu s odredbama Ugovora koje su bile na snazi na dan njegovog sklapanja, a prema kojima je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 7,79% godišnje, te kada se ima na umu da je i u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK vrijedila Ugovorna odredba o toj kamatnoj stopi, jasno je da je tuženik navedenim obavijestima na netransparentan način i protivno početnim parametrima kamatne stope promijenio fiksni dio kamatne stope. Naime, ne može se smatrati valjanom ponuda za dopunu ništetne Ugovorne odredbe kada je umjesto odredbe prema kojoj ukupna početna kamatna stopa (fiksni plus varijabilni dio) iznosi 7,79% godišnje, tužiteljici kao potrošaču ponuđena opcija prema kojoj se kamatna stopa povećava na njezinu štetu, pa je u tom kontekstu neosnovano pozivanje tuženika na odredbu članka 296. stavak 3. ZOO-a, kao i na odredbu članka 13.1. Ugovora, jer se s obzirom na navedeno odredbe „Politike“ ne mogu smatrati obvezujućima za tužiteljicu.

22. Pri tome je neosnovano pozivanje tuženika i na odredbe članaka 16.8.e) i 16.09. Ugovora, jer je ugovaranje tih odredaba izravna posljedica odredbe članka 3.4. Ugovora, koja je pravilno utvrđena ništetnom, zbog čega niti prethodno navedene Ugovorne odredbe ne mogu imati onaj pravni učinak kakav im pridaje tuženik. U vezi toga valja navesti kako je odredbom članka 11.1. tuženikovih „Općih uvjeta odobravanja stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu“ iz ožujka 2007. godine (list 53-56 spisa), na čiji sadržaj tuženik ukazuje u žalbi, propisano da se visina kamatne stope određuje Odlukom o kamatama Banke (tuženika), a utvrđuje se ovisno o sljedećim elementima: visini eskontne stope HNB-a, visini kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala, visini i kretanju referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EUROBOR i sl.), te prihodima i rashodima poslovanja, ali iz

sadržaja tih Općih uvjeta nije jasno na koji točno način se izračunava visina takve kamatne stope.

23. Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost utvrđene visine tužbenog zahtjeva kako je naznačen u točki II. izreke pobijane presude, u vezi čega na navode žalitelja da je iznos preplaćenih kamata trebalo umanjiti za manje plaćenu glavnicu u iznosu od 3.578,45 eura, valja odgovoriti da tuženik u tom smislu nije postavio određeni tužbeni zahtjev, u vezi čega je prigovor radi prebijanja sadržajno istaknuo tek na ročištu od 10. prosinca 2020. godine, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka na ročištu od 15. svibnja 2019. godine (list 111 spisa), pa o takvom prigovoru sud prvog stupnja nije u smislu odredbe članka 288.a stavak 6. ZPP- a bio ovlašten meritorno odlučivati.

24. Neosnovane su i tvrdnje tuženika o zastari utužene tražbine, jer zastara u slučaju ništetnosti ugovora ili neke njegove odredbe teče od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena (u konkretnom slučaju kao prethodno pitanje), pa s obzirom na navedeno nije protekao petogodišnji zastarni rok koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

25. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi, niti je osnovano pozivanje tuženika na sadržaj uz žalbu priloženih sudskih odluka.

26. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, kao i odredbe članka 30. stavak 2. OZ- a.

27. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi naznačenu presudu u pobijanom dijelu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a na jednaki način odlučiti i o njegovoj žalbi protiv pobijanog rješenja (članak 380. stavak 2. ZPP-a).

28. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

29. Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 08. siječnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar