Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1430/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Bažantu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P- 173/2019-41 od 15. srpnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-173/2019-41 od 15. srpnja 2022. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-173/2019-41 od 15. srpnja 2022. godine u točkama VI. i VII. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeno je da je odredba iz stavka 1. članka 2. ugovora o kreditu broj 3205028714 od 04. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika ništetna u dijelu odredbe koji glasi: „...obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja...“, kao i da je ništetna odredba iz stavka 1. članka 6. tog ugovora u dijelu odredbe koji glasi: „...obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja...“.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 20.751,14 kuna preplaćen s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže navedeno u izreci.

3. U točki III. izreke utvrđeno je da je odredba iz stavka 1. članka 2. ugovora o kreditu broj 3205028714 od 04. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika ništetna u dijelu odredbe koji glasi: „...promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d. d....“

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 4.609,75 kuna preplaćen s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

5. Rješenjem suda (točka V. izreke) utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike iznad dosuđenih iznosa u točkama II. i IV. izreke navedene presude do zatraženih iznosa od 24.589,14 kuna preplaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i iznosa od 5.201,02 kuna preplaćenog s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

6. U točki VI. izreke rješenja dopuštena je preinaka tužbe od 01. rujna 2021. godine.

7. U točki VII. izreke istog rješenja naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.310,88 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja ove odluke do isplate.

8. Protiv te presude, kao i rješenja (u dijelu koji se odnosi na točke VI. i VII. njegove izreke), pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijane odluke preinače, ili da se iste ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i postupak, a uz žalbu prilaže isprave na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te podnosi zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

9. Odgovor na žalbu nije podnesen.

10. Žalba nije osnovana.

11. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja i svjedokinje CSK, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno-financijske struke Marijane Matijević iz trgovačkog društva Mentat d. o. o. iz Bjelovara, te iskaza tog vještaka, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita u valuti švicarski franak (u nastavku teksta: CHF) radi utvrđenja ništetnima pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 3205028714 od 04. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, naznačenih u točkama I. i III. izreke pobijane presude, kao i zahtjev tužitelja radi isplate novčanih iznosa preplaćenih s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

12. U vezi toga utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 04. travnja 2006. godine ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3205028714 (u nastavku teksta: Ugovor), kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.750,00 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s promjenama odluke tuženika o kamatnim stopama, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,65% godišnje, pri čemu se tužitelj obvezao da će tako dobiveni kredit vratiti tuženiku u roku od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.

13. Nadalje utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da je više banaka, a među njima i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica vezala uz CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno člancima 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) i suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno Zakonu o obveznim odnosima, te da su te banke u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama

ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime su banke postupile suprotno člancima 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) i suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

13.1. Potonja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF.

14. Prvostupanjski sud utvrđuje da se tužitelj u predmetnoj tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz gornjih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te da je sud u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima tih sudova o ništetnosti ugovorenih odredaba iz ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz CHF i na promjenjivost ugovorene kamatne stope ovisno o jednostranoj odluci tuženika.

14.1. U vezi toga utvrđuje da iz predmetnog Ugovora, a osobito iz odredaba članaka 2. i 6., proizlazi da u Ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji koji utječu na način određivanja i promjene ugovorene kamatne stope tijekom trajanja Ugovora, niti su objektivizirani kriteriji izračuna i rizici ugovorene valutne klauzule, a da iz iskaza saslušane svjedokinje CSK i iskaza tužitelja dodatno proizlazi da tuženikovi službenici nisu tužitelju predočili rizike promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, kao niti okolnosti o kojima mogu ovisiti eventualne promjene, odnosno da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već da je tužitelju ponuđen unaprijed pripremljeni tekst Ugovora, slijedom čega utvrđuje neosnovanim prigovore tuženika koji se odnose na valjanost Ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, kao i njegov prigovor da tužitelj u konkretnom slučaju nije potrošač, jer utvrđuje da je isti novčana sredstva dobivena predmetnim kreditom upotrijebio za osobne potrebe, tj. za kupnju osobnog automobila, a da tuženik osim paušalno istaknutog prigovora nije naveo niti jednu činjenicu iz koje bi se moglo posumnjati da tužitelj ima svojstvo potrpšača u Ugovoru, u smislu odredbe članka 3. stavak 1. podstavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03).

15. S obzirom na navedeno, sud prvog stupnja utvrđuje da su Ugovorne odredbe ništetne u dijelu opisanom u točkama I. i III. izreke pobijane presude, ali da Ugovor može proizvoditi pravne učinke između njegovih stranaka s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,65% godišnje i uz primjenu srednjeg tečaja CHF na dan sklapanja Ugovora.

16. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno- financijske struke Marijane Matijević i njezinog iskaza utvrđuje da je tužitelj plaćanjem mjesečnih anuiteta kredita u razdoblju od svibnja 2006. godine do lipnja 2013. godine zbog promjena kamatne stope u odnosu na početno Ugovorenu kamatnu stopu preplatio tuženiku iznos od 4.609,75 kuna, kao i da je u istom razdoblju zbog promjena tečaja CHF preplatio istome iznos od 20.751,14 kuna, pa da je tužitelju u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO) nastala šteta plaćanjem mjesečnih anuiteta obračunatih sukladno ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i sukladno tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja, pri čemu je tuženik istovremeno stekao nepripadnu imovinsku korist.

17. Stoga utvrđuje da je tuženik dužan isplatiti tužitelju ukupni novčani iznos od 25.360,89 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja pojedinog mjesečnog anutiteta do isplate, u skladu s odredbama članaka 29. i 1115. ZOO-a, jer utvrđuje da je tuženik nepošteni stjecatelj.

17.1. U vezi toga utvrđuje da je tužitelj po osnovi promjena tečaja CHF u odnosu na kunu isplatio tuženiku u pojedinim mjesecima manji iznos od iznosa početnog srednjeg tečaja, i to ukupno 1.662,70 kuna, ali da tuženik o tome nije postavio nikakav izravni zahtjev (npr. protutužbu, prigovor radi prebijanja i slično), kao niti neizravni zahtjev kojim bi na bilo kakav način ukazao na postojanje njegove tražbine te vrste prema tužitelju, pa da sud te negativne razlike koje su nastale zbog valutne klauzule nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.

18. Prethodno tome, sud prvog stupnja pozivom na odredbe članaka 225. i 1111. ZOO-a utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na ništetnost ugovorene valutne klauzule dana 14. lipnja 2018. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 28. veljače 2019. godine, tj. unutar petogodišnjeg zastarnog roka za obje osnove, čime je prekinut tijek zastare.

18.1. U vezi toga utvrđuje da je tužitelj u podnesku od 01. rujna 2021. godine preinačio tužbu tako što je zatražio isplatu novčanih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u odnosu na razdoblja koja nisu bila obuhvaćena početno postavljenim tužbenim zahtjevom, ali da je s obzirom na naznačeni datum navedene preinake i u tom dijelu neosnovan prigovor zastare, jer da je zastarni rok počeo teći dana 14. lipnja 2018. godine i nije istekao do opisane preinake tužbe.

18.2. Pri tome utvrđuje kako predmetna tužba u dijelu koji se temelji na ništetnosti Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije preinačena gornjim tužiteljevim podneskom, jer da on i nadalje zahtijeva isplatu za isto vremensko razdoblje, a da je tužitelj jedino datum dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine odredio datumom stvarnog plaćanja pojedinog mjesečnog anuiteta, pa da u tom dijelu nije bilo mjesta odlučivanju o eventualnoj zastari zahtjeva po preinačenoj tužbi.

19. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 8. ZPP-a, odlučuje kao u izreci pobijane presude, dok odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki VII. izreke pobijanog rješenja temelji na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, kao i na odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

20. Utvrđujući da je tužitelj nakon provedenog dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u podnesku od 01. rujna 2021. godine djelomično povukao tužbu tako što je smanjio tužbeni zahtjev tražeći isplatu iznosa od 20.751,14 kuna i iznosa od 4.609,75 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, čemu se tuženik nije protivio, odlučuje kao u točki V. izreke pobijanog rješenja, pozivom na odredbu članka 193. stavak 2. ZPP-a.

21. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj nakon izvedenog dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem preinačio tužbu u podnesku od 01. rujna 2021. godine, u smislu odredbe članka 191. stavak 1. ZPP-a, tako što je zatražio isplatu novčanih iznosa po osnovi ništetne odredbe u valutnoj klauzuli u odnosu na razdoblja koja nisu bila obuhvaćena početno postavljenim tužbenim zahtjevom, a da se tuženik usprotivio takvoj preinaci tužbe, ali da je sud pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a dopustio takvu preinaku neovisno o tome što je tužba preinačena nakon zaključenja prethodnog postupka, jer da je donošenje odluke o preinačenoj tužbi svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a da tužitelj nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer da je preinaka isključivo uzrokovana nalazom i mišljenjem knjigovodstveno-financijskog vještaka, pri čemu utvrđuje da odlučivanje o preinačenoj tužbi nije utjecalo na trajanje i troškove ovog postupka, slijedom čega odlučuje kao u točki VI. izreke pobijanog rješenja.

22. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude i rješenja nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedene odluke nemaju postupovnih nedostataka zbog kojih se ne bi mogle valjano ispitati.

22.1. Naime, sud prvog stupnja naveo je jasne i određene razloge zbog kojih je u točkama I. i III. izreke pobijane presude utvrdio ništetnima sporne Ugovorne odredbe, pravilno u tom pogledu utvrđujući da se na ovaj postupak primjenjuju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača, jer je predmetni Ugovor zaključen 04. travnja 2006. godine.

23. Točno je da je zbroj pojedinačnih iznosa glavnice iz točke IV. izreke pobijane presude na koje je tužitelju dosuđena zatezna kamata manji od dosuđenog iznosa glavnice od 4.609,75 kuna, ali samim time taj dio izreke nije proturječan, jer visina utužene tražbine u iznosu od 4.609,75 kuna proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno-financijske struke Marijane Matijević (list 148-156 spisa), a do eventualne proturječnosti moglo bi doći jedino kada bi dosuđena glavnica bila manja od zbroja pojedinačnih iznosa glavnice na koje bi tužitelju bile priznate pripadajuće zatezne kamate.

24. Netočni su i navodi žalitelja kako je nejasno zbog kojih razloga je sud prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na prva četiri utužena i dosuđena iznosa iz točke II. izreke pobijane presude, koji su dospjeli 16. svibnja 2006. godine, 16. lipnja 2006. godine, 15. rujna 2006. godine i 16. listopada 2006. godine, kao i tvrdnje da bi ti novčani iznosi zastarjeli prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od 04. travnja 2012. godine.

24.1. To stoga jer prema pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine, a koje je u skladu i s pravnim shvaćanjem ovog drugostupanjskog vijeća, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom zahtjeva individualnih potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Iz navedenog slijedi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, pa je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine, kako u pogledu utuženih iznosa glavnice, tako i u odnosu na zatezne kamate, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine). Budući je predmetna tužba podnesena dana 28. veljače 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, kako u pogledu prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, tako i u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, u vezi čega valja navesti da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa iz svega navedenog proizlazi da je predmetna tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

25. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe (indirektno) ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno cijenio iskaze svjedokinje CSK i tužitelja, pa tako i one dijelove njihovih iskaza na koje upućuje žalba, iz kojih niti po stajalištu ovog suda ne proizlazi da bi, kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, tuženikovi službenici predočili tužitelju rizike promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, kao niti okolnosti o kojima mogu ovisiti eventualne promjene, odnosno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, već da je tužitelju ponuđen unaprijed pripremljeni tekst Ugovora. Pri tome uz ono što je u tom pogledu utvrdio sud prvog stupnja valja samo dodati da navedena svjedokinja prema vlastitom iskazu nije kao službenica tuženika sudjelovala u neposrednim razgovorima s klijentima koji su se vodili prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pa njezin iskaz i iz tog razloga ne može imati značaj koji mu pridaje tuženik. Osim toga, iz cjeline obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja cijenio i navode tuženika kojima je tijekom ove parnice osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i priložene isprave, a koje je s obzirom na okolnost usvajanja tužbenog zahtjeva očigledno (pravilno) utvrdio nebitnima za presuđenje.

26. Donošenjem pobijane presude nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 190. tog Zakona, jer je tužitelj tek nakon zaključenja prethodnog postupka, tj. nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja mogao znati visinu svoje tražbine, pri čemu isti u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnima za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja imalo za posljedicu onemogućavanje tužitelja u njegovom pravu na pristup sudu.

26.1. Stoga su za preinaku tužbe na način kako je navedeno u podnesku tužitelja od 01. rujna 2021. godine (list 164-168 spisa) bile ispunjene pretpostavke iz članka 190. stavak 2. ZPP-a, i to neovisno o protivljenju tuženika takvoj preinaci (članak 190. stavak 3. ZPP-a), jer je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Navedeno je u skladu i sa Zaključkom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. godine, prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

27. Nisu osnovani niti navodi tuženika o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 502.a i c ZPP-a, u vezi s odredbom članka 354. stavak 1. ZPP-a i odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. tog Zakona, jer je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom i vrednovanjem stranačkog iskaza tužitelja utvrdio da isti u konkretnom slučaju ima status potrošača, u smislu odredbe članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), koji propis se s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora primjenjuje u ovom parničnom postupku, u vezi čega je pravilno utvrdio da tuženik osim paušalno istaknutog prigovora nije naveo niti jednu činjenicu iz koje bi se moglo posumnjati da tužitelj ima svojstvo potrošača.

28. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnima sporne Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a to iz slijedećih razloga.

28.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama ZOO-a, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača.

28.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine navedena presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

28.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je između ostalog odbijena i revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

28.4. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je dana 14. lipnja 2018. godine presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu

kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, pa je tom odlukom pravomoćno utvrđeno da je i tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pri čemu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

29. Stoga se sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude pravilno pozvao na utvrđenja iz spomenutih presuda koje su donesene u postupku pokrenutom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, koja odredba je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, pa je u tom pogledu nebitno to što je ista odredba ZPP-a stupila na snagu nakon zaključenja Ugovora, pri čemu zbog činjenica koje su utvrđene u navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nije trebalo posebno saslušavati tužitelja na okolnosti propisane odredbama članaka 81. i 84. ZZP/03, kako pogrešno smatra žalitelj.

30. Što se tiče stajališta Suda Europske unije izraženog u presudi broj C-81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Naime, navedena presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu ni spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.

30.1. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava, a s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem potonje presude Trgovačkog suda u Zagrebu, nije odlučno za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu.

31. Neosnovano je i pozivanje tuženika na presudu Suda EU oznake C-186/16 (predmet „Andricius“), jer su okolnosti na koje se tuženik u tom pogledu poziva, tj. da on nije znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF već bile predmetom raspravljanja u spomenutom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, čiji ishod, kako je navedeno, obvezuje i sud u ovoj parnici.

32. Na tvrdnje tuženika u potrebi provođenja testa poštenja u odnosu na tužitelja, valja odgovoriti kako su sudovi u navedenim presudama donesenima u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, pa tako i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

32.1. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da su sporne Ugovorne odredbe sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamate između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, to u ovoj parnici nije trebalo (ponovno) provoditi test poštenja.

33. Protivno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada prilikom utvrđivanja visine iznosa koji po utuženim osnovama pripadaju tužitelju nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, jer tuženik nije u tom pogledu istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacije) iz članaka 195. i 196. ZOO-a, niti je radi ostvarenja tih razlika podnio protutužbu, pa u takvoj situaciji prvostupanjski sud nije bio ovlašten dosuđeni novčani uznos umanjivati za navedene tečajne razlike.

34. Stoga je pravilno u skladu s odredbama članaka 323. i 1111. stavak 1. i 2. ZOO- a usvojen tužbeni zahtjev tužitelja opisan u izreci pobijane presude, uključujući i zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice od dana kada je tužitelj uplatio te iznose tuženiku do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, jer se u konkretnom slučaju radi o nepoštenim Ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pa je tuženik protivno njegovim tvrdnjama

nesavjestan stjecatelj, zbog čega i zatezne kamate na dosuđene pojedinačne iznose glavnice teku od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

35. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi, kao niti sadržaj uz žalbu priložene dokumentacije.

36. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članaka 154. stavak 2. ZPP-a, a pravilno je u skladu s odredbom članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) odlučeno i o tijeku zateznih kamata na dosuđene troškove parničnog postupka.

37. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a na jednaki način odlučiti i o njegovoj žalbi protiv naznačenih dijelova gornjeg rješenja (članak 380. točka 2. ZPP- a).

38. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

39. Rješenje suda prvog stupnja u točki V. izreke kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 08. siječnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar