Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1349/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Addiko Bank d. d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj 15 P- 1079/19-28 od 27. travnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj 15 P-1079/19-28 od 27. travnja 2021. godine u točkama 1. i 3. izreke, te u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj 15 P-1079/19-28 od 27. travnja 2021. godine u točkama 2., 4. i 5. izreke, zatim u dijelu točke III. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.805,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, te u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

III Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka 1. izreke) odbijen je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim ugovora o kreditu broj: 236-249/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog između tužitelja i tuženika dana 26. rujna 2006. godine, te radi utvrđenja da taj ugovor kao takav ne proizvodi pravni učinak, kao i zahtjev tužitelja radi isplate-povrata novčanog iznosa od 490.243,34 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos te glavnice počev od dospijeća do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki 2. izreke usvojen je podredni tužbeni zahtjev tužitelja, u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu broj: 236-249/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojeg su stranke zaključile dana 26. rujna 2006. godine, te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, kao što je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 26. rujna 2006. godine pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 26. rujna 2006. godine pa nadalje.“

3. U točki 3. izreke odbijen je kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu po osnovi glavnice, tj. zahtjev radi isplate-povrata na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF novčanih iznosa pobliže naznačenih u izreci.

4. U točki 4. izreke usvojen je podredni tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu zakonske zatezne kamate na glavnicu, te je naloženo tuženiku da isplati-vrati tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF zakonsku zateznu kamatu tekuću na pojedinačne novčane iznose naznačene u izreci, sve na način kako je naznačeno u izreci.

5. U točki 5. izreke usvojen je podredni tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF iznosa od 90.708,84 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos glavnice od isplate od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, sve pobliže navedeno u toj točki izreke.

6. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.805,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, pri čemu iz cjeline obrazloženja presude proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.

7. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj (u dijelu koji se odnosi na točke 1. i 3. izreke, te u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu parničnih troškova) i tuženik (u dijelu koji se odnosi na točke 2., 4. i 5. izreke, zatim u dosuđujućem dijelu odluke o parničnim troškovima iz točke III. izreke, te u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova), iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlažu da se naznačena presuda u pobijanim dijelovima preinači, ili da se ta odluka ukine, pri čemu obje stranke podnose zahtjeve za naknadu troškova žalbenog postupka, a tuženik uz žalbu prilaže isprave na koje se poziva u tom pravnom lijeku.

8. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode kao neosnovane, dok tužitelj nije podnio odgovor na tuženikovu žalbu.

9. Žalbe nisu osnovane.

10. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla i njegovih očitovanja na primjedbe na nalaz i mišljenje, zatim iskaza svjedokinja ROĆ i TO, kao i iskaza tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja opisan u točki 1. izreke pobijane presude, kao i podredni zahtjev tužitelja naznačen u točkama 2., 3., 4. i 5. izreke iste odluke, koji zahtjevi se temelje na tvrdnjama tužitelja da mu tuženik duguje utužene novčane iznose iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita u CHF u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,88% po Ugovoru o kreditu broj 236-249/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. rujna 2006. godine, potvrđenom po javnom bilježniku R Kolega T iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-921/06-1 dana 29. rujna 2006. godine.

11. U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora zaključen dana 26. rujna 2006. godine naznačeni Ugovor o kreditu broj 236- 249/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u nastavku teksta: Ugovor), prema kojem je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 109.600,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke (tuženika) važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 30 godina, te uz početnu kamatnu stopu od 3,88%, te da je odredbama članaka 3. i 6. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom tuženika, a da se tijekom trajanja navedenog Ugovornog odnosa Odlukama tuženika o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala- povisivala, tako da je ista iznosila 4,60%, 5,00%, 5,99%, 6,20%, 5,95% i 5,45%.

12. Prvostupanjski sud utvrđuje da je odredba članka 3. i 6. Ugovora prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, nepoštena i ništetna, u smislu odredbe članka 322., u vezi s odredbom članka 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO), te sukladno odredbi članka 81. stavak 1. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), kao i u smislu odredbe članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/08, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13).

13. Naime, u vezi toga utvrđuje da je tuženik iskoristivši svoj položaj, te protivno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuo tužitelju Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji tuženika, a s obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pri čemu utvrđuje da nije bilo zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer da potrošač u vrijeme sklapanja Ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci (tuženiku), niti mu je poznato koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, te da iznos glavnice kredita koji je promjenjiv i ovisi o odnosu CHF i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati niti banke niti potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke-vjerovnika.

13.1. Stoga utvrđuje kako već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, tj. kamatu, određuje jednostrano banka, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega utvrđuje da je Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa da su bile nezakonite i sve jednostrane promjene kamatne stope koje je poduzimao tuženik.

14. U vezi toga utvrđuje da je u postupku po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'' podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine pod poslovnim brojem P–1401/12, koji se vodio protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tuženik, a koja se temeljila na odredbama članaka 502.a do 502.h ZPP-a, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope nepoštene i stoga ništave, pa utvrđuje da su iz navedenih razloga ništetne i odredbe članaka 3. i 6. predmetnog Ugovora, zbog čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, pri čemu utvrđuje neosnovanim prigovor tuženika da tužitelj u konkretnom slučaju nema status potrošača, jer utvrđuje kako iz njegovog stranačkog iskaza proizlazi da je predmetni kredit iskoristio za kupnju stana u svrhu stambenog zbrinjavanja, a ne za poslovne svrhe, te da se radi o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz Ugovora.

14.1. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je terminologija koju je koristio tuženik visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva, te da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca u vrijeme i na način predviđen ugovorom, a da ta takva kamata mora biti određena, odnosno odrediva.

14.2. Nastavno utvrđuje da je u presudi Suda Europske Unije broj: C-26/13 koja je donesena 30. travnja 2014. godine u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, te da je gore navedeni sud polazio od svojeg ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik tj. banka prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14.3. Stoga utvrđuje da u situaciji kada su odredbe koje su se odnosile na Ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takve Ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

15. Što se tiče ništetnosti ništetnosti Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03. listopada 2017. godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, slijedom čega utvrđuje ništetnima i sporne Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

16. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla, utvrđuje da bi tužitelju pripadalo pravo na isplatu novčanog iznosa od ukupno 101.729,12 kuna, koji iznos predstavlja razliku između plaćenih anuiteta po Ugovoru i anuiteta koji su trebali biti plaćeni uz primjenu fiksne početno ugovorene kamatne stope od 3,88% godišnje i fiksnog tečaja za CFH (tečaj na dan isplate kredita 1CHF = 4,648000 kuna) od početka otplate kredita do konverzije predmetnog kredita iz CHF u euro 30. rujna 2015. godine.

16.1. Međutim, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelju pripada pravo jedino na isplatu novčanog iznosa od ukupno 90.708,84 kuna, kao i na isplatu pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice od ukupno 11.020,28 kuna (101.729,12 kuna - 90.708,84 kuna), jer da je potonji iznos iskorišten i potrošen za plaćanje budućih rata kredita od trenutka zaključenja ugovora o konverziji, te da je u trenutku glavne rasprave potrošen, pa pozivom na odredbu članka 171. ZOO-a odbija zahtjev tužitelja za isplatu potonjeg novčanog iznosa.

17. Isto tako, sud prvog stupnja u točki 1. izreke pobijane presude odbija i zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim cijelog Ugovora, kao i zahtjev radi isplate novčanog iznosa od 490.243,34 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose te glavnice od njihove dospjelosti do isplate, jer utvrđuje neosnovanima tvrdnje tužitelja o nevaljanosti cijelog predmetnog Ugovora.

18. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 502. stavak 1., 502.b i 502.c ZPP-a, odlučuje kao u izreci pobijane presude.

19. Prethodno navedenom, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 radi zaštite kolektivnih prava prekinut tijek zastare, u skladu s odredbom članka 241. ZOO-a, te da je zastara individulanih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. od 13. lipnja 2014. godine, a da je predmetna tužba podnesena dana 30. travnja 2019. godine, tj. unutar petgodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a.

20. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

21. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa dakle niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuju tužitelj i tuženik, te se u svemu može valjano ispitati.

22. Stoga su između ostalog neosnovani i navodi tuženika o postojanju bitne postupovne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 190. tog Zakona, a to stoga jer je sud prvog stupnja naveo jasne razloge zbog kojih je (djelomično) prihvatio tužbeni zahtjev iz preinačene tužbe temeljem podneska tužitelja od 10. ožujka 2020. godine. Točno je da je takva preinaka izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka na ročištu od 07. listopada 2019. godine (list 111- 113 spisa), ali je sud prvog stupnja pravilno u smislu odredbe članka 190. stavak 2. ZPP-a dopustio takvu preinaku, jer je tužitelj tek nakon zaključenja prethodnog postupka, tj. nakon provedenog računovostveno-financijskog vještačenja mogao znati visinu svoje tražbine, pri čemu isti u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnima za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja imalo za posljedicu onemogućavanje tužitelja u njegovom pravu na pristup sudu.

23. Neosnovane su i tvrdnje tuženika o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer da je sud prvog stupnja propustio saslušati vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla, a to stoga jer su primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje tog vještaka bile isključivo pravne prirode, pa se na takve primjedbe vještak nije mogao očitovati, niti je tuženik predlagao saslušanje vještaka na takve primjedbe. Na navode tuženika da je tijekom postupka predložio dopunu vještačenja, valja odgovoriti da prvostupanjski sud opravdano nije prihvatio takav dokazni prijedlog, jer su okolnosti na koje je predloženo takvo vještačenje (da se projekcija kredita u kunama po fiksnoj kamatnoj stopi od 9,91% usporedi sa kreditom u CHF i sa kreditom u eurima nakon konverzije, te da se na taj način izračuna razlika u iznosu plaćenih anuiteta) nisu od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu.

24. Pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o glavnom i eventualno kumulativnom tužbenom zahtjevu, te je pravilnom primjenom relevantnog materijalnog prava odlučio kao u izreci pobijane presude.

25. Naime, u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih prava i interesa od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, tj. odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, pravomoćno je odlučeno tako što je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-249/14 od 09. travnja 2015. godine utvrđeno da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika i drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03 i 46/07) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i dr.), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Nadalje, presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine, pravomoćno je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je prednik tuženika postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

27. Stoga se sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude pravilno pozvao na utvrđenja iz spomenutih presuda koje su donesene u postupku pokrenutom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, sve to u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, te je pravilno u skladu s odredbama članaka 322. i 324. stavak 1. ZOO-a, kao i u smislu odredaba članaka 81. stavak 1. i 87. stavak 1. ZZP/03 utvrdio ništetnima Ugovorne odredbe u dijelu opisanom u točki 2. izreke pobijane presude, a pravilnom primjenom odredaba članaka 1111. i 1115. ZOO-a (pravilno utvrđujući da je tuženik zbog ništetnosti spornih Ugovornih odredaba nepošteni stjecatelj uplaćenih novčanih iznosa) odlučio kao u točkama 1., 3., 4. i 5. izreke iste odluke.

27.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanima tvrdnje tužitelja o ništetnosti cijelog predmetnog Ugovora, a posljedično tome i o obvezi tuženika da isplati istome novčani iznos od ukupno 490.243,34 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose te glavnice od njihove dospjelosti do isplate.

27.2. To stoga jer Ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate može biti tek djelomično ništetna, odnosno ništetan je samo onaj dio te odredbe kojim je ugovoren način promjene stope u smislu da se ista mijenja jednostrano odlukom kreditora (ovdje tuženika) bez jasnih i razumljivih objektivnih kriterija. Budući je u kolektivnom sporu nedvojbeno utvrđeno i da se valutna klauzula primjenjivala na način koji nije bio rezultat objektivnih kriterija, to znači da je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule ništetan samo onaj dio Ugovorne odredbe koji se odnosi na takav način promjene tečaja, što nastavno znači da preostali dio tih Ugovornih odredbi ostaje na snazi. Pri tome po stajalištu ovog suda ništetnost dijela Ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli ne predstavlja niti uvjet ugovora, niti odlučnu pobudu zbog koje je isti sklopljen, koje stajalište je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine, prema kojem u smislu odredbe članka 324. ZOO-a ništetnost odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila niti uvjet ugovora, niti odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

27.3. Stoga tužitelj neosnovano traži utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora, a posljedično tome i isplatu potonjeg novčanog iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, jer su u konkretnom slučaju, bez obzira na djelomičnu ništetnost Ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti, bitni sastojci predmetnog Ugovora u preostalom dijelu ostali na snazi, zbog čega su pravno irelevantni navodi tužitelja da su i ostale Ugovorne odredbe (o nadležnosti, izlaznoj naknadi, promjeni Općih uvjeta odlukom tuženika i dr.) također ništetne, a sve kada bi te sporedne Ugovorne odredbe i bile ništetne, iste nemaju za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora, jer nisu bitni sastojci tog pravnog posla, koji u smislu odredbe članka 324. ZOO-a može opstati i u slučaju djelomične ništetnosti bitnih sastojaka iz članka 1021. istog Zakona.

28. Isto tako, pogrešno je stajalište tuženika da bi izvršena konverzija predmetnog Ugovora koja je provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine„ br. 102/15) u konkretnom slučaju imala za posljedicu nemogućnost obvezivanja istoga da isplati-vrati tužitelju onaj novčani iznos koji je posljedica utvrđene ništetnosti spornih Ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, jer iz pravilnog utvrđenja suda, koje se temelji na pravilnoj ocjeni (prihvaćanju) nalaza i mišljenja vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla proizlazi da tužitelju uslijed činjenice konverzije ne pripada pravo na isplatu jedino utuženog iznosa od ukupno 11.020,28 kuna, iz razloga na koje se kao pravilne upućuje žalitelje.

29. Pogrešno tuženik smatra i da je sud prvog stupnja uslijed izvršene konverzije trebao odbaciti zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, i to zbog pomanjkanja pravnog interesa, a to stoga jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, dakle ex tunc, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, pa činjenica sklapanja dodatka (aneksa) Ugovora ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnima pojedinih odredbi istog tog Ugovora.

29.1. U vezi toga je neosnovano pozivanje tuženika na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. godine, jer je taj sud u potonjoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri

čemu je u obrazloženju istog rješenja između ostalog naveo da cit. „...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji).“ Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da cit. „…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…“

30. Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 30. travnja 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.

31. Što se tiče prijedloga tuženika za određivanje prekida ovog postupka, u vezi čega se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-1042/2017-3, valja navesti da je sud prvog stupnja na ročištu od 08. travnja 2021. godine pravilno odbio takav prijedlog, jer je postupak u predmetu Suda Europske unije pod brojem C-474/2020 završen.

32. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika, kao niti sadržaj uz žalbu priloženih isprava.

33. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima (točka III. izreke pobijane presude), a to iz slijedećih razloga.

33.1. Naime, točno je da tužitelj u ovoj parnici nije uspio s glavnim tužbenim zahtjevom, ali isti nije niti tražio da sud prihvati oba postavljena zahtjeva (osnovni i eventualno kumulativni), pa budući je tužitelj u odnosu na eventualno kumulativni zahtjev uspio u pretežitom dijelu, i to u cijelosti u odnosu na djelomično utvrđenje Ugovora ništetnim (točka 2. izreke pobijane presude), te u pretežitom dijelu koji se odnosi na zahtjev radi isplate, pri čemu u odnosu na glavni tužbeni zahtjev i odbijeni dio eventualno kumulativnog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, to je o troškovima ovog postupka pravilno odlučeno na opisani način, u smislu odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, kao i odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

34. Slijedom navedenog, valjalo je žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

35. Primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijeni su zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, jer isti nisu uspjeli sa žalbama.

U Rijeci, 08. siječnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar