Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-294/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari 1. tužitelja CN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 2. tužiteljice MN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanih po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 26. studenog 2024. u nazočnosti 2. tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 8. siječnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 (pravni sljednik HVB Splitske banke d.d.) da I.-tužitelju CN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i II. -tužiteljici MN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.831,19 EUR (slovima: dvijetisućeosamstotinatridesetjedaneur i devetnaest centi), odnosno 21.331,61 kuna (slovima: dvadesetjednatisućatristotinetridesetjedna kuna i šezdesetjedna lipa) na jednake dijelove sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a nadalje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. studeni 2005. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. prosinac 2005. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. siječanj 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. veljača 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. ožujak 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. travanj 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. svibanj 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. lipanj 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. srpanj 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. kolovoz 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. rujan 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. listopad 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. studeni 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. prosinac 2006. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. siječanj 2007. do plaćanja;

iznos 7,61 EUR / 57,32 kuna od 10. veljača 2007. do plaćanja;

iznos 0,49 EUR / 3,70 kuna od 10. ožujak 2007. do plaćanja;

iznos 0,49 EUR / 3,70 kuna od 10. travanj 2007. do plaćanja;

iznos 0,49 EUR / 3,70 kuna od 10. svibanj 2007. do plaćanja;

iznos 0,49 EUR / 3,70 kuna od 10. lipanj 2007. do plaćanja;

iznos 0,49 EUR / 3,70 kuna od 10. srpanj 2007. do plaćanja;

iznos 0,49 EUR / 3,70 kuna od 10. kolovoz 2007. do plaćanja;

iznos 0,49 EUR / 3,70 kuna od 10. rujan 2007. do plaćanja;

iznos 0,49 EUR / 3,70 kuna od 10. listopad 2007. do plaćanja;

iznos 0,49 EUR / 3,70 kuna od 10. studeni 2007. do plaćanja;

iznos 0,49 EUR / 3,70 kuna od 10. prosinac 2007. do plaćanja;

iznos 19,02 EUR / 143,31 kuna od 10. ožujak 2009. do plaćanja;

iznos 22,48 EUR / 169,40 kuna od 10. travanj 2009. do plaćanja;

iznos 22,48 EUR / 169,40 kuna od 10. svibanj 2009. do plaćanja;

iznos 22,48 EUR / 169,40 kuna od 10. lipanj 2009. do plaćanja;

iznos 22,48 EUR / 169,40 kuna od 10. srpanj 2009. do plaćanja;

iznos 22,48 EUR / 169,40 kuna od 10. kolovoz 2009. do plaćanja;

iznos 22,48 EUR / 169,40 kuna od 10. rujan 2009. do plaćanja;

iznos 22,48 EUR / 169,40 kuna od 10. listopad 2009. do plaćanja;

iznos 22,48 EUR / 169,40 kuna od 10. studeni 2009. do plaćanja;

iznos 22,48 EUR / 169,40 kuna od 10. prosinac 2009. do plaćanja;

iznos 8,27 EUR / 62,30 kuna od 10. siječanj 2010. do plaćanja;

iznos 8,27 EUR / 62,30 kuna od 10. veljača 2010. do plaćanja;

iznos 8,27 EUR / 62,30 kuna od 10. ožujak 2010. do plaćanja;

iznos 8,27 EUR / 62,30 kuna od 10. travanj 2010. do plaćanja;

iznos 8,27 EUR / 62,30 kuna od 10. svibanj 2010. do plaćanja;

iznos 8,27 EUR / 62,30 kuna od 10. lipanj 2010. do plaćanja;

iznos 8,27 EUR / 62,30 kuna od 10. srpanj 2010. do plaćanja;

iznos 8,27 EUR / 62,30 kuna od 10. kolovoz 2010. do plaćanja;

iznos 20,21 EUR / 152,30 kuna od 10. rujan 2010. do plaćanja;

iznos 20,21 EUR / 152,30 kuna od 10. listopad 2010. do plaćanja;

iznos 20,21 EUR / 152,30 kuna od 10. studeni 2010. do plaćanja;

iznos 108,76 EUR / 819,42 kuna od 10. prosinac 2010. do plaćanja;

iznos 108,76 EUR / 819,42 kuna od 10. siječanj 2011. do plaćanja;

iznos 108,76 EUR / 819,42 kuna od 10. veljača 2011. do plaćanja;

iznos 108,76 EUR / 819,42 kuna od 10. ožujak 2011. do plaćanja;

iznos 108,44 EUR / 817,42 kuna od 10. travanj 2011. do plaćanja;

iznos 104,08 EUR / 784,17 kuna od 10. svibanj 2011. do plaćanja;

iznos 104,08 EUR / 784,17 kuna od 10. lipanj 2011. do plaćanja;

iznos 104,08 EUR / 784,17 kuna od 10. srpanj 2011. do plaćanja;

iznos 104,08 EUR / 784,17 kuna od 10. kolovoz 2011. do plaćanja;

iznos 62,97 EUR / 474,42 kuna od 10. rujan 2011. do plaćanja;

iznos 62,97 EUR / 474,42 kuna od 10. listopad 2011. do plaćanja;

iznos 62,97 EUR / 474,42 kuna od 10. studeni 2011. do plaćanja;

iznos 62,97 EUR / 474,42 kuna od 10. prosinac 2011. do plaćanja;

iznos 62,97 EUR / 474,42 kuna od 10. siječanj 2012. do plaćanja;

iznos 62,97 EUR / 474,42 kuna od 10. veljača 2012. do plaćanja;

iznos 1.018,78 EUR / 7.675,98 kuna od 29. veljača 2012. do plaćanja;

sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da tražbina tuženika prema tužiteljima, istaknuta radi prebijanja u iznosu od 502,82 EUR sa traženim zakonskim zateznim kamatama, ne postoji, te se po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.612,81 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2025. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje da se da je tužba tužitelja, a za isplatu iznosa od 340,92 EUR (slovima: tristotinečetrdeset eura i devedesetidva centa) odnosno 2.568,66 kuna (slovima: dvijetisućepetstotinašezdesetosam kuna i šezdesetšest lipa), sa traženim zateznim kamatama, povučena.

Obrazloženje

1. Tužitelji su dana 19. listopada 2022. protiv tuženika podnijeli tužbu radi isplate, u kojoj se tužbi navodi:

- da I.-tužitelj i II.-tužiteljica kao korisnici kredita zajedno su kao sudužnici dana 05.10.2005. godine s prednikom tuženika kao davateljem kredita sklopili potrošački Ugovor o kreditu, broj ugovora 89890/05, a tužitelji su tuženiku kredit u cijelosti isplatili 2012. godine; da Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljima nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.365,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; da tužitelji su bivši bračni partneri čiji je brak razveden, a obvezu plaćanja kredita namirivali su zajedničkim sredstvima za vrijeme trajanja braka;

- da u čl. 4. Ugovora o kreditu broj 89890/05 od 05.10.2005. bila je ugovorena kamata po stopi od 6,99% godišnje promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja odredba je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) ništetna, međutim tužitelji ne postavljaju zahtjev za isplatu iznosa preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi odlukom banke, iz razloga što je taj dio obvezno-pravnog zahtjeva u međuvremenu zastario;

- da međutim, tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelje kao potrošače, u ugovoru o kreditu broj 89890/05 od 05.10.2005. godine ugovorio je i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelje kao potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 82., kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a; da naime, ugovorena je valutna klauzula, a da se istovremeno u Ugovoru o kreditu tužiteljima nisu prezentirali parametri koji određuju promjenljivost i kretanje tečaja, što uzrokuje svakako neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača; da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), da odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da u konkretnom predmetu radilo se upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući da su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj, te da upravo s time uzrokovana je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača; da naime, činjenica promjenljivosti obveze tužitelja kao potrošača uz pretpostavku da tužitelji ne znaju o kojim parametrima će ovisiti visina njihove mjesečne rate, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, temeljem kojeg su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povrede odredbe čl. 247. ZOO-a kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, da između ostalih bitni sastojci ugovora su svakako i prezentiranje i upoznavanje protivne strane o svim parametrima koji utječu na promjenu tečaja valute uz koju je vezano potraživanje banke u odnosu na tužitelje; da odredbom čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisano je kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je slučaj i u konkretnom predmetu;

- da tužitelji napominju da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. godine je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužitelji ukazuju na primjenu pravnih utvrđenja, a sve temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku; da s obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine tužitelji ističu kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeli su tužitelji kao potrošači. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje uz CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije; te da upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelji ovom tužbom ukazuju na ništetnost ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF;

- da tužitelji su si izvršili izračun više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o vezanosti glavnice i kamata uz valutu CHF, te je prilikom izračuna preplate uzet u obzir tečaj koji je važio na dan isplate kredita tijekom cijelog otplatnog razdoblja, te je izračunom utvrdio više plaćeni novčani iznos od 23.900,27 kn.

1.1. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine, te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tužitelja i tuženika, predlaže se naslovnom sudu da primjenom odredaba čl. 81 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača te odredbi čl. 322. ZOO-a donese presudu kojom se nalaže tuženiku da I.-tužitelju i II.-tužiteljici isplati iznos od 23.900,27 kn (slovima: dvadesettritisućedevetstokunaidvadesetdedamlipa), odnosno 3.172,11 EUR (slovima: tritisućestotinusedamdesetdva eura i jedanaest centi) na jednake dijelove sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF, pa do isplate, sve u roku od 15 dana (točka I. tužbenog zahtjeva), te da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana (točka II. tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata, te predlaže da sud odbije predmetni tužbeni zahtjev iz sljedećih razloga:

- tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, te da tužitelji su dužni u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a tužitelji tužbom navedeno ne dokazuju;

- tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, navodeći da tužitelji su uz tužbu dostavili promete po kreditu iz kojih nije moguće utvrditi jesu li tužitelji ili neka treća osoba vršila plaćanja na ime dospjelih anuiteta po predmetnom kreditu;

- da potraživanje tužitelja je zastarjelo; te tuženik napominje da tužitelji nisu svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru; da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, te da tužitelji nisu niti bili stranka kolektivnog spora; da zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom;

- da odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne; već da iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima; da u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive; da tužitelji su o istima bio u razumnoj mjeri obaviješteni;

- da uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati;

- da Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove; jer da na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove; a podredno tuženik napominje kako su predmet ocjene kolektivnog spora bili kunski krediti s valutnom klauzulom vezanom u CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, koje su banke odobravale na duže razdoblje (od 15 do 30 godina), a koji su bili namjenski krediti i to u pravilu stambeni krediti; da predmet ovog spora je ugovor o kreditu bez određene namjene s rokom otplate od 84 mjeseca; te da stoga, u konkretnom slučaju radi se o potpuno drugačijem ugovoru o kreditu za razliku od dugoročnih stambenih kunskih kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom;

- tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva;

- da tužitelji potražuju razliku između prvotno ugovorenog iznosa mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju HRK - CHF na dan korištenja kredita i svakog daljnjeg povećanja anuiteta zbog valutne klauzule, te da tužitelji zapravo zahtijevaju fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan korištenja kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, iako je Ugovorom jasno definirano da se ugovara valutna klauzula, te da u tom slučaju radilo bi se o kunskom kreditu, što predstavlja u potpunosti drugu vrstu ugovora uz drugačije uvjete koji u vrijeme sklapanja Ugovora nisu niti postojali na tržištu;

- tuženik, zaključno, ističe kako tužitelji nemaju pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima; da napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena; te da tužitelji bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imali pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužiteljima naknaditi parnični trošak tuženiku

3. U podnesku od 28. studenoga 2022. tužitelji se na odgovor na tužbu očituju kako slijedi: U odnosu na osporavanje svojstva potrošača tužiteljima, tužitelji navode da takva tvrdnja i stav tuženika doista iznenađuje, to tim više što u trenutku kada je tuženik zaključivao Ugovor o kreditu broj 89890/05 od tužitelja nije tražio nikakav poseban dokaz da su potrošači; da odredbom čl. 4. t. 21. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) propisano je kako je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti; te da ukoliko je tuženik sumnjao u status tužitelja kao potrošača u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu, tada je svakako trebao zatražiti od tužitelja i dodatne dokaze kojima bi tužitelji dokazali svoje svojstvo potrošača; a da iz Ugovora o kreditu broj 89890/05 koji je predmet ovog postupka, a zaključen je dana 05.10.2005. godine jasno proizlazi kako je tuženik kredit dao korisniku kredita CN iz [adresa], sa JMBG-om: 0304963320018., da dakle, radi se o jedinstvenom matičnom broju građana koji je vezan upravo za osobu tužitelja, a ne za njegov obrt, za njegovu tvrtku ili za neki drugi vid obavljanja njegove profesionalne djelatnosti; da naime, iz jedinstvenog matičnog broja građana, odnosno JMBG-a koji je naznačen u Ugovoru o kreditu broj 89890/05 od 05.10.2005. godine vidljivo je da je fizička osoba – I.- tužitelj – CN rođena **.**.1963. godine, te da dakle, u trenutku zaključenja Ugovora tuženik je jasno znao da zaključuje Ugovor sa fizičkom osobom, a ne sa osobom u okviru njezine proizvodne trgovačke ili neke druge djelatnosti; da osim toga da je kojim slučajem tuženik odobrio kredit tužitelju kao vršitelju određene trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tada bi tuženik tražio da isti kredit tužitelj potpiše uz štambilj tvrtke putem koje obavlja određenu djelatnost. Iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo je da se radi isključivo o fizičkoj osobi, a isti je zaključen je potpisom odgovorne osobe tuženika i potpisom tužitelja kao korisnika kredita i kao fizičke osobe; da ujedno iz predmetnog ugovoru o kreditu broj 89890/05 proizlazi da je II. -tužiteljica MN, iz [adresa], a koja je supruga I. -tužitelja, naznačena kao solidarni dužnik te je također fizička osoba uz koju se veže jedinstveni matični broj građana i to JMBG: [jedinstveni matični broj građana] iz čega je vidljivo da je ista rođena **.**.1969. godine; da nadalje, predmetni ugovor je potpisan od strane II. -tužiteljice kao solidarnog dužnika i fizičke osobe; te da nedvojbeno je da je prigovor tuženika apsolutno neosnovan. Nadalje, u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, odnosno navode tuženika kako iz prometa po kreditu koji su dostavili tužitelji nije moguće utvrditi jesu li tužitelji ili neka treća osoba vršili plaćanje na ime dospjelih anuiteta po predmetnom kreditu, tužitelji ističu da međutim, tko je plaćao kredit za tužitelje, čak i u slučaju da su ga povremeno otplaćivale treće osobe, nije ni od kakvog značaja za pitanje otplate kredita i postojanje aktivne legitimacije; da naime, tužitelji su prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, isti zaključili s tuženikom koji ima određeni broj i u kojem je naznačena partija na koju se uplaćuju otplatne rate; da sukladno navedenome, u slučaju da je i netko treći vršio uplate dospjelih rata, te sve rate knjižene su upravo na partiju tužitelja, a to znači da bi u slučaju da su treće osobe otplaćivale djelomice kredit tužitelja iste uplaćivale u ime i za račun tužitelja; da tuženik nije odbio takve izvršene uplate, što bi primjenjujući pravnu logiku tuženika koju navodi u odgovoru na tužbu bilo učinjeno, već je naprotiv knjižio i primio te uplate, u korist otplate kredita tužitelja; te da sukladno navedenome, naznačene uplate koje su izvršene po trećim osobama izvršene su u ime i za račun tužitelja, a ne neke treće osobe, što je tuženik i prihvatio, stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije apsolutno neosnovan. U odnosu na po tuženiku istaknuti prigovor zastare za utuženo potraživanje, tužitelji u prilog osnovanosti tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva dostavljaju presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, navodeći da u navedenoj presudi i rješenju Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazložio je, a s obzirom na osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni uz velik broj individualnih parničnih postupaka koji se vode sa zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine koji su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredaba, kako je samim pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dakle 14.06.2018. godine; te da s obzirom da i Vrhovni sud Republike Hrvatske pitanje zastare u odnosu na pokretanje individualnih parničnih postupaka obrazlaže i temelji na presudi donijetoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tada je i tužba tužitelja utemeljena na presudi donijetoj po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača također pravilno postavljena i osnovana; a da također se u istoj presudi navodi kako u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007

– dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. U prilog neosnovanosti istaknutog prigovora zastare tužitelji još ukazuju i na izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj dana 30.01.2020. godine. Nadalje, u odnosu na navode tuženika kako odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu ništetne jer su iste dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te su bile jasne, lako razumljive i uočljive, tužitelji se pozivaju na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. godine, u kojem je tumačena funkcija i ratio legis valutne klauzule: „U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka.“ Nadalje, Ustavni sud RH navodi da je zaštitna klauzula očito “iskliznula“ iz svojih funkcionalnih limita koji proizlaze iz pravne naravi i dosega tog instituta. Valutna klauzula je bila sredstvo remećenja ugovorne ravnoteže, dovodila je stranke u neravnopravan položaj u tolikoj mjeri da je dovela do izražene superiornosti banaka naspram prosječnog potrošača. Ustavni sud RH naglašava zaštitni cilj valutne klauzule, a ne njegov profitni, ono ne bi smjelo biti instrument obogaćenja vjerovnika, a osiromašenja dužnika. Slijedom navedenog, tužitelji niti ne navode da nije dopušteno ugovaranje valutne klauzule, već da su navedene ugovorne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu ništetne zbog načina na koji su ugovorene. Također, tužitelji naglašavaju kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine obrazložena ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF, a koje pravno utvrđenje se primjenjuje i u konkretnom predmetu po individualnoj tužbi tužitelja kao potrošača. Visoki trgovački sud u presudi Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine obrazložio je da neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute CHF, nego ugovorne odredbe budući da su to ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač rizik preuzeo na sebe ne znajući za njega, jer ga banka o tome nije informirala. Naime, u navedenoj presudi obrazloženo je kako se kod kredita s valutnom klauzulom u CHF radi o specifičnoj valuti tzv. ''valuti utočišta'' , što znači da je švicarski franak siguran za ulagače, banke, jer nema bitnog rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Međutim, potrošač je taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, pa je potrošač preuzeo rizik švicarskog franka kao ''valute utočišta'' i ne znajući za opisani rizik. Već samim ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže za CHF uzrokovana je neravnoteža između stranaka na teret potrošača, budući da je banka prihvatila opći rizik valutne klauzule, a potrošač i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta''. Osim toga obrazloženje značenja izraza ''valuta utočišta'' proizlazi i iz mišljenja prof. dr. sc. SN, profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, koji ističe kako je valuta Švicarske često igrala ulogu sigurnog utočišta, zbog specifične pozicije Švicarske. Zbog toga je smjer promjene tečaja švicarskog franka u pravilu bio suprotan od drugih značajnih svjetskih valuta. Tako je i danas. Očekivani pad vrijednosti eura smanjuje potrošnju za tim valutama a povećava potrošnju za švicarskim francima. Zbog toga raste cijena te valute odnosno tečaj. Već površan pogled na kretanje tečaja švicarskog franka u zadnjih desetak godina pruža dovoljno dokaza za ovakvu tvrdnju. Hrvatska je među zemljama koje su tu promjenu osjetile u većoj mjeri zbog velikog broja kredita građana nominiranih u švicarskim francima. Po mišljenju profesora SN to se moglo prevenirati, međutim monetarnim vlastima to nije bilo primarno. Po njegovom mišljenju većina građana bez ekonomskog obrazovanja misli da je tečajna politika ono što piše u tečajnoj listi. No ti mehanizmi mnogo su kompliciraniji i složeniji. Zbog toga je na bankama i na HNB-u odgovornost što nisu regulirali kredite s valutnom klauzulom te što nisu dovoljno jasno upozorili na tečajni rizik. HNB vodi politiku ''upravljano plivajućeg tečajnog sustava'' i njome vodi brigu o tečaju eura ali ne i o tečaju drugih valuta. Međunarodna robna razmjena Hrvatske sa Švicarskom čini tek 1,2% međunarodne razmjene, što je premalen ponder da bi se kuna morala vezati za CHF, što je dodatni argument za špekulativni karakter kredita vezanih uz švicarski franak, a sve po mišljenju profesora SN. Također je obrazloženo u gore navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda da je priroda i specifičnost valute CHF poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču, dok su banke poslale obavijest o volji svakog potrošača da li će sklopiti ugovor sa valutom u CHF ili valutom u EUR istovremeno ne objašnjavajući osim općeg rizika i dodatni rizik s ugovaranjem valutne klauzule u CHF, reklamirale su i nudile takve kredite posebno naglašavajući u reklamama nisku ugovornu kamatu čime su u odnosu na potrošače stvarale opću klimu o sigurnosti valute u CHF i većoj isplativosti uzimanja takvih kredita od kredita s ugovorenom valutnom klauzulom u EUR, pa čak često stvarajući situacije da su potrošači bili i jedino kreditno sposobni upravo za kredite s valutnom klauzulom u CHF ne i za druge kredite. U svemu navedenom najbitnija je činjenica da su banke znale u trenutku kada su nudile potrošačima na sklapanje ugovore o kreditima s valutnom klauzulom u CHF kakav rizik potrošači preuzimaju na sebe, a nisu potrošačima navedeno obrazložile na način da bi to prosječni potrošač mogao razumjeti, jer da su im na takav način obrazložile sigurno nijedan od potrošača ne bi sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s obzirom da su zbog nerazumijevanja ugovornih odredaba potrošačima obveze koje su se odnosile na isplatu anuiteta od prvotno ugovorenih anuiteta postale gotovo dvostruke. Posebno se ističe da se radilo o tipskom ugovoru, dakle ugovoru koji je već unaprijed bio sastavljen i kao takav ponuđen potrošaču, a potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj, posebno nije mogao tražiti da se pojedine ugovorne odredbe izostave iz sadržaja ugovora. Nesporno je da je takvim postupanjem banke koja je unaprijed napravila ugovor prema uvjetima koji njoj najviše odgovaraju postupano protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je dovelo u konačnici do ništetnosti i nepoštenosti ugovorne odredbe. Tužiteljima nije nikako mogla biti razumljiva valutna klauzula jer nisu bili upozoreni, a niti su im prezentirani rizici koje oni potpisivanjem takvog ugovora preuzimaju. Slijedom navedenog, tužitelji se pozivaju i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. godine u kojoj sud navodi: „…nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a…“ Dakle, pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske jest da nije potrebno provoditi dokazne postupke na nižim sudovima, već se izravnom primjenom kolektivne presude može utvrditi ništetnost valutne klauzule u CHF. U odnosu na navode tuženika kako tužitelji zapravo zahtijevaju fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan korištenja kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, iako je predmetnim ugovorom o kreditu jasno definirano da se ugovara valutne klauzula te da bi se u tom slučaju radilo o kunskom kreditu, tužitelji navode kako se ovdje ne radi o pretpostavci da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj na način da se pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit. Činjenica izračuna prema prvotno ugovorenom tečaju samo je posljedica postojećih ugovorenih ništetnih ugovornih odredaba. Ukoliko se uzme u obzir činjenica da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba o vezanosti potraživanja banke uz valutu CHF, tada preostaje jedino ugovorna odredba koja je definirala tečaj odnosno njegovu visinu u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. S obzirom da nema daljnje ugovorne odredbe, budući da je prethodna utvrđena ništetnom, tada je normalno i logično da se za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa koristi upravo taj prvotno ugovoreni tečaj. Dalje tužitelji navode da zatezna kamata i njezin tijek zatraženi su sukladno danu nastalog zakašnjenja tuženika prema tužiteljima, specificirano po mjesecima, u skladu sa sudskom praksom i zakonskim propisima. Za svaku pojedinu ratu preplate zatražena je zakonska zatezna kamata računajući od dana padanja tuženika u zakašnjenje prema tužiteljima. Tuženik je pao u zakašnjenje prema tužiteljima za svaku pojedinu preplatu od trenutka kada je ona nastala. U prilog osnovanosti navoda tužitelji dostavljaju i presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-503/2020-2 od 19.05.2020. godine, a kojom odlukom je zauzet stav upravo identičan onome kakav tužitelji i iznose u ovom postupku. Naime, u navedenoj presudi Županijski sud navodi: „…kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima…mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.“ Takav stav zauzet je i u presudi Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž581/2020-2 od 12.11.2020. godine, a na koju se tužitelji također pozivaju. S obzirom na sve prednje navedeno ukazuje se na neosnovanost svih prigovora iznijetih po tuženiku te tužitelji predlažu da se u daljnjem tijeku postupka provede financijsko knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja visine iznosa za koji su tužitelji kao potrošači oštećeni i to primjenjujući prilikom vještačenja tečaj za CHF koji je vrijedio u trenutku zaključenja Ugovora za cijelo vrijeme trajanja otplatnog odnosa te se predlaže da sud uz kako je već navedeno primjenu pravnih utvrđenja iz pravomoćno utvrđene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž6632/17-10 od 14.06.2018. godine, usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

4. Tuženik je u cijelosti ostao kod odgovora na tužbu, svih prigovora i navoda iz odgovora na tužbu, te u cijelosti osporava navode tužitelja iz podneska od 28. studenog 2022.

5. Tužitelji su tužbeni zahtjev uredili podneskom od 31. kolovoza 2023., kojim su se očitovali na vještački nalaz Centra poslovnih analiza d.o.o. po sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, navodeći kako na vještački nalaz nemaju nikakovih primjedaba, isti smatraju objektivnim, stručnim, izrađenim u skladu s pravilima struke, te isti prihvaćaju u cijelosti, te stoga sukladno vještačkom nalazu tužitelji preciziraju točku I. petita tužbe od 17.10.2022. godine, a ujedno i točku II. tužbenog zahtjeva zbog izmjene čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tako da pod točkom I. tužbenog zahtjeva traže da naloži se tuženiku da I.-tužitelju i II.-tužiteljici isplati iznos od 2.831,19 EUR (slovima: dvije tisuće osam stotina trideset jedan eur i devetnaest centi), odnosno 21.331,61 kuna (slovima: dvadesetjednatisućatristotinetridesetjedna kuna i šezdesetjedna lipa) na jednake dijelove sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i to pojedinačne mjesečne iznose kako je navedeno u izreci presude, te pod točkom II. tužbenog zahtjeva da naloži se tuženiku da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

6. Tuženik navodi kako podneskom od 31. kolovoza 2023. tužitelji djelomično povlače tužbu; da tužitelji su tužbom postavili kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim su zahtijevali isplatu iznosa od 23.900,27 kn/ 3.172,11 EUR s osnove odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako su navedeni u tužbi, a da tužitelji podneskom od 31. kolovoza 2023. postavljaju zahtjev za isplatom iznosa od iznosa od 2.831,19 EUR/ 21.331,61 kn s osnove odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznose kako su navedeni u podnesku 31. kolovoza 2023.; da dakle, tužitelji su podneskom od 31. kolovoza 2023. povukli tužbu i smanjili tužbeni zahtjev. Tuženik, stoga, pristaje na djelomično povlačenje tužbe te potražuje parnični trošak sukladno niže navedenom troškovniku. Tuženik, nadalje, ističe kako vještak u nalazu i mišljenju od 26. lipnja 2023. u Tablici 2. (na str. 5. i str. 6.) naveo da je tečaj CHF oscilirao na više i na niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom korištenja (isplate) kredita, te je navedene razlike prikazao u Tabeli 2. nalaza i mišljenja. Tuženik ističe da je sud prilikom donošenja odluke u ovom predmetu o odmjeravanja visine naknade tužitelju dužan uzeti u obzir činjenicu da je tečaj CHF – HRK tijekom razdoblja 10. siječnja 2008.g. do 10. studenog 2008.g. konstantno padao i da je po predmetnom kreditu plaćeno manje od početno ugovorenog anuiteta preračunatog u HRK prema tečaju HRK – CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. Tuženik napominje kako je prilikom vještačenja potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, dakle potrebno je uzeti u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK. Da je tome tako potvrdio je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske - Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi posl. br. Pž2921/2021 od 25. svibnja 2021. Isto tako pravno shvaćanje zauzima i Županijski sud u Bjelovaru u rješenju posl. br. Gž911/2021-2 od 13. rujna 2021., u rješenju posl.br. Gž-991/2021-2 od 6. svibnja 2022., u rješenju posl. br. Gž-607/2022 od 09.06.2022. i u odluci posl.br. Gž- 1031/2022 od 26. siječnja 2023. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu donijeti odluku u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim od sudova više instance te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove ovog postupka.

7. Tužitelji smatraju da prednji navodi tuženika apsolutno su neosnovani. Tuženik navodi kako je tužitelj podneskom od 31.08.2023.godine povukao tužbu i smanjio tužbeni zahtjev, što nije točno. Tužitelji navode kako nisu povukli tužbu i smanjili tužbeni zahtjev, već da su isti precizirali i uskladili ga sa vještačkim nalazom Centra poslovnih analiza d.o.o. po sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić od 26.06.2023. godine. Dalje tužitelji napominju kako je izračun Nalaza sačinjen na način da su u obzir uzeta i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita ( tzv. negativne tečajne razlike u razdoblju od 10.01. do 10.11. 2008. godine.). Također se napominje kako je tužitelj kredit otplaćivao administrativnom zabranom na plaći, tako da je svaki mjesec (čak i kada je trebao plaćati manji iznos) plaćao isti iznos. Posljedično tome, u istom je razdoblju evidentiran višak uplata koji višak je tuženik već vratio tužitelju, stoga su uplate u tom razdoblju umanjene za već vraćene iznose, a što proizlazi i iz očitovanja vještaka na podnesak tuženika sadržan u podnesku od 28.12.2023. godine. Nadalje tužiteljima je dostavljeno i dopunsko očitovanje financijskoknjigovodstvenog vještaka od 28.12.2023. godine, te se tužitelji očituju kako na vještački nalaz nemaju nikakovih primjedaba, isti smatraju objektivnim, stručnim, izrađenim u skladu s pravilima struke, te isti prihvaćaju u cijelosti. S obzirom na sve prednje navedeno predlaže se odbiti prigovore tuženika kao neosnovane te u daljnjem tijeku postupka zaključiti glavnu raspravu i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

8. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda iznesenih u tijeku postupka i svih dokaznih prijedloga. Ujedno ističe materijalno-pravni prigovor prijeboja u iznosu od 502,82 eura zajedno sa zateznim zakonskim kamatama koje na svaki pojedini negativni iznos iz nalaza i mišljenja na stranici 5 teku na datume kako su iskazani, dok više ne prigovara nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić.

9. Tužitelji smatraju da je istaknuti prigovor prijeboja apsolutno neosnovan, budući da je iz vještačkog nalaza vidljivo da su uzete u obzir tzv. negativne razlike, a i tužitelj je negativne razlike uzeo u obzir u preliminarnom izračunu, pa samim time i u postavljenom tužbenom zahtjevu; a da osim toga, način na koji je iznijet prigovor prijeboja tužitelji smatraju nepreciznim i neodređenim.

10. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj 89890/05 od 03.10.2005. (listovi br. 17-19 spisa), Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (listovi br. 20-90 spisa), Pregled uplata (listovi br. 91-105 spisa), Otplatni plan od 25.02.2022.(listovi br. 106-107 spisa) i Izračun EKS- a i otplatni plan za ugovor broj 89890/05 (listovi br.108-110 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: stručnu literaturu i sudsku praksu (listovi br. 126-171 spisa); dokumentaciju priloženu po tužitelju: pravna shvaćanja i sudsku praksu (listovi br. 178-217 spisa);

10.1. Nadalje je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo, Nataliji Jambrečić, mag.oec., iz Centra poslovnih analiza d.o.o. Čakovec, te izvršen uvid u nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 26. lipnja 2023. (listovi br. 227-234 spisa), te u Očitovanje na podnesak tuženika, od 28.12.2023. (listovi br. 289-292 spisa).

10.2. Provedeno je i saslušanje 2. tužiteljice, dok saslušanje 1. tužitelja nije bilo moguće iz zdravstvenih razloga.

11. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.

12. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split, kao kreditora, te ovdje 1. tužitelja CN, kao korisnika kredita i ovdje 2. tužiteljice MN, kao solidarnog dužnika/sudužnika, dana 3.10.2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 89890/05.

13. Nadalje, nesporno je da su 1. tužitelj i 2. tuženica bivši bračni drugovi, a odredbom članka 36. st. 3. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23; dalje: OBZ) propisano je da bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili, dok je prema st. 1. članka 36. OBZ-a bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

14. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim 1. tužitelju stavljen na raspolaganje nenamjenski kredit u iznosu od 30.365,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o visini kamatnih stopa ili drugom aktu kreditora, koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 6,99%, sa rokom otplate 84 mjeseca, i to u 83 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 459,94 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 456,25 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

15. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

16. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16.1. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16.2. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16.3. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

17. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

18. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

18.1. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18.2. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

19. 2. tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke iskazala je da kredit im je trebao za renoviranje kuće, da to su uzeli, s tim da je njen muž već prije bio prezaduženi i jednostavno nisu imali nikakve prilike nigdje dobiti kredit, te da otišli su u Splitsku banku, onda je bila Splitska banka, i tamo su im ponudili kredit u švicarcima, da rekli su da je to sad najbolja solucija jer je stabilan švicarski franak, da je stabilan i da će puno više moći napraviti s tim, da oni su im nudili samo taj kredit i normalno, oni su pristali, da njen suprug je tada radio na carini, a ona je bila trenutno bez posla, ali ipak su je uzeli kao sudužnika, i da dalje se sve odvijalo, oni su napravili te papire, sve što je trebalo, da ona to nije ni razumjela, ona se u to uopće ništa ne razumije, ona je samo stajala pokraj muža i gledala, uopće su bili sretni da su taj kredit dobili, ali nitko im nije stvarno ništa rastumačio, ništa rekao, rekli su da je to dobar kredit, da rekli su da će pripremiti sve papire, a oni su pristali na to, da rekli su za par dana, ili kako se to rješava, to je bilo 2005., onda su ih pozvali, kad su papiri bili gotovi i onda su im dali te papire i rekli da moraju kod javnog bilježnika, te da oni su došli kod javnog bilježnika, to se sve riješilo kod javnog bilježnika i natrag su se vratili u banku i da onda su oni to isplatili na suprugov račun. Dalje je iskazala da sve je krenulo s kretanjem tih rata, plaćanjem, da u početku je još išlo normalno, no onda nakon par mjeseci su počeli te rate strašno naglo dizati, ne zna sad točno koliko je ta razlika bila, samo zna da mu od plaće nije ostalo skoro ništa, suprugu, da teško su živjeli, mama i tata su im pomagali s tim malim mirovinama, te da našla je posao, ona je inače medicinska sestra, našla je posao u špediciji, ušla je u to bez imalo znanja i počela normalno raditi, s tim da im je i sin bio jako bolestan, kod poroda su ga povrijedili, imao je krvarenje 2. stupnja, konvulzije, i s njim su išli svuda samo da mu bude bolje, da ona se zaposlila, da može režije plaćati. Na pitanje zamj. pun. tužitelja jesu li je u banci prilikom zaključenja ugovora upozoravali na bilo kakve rizike vezano uz valutu švicarski franak, odgovorila je da ne. Na pitanje je li joj bio objašnjen pojam valuta utočišta, odgovorila je da ništa. Na pitanje je li joj netko u banci rekao da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na švicarski franak, odgovorila je da nije. Na pitanje je li imala mogućnost utjecati na bilo koju ugovornu odredbu, ili joj je ugovor bio dan na potpis, odgovorila je da ne, da kako je pisalo u ugovoru, tak je moralo ići. Na pitanje zamj. pun. tuženika kako su se odlučili podići kredit baš kod Splitske banke, odgovorila je da zato jer su im jedino tamo ponudili, nigdje drugdje nisu mogli dobiti. Na pitanje jesu li suprug i ona pročitali taj ugovor prije nego su ga potpisali, odgovorila je da ne. Na pitanje jesu li onda razumjeli kakav ugovor sklapaju odgovorila je da nije ga niti čitala niti ništa, sve dok nisu počele te rate ići gore, onda je uzela da vidi šta se to dešava. Na pitanje jesu li tražili od djelatnika banke da im pojasni ugovor, odgovorila je da jednom su ona i suprug, prije nego je stradao, otišli u banku da im samo probaju smanjiti ratu. Na pitanje, a prije nego što su ga potpisali, odgovorila je da nije, niti suprug, da oni su to njima dali, te da su bili sretni da su uopće dobili kredit. Na pitanje jesu li tražili od djelatnika banke da im pojasni što znači devizna klauzula prije sklapanja ugovora, odgovorila je da nije, a niti on nije ništa rekao, samo im je dao papire. Na pitanje što za nju znači promjenjiva kamatna stopa, odgovorila je da po njoj, da se stopa može mijenjati. Na pitanje kako je ona mislila da će se mijenjati, odgovorila je da ona uopće nije mislila da će se mijenjati, rekli su da je stabilno, da švicarski franak je jaka valuta. Na pitanje jesu li prigovarali banci prilikom promjene kamatne stope, odgovorila je da išli su to jedanput ona i suprug, pitali su šta se dešava, kako se to diglo i bio je neljubazan, rekao je mogli ste pročitati u govor pa bi sve znali. Na pitanje jesu li se informirali prije sklapanja ugovora o kretanju tečaja CHF-a, odgovorila je da nije, a suprug isto nije. Na pitanje jesu li im u poslovnici ponudili i druge vrste kredita ili samo taj, odgovorila je da Franak, zato jer je najstabilniji bio, ništa drugo. Na pitanje jesu li prije dizali kredite, odgovorila je da jesu, a na pitanje u kojoj valuti i na koji period, odgovorila je da u kunama je bilo, na 10 godina, suprug je uzeo taj kredit, on je imao više mogućnosti, on je imao državnu službu. Na pitanje u svezi s prednje iskazanim da su kredit podigli za renovaciju kuće, za koju namjenu su koristili tu kuću, jesu li je iznajmljivali, odgovorila je da ne, nisu je iznajmljivali, koristili su je za stanovanje njihove obitelji, znači u kući su stanovali njeni roditelji, zatim ona, njen suprug i dvoje djece, a tom renovacijom djeci su sobu sredili. Na pitanje suda da li je predmetni kredit otplaćen, odgovorile je da je. Na pitanje kada je otplaćen, odgovorila je da ne sjeća se točno, da bio je 2005. godine uzeti, i otplaćivali su ga više godina. Na pitanje tko je to konkretno otplaćivao predmetni kredit, odgovorila da suprugu su uzimali iz plaće. Na pitanje da li je ona na bilo koji način sudjelovala kod otplate predmetnog kredita, odgovorila je da roditelji i ona su znali uskočiti, kad stvarno nije imao mogućnosti, jer bilo je i drugih kredita.

20. Nesporno je da su tužitelji potpisali predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelji i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelji imali stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužiteljima na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljima dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelji bili u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.

21. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelje kao potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

23. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

25. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

26. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

27. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

28. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelji i pozivaju u ovom postupku.

29. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

31. Iako je u konkretnom slučaju kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu odobren kao nenamjenski kredit, radi se o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane tužitelja kao fizičkih osoba. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.

32. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

32.1. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljima bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužiteljima objašnjeno kakav konkretan rizik preuzimaju sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale su nedokazane.

33. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelji kao potrošači imaju pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

34. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, nepoštene i time ništetne.

35. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužiteljima je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

36. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

37. U presudi CNZ i CNZE protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

38. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

39. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća obveze. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

40. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljima nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

41. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužiteljima pripada pravo da im tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

42. Danim nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Natalije Jambrečić od 26.06.2023. utvrđeno je da tužitelj je tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 10.11.2005. do 29.02.2012. godine više platio 2.831,19 EUR (21.331,61 kuna), sa specifikacijom pojedinačnih iznosa kako je navedeno u točki 1) Zaključka iz Nalaza i mišljenja vještaka.

42.1. Nadalje, iz Očitovanja imenovanog sudskog vještaka od 28.12.2023. razvidno je da izračun u Nalazu sačinjen je na način da su u obzir uzeta i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita (tzv. negativne tečajne razlike u razdoblju od 10.01. do 10.11.2008. godine), a pri čemu vještak napominje da je tužitelj kredit otplaćivao administrativnom zabranom na plaći, tako da je svaki mjesec (pa i onda kada je trebao plaćati manje) plaćao isti iznos, te da posljedično, i u tom razdoblju je evidentiran višak uplata, međutim, tuženik je taj višak uplata već vratio tužitelju i zato su u tom razdoblju uplate umanjene za već vraćene iznose.

43. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, na temelju dokumentacije u spisu, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, a na koji dani nalaz i mišljenje u konačnici niti jedna od stranaka nema primjedbi.

44. Po tuženiku istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja je neosnovan, uzimajući u obzir nepobitnu činjenicu kako je predmetni Ugovor o kreditu s pravnim prednikom tuženika, u svojstvu korisnika kredita/dužnika sklopio upravo 1. tužitelj, koji je time preuzeo obvezu otplate/povrata toga kredita, te je stoga nedvojbeno da sva plaćanja prema tuženiku izvršena su u ime i za račun 1. tužitelja. A posebno valja istaknuti da iz provedenih dokaza, i to danog iskaza 2. tužiteljice, kao i priložene specifikacije uplata, te danog nalaza i mišljenja vještaka, razvidno je da je predmetni kredit otplaćivan ustegom sa plaće 1. tužitelja, i to u skladu s ugovornom odredbom iz članka 10. točke b) 1 predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, nesporno je da 2. tužiteljica, kao 1. tužiteljeva bivša supruga, a obzirom na ranije citirane odredbe OBZ- a, zajedno s 1. tužiteljem aktivno je legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

45. Shodno svemu iznesenom, osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog ukupnog iznosa od 2.831,19 EUR (21.331,61 kuna), a na koji glavnični iznos tužiteljima pripada pravo i na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

46. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

47. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer su u ovom slučaju tužitelji kao vjerovnici imali pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

48. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

49. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

50. Obzirom da je tužba tužitelja podnesena dana 19. listopada 2022., a kojom tužbom tužitelji potražuju isplatu preplaćenog po predmetnom kreditu po osnovi promjene tečaja CHF, po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan. 51. Na temelju svega iznesenoga, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.831,19 EUR (21.331,61 kuna) sa traženim zakonskim zateznim kamatama u cijelosti je usvojen.

52. U odnosu na preostali dio prvotno utuženog novčanog iznosa, od 340,92 EUR / 2.568,66 kn (3.172,11 EUR / 23.900,27 kn – 2.831,19 EUR / 21.331,61 kn) sa zakonskom zateznom kamatom, koji tužitelji više ne potražuju, sukladno odredbi članka 193. ZPP-a utvrđeno je povlačenje tužbe.

53. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja i tražbinu tuženika postavljenu radi prebijanja sa tražbinom tužitelja, sud je utvrdio neosnovanima.

54. Naime, odredbama Zakona o zaštiti potrošača ustanovljena je zaštita potrošača od nepoštetnih i time ništetniih odredbi potrošačkih ugovora, odnosno u konkretnom slučaju zaštita ovdje tužitelja kao potrošača iz predmetnog Ugovora o kreditu, a koje je nepoštetne i ništetne odredbe kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF tužiteljima nametnuo upravo tuženik kao banka kreditor. Stoga tuženiku ne pripada pravo na zaštita od tih nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, jer tuženik u predmetnom ugovornom odnosu nema status potrošača.

55. Nadalje, provedenim vještačenjem uzeto je u obzir da je u tijeku otplate predmetnog kredita u jednom periodu tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, no da iskazana razlika više plaćenog već uključuje umanjenje za manje plaćene iznose po toj osnovi.

56. Slijedom iznesenog, a budući da tuženik nema osnovanu dospjelu tražbinu prema tužiteljima, po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja je odbijen. 57. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).

57.1. Uspjeh tužitelja u ovom sporu iznosi 89,25 %, a uspjeh tuženika 10,75 %, te shodno postotku koji preostaje nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tužiteljima pripada pravo na naknadu 78,50 % troškova ovog postupka.

57.2. Tužiteljima su priznati troškovi sastava tužbe od 17.10.2022. (zaprimljene kod suda 19.10.2022.) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 28.11.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 16.2.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 31.8.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 19.2.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 2.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 26.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.400,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 350,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,09 EUR, sveukupno 2.054,54 EUR.

57.3. Tužiteljima nije priznat traženi trošak sastava podneska od 3.3.2023. kojim je dostavljen dokaz o uplati predujma za vještačenje, jer sud ima pristup podacima o uplatama predujmova za vještačenje, pa dostavljanje dokaza sudu o istom nije bilo potrebno, a niti je to od tužitelja traženo. Nadalje, tužiteljima nisu priznati traženi troškovi kilometrine za rasprave od 16.2.2023., 2.5.2024. i 26.11.2024. (Varaždin- Čakovec-Varaždin), a ni izbivanja iz pisarnice radi dolaska na navedene rasprave, iz razloga što su punomoćnici tužiteljice imali mogućnost angažirati zamjenu iz redova odvjetnika iz mjesta sjedišta ovog suda u Čakovcu.

57.4. Shodno prednje iznesenom, naloženo je tuženiku da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 1.612,81 EUR (2.054,54 EUR x 78,50 %), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 8. siječnja 2025.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelji po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku