REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] H 5
Poslovni broj: Us I-726/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu HĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupaju opunomoćenici u Odvjetničkom društvu Vuksanović i partneri d.o.o. (OIB: 85220712047, Rijeka, Blaža Polića 4, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ul. grada Vukovara 33, kojeg zastupa službena osoba BĆ, radi teže povrede službene dužnosti, 8. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, KLASA: UP/II-114-04/24-02/14, URBROJ: 511-01-158-24-5 od 14. ožujka 2024., radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, KLASA: UP/I-114-04/23-02/249, URBROJ: 511-01-158-23-57 od 20. prosinca 2023., te radi nadoknade troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, KLASA: UP/I-114-04/23-02/249, URBROJ: 511-01- 158-23-57 od 20. prosinca 2023. utvrđeno je da je tužitelj, policijski službenik u Policijskoj postaji Otočac, Policijske uprave ličko-senjske, raspoređen na radnome mjestu načelnika policijske postaje, odgovoran zbog počinjenja četiriju težih povreda službene dužnosti iz članka 96. točke 6. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19) obavljanje samostalne gospodarske ili profesionalne djelatnosti suprotno odredbama članka 37. toga Zakona. Disciplinska odgovornost tužitelja utvrđena je zbog četiriju učina, pobliže opisanih u izreci rješenja. Prva dva učina odnose se na obavljanje poslova preuzimanja mrtvih tijela za potrebe poduzeća „Ormi“ d.o.o. [adresa], dok se treći i četvrti učin tiču registriranja tvrtki bez odobrenja glavnog ravnatelja policije. Za prva dva učina tužitelju su izrečene novčane kazne (u mjesečnom iznosu od 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu na vrijeme od dva odnosno od četiri mjeseca). Za treći učin tužitelju je izrečena uvjetna kazna prestanka državne službe na vrijeme od šest mjeseci. Za četvrti učin tužitelju je izrečena kazna premještaja na radno mjesto zamjenika načelnika policijske postaje u Postaji granične policije Donji Lapac. Tužitelju je ujedno izrečena jedinstvena novčana disciplinska kazna koja se sastoji od triju elemenata: (1) novčane kazne u mjesečnom iznosu od 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu na vrijeme od šest mjeseci; (2) uvjetna kazna prestanka državne službe na vrijeme od šest mjeseci; (3) premještaja na radno mjesto zamjenika načelnika policijske postaje u Postaji granične policije Donji Lapac.
2. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-114-04/24-02/14, URBROJ: 511-01- 158-24-5 od 14. ožujka 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja.
3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. U disciplinskom postupku došlo je do povrede načela utvrđivanja materijalne istine, uz pogrešnu ocjenu dokaznog materijala. Tužiteljev odnos s tvrtkom „Ormi“ d.o.o. [adresa] ostao je na razini prijateljskog pomaganja. Što se tiče osnivanja tvrtki od strane tužitelja, isključivo formalna pozicija člana uprave trgovačkog društva istodobno ne znači i faktično obavljanje gospodarske ili druge djelatnosti. Drukčije tumačenje bilo bi protivno argumentu zdravog razuma, na koji se ukazuje u ustavnosudskoj praksi, pri čemu si je tuženik dao za pravo vrlo ekstenzivno tumačiti zakonske norme. Propušteno je primijeniti načelo in dubio pro reo iz članka 3. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura (PDV uključen).
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja, dodatno sumira rezultate izvedenih dokaza koje smatra ključnima, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 11. prosinca 2024., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Disciplinski postupak protiv policijskih službenika primarno je uređen odredbama članaka 93. - 114. Zakona o policiji i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika („Narodne novine“, broj 141/11, u nastavku teksta: Pravilnik), a podredno odredbama Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), što slijedi iz normi članka 100. Zakona o policiji te članka 3. stavka 1. ZUP-a.
8. Kazne za teže povrede službene dužnosti propisane su odredbom članka 110. stavka 2. Zakona o policiji. Među predviđenim kaznama jesu i novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja je policijskom službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci (t. 1.), premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja (t. 4.), te uvjetna kazna prestanka državne službe (t.5.). Pri određivanju vrste kazne uzimaju se u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika (čl. 111. st. 1. Zakona o policiji). Određivanje jedinstvene kazne uređeno je člankom 18. Pravilnika.
9. Prilikom odlučivanja u disciplinskom postupku, dvojba u pogledu postojanja činjenica koja čine obilježja povrede službene dužnosti ili utječu na utvrđivanje odgovornosti policijskog službenika, razmatrat će se na način koji je povoljniji za policijskog službenika protiv kojeg se vodi disciplinski postupak (čl. 3. Pravilnika).
10. Disciplinske kazne izriču se u svrhu odgojnog utjecaja na počinitelja i druge policijske službenike u Ministarstvu te održavanja radne discipline i pravila ponašanja u službi i izvan službe (čl. 6. Pravilnika).
11. Nadalje, policijski službenik ne smije obavljati samostalnu gospodarsku ili profesionalnu djelatnost niti obavljati poslove ili pružati usluge pravnoj ili fizičkoj osobi (čl. 37. st. 1. Zakona o policiji). Prema stavku 2. navedenoga članka, iznimno, policijski službenik smije, izvan redovitog radnog vremena i po prethodno pribavljenom pisanom odobrenju glavnog ravnatelja ili osobe koju on za to ovlasti, obavljati samostalno ili kod pravne ili fizičke osobe samo poslove koji ne utječu na zakonito i pravilno obavljanje policijskih poslova.
12. Odredba članka 37. stavka 1. Zakona o policiji čini opće, striktno pravilo. Stavak 2. toga članka iznimno dopušta odstupanje od općeg pravila. Općenito, pravne norme kojima se uređuje iznimka ne smiju biti tumačene široko. Kada se iznimka prestaje tretirati iznimnom, ona i prestaje biti iznimkom, mimo smisla i svrhe pravne norme kojom je propisana. Da bi odredba o dopuštenoj iznimci od općeg pravila doista bila iznimna, nužno je prilikom primjene mjerodavnog normativnog okvira u konkretnom slučaju pronaći i odgovor na pitanje daju li okolnosti konkretne stvari doista podlogu za primjenu iznimke, polazeći od pravila kao standarda.
13. Sud utvrđuje da bi primjena načela in dubio pro reo (čl. 3. Pravilnika) u odnosu na prvi učin mogla doći u obzir da je u disciplinskom postupku utvrđeno da je tužitelj samo upravljao vozilom tvrtke „Ormi“ d.o.o. [adresa]. Međutim, utvrđeno je da je tužitelj, između ostalog, dao svoj broj mobilnog telefona radi daljnjih dogovora u vezi s postupanjem s tijelima stradalih pirotehničara, što, u osnovi, nadilazi razinu prijateljske pomoći i ulazi u sferu sudjelovanja u poslovnoj aktivnosti. U pogledu drugog učina (prijevoz u inozemstvo mrtvog tijela albanskog državljanina stradalog u prometnoj nesreći), na temelju raspoloživog dokaznog materijala Sud ne nalazi razumnu osnovu za zaključak da je posrijedi bilo tek turističko putovanju, kao što je u disciplinskom postupku ustvrdio tužitelj. Pri ocjeni tužiteljeva angažmana u odnosu na oba spomenuta učina, tj. tužiteljeva odnosa s tvrtkom „Ormi“, na umu je potrebno imati i druge poslovne odnose tužitelja s vlasnikom te tvrtke JĆ (treći i četvrti učin).
14. Što se tiče trećeg i četvrtog učina, odredbe članka 37. stavaka 1. i 2. Zakona o policiji podrazumijevaju da policijski službenik bez prethodno pribavljenog pisanog odobrenja glavnog ravnatelja ili osobe koju on za to ovlasti ne smije početi poduzimati ni jednu radnju usmjerenu na obavljanje samostalne gospodarske aktivnosti, uključujući registriranje trgovačkog društva. Okolnost je li dotično društvo počelo poslovati i ostvarivati prihode te jesu li zbog tih aktivnosti trpjele službene dužnosti (radne obveze) policijskog službenika mogu činiti otegotnu okolnost pri izboru disciplinske kazne, ali ne utječu na sâmu disciplinsku odgovornost policijskog službenika, tj. na ostvarivanje bitnih obilježja teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 6. Zakona o policiji. Drukčijim tumačenjem ne bi bili ispunjeni smisao i svrha posebnog i strogog režima kojem su u tom pogledu podvrgnuti policijski službenici, slijedom posebnostî njihove službe, uz tek iznimno dopuštanje usporednih aktivnosti, u svjetlu iznesenog u točki 12. ovog obrazloženja. Povezano s registracijom spomenutih trgovačkih društava, Sud je suglasan s argumentacijom tuženika koja se odnosi na odnos posebnog propisa (Zakona o policiji) i općeg propisa (Zakona radu), te na raščlambu mjerodavnih odredaba Zakona o trgovačkim društvima i Općeg poreznog zakona. Ta je argumentacija tužitelju poznata.
15. Sud utvrđuje i sljedeće:
20.1. drugostupanjsko tijelo valjano je, potpuno, precizno i uvjerljivo odgovorilo na žalbene prigovore tužitelja;
20.2. obrazloženja osporavanih rješenja udovoljavaju kriterijima relevantnosti i dostatnosti;
20.3. odluke disciplinskih tijela temelje se na zakonito i pravilno provedenom postupku, u skladu sa odredbama Zakona o policiji i ZUP-a, u kojem postupku je tužitelj imao mogućnost sudjelovati i u kojem je kvalificirano zastupan od strane branitelja;
20.4. javnopravna tijela uvjerljivo su i logično analizirala dokazni materijal, uključujući ocjenu promjena do kojih je došlo u iskazima svjedokinja ĆĆ i TĆ;
20.5. u pogledu iznesenog u podtočkama 20.1. -20.4. ovog obrazloženja Sud je suglasan s razlozima sadržanima u obrazloženjima osporavanih rješenja, koji razlozi su tužitelju poznati;
20.6. iz dosad iznesenog proizlazi i da je činjenični opis djela (učina) sadržan u izreci prvostupanjskog rješenja obuhvaćen bitnim obilježjima teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 6. Zakona o policiji.
16. Za odluke disciplinskih tijela postojala je valjana pravna osnova, kao i legitiman cilj. U tom pogledu disciplinska tijela nisu učinila očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenila postojanje nekog važnog čimbenika, niti propustila razmotriti sve relevantne čimbenike, niti su propustila uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke te su u obzir uzela sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku javnopravnih tijela.
17. Naposljetku, izbor disciplinske kazne podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih (disciplinskih) tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (čl. 5. st. 2. ZUP-a), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 4. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS). Ovdje je nesporno da je izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti. Pored toga, disciplinska tijela ocijenila su olakotne i otegotne okolnosti u odnosu na tužitelja. Imajući na umu karakter konkretnih povreda službene dužnosti, Sud ne nalazi da su pojedinačne kazne izrečene tužitelju protivne svrsi radi koje je ta ovlast dana (propisanoj u čl. 6. Pravilnika), niti da je toj svrsi protivna jedinstvena kazna izrečena tužitelju.
18. Sukladno prethodnom, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
19. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 4., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).
U Rijeci 8. siječnja 2025.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- Odvjetnici Petri Vuksanović, Rijeka, Blaža Polića 4
- Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za ljudske potencijale, Službi disciplinskog sudovanja, Odjelu drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ul. grada Vukovara 33
