REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-3591/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice ŠC (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Križanec, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika stranaka, dana dana 8. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 23 st. 1 toč. C) Ugovora o namjenskom kreditu, koji su sklopili dana 06. listopada 2005. godine tuženik, kao kreditor, te tužiteljica, kao korisnik kredita, koji je potvrđen/solemniziran od strane javnog bilježnika Vesne Pučar dana 19. listopada 2005. godine, pod brojem: OU-1051/05, a koja glasi:

Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja.

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 416,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.11.2011. godine i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 388,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (8.1.25.) do isplate, sve kamate do 31.7.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 6.10.2005. godine sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.000,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB s ugovorenim rokom otplate od 21. godine i tri mjeseca. Tužiteljica dalje tvrdi da joj je tuženik naplatio jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 416,30 eura (3.136,65 kn). Tužiteljica ističe da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio uvjete za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe Ističe da je temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu prouzročena neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je potrošač na bilo koji način bio upoznat s općim aktima Kreditora, koje mu tuženik nikada nije prezentirao niti predao.

1.2. Zbog toga, tužiteljica zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe iz čl. 23. st 1 toč. C) ugovora i da se tuženika obveže na plaćanje iznosa jednokratne naknade za prijevremenu otplatu, sa zateznim kamatama od dana plaćanja, sve uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužiteljice. Smatra da je naknada valjano ugovorena, da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da je tužiteljica znala da će morati platiti jednokratnu naknadu, ako dođe do prijevremene otplate i da ista nije prouzročila neravnotežu između stranaka. Tuženik ističe i prigovor zastare, predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, promet po kreditu, potvrdu, saslušana je tužiteljica, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Zaključenje ugovora (1.) među strankama dana 6.10.2005. godine nije sporno, a nije niti sporno da sporna odredba čl. 23. st. 1, toč. C glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja."

4.1. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da joj je novac trebao za kupnju nekretnine za vlastite potrebe, da je ugovor zaključila s tuženikom, jer je to bila njezina poslovna banka. Ona se raspitivala o uvjetima kreditiranja, rečeno joj je da je ugovor koji će biti vezan uz valutu CHF najpovoljniji, a tijekom razgovora nije bilo pregovora o naknadama koje bi ona trebala platiti, a niti su joj kod prijevremene otplate rekli što točno plaća, već su samo jasno rekli da je to uvjet da se kredit otplati, a da je naknada iznosila gotovo cijelu njezinu plaću. Ugovor je bio pripremljen od djelatnika banke.

4.2. Sud prihvaća iskaz tužiteljice, kao životan i logičan, poglavito u dijelu da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije posebno pregovaralo, te iskaz ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu ni sam tuženik tuženik niti ne osporava da se radilo o tipskom ugovoru. Nadalje, sud prihvaća navod tužiteljice da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bila informirana na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi.

5. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09. – u daljnjem tekstu ZZP) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

5.1. Prema čl. 49 ZZP-a na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

5.2. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

5.3. Prema čl. 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

5.4. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO-a. Prema čl. 25. st. 3. ZOO-a dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

6. Tuženik, uz to što smatra da ima pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, ističe sa se troškovi prijevremene otplate sastoje od ili troška kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju) i/ili ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila.

6.1. Međutim sud smatra da naknadu troškova kako ih je tuženik prezentirao (6.) ne može potraživati u ovom predmetu jer se radi o troškovima koje je teško odrediti i povezati s točno određenom aktivnošću te su indirektno obuhvaćeni maržom koja je sadržana u redovnoj kamati, a naplaćuje se od korisnika kredita putem otplate.

6.2. Zbog toga, sud primjenom odredbe čl. 219. i 221a. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) smatra da tuženik, na kojem je teret dokaza, prvenstveno nije dokazao visinu štete koju potencijalno trpi zbog prijevremene otplate, niti strukturu te štete, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu.

7. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

7.1. Stoga, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 23, st. 1 toč. C predmetnog Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge, ovaj sud smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužiteljici prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Plaćeni iznos, koji je odgovarao gotovo mjesečnoj plaći tužiteljice nije nezanemariv i u visini dovodi do neravnoteže među strankama.

7.2. Zaključno, stav je ovog suda da navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP/07, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 102. ZZP/07, slijedom čega je tuženih u obvezi vratiti ono što je temeljem iste primio.

8. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

9. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 323 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica, prema potvrdi izlaznu naknadu u utuženom iznosu platila (31.10.2011. godine), jer se tuženik, kao ugovorna strana, bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka predmetne uplate moralo biti poznato da mu taj iznos ne pripada.

10. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a i čl. 155, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.

10.1. Trošak, koji je bio potreban i nužan za vođenje ovog spora, odnosi se na trošak sastava tužbe, jednog obrazloženog podneska i pristup na jedno ročište po 100,00 eura, što je uvećano za 75,00 eura PDV-a i 13,27 eura plaćene sudske pristojbe na tužbu.

10.2. Ukupan troška iznosi 388,27 eura, na koji, temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a kamata teče od dana donošenja ove presude.

10.3. Pristojba na ovu presudu nije priznata, jer ju tužitelj, potrošač, zbog izmjena zakona, nije dužan plaćati.

U Zagrebu, 8. siječnja 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju po pun.

2.tuženiku po pun.