Poslovni broj Gž-1229/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. EV, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. LV, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupani po punomoćnici Vesni Kovačević Fras, odvjetnici iz Pule, protiv tužene Opće bolnice Pula – Ospedale generale di Pola, Pula, Santoriova 24 A, OIB: 16089706543, zastupane po punomoćniku Ediju Slivaru, odvjetniku iz Pule, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužene izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. Pn-207/2017-163 od 29. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. Pn-207/2017-163 od 29. svibnja 2024., u točkama I. do V. i VII. i VIII. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu

Obrazloženje

1.Citiranom presudom naloženo je tuženoj naknaditi prvotužiteljici neimovinsku štetu u iznosu od 103.053,35 eur, imovinsku štetu zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom u iznosu od 40.000,00 eur, imovinsku štetu s osnove troškova prijevoza u iznosu od 2.831,26 eur, te joj isplaćivati novčanu rentu zbog potrebe za tuđom pomoći u iznosu od 240,00 eur mjesečno (točke I. do IV. izreke), naloženoj je tuženoj naknaditi drugotužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 35.000,00 eur (točka V. izreke) i naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 45.512,50 eur (točka VII. izreke), dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev (točka VI. izreke) i odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka VIII. izreke).

2.Protiv citirane presude (osim točke VI. izreke) žalbu je podnio tuženik pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN; 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva.

3. U odgovoru na žalbu tužitelji osporavaju žalbene navode, predlažući da se žalba tužene odbije kao neosnovana.

4.Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev prvotužiteljice za naknadom neimovinske i imovinske štete zbog pogrešaka u njezinom liječenju kod tužene. Predmet spora je i zahtjev drugotužitelja, supruga prvotužiteljice, za naknadom štete zbog osobito teškog invaliditeta od 60% koji je zaostao kod prvotužiteljice.

6.1. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica prilikom pada ozlijedila lijevo koljeno, da je primarno obrađena u Tuzli gdje joj je preporučen operacijski zahvat na koji nije pristala te da joj je koljeno samo imobilizirano sadrenom longetom, a da je slijedećeg dana 07.10.2011. pregledana kod tuženika te joj je postavljena dijagnoza višekomadnog unutarzglobnog prijeloma gornjeg dijela lijeve goljenične kosti sa pomakom i angulacijom ulomka uslijed čega je zaprimljena na traumatološki odjel gdje je 12.10.2011. operirana kada je učinjena osteosinteza gornjeg dijela goljenične kosti pločama i vijcima po AO metodi uz transplataciju vlastite kosti iz zdjelične kosti radi popune nastalih defekata utisnuća kosti tijekom ozlijede.

6.2.1. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. infektologa Ivana Puljiza prvostupanjski sud utvrđuje da postoji uzročno posljedična veza između današnjeg zdravstvenog stanja tužiteljice i hospitalizacije od 7.10.2011. do 17.11.2011. kod tužene. Tužiteljica da je primljena na bolničko liječenje zbog kompliciranog prijeloma gornjeg dijela goljenične kosti koji je indicirao operativno liječenje. U sklopu operativnog zahvata da je provedena standardna antibiotska profilaksa cefazolinom, a sam zahvat da je prošao bez perioperativnih komplikacija. U ranom post operativnom tijeku (6.10.2011.) u području lijeve potkoljenice da dolazi do razvoja bula koje da su zahtijevale odstranjenje. Nakon dva dana (18.10.2011.) da se bilježe rubne nekroze dok je operativna rana bez infekcije. Naredni dan (19.10.2011.) da se opisuje edem potkoljenice, bule u sanaciji, rubno medijalno te površinske nekroze, a laboratorijska obrada da je otkrila ubrzanu sedimentaciju, povišeni CRP i blago povišene vrijednosti leukocita. Nakon što su odstranjene bule, na koži da su zaostale erozije (površinska oštećenja kože) koje su do kraja bolničkoj liječenja tretirane raznim tipovima obloga za saniranje rane. U nastavku bolničkog liječenja do 17.11.2011. da se opisuje dobra regresija lokalnog nalaza bez jasnih znakova koji bi upućivali na infekciju. Nakon otpusta da je nastavljeno ambulantno praćenje i tretiranje operativne rane od strane kirurga/traumatologa. U lokalnom nalazu da se opisuje oteklina i efekt kože lijeve potkoljenice, odnosno usporeno cijeljenje kronične rane. Kako provedeni postupci liječenja nisu polučili učinak, odnosno cijeljenje rane, liječenje da je nastavljeno u KBC Zagreb, Klinika za kirurgiju gdje da je tužiteljica boravila od 27.12.2011. do 17.3.2012. Za vrijeme hospitalizacije u KBC Zagreb u više da je navrata uziman bris pri čemu je dobiven izolat te je ordinirana terapija prema antibiogramu, ali da nije poznato koji antibiotik, a 26.1.2012. da je učinjeno odstranjenje umrlog tkiva te potom sekundarno šivanje rane. Nakon otpusta iz KBC Zagreb, 20.3.2012. tužiteljica da je bila na ambulantnom pregledu kod kirurga tužene koji da opisuje manji fistulozni otvor na medijalnom aspektu proksimalnog dijela potkoljenice. Navedeni nalaz da po prvi puta nedvojbeno upućuje na infekciju povezanu s prijelomom, odnosno postoperativni akutni osteomilitis koji nije adekvatno liječen, te se poslije razvio u kronični osteomilitis. Operativni zahvat tužiteljice da je doveo do razvoja infekcije operativne rane koja da je progredirala najprije u akutni, potom u kronični osteomielitis čije je liječenje dovelo do natkoljenične amputacije lijeve noge. Ne može se utvrditi vrijeme nastanka infekcije operativne rane, ali da je pojava bula na lijevoj potkoljenici, četiri dana nakon operativnog zahvata, posljedica reakcije kože na promjene u lokalnoj cirkulaciji nakon operativnog zahvata i mehaničkog pritiska na ranu. Nekoliko dana kasnije opisivanje rubnih i površinskih nekroza i crvenila kože uz postoperativne promjene u lokalnoj cirkulaciji da bi mogle biti posljedica pojave površinske infekcije kože. Nakon otpusta i ambulantnog praćenja kod tužene da se ne nalazi specifičnih zakova koji bi jasno upućivali na razvoj infekcije operativne rane. S druge strane, u kratkom otpusnom pismu KBC Zagreb da se navodi da je tužiteljica primljena radi infekcije defekta kože lijeve potkoljenice. Na dan prijema u KBC Zagreb, 17.11.2011., tužiteljica da je bila na ambulantom pregledu kod tužene kod kirurga koji da opisuje blago poboljšanje lokalnog nalaza te da ostaje nejasan razlog hospitalizacije istog dana u KBC Zagreb. Isto tako, nakon otpusta, tijekom ambulantnih kontrola kod tužene da se kod tužiteljice opisuju manje specifični znakovi infekcije (kronični bolovi, oteklina lijeve potkoljenice te odgođeno cijeljenje operativne rane) bez drugih specifičnih znakova pa da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je tužiteljica imala infekciju operativne rane koja je zahtijevala sistemsku antibiotsku ranu. Tužiteljici da je implantat/alempeza odstranjen 4.6.2012. tijekom bolničkog liječenja kod tuženika (22.5.2012 do 21.6.2012.), oko 8 mjeseci nakon operativnog zahvata. Iz otpusnog pisma da nije jasno jesu li perioperativno uzimani materijali za mikrobiološku analizu te je li tom prilikom dobivala antibiotsku terapiju i koliko dugo. Za vrijeme slijedeće hospitalizacije u KBC Sestre milosrdnice od 7.8.2012. do 15.10.2012. da se opisuju znakovi kroničnog osteomilitisa koji da je u konačnici nakon liječenja u nekoliko zdravstvenih ustanova doveo do natkoljenične amputacije lijeve noge. Pogreške u liječenju nakon dijagnosticiranja infekcije operativne rane, odnosno nakon akutnog osteomielitisa da su dovele do daljnjih komplikacija, razvoja kroničnog osteomieltiisa koji da je u konačnici rezultirao natkoljeničnom amputacijom lijeve noge tužiteljice. Prilikom prvog boravka tužiteljice kod tužene da nije bilo liječničke greške u liječenju. Međutim, s obzirom na nalaz prilikom ambulantnog pregleda kod kirurga 20.3.2012., kada je utvrđeno da postoji fistula, tu da je došlo do liječnike greške jer da je s obzirom na takav nalaz postojala indikacija za bolničko liječenje za saniranje infekcije i za ogovarajući tretman. U razdoblju od 20.3.2012., kad je utvrđeno da postoji fistula, te nastavno tijekom slijedećih 60 dana dok je tužiteljica ambulantno liječena, pa do ponovne hospitalizacije 22.5.2012., da je moglo doći do razvoja od akutnog prema kroničnom osteomielitisu.

6.2.2. Na temelju nalaza i mišljenja dr. Puljiza prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta i trajnog karaktera 30 dana, srednjeg intenziteta trajnog karaktera ukupno 4 mjeseca, a slabijeg intenziteta trajnog karaktera 24 mjeseca. Povremeni bolovi slabijeg intenziteta da iskazani su kroz smanjenje životne aktivnosti. Tužiteljica da nije trpjela primarni strah, a sekundarni strah jačeg intenziteta zbog zabrinutosti za zdravlje i ishod liječenja da je trajao 50 dana, srednjeg intenziteta 100 dana, a manjeg intenziteta oko 3 godine i 10 mjeseci. Smanjenje opće životne i radne aktivnosti uslijed amputacije lijeve natkoljenice da iznosi 60%. Zbog gubitka lijeve natkoljenice tužiteljica da za hodanje mora koristiti dvije podlaktične štake te natkoljeničnu protezu, ali da ima osjećaj labavosti i propadanja bataljka tijekom hoda i fantomske bolove u amputiranoj potkoljenici. Tužiteljica da otežano hoda niz stepenice i neravnine te na dulje relacije po ravnome, samostalno ne može obaviti kupanje, pripremu hrane, druge kućanske i fizičke poslove, ne može trčati niti stajati na jednoj nozi. Tužiteljici da je bila potrebna tuđa pomoć i njega (pomoć kod prijevoza, pri osobnoj higijeni, uobičajenim kućanskim poslovima, pri odlasku na tržnicu, ambulantne preglede) u trajanju od 20 dana po 6 sati dnevno, 40 dana po 6 sati dnevno i 3 godine i 6 mjeseci po 3 sata dnevno. Tužiteljici da je trajno potrebna tuđa pomoć u trajanju od 2 sata dnevno. Kod tužiteljice da je prisutno trajno naruženje jačeg stupnja zbog natkoljenične amputacije lijeve noge, ožiljaka nakon kirurških operacija, te vidljivom šepanju i korištenju štaka prilikom hodanja.

6.3. Kako je u postupku provedeno više medicinskih vještačenja po traumatolozima dr. E i dr. Maloviću i po infektolozima dr. L i dr. Puljizu, prvostupanjski sud je pozvao sve navedene vještake na usuglašavanje nalaza i mišljenja, time da nisu pristupili dr. L iz razloga jer isti više nije stalni sudski vještak, ima 79 godine i nije dobrog zdravstvenog stanja i dr. E iz razloga jer više nije stalni sudski vještak. Stoga da je provedeno samo usuglašavanje vještaka traumatologa dr. Malovića i vještaka infektologa dr. Puljiza. Prvostupanjski sud utvrđuje da, s obzirom da dr. E i dr. L nisu pristupili na ročište, niti su se očitovali o nalazima i mišljenjima dr. Malovića i Puljiza, njihova mišljenja nije uzeo u obzir. Nadalje, prvostupanjski sud nije odluku temeljio niti na mišljenju vještaka dr. Malovića, nego na mišljenju vještaka dr. Puljiza jer da dr. Malović relativizira gotovo sve segmente nalaza i mišljenja dr. Puljiza koji su suprotni njegovom nalazu i mišljenju, te pri tome daje općenita i teoretska objašnjenja i tvrdi te da se u konačnici radilo o "sudbonosnom događaju" što da nije prihvatljivo jer da je dr. Puljiz dao argumentirane razloge koji pobijaju ovakav stav dr. Malovića. Osim toga, dr. Malović da negira da su u vrijeme kada je sporna fistula dijagnosticirana postojale smjernice za antimikrobnu profilaksu u kirurgiji, što da nije točno jer da su nacionalne smjernice donesene 2010. godine. Osim toga, infekcije i njihovo liječenje da su područje specijalnosti vještaka infektologa, a ne vještaka kirurga/traumatologa.

6.4. Zaključno prvostupanjski sud utvrđuje da je kod tužiteljice došlo do infekcije operativne rane, odnosno akutnog osteomijelitisa, zatim do daljnjih komplikacija kroničnog osteomijelitisa koji da je u konačnici rezultirao natkoljeničnom amputacijom lijeve noge, te da je tužena već 20.03.2012. trebala i morala poduzeti postupke radi dijagnosticiranja i liječenja infekcije kod tužiteljice, a koji postupci su izostali. Okolnost da je tijekom liječenja tužiteljice kod tužene u razdoblju od 20.3.2012. pa nadalje izostala potrebna dijagnostika, a što je dovelo do pogrešnog tretiranja i izostanka liječenja, da je u uzročnoj vezi sa natkoljeničnom amputacijom lijeve noge, te da je tužena osnovom odredbe iz čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), odgovorna za štetu koju tužiteljica zbog navedenog trpi.

6.5.1. Prilikom utvrđivanja visine neimovinske štete prvostupanjski sud uzeo je u obzir da je tužiteljica trpjela nelagodu zbog više kirurških zahvata i hospitalizacije, brojnih kontrolnih pregleda uz previjanja rane, čišćenja rana i nerektomije, nošenja vanjskih fiksatora potkoljenice, nošenje longete i orotze za koljeno, mnogih dijagnostičkih pretraga, vađenja krvi zbog laboratorijske analize, dugotrajne intravenske i peroralne primjene antibiotika, intravenske primjena analgetika, infuzija izotoničnih otopina i transfuzija krvi, rehabilitacije nakon amputacije i dr. te da je zbog dodatnih operativnih zahvata tužiteljica više puta bila podvrgnuta općoj anesteziji. Stoga je primjenom odredbe članka 1100. ZOO-a, a uzevši u obzir jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, naruženja, duševnih boli i straha, te uzevši u obzir okolnosti slučaja, prvostupanjski sud obvezao tuženu da tužiteljici naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 103.053,95 eur.

6.5.2. Kako je tužiteljica imala potrebu za tuđom pomoći i njegom ukupno 4060 sati, prvostupanjski sud joj je s navedene osnove dosudio iznos od 16.240,00 eur. Kako je tužiteljica imala trajnu potrebu za tuđom pomoći i njegom u trajanju od 2 sata dnevno za razdoblje od prosinca 2015. do veljače 2024. dosuđen joj je iznos od 240,00 eur mjesečno, što ukupno za 99 mjeseci u navedenom razdoblju iznosi 23.760,00 eur. Stoga je tužiteljici do veljače 2024. dosuđena naknada imovinske štete za tuđu pomoć u iznosu od 40.000,00 eur, a s obzirom da tužiteljica ima trajnu potrebu za tuđom pomoći i njegom u trajanju od 2 sata dnevno, tužiteljici je, osnovom odredbe iz čl. 1088. ZOO-a, dosuđena naknada buduće imovinske štete u obliku novčane rente u iznosu od 240,00 eur mjesečno počevši od donošenja presude.

6.5.3. Tužiteljici je s osnova troškova prijevoza na preglede i terapije prvostupanjski sud dosudio ukupno iznos od 2.831,24 eur.

6.6. Drugo tužitelju je osnovom odredbe iz čl. 1101. st. 1. ZOO-a dosuđen iznos od 35.000,00 eur zbog osobito teškog invaliditeta supruge, pri čemu se prvostupanjski sud poziva na nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, Sektora za vještačenje, Područnog ureda u Rijeci, klasa 141-06/16-02/2824, Urbroj: 426-04-04- 02/1-16 od 11.5.2016. kojim je utvrđeno oštećenje organizma od 100%.

7.Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenim zahtjevima. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužene.

8.1. Tužena u žalbi u bitnome osporava svoju odgovornost za nastanak infekcije kod tužiteljice. Prije svega valja reći da niti jedan vještak nije mogao utvrditi kada (i gdje, s obzirom da se tužiteljica liječila u nekoliko bolnica) je nastala infekcija kod tužiteljice. Sam nastanak infekcije (u kojoj bolnici i kada) nije relevantan jer i kod liječenja sukladno svim pravilima struke može se pojaviti infekcija u vidu komplikacije. Do propusta u liječenju tužiteljice došlo je u trenutku kada je infekcija konstatirana (a konstatirao ju je kirurg tužene dana 20.03.2012.) a nije odmah sprovedeno adekvatno liječenje u vidu odstranjivanja implantata, nego je implantat odstranjen tek 4.6.2012. , dakle 75 dana nakon konstatacije infekcije, u kojem je vremenskom razdoblju došlo do razvoja kroničnog osteomieltisa. Stoga, bez obzira što se tužiteljica liječila i u KBC Zagreb, postoji isključiva odgovornost tužene jer nije provela adekvatno liječenje nakon što je njezin liječnik uočio fistulu. Točno navodi tužena u žalbi da nema njezine odgovornosti ni za prijelom, ni za nastalu infekciju. Međutim, njezina je odgovornost u tome što nije adekvatno, u skladu s pravilima struke, reagirala kada je uočena fistula, a upravo je to neadekvatno postupanje dovelo do razvoja kroničnog osteomielitisa i posljedično do amputacije natkoljenice.

8.2. Neosnovani su žalbeni navodi tužene da je trebalo provesti novo vještačenje s obzirom da se vještaci nisu usuglasili oko svojih mišljenja. Naime, u postupku su provedena 4 vještačenja (po 2 ortopeda/traumatologa i po 2 infektologa) i prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je svoju odluku temeljio na nalazu i mišljenju vještaka infektologa dr. Puljiza čije je mišljenje stručno i valjano obrazloženo, tako da nije ostalo nikakvih sumnji ili nedorečenosti. Kako se u konkretnom slučaju radi o infekciji, relevantno je vještačenje vještaka infektologa.

8.3. U odnosu na (ne)postojanje relevantnih smjernica u utuženom razdoblju, o čemu se tužena očituje u žalbi, valja reći da je sama činjenica jesu li u utuženom razdoblju postojale relevantne smjernice glede postupanja sa infekcijom irelevantna jer čak i ako te smjernice nisu postojale (a jesu, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud), tužena je trebala odmah započeti adekvatno liječenje tužiteljice nakon uočavanja fistule, a ne čekati da dođe do razvoja kroničnog osteomielitisa i posljedično do amputacije natkoljenice.

8.4. Neosnovani su žalbeni navodi tužene da je u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev nastupila zastara. Ukazuje se na pravno shvaćanje druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. prema kojem se, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

8.5. U odnosu na žalbene navode da drugotužitelju ne pripada pravična novčana naknada zbog naročito teškog invaliditeta prvotužiteljice, valja reći slijedeće. Pravilno navodi tužena da se prvostupanjski sud kod odlučivanja o osnovanosti ove naknade nije mogao pozvati na upravno rješenje - nalaz i mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, Sektora za vještačenje, Područnog ureda u Rijeci od 11.5.2016. kojim je kod prvotužiteljice utvrđeno oštećenje organizma od 100%. To stoga što „oštećenje organizma“ i „invaliditet“ nisu sinonimi, već dvije posve različite kategorije, što je razvidno i u konkretnom slučaju jer tjelesno oštećenje prvotužiteljice iznosi 100%, dok invaliditet iznosi 60%. Međutim, bez obzira na navedeno, drugotužitelju je osnovano dosuđena pravična novčana naknada zbog naročito teškog invaliditeta prvotužiteljice, temeljem odredbe članka 1100. stavka 1. ZOO-a. Naime, invaliditet prvotužiteljice iznosi 60% i to svakako predstavlja naročito teški invaliditet iz članka 1100. stavka 1. ZOO-a jer je tužiteljici amputirana natkoljenica. Tužena u žalbi citira sudsku praksu prema kojoj se naročito teškim invaliditetom smatrao samo onaj koji se kretao u granicama potpunog invaliditeta. Međutim, ta sudska praksa, koja je vrlo restriktivno tumačila pojam naročito teškog invaliditeta, razvila se u primjeni ranijeg Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a ZOO koji je u primjeni u konkretnom slučaju sasvim drugačije (znatno ekstenzivnije) regulira pravičnu novčanu naknadu.

8.6. U odnosu na žalbene navode tužene koji se odnose na odluku o parničnom tropšku valja reći da tužiteljima nije dosuđen trošak vještačenja, kako to pogrešno navodi tužena u žalbi, jer taj trošak nisu niti snosili. A to što su tužitelji oslobođeni od plaćanja sudskih troškova (i troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku) ne znači da im tužena nije dužna naknaditi te troškove jer je izgubila spor, dok obveze tužitelja na povrat sredstava regulira odredba članka 23. i 24. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći.

9. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

10. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki VI. izreke.

11. O zahtjevu tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu odlučeno je primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 8. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin