Poslovni broj: Gž-1913/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Tihani Ranđelović, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu pod posl. br. P-677/2024 od 07. studenog 2024. na sjednici vijeća održanoj 08. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu pod posl.br. P-677/2024 od 07. studenog 2024. u točkama I), II) i III) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnim odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3984259 od 21.03.2007.g. sklopljenog između stranka u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ i u dijelu koji glasi: „Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.“, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.494,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos. Također je toč. III) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 eura, dok je toč. IV) izreke odbačen kao nedopušten zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosima od po 81,36 eura.

2. Protiv točke I), II) i III) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a jer da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode da je sporna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, te da nije nastupila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Navodi da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer da prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretne odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Navodi da je sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja, kao i da je presumirao njegovo nepoštenje kao neoborivu presumpciju, a što da je u suprotnosti sa zakonskim odredbama.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, br. 528-50-3984259 od 21.03.2007. zaključenog između stranka koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedene ugovorne odredbe.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da su stranke, dana 21.03.2007. sklopile predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici isplatu stambenog kredita za adaptaciju nekretnine u iznosu od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 84 mjeseca

- da se tijekom trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla radi adaptacije potkrovlja obiteljske kuće za potrebe stanovanja s djetetom, da ju prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nitko u banci nije upozorio na moguće rizike valutne klauzule, već da joj je savjetovano da je kredit u CHF najpovoljniji, te da o odredbama ugovora nije mogla pregovarati

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ista imala svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu

- da je tuženik na ročištu održanom 23.10.2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje OKĐ

- da iz provedenog financijskog vještačenja, a kojeg sud ocjenjuje u skladu s pravilima struke, proizlazi da je tuženik tužiteljici zbog promjene tečaja valute CHF naplatio više iznos od 3.494,45 eura u odnosu na početni otplatni plan

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. i presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-2221/2018 od 03.09.2019. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i to stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača

- da je sud vezan utvrđenjima iz navedenog kolektivnog spora na koje se pozvala tužiteljica temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a

- da činjenica da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti nije zapreka da se ista poziva na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli temeljem utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu iz razloga što da se prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi

- da tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužiteljica nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, niti je dokazao da je tužiteljici pružio potpune informacije temeljem kojih je ista mogla suštinski shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati na njene financijske obveze.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, kao i čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluke donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 14.06.2018., a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetna, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP- a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

12. Naime, nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

13. Stoga navedena odluka ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

14. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužiteljice, te provedeno financijsko vještačenje.

15. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 21.03.2007. ) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

16. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

17. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je predmetna odredba čl. 7. koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se otplata kredita veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

20. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica i otplata anuiteta veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

21. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

22. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. 23. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

24. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da tuženik tijekom postupku nije dokazao da je tužiteljicu prilikom ugovaranja kredita informirao o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku.

25. Naime, tuženik je tijekom postupka predložio dokaz saslušanjem svjedokinje MKĐ na okolnost pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a od kojeg dokaza je na ročištu održanom 23.10.2024. odustao.

26. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

27. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud. 28. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

29. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

30. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

31. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točci IV) izreke.

U Rijeci, 08. siječnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec