Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2544/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Lucije Lasić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja: DV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Lovre Andrijašević, odvjetnik iz Splita, Mažuranićevo šetalište 2, protiv tuženika: Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1/A, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-885/2024-5 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 8. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-885/2024-5 od 20. lipnja 2024. u toč. I. izreke kao i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka sadržane u toč. II. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenog tečaja CHF iznos od 12.515,02 eura sa zateznom kamatom koja na iznose određene u toč. I. izreke teče kako je tamo pobliže navedeno, dok je toč. II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu 2.815,91 eura sa zateznom kamatom od presuđenja-od 20. lipnja 2024. do isplate, dok je za više zatraženih 421,60 eura na ime potraživanja troškova postupka.

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbeni je prijedlog tuženika preinačiti presudu i zahtjev odbiti kao neosnovan, uz nadoknadu troškova postupka tuženiku, podredno, ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.3.Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik (banka) njegovom predniku PV kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su dana 19. travnja 2006. sklopili prednik tužitelja kao korisnik i tuženik kao kreditor, koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, na koji način je protivno načelu savjesnosti i poštenja prednik tužitelja stavljen u neravnopravan položaj, a ta ugovorna odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

5.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

5.1.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

6.Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- kako su između pok. tužitelja PV čije je nesporni slijednik sadašnji tužitelj te nespornog prednika tuženika sklopljeni Ugovor o kreditu broj 216-229/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. travnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod poslovnim brojem OU-360/2006. od 20. travnja 2006. i aneks broj 1. uz ugovora o kreditu broj 216-229/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. travnja 2006. od 27. travnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita pod poslovnim brojem OU-337/2006. od 27. travnja 2006. na temelju kojih je odobrena isplata 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 10 godina,

- kako je člankom 2. ugovora o kreditu određeno da je iznos kredita 70.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, stipulirano je da će se kredit otplatiti u 120 mjesečnih anuiteta od po 704,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, da kamatna stopa iznosi 3,88 % dekurzivno godišnje koja se neće mijenjati do 28. veljače 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora, a od 1. ožujka 2007. promijeniti će se kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za kredite za mlade, nakon promjene kamatne stope ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke i da je banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora,

- kako je aneksom broj 1. zasnovano založno pravo na posebnom dijelu nekretnine i to stanu na III. katu površine 61 m2 koji se sastoji od 3 sobe i ostalih nusprostorija, povezano sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine – 1. zkt, č. zem. [katastarska čestica], dvor površine 357 m2, čest. zem. [katastarska čestica], zgrada površine 730 m2 i čest. zem. [katastarska čestica], put površine 360 m2 (uključujući odgovarajući suvlasnički dio zemljišta te zajedničke dijelove i uređaje zgrade), upisanom u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u cijelosti,

- kako je ugovor o kreditu zatvoren 9. travnja 2015.,

- kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- kako je citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,

- kako sukladno odredbi članka 118. ZZP-a i odredbi članka 502. c. ZPP-a takve odluke obvezuju i prvostupanjski sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- kako tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju prednika tužitelja prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno nije dokazao da su tuženik i prednik tužitelja prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tužitelja, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranoj promjeni valute na štetu prednika tužitelja kao potrošača,

- kako prednik tužitelja nije bio u istom položaju kao tuženik, koji predstavlja financijsku instituciju, te je radi toga prednik tužitelja bio u neravnopravnom položaju,

- kako tuženik nije na relevantan način prednika tužitelja upozorio odnosno prikazao mogućnosti promjene valute CHF uz koju je vezana njegova obveza, odnosno nije mu predočavao bilo kakve informacije,

- kako tuženik u ovom postupku nije dokazao da je prednik tužitelja kao potrošač i slabija ugovorna strana imao utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je prednika tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF,

- kako je iz sadržaja spisu priležećeg Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru,

- kako postupanje tuženika glede valutne klauzule nije bilo dopušteno, kako je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora,

- kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđena preplata po osnovi valutne klauzule (primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate-korištenja kredita a uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK u odnosu na prvotni tečaj po kojem je kredit tužitelju isplaćen) iznosi ukupno 12.515,02 eur (pri čemu su uzete u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno tužitelj je zahtjev uredio umanjujući ga za te razlike), koje potraživanje tužitelja nije zastarjelo,

7.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

8.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 12.515,02 eura na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, otklanjajući po tuženiku istaknuti prigovor zastare.

9.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

10.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

10.1.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10.1.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je prednik tužitelja u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene. Naime, kredit je podignut radi kupnje stana u koju svrhu je i korišten, čemu tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza.

12.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nisu osnovani.

12.1.Naime, u vrijeme (22. svibnja 2019.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

12.2.Iako se u navedenim odredbama doista govori o „parnici za naknadu štete“, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i u predmetnoj parnici povodom restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi, postoji vezanost suda pravnim shvaćanjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

12.3.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula.

12.4.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

12.5.Na navedenu okolnost je tuženik predložio između ostalog saslušanje svjedoka javnog bilježnika, ali time što ovaj dokaz nije proveden, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Naime, neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021.).

12.6.Nadalje je reći kako tuženik tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem osobnog bankara (od saslušanja svjedokinje EV odustao u podnesku od 6. veljače 2023.–list 354 spisa), a imajući u vidu da je tuženik saslušanje zaposlenice DVJ predložio na općenitu okolnost-edukacije zaposlenika o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF, prvostupanjski sud s pravom nije izveo ovaj dokaz budući ista ne bi imala konkretna saznanja o ugovaranju ovdje spornog ugovora o kreditu, kao što se o pojedinačnom pregovaranju ne može zaključivati niti iz drugih isprava na koje se tuženik poziva (bilteni i ostalo). Prednik tužitelja je pak u tužbi i tijekom postupka tvrdio kako se s njim prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo te da nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, niti je imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

12.7.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su predniku tužitelja pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

12.8.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je njegov prednik isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO/05.

13.Što se tiče žalbenog prigovora tuženika glede zastare u odnosu na valutnu klauzulu, odgovoriti je kako je isti neosnovan.

13.1.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).

13.2.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018.

13.3.Prema navedenom, a kako je tužbu u ovom postupku tužitelj podnio 22. svibnja 2019. utužena tražbina s osnova preplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari jer je glede tog dijela tražbine zastara, u skladu sa naprijed izloženim, započela teći od 14. lipnja 2018., pa rok od pet godina nije istekao do pokretanja predmetne parnice.

13.4.Ovdje je tuženiku ukazati kako zastara tužbenog zahtjeva tužitelja nije nastupila niti vezano za podnesak od 5. rujna 2022. kojim je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem angažiranog knjigovodstveno financijskog vještaka, budući da se radilo o tzv. nepravoj preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva za isplatu iz iste činjenične osnove (povećano sa prvotno utuženih 90.241,20 kn/11.977,07 eura na 12.515,02 eura, dakle za 537,95 eura), koja preinaka je moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), a sud ju je valjano i dopustio, a zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe u ovom postupku te do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024.).

14.Što se tiče nalaza i mišljenja vještaka tuženiku je odgovoriti kako je vještačenje provedeno u skladu s pravilnim nalogom suda. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Sve prigovore tuženika koji se odnose na to da je metodološki pogrešno izrađen nalaz i mišljenje vještaka, prvostupanjski sud je otklonio jasnim i obrazloženim razlozima, temeljeći svoju odluku na utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

15.Ujedno je tuženiku odgovoriti kako je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava prvostupanjski sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju i kamate na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate (čl. 1115. ZOO), budući je tuženik nepošteni stjecatelj, slijedom čega mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

16.Žalbeni prigovor tuženika glede odluke o troškovima postupka odnosi se na primjenu vrijednosti boda po OT-u.

16.1.Prema Tbr. 52. st. 3. OT/23 (Narodne novine 138/23 koja je stupila na snagu 25. studenog 2023.) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Odredbom Tbr. 54. OT/23 propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eur.

16.2.Budući je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 20.lipnja 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi OT/23, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donoseći odluku o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (OT/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/23 odnosno prije 25. studenog 2023. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Navedeno je sukladno stavu VSRH izraženom u odlukama br. Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

16.3.Dosljedno, budući je ispravno prvostupanjski sud zaključio koji su troškovi bili potrebni, te kako je ispravno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa), to je u ovom konkretnom slučaju i materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa kako ispitivanjem odluke o trošku nisu utvrđeni razlozi zbog kojih se pobija niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti i u pobijanom dosuđujućem dijelu potvrditi odluku o troškovima postupka.

17.Slijedom navedenog žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu te u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Splitu, 8. siječnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić