REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU
Andrije Hebranga 9, Metković
Poslovni broj: P-215/2022
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Metkoviću, po sucu Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužitelja:1. ZJ, [adresa], zastupan po punomoćnici Dobrili Tenžera – Kerum, odvjetnica u Sinju, 2. RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3. BJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., OIB: 57500462912, Širolina ulica 4, Zagreb, nakon zaključene glavne rasprave dana 26. studenog 2024.g., radi povrata, dana 08. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužba s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Hrvatskim autocestama d.o.o. Zagreb da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predaju tužiteljima u neposredan posjed njihov točno određeni dio od 6/10 dijela nekretnina označenih kao č. zem. [katastarska čestica], odnosno 3543/1 sve k. o. [katastarska općina] te je u istom roku tuženik dužan nadoknaditi tužiteljima parnični trošak zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i kaniti se daljnjeg svojatanja i bilo kakvih prava na navedenim nekretninama tužitelja. "
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi navode da su suvlasnici točno određenog dijela nekretnina označenih kao čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], a za ukupno 6/10 dijela i to iako su u zemljišnim knjigama upisani samo za ukupno 216/3200 dijela budući da su predmetne nekretnine stekli nasljeđivanjem od svog pokojnog oca Z i to u površini kako je navedeno u izvodu iz posjedovnog lista br. 32 za k. o. [katastarska općina]. Navodi da su vlasnici i čest. zem. [katastarska čestica] površine 266 m2 za 6/10 koja je nastala od čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a da su sve stekli nasljeđivanjem i dosjelošću koristeći isto još od 1900-te. Navode da se tuženik nalazi u posjedu predmeta spora unatrag 6 godina bez valjanog pravnog osnova i unatoč protivljenja tužitelja pa stoga traže predaju u neposredan posjed.
2. Tuženik HAC u odgovoru na tužbu prigovara aktivnu i pasivnu legitimaciju budući tužitelji nisu vlasnici, a utužene nekretnine su vlasništvo RH koje je postalo javno dobro u općoj uporabi pod upravljanjem HAC. U bitnom ističe da je tužiteljima bilo poznato stanje upisa u zk- a te da je tužitelj znao da se gradi autocesta, da nije spriječio njezinu suradnju, da su HAC bili pošteni graditelji, da su orginarno stekli vlasništvo. Pravomoćnost uporabne dozvole Autoceste je ishođena 09. srpnja 2009. kada je dionica i puštena u promet, a tužitelji jedino mogu svoje pravo na naknadu tržišne vrijednosti ostvarivati u Upravnom postupku koji je prekinut pred Uredom Državne uprave Ispostava Omiš do okončanja prethodnog pitanja oko suvlasničkih omjera osoba koje su položile svoja prava na spornoj nekretnini.
3. Među strankama nije bilo sporno (utvrđeno kao nesporno tijekom postupka) da je tuženik u posjedu predmeta spora i da se radi o općem dobru, odnosno cestovnom zemljištu.
4. Među strankama je bilo sporno:
- da li su tužitelji aktivno legitimirani
- da li je tuženik pasivno legitimiran ili bi to trebala biti RH
- da li su tužitelji imali saznanja od kada da je tuženik u posjedu nekretnina, odnosno da li su uopće mogli to znati ili su to saznali nakon početka parnice,
- da li je tuženik stupio neovlašteno u posjed predmeta spora
- da li tužiteljima pripada naknada ukoliko se ne može predati u posjed predmet spora, te da li su u eventualnoj zastari ako im pripada.
5. Tijekom postupka umro je ČJ te su istog naslijedili ZJ, RJ, ĆJ i VJ koji su preuzeli postupak ali je postupak razdvojen u odnosu na VJ, koje rješenje o razdvajanju je pravomoćno.
6. Sud je tijekom postupka radi utvrđenja spornih činjenica, proveo dokaze pregledom svih priloženih i pribavljenih isprava, uviđajem na licu mjesta, saslušanjem svjedoka i stranaka, građevinskim i poljoprivrednim vještačenjem saslušanjem svjedoka i stranaka.
7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev neosnovan kao u izreci, a svoj takav zaključak temelji na sljedećim dokazima i na njima izvedenim zaključcima.
8. Iz zapisnika i djelomične nagodbe od 07.03.2006.g. (list 15-18 spisa) vidljivo je da su KJ, RJ sklopili nagodbu s HAC-om glede svog dijela i obvezali se prepustiti posjed HAC-u dok ZJ i FJ nisu sklopili nagodbu (iako su je potpisali). Sud iz te Djelomične nagodbe zaključuje da je očito da su već tada znali da ubrzo kreće gradnja autoceste, a posebice što se radilo o opće poznatoj činjenici u to vrijeme, pa strankama nije moglo ostati nepoznato neovisno gdje su da se autocesta gradi baš preko zemljišta koje smatraju svojim, posebice u svjetlu okolnosti iznimno učestalog medijskog izvještavanja koje je bilo opće poznato ne samo Hrvatskoj nego i susjednim zemljama (BIH odakle je FJ kojeg je pak zastupao ZJ).
9. Iz upravne dozvole od 09. srpnja 2009.g. – teksta iste vidljivo je da su tijekom 2005.g., pa do siječnja 2008.g. izdavane građevinske dozvole za autocestu koja je obuhvatila sporne nekretnine.
10. Iz rješenja Ureda državne uprave Ispostava Imotski od 03. veljače 2006.g. vidljivo je da (listovi 23-25 spisa) je k. č. [katastarska čestica] nastala iz k. č. [katastarska čestica] i da je prenesena na upravljanje HAC-u te da je određeno da se izdvojene nekretnine, pa tako i k. č. [katastarska čestica], imaju upisati kao javna cesta kao dobro od interesa za RH u općoj uporabi kojom upravlja HAC u zemljišnu knjigu.
11. Tijekom postupka je tuženik priložio i rješenje o izvlaštenju od 10. travnja 2018.g. (list 51-54 spisa) koje pak nije bilo pravomoćno iz kojeg obrazloženja proizlazi i da je još 2006.g. elaboratom izvršeno izdvajanje predmeta spora upravo zbog izgradnje autoceste što upućuje također na činjenicu da su stranke već 2006.g. bile upoznate s činjenicom da se gradi autocesta a što ukazuje i parcelacijski elaborat autoceste Split – Ploče, dionica Zagvozd – Ravča broj P.R.67/04 (list 29-31 spisa).
12. Tuženik je uporno upirao na zastaru i izostanak protupravnosti, a koji prigovor tuženika se tijekom postupka i ukazao kao osnovanim obzirom da je odlukom tijela – ranije citiranim rješenjem, predmet spora određen 03. veljače 2006.g. glede k. č. [katastarska čestica], odnosno od nje formirani sporni dio – tada/sada 3543/10 k. o. [katastarska općina] javnim dobrom, pa od tada uopće ne postoji mogućnost predaje u posjed tužiteljima u odnosu na tu nekretninu, a kako je već pojašnjeno nije im moglo izostati ni opće znanje, a niti ono osobno kada su pristupili 2006.g. (osobno i/ili putem punomoćnika) radi sklapanja nagodbe, da predmet spora postaje cesta/cestovno zemljište, pa je posve jasno da je prošao zakonski rok od 5 godina od saznanja da je treća osoba stupila u posjed predmeta spora.
13. Dakle u odnosu na sporne nekretnine koje su u naravi jedna skupina, ni po kojoj osnovi tužitelji nisu mogli tražiti 2013.g. predaju u posjed, a niti naknadu za stjecanje bez osnove po čl.1111 ZOO., a niti naknadu za nekretnine na koje više ne mogu stupiti, a koje bi eventualno bili vlasnici po pravilima Zakona o vlasništvu kada se ne može zahtijevati povrat oduzetog zemljišta. To stoga jer tuženik nije stekao vlasništvo istih, već u naravi Republika Hrvatska, pa je tužbu trebalo odmah usmjeriti na RH (o tome je VSRH zauzeo stav – npr. Rev-1823/1994 od 16.2.1999, potom Rev-662/202-2 od 14.5.2024 po pitanju legitimacije, a i ranije ŽS – npr Gž-316-2022- 2 od 31.3.2022.).
14. Štoviše, prilikom podnošenja tužbe 2013. godine, tužitelji očito zlouporabe institut zaštite vlasništva jer su zasigurno tada imali saznanje da je predmet spora cesta/cestovno zemljište kao opće dobro, ali su korištenjem tog instituta predaje očito pokušali izbjeći primjenu sankcije propuštenih rokova za naknadu za stjecanje bez osnove.
15. Iz priložene sudske prakse razvidi se i da je predmetna dionica (obzirom da je jedan dio priložene sudske prakse priložen za upravo istu dionicu) građena već 2006.g., od kada u naravi tužitelji više ne mogu zahtijevati povrat,. To ukazuje da je krajnji 5-godišnji rok kada su eventualno mogli podnositi tužbu za zahtjev za povrat zemljišta, ili naknadu za zemljište koje ne mogu povratiti, najkasnije 2011.g., a sve to obzirom da je takva činjenična i pravna osnova predmeta ovoga spora – zahtjev za predaju, a podredno ako ne može povrat, onda se traži predaja naknada za oduzeto zemljište po pravima ZV i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
16. Tijekom uviđaja je utvrđeno da je predmet spora ušao u sastav autoceste odnosno drugih cesta i da u naravi sačinjava prometnicu, a svjedoci saslušani na tom ročištu su jasno iskazivali da su radovi na predmetu spora započeli 2006. g. (svjedoci NJ, OJ) kojima je sud poklonio vjeru jer nisu imali razloga govoriti neistinito.
17. Sud je stava dakle da tužiteljima nije moglo ostati nepoznato da su izgubili posjed zemljišta još 2006.godine, i to ne samo time što su to mogli već vidjeti iz postupka pred Uredom državne uprave 2006.godine, već i zato što je to bilo već u to vrijeme opće poznato – dostupno putem svih mogućih sredstava javnih informiranja u tolikoj mjeri da je to općepoznata činjenica.
18. Sud drži dokazanim da su tužitelji bili nositelji prava da zahtijevaju upis vlasništva do 2006.g. obzirom su svi svjedoci (kojima sud poklanja vjeru zbog sukladnosti iskaza i dobi – starosti koja omogućuje poznavanje takvih činjenica) u bitnom iskazivali da se radi o njihovoj starini koju je posjedovao njihov predak SJ (R), ali odgovornost za propust je na tužiteljima što nisu do 2006.g. ishodili upis vlasništva u zk, a ni do 2011.godine pokrenuli adekvatan sudski postupak.
19. U konačnici procjeniteljsko vještvo građevinskog i poljoprivrednog vještaka nije bilo od odlučnog značaja obzirom da su tužitelji pogrešno pasivno legitimirali HAC umjesto RH kao nositeljice prava vlasništva, a onda i propustili 5.godišnji rok. Naime, a sukladno praksi Vrhovnog suda utemeljenoj na propisima – Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te ZOO, valjalo je tužbom utužiti Republiku Hrvatsku (RH) a ne HAC obzirom na upis u zemljišnoj knjizi koji tužiteljima koji su sudjelovali u upravnom postupku 2006.godine nije bio nepoznat.
20. Tužitelji su podneskom od 27.9.2024.g. (list 333 spisa) proširili tužbu na RH, a kojem proširenju se RH usprotivila (list 347 spisa). Protivno stavu tužitelja pod 1. ne radi se o ispravku tužbe kako to on upire već se radi o klasičnom proširenju tužbe, pa je kod protivljenja RH da se u odnosu na njih proširi tužba odnosno stupi u parnicu, valjalo je odlučiti sukladno čl. 192. ZPP-a i odbiti prijedlog za stupanje RH kao tužene u parnicu kao što je to odlučeno na ročištu 26.11.2024.godine (list 35 spisa) jer se ne radi o ispravku, nego pravom zahtjevu za subjektivnom preinačenju tužbe.
21. Nepravilan je stav tužitelja da ČJ živeći u [adresa] (imajući ujedno i hrvatsko državljanstvo, što je utvrđeno uvidom u JRO) nije imao saznanja o gradnji autoceste jer dokazna gradnja upućuje kako je prethodno navedeno, da je znao za izgradnju iste, i to bar putem punomoćnika – brata LJ, koji ga je zastupao u upravnom postupku, ali i putem opće poznatih činjenica koje nisu mogle ostati nepoznate ni njemu obzirom na opće poznatu sve prisutnost te teme u javnosti tih godina, gotovo svakodnevno u svim medijima, pa učestalo i u susjednoj BiH.
22. Obzirom da tuženik nije popisao trošak isti mu nije ni dosuđen. Metković, 08. siječnja 2025.godine
S u d a c :
Ante Šprlje
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 (petnaest) dana, od dana primitka prijepisa iste, a putem ovog suda. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).
DNA:
1. Odvjetnica Dobrila Tenžera – Kerum, Sinj, Vrlička 41
2. RJ, [adresa]
3. BJ, [adresa]
4. Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4
