Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Kž-7/2025-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica kao predsjednika vijeća te Tomislava Brđanovića i Alana Pretkovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog ĐK, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: Kov-561/2024-8 od 20. prosinca 2024., u sjednici održanoj 8. siječnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba okrivljenog ĐK kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Općinski sud u Varaždinu je na temelju čl. 127. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08) iz zakonske osnove čl. 123. st. 1. toč. 1. ZKP/08 protiv okrivljenog ĐK produljio istražni zatvor.
2. Protiv tog rješenja žali se optuženik po braniteljici Mariji Martinez-Ostroški, odvjetnici, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da sud drugog stupnja ukine istražni zatvor protiv okrivljenika.
3. U smislu čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijano rješenje ispitano je u skladu s obvezom iz čl. 494. st. 4. ZKP/08, pri čemu nisu uočene povrede zakona na koje se u žalbenom postupku protiv rješenja pazi po službenoj dužnosti.
6. Žalitelj tvrdi da ne postoji osnovana sumnja da je on počinio kazneno djelo jer nije bio svjestan protuzakonitosti radnje koju je poduzeo, a radnju prijevoza je poduzeo u uvjerenju da obavlja zakoniti posao. Također osnovana sumnja ne postoji prema čl. 52. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti jer su se državljanke Turske koje je okrivljenik prevozio registrirale kao tražitelji zaštite, pa imaju pravo slobodnog kretanja po teritoriju Republike Hrvatske. Nadalje, prigovara se i pravilnosti utvrđenja o opasnosti od bijega okrivljenika čija se prisutnost, kao osobe koja ima prebivalište u državi članici Europske unije i koji je državljanin druge članice EU, lako može osigurati primjenom odredbi Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU. Konačno, tvrdi se da bi se ista svrha kao istražnim zatvorom mogla postići i blažim mjerama, odnosno da prvostupanjski sud tu mogućnost uopće nije niti obrazložio.
6.1. Suprotno od tvrdnje žalitelja postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo iz čl. 326. st. 1. KZ/11 (barem u pokušaju) jer na postojanje takve kvalitete sumnje upućuju činjenice prikupljene tijekom državnoodvjetničke istrage. Iz iskaza svjedoka proizlazi da su putem posrednika krenule u ilegalno putovanje iz Turske do R Njemačke za što je svaka platila 4.000 €. Kada ih je policija zatekla u R Hrvatskoj dobile su informaciju o daljnjem prijevozu iz Zagreba prema R Sloveniji i da ih je vozio upravo okrivljenik. Stoga tvrdnje okrivljenika da nije znao da poduzima nešto protuzakonito nemaju uporišta u sadržaju spisa, već naprotiv okolnosti pod kojima je zatečen u prijevozu stranih državljana upućuju, na razini osnovane sumnje, da je počinio kazneno djelo. Iako je točna tvrdnja da registrirane osobe prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti imaju pravo slobodnog kretanja po teritoriju Republike Hrvatske, prema citiranim odredbama u žalbi, to postupanje okrivljenika koji prevozi takve osobe u pravcu državne granice s ciljem prelaska iste, ne čini zakonitim. Naprotiv, prema odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti tražitelj zaštite se u određenom roku mora prijaviti u Prihvatilištu i mora ostati na području R Hrvatske za vrijeme trajanja postupka odobrenja međunarodne zaštite, a gubi pravo na slobodu kretanja ako pokušava napustiti područje R Hrvatske. Činjenica da je okrivljenik s tražiteljima zaštite zatečen na području Donje Višnjice, u blizini granice s R Slovenijom, upućuje na zaključak, na razini osnovane sumnje, kako je cilj postupanja okrivljenika, na što ukazuju i iskazi svjedoka, bio u prelasku državne granice s svjedocima, pa bi se ovdje svakako radilo najmanje o pokušaju kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. u vezi čl. 34. KZ/11 u obliku pokušaja nedozvoljenog ulaska u R Sloveniju.
6.2. Žalbena tvrdnja o lakoj mogućnosti osiguranja prisutnosti okrivljenika primjenom EUN je promašena. Okrivljenik niti ne krije želju za napuštanjem državnog područja R Hrvatske, a osnovna pretpostavka za primjenu EUN je određivanje istražnog zatvora. Iz ove žalbene argumentacije proizlazi kako kod okrivljenika postoji namjera bijega i time izbjegavanja prisutnosti u kaznenom postupku, a njegova prisutnost moći će se osigurati samo određivanjem istražnog zatvora i traženjem njegove predaje iz druge države članice Europske unije. Iz tih razloga nije osnovana žalbena tvrdnja kako ne postoji potreba određivanja istražnog zatvora u R Hrvatskoj.
6.3. Ispravan je zaključak prvostupanjskog suda kako nisu ispunjene pretpostavke za ukidanje istražnog zatvora i određivanje mjera opreza jer se ista svrha kao istražnim zatvorom ne može i neće ostvariti bilo kojom mjerom opreza. Navedeno utvrđenje je i valjano obrazloženo, suprotno od žalbenih tvrdnji, jer aktualna opasnost od bijega okrivljenika, koji s Republikom Hrvatskom nema baš nikakve veze, a kazneno je djelo, za koje je osnovano sumnjiv, ostvario iz koristoljubivog motiva, ne pruža dostatnu podlogu za zaključak o ostvarenju iste svrhe kao istražnim zatvorom, mjerama opreza.
7. Slijedom iznijetih razloga valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.
U Varaždinu 8. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Igor Pavlic
