REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-3196/2022-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Pelicarić i Smerdl d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Jukić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 26. studenog 2024., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 8. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I Nalaže se tuženiku OG isplatiti tužiteljici TG iznos od 6.179,27 EUR sa zateznim kamatama, tekućim na iznos od:
- 5.017,94 EUR od 23. siječnja 2012. godine do isplate,
- 663,61 EUR od 25. veljače 2016. godine do isplate,
- 497,71 EUR od 30. kolovoza 2016. godine do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sve u roku od petnaest dana.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od 8. siječnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u predmetu ovoga suda pod poslovnim broj P- 1280/15, od tuženika zahtijevala isplatu iznosa od 37.807,70 kn sa zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2012. do isplate i naknadu troškova toga parničnog postupka i to temeljem činjenice da je tuženik potpisivanjem bračnog ugovora sadržanog u ispravi naziva "Izjava o bračnoj imovini" od 23. siječnja 2012., preuzeo obvezu u roku od godinu dana tužiteljici isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 5.000,00 EUR po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja te temeljem činjenice da je prema tečajnoj listi br. 14 HNB od 20. siječnja 2012. godine, protuvrijednost 5.000,00 EUR po srednjem tečaju HNB na dan 23. siječnja 2012. godine iznosila 37.807,70 kn. U tom postupku je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen te je tužiteljica obvezana nadoknaditi tuženiku parnične troškove, a iz razloga što je tuženik u spis dostavio ispravu naziva "Potvrda" s naznakom mjesta Zagreb i datuma 4. lipnja 2012. opskrbljenu navodnim tužiteljičinim potpisom. Tužiteljica je ustvrdila da se radilo o krivotvorenom dokumentu, što je i utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl.br. K-1839/21-8 od 30. studenog 2021., kojom je tuženik oglašen krivim za počinjenje kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 278. st. 1. Kaznenog zakona. S obzirom na kratkoću objektivnog roka za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, tužiteljica je bila primorana kaznenom sudu podnijeti prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva, a kazneni sud je tužiteljicu s obzirom na taj prijedlog, uputio isti zahtjev ostvarivati u parnici. Zbog navedenoga, tužiteljica je zatražila u ovom postupku od tuženika isplatu iznosa od 37.807,70 kn sa zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2012. do isplate i to iz razloga jer je zbog tuženikovog krivotvorenja isprave ostala uskraćena za taj iznos. Zatražila je i isplatu iznosa od 5.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2016. do isplate, jer je za taj iznos parničnog troška, kako tvrdi, ostala uskraćena u parničnom postupku vođenom kod ovog suda pod posl.br. P-1280/15, a zatražila je i isplatu iznosa od 3.750,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. kolovoza 2016. jer je taj iznos platila tuženiku na ime naknade parničnog troška iz predmeta ovog suda posl.br. P-1280/15, što je on stekao počinjenjem kaznenog djela krivotvorenja isprave. S obzirom na promjenu valute, tijekom postupka je zatražila isplatu iznosa od 6.179,27 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 5.017,94 EUR od 23. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 663,61 EUR od 25. veljače 2016. do isplate te na iznos od 497,71 EUR tekućim od 30. kolovoza 2016. do isplate, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se u usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, prvenstveno istaknuvši prigovor pravomoćno presuđene stvari. Naime, sud je u ranijem u parničnom postupku odbio tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate, kojom prilikom sud nije odluku o tom tužbenom zahtjevu donio isključivo temeljem isprave za koju tužiteljica tvrdi da je krivotvorena, kako bi to proizlazilo i iz obrazloženja dijela kaznene presude, međutim tuženik i dalje ne priznaje da bi izradio ili pribavio krivotvorenu ispravu, radi čega će poduzeti i daljnje radnje kako bi dokazao da je donesena presuda protuzakonita. Tuženik je priznao da je osuđen zbog navodne uporabe krivotvorene isprave, no ne i zbog drugog kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, a priznao je i da je tužiteljica podnijela prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, ali u odnosu na utvrđenje počinjenja oba djela, a što bi eventualno predstavljalo osnovu za podnošenje tužbe u građanskom postupku, ali to što je kazneni sud uputio tužiteljicu imovinsko pravni zahtjev ostvarivati u parnici, ne znači automatski da je podnošenje tužbe opravdano, tj. da je tužba opravdana i da bi tužiteljica imala bilo kakvo imovinsko pravo. Naime, tužiteljica je i u kaznenoj prijavi te tijekom tog postupka tvrdila da je tuženik, počinjenjem djela krivotvorenja te korištenjem te isprave, uz lažni iskaz, doprinio uvjerenju suda u pogrešno činjenično stanje, a radi čega da je ovaj sud donio pogrešnu odluku. Općinski kazneni sud, zasad, nije utvrdio da bi tuženik svojim postupanjem utjecao na odluku građanskog suda. Na ovakav način, tužiteljica presumira ishod kaznenog postupka, u kojem je drugostupanjski sud, odlukom kojom ukida prvostupanjsku odluku, naložio prvostupanjskom sudu da provede postupak na adekvatan način, obavljanjem uvida u spis građanskog suda te da analizom istog utvrdi je li tuženik uistinu počinio kazneno djelo i je li tim počinjenjem utjecao na ishod građanskog postupka. Naime, taj sud zasad nije utvrdio da bi tuženik doveo u zabludu Općinski građanski sud i time utjecao na donošenje odluke. Tuženik očekuje da će, po provođenju odgovarajućeg postupka, kazneni sud utvrditi da tuženik nije niti lažno svjedočio niti je ta navodno krivotvorena isprava bila na bilo kakav način krucijalni element pri utvrđivanju činjeničnog stanja od strane građanskog suda u drugom postupku. Tuženik je siguran i da će se u kaznenom postupku utvrditi da nije lažno iskazivao, pa s obzirom da odgovornost tuženika još nije utvrđena i nije izvjesno hoće li ista biti utvrđena, podnošenje predmetne tužbe tuženik smatra preuranjenim. Zaključuje da okolnost da je u kaznenom postupku utvrđeno da je isprava naziva "potvrda" krivotvorena na nikakav način nije u uzročno-posljedičnom odnosu s postojanjem bilo kakvog duga tuženika prema tužiteljici, niti je jasno zašto bi, samom činjenicom krivotvorenja isprave (konkretnije potpisa tužiteljice), bilo izvjesno da postoji potraživanje iste spram tuženika u iznosu od 39.807,70 kn. Istaknuo je i prigovor zastare potraživanja, s obzirom da je prošao i subjektivni i objektivni rok, na koji prekid zastare nije utjecalo vođenje kaznenog postupka, niti je taj postupak na bilo koji način prekinuo zastarni tijek. Naime, zastarni rok iz čl. 231. Zakona o obveznim odnosima, koji utvrđuje zastaru tražbine naknade štete uzrokovane kaznenim djelom, mogao bi se primijeniti samo onda ako je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja (štetnika) za štetu. Radi se o roku zastare koji se primjenjuje samo u slučajevima kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom. U konkretnom slučaju tuženik nije štetnik niti je tužiteljici nastala bilo kakva šteta. Smatra i nedovoljno obrazloženim tražbine tužiteljice koje se odnose na neostvareni i dosuđeni parnični trošak. Slijedom navedenog, predložio je odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev.
3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u presudu i rješenje ovog suda posl.br. P-1280/15-13 od 25. veljače 2016., presudu i rješenje Županijskog suda u Sisku posl.br. Gž-548/2016-3 od 30. kolovoza 2016., presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl.br. K-1839/21-8 od 30. studenog 2021., presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Kž-105/2022-6 od 8. ožujka 2022., izvode iz prometa po računu, rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Kž-625/2024-2 od 29. listopada 2024., zapisnik Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 5. srpnja 2019., saslušana je svjedokinja CG te su saslušane stranke.
4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
5. Među strankama nije sporno da je kod ovog suda vođen parnični postupak u kojem je tužiteljica zatražila od tuženika isplatu iznosa od 37.807,70 kn sa zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2012., kao i naknadu parničnog troška, a nije sporno niti da je ona u tom postupku pravomoćno odbijena s tužbenim zahtjevom, kao i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška te da joj je naloženo nakaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn. Navedeno i proizlazi iz sadržaja presude i rješenja ovog suda posl.br. P-1280/15-13 od 25. veljače 2016., te presude i rješenja Županijskog suda u Sisku posl.br. Gž-548/2016-3 od 30. kolovoza 2016., kojima je prvostupanjska presuda potvrđena i preinačena u odluci parničnom trošku (tuženiku je dosuđena naknada istog u iznosu od 3.750,00 kn, umjesto prvostupanjskom presudom dosuđenih 5.000,00 kn). Iz sadržaja istih odluka proizlazi i da se tužba u tom postupku temeljila na činjenici da su stranke bile u braku te da su po razvodu istog, sklopile sporazumno ispravu pod nazivom "Izjava o bračnoj imovini", ovjerenu po javnom bilježniku 23. siječnja 2012., kojom se tuženik obvezao isplatiti tužiteljici iznos od 5.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan 23. siječanj 2012., što je tada iznosilo 37.807,70 kn.
6. Nije sporno niti da je tuženik pravomoćno oglašen krivim u kaznenom postupku vođenom kod Općinskog kaznenog suda pod posl.br. K-1839/21 i to radi toga što je radi uporabe nabavio lažnu ispravu naziva "Potvrda" s naznakom mjesta Zagreb i datuma 4. lipnja 2012. i s krivotvorenim potpisom tužiteljice te što je istu lažnu ispravu priložio u spis predmeta ovoga suda poslovni broj P-1280/15, uz tvrdnju da je riječ o ispravi s autentičnim osobnim potpisom tužiteljice, što i proizlazi iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl.br. K-1839/21-8 od 30. studenog 2021., presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Kž-105/2022-6 od 8. ožujka 2022., iz kojih proizlazi i da je prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu kaznenog djela davanja lažnog iskaza zbog kojeg je prvostupanjskom presudom tuženik bio oglašen krivim, odnosno da je u istom predmetu ovoga suda lažno iskazao 4. lipnja 2012. da je tužiteljici isplatio iznos od 2.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti te 2.500,00 EUR, pa da je ona nakon primitka novca potpisala dokument naslova "Potvrda" s naznakom mjesta Zagreb i datuma 4. lipnja 2012., na kojem lažnom iskazu da je utemeljena pravomoćna presuda ovoga suda donesena u tom predmetu.
6. Sporno je radi li se o pravomoćno presuđenoj stvari, s obzirom na tvrdnju tuženika da tužiteljica ovom tužbom potražuje istu tražbinu kao i u pravomoćno okončanom predmetu ovog suda posl.br. P-1280/15, te je podredno sporna osnova tražbine glavnice iz tog postupka, kao i drugih dviju tražbina koje se odnose na parnični trošak.
7. Iako tužiteljica potražuje od tuženika u ovom postupku isti iznos koji je tražila od njega i u postupku vođenom kod ovoga suda pod posl.br. P-1280/15, odnosno iznos koji se on obvezao isplatiti joj Izjavom o bračnoj imovini od 23. siječnja 2012, ne radi se o presuđenoj stvari, jer je u navedenom postupku činjenična i pravna osnova bila tvrdnja o neispunjenju od strane tuženika te obveze iz navedene Izjave, dok je činjenična i pravna osnova u ovom postupku naknada štete zbog prilaganja od strane tuženika u spis posl.br. P-1280/15 krivotvorene isprave, zbog čega tužiteljica smatra da je izgubila predmetni spor, pa da time trpi štetu zbog neostvarenog iznosa glavnice, a isto tako i parničnog troška koji smatra da bi ostvarila da je bila uspjela u tom postupku s tužbenim zahtjevom, kao i štete koju je pretrpjela zbog toga što je morala naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn.
7. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tuženik njen bivši suprug te da su se oni nakon razvoda dogovorili o podjeli zajedničke imovine, odnosno sačinili izjavu o tome koju su oboje potpisali i ovjerili kod javnog bilježnika 2012. Prema tom sporazumu on je njoj trebao isplatiti iznos od 37.807,70 kn, a s obzirom da je ona bila digla kredit u iznosu od 25.000,00 EUR, koji je uložen u njegovo školovanje za taksiranje, nabavu vozila za taksiranje i uređenje kuće njegovih roditelja gdje su tada živjeli te joj je on pristao na ime toga isplatiti iznos od 5.000,00 EUR, odnosno odgovarajući iznos u kunama, koji joj do danas nije isplatio, s tim da u izjavi nisu naveli rok do kada je to trebao učiniti. Ona je pokrenula parnični postupak radi isplate tog iznosa, koji je vođen kod ovog suda pod poslovnim brojem P-1280/15, koji postupak je pravomoćno izgubila jer je tuženik u tom postupku priložio potvrdu od 4. lipnja 2012., za koju je tvrdio da ju je ona potpisala i istom potvrdila primitak tog iznosa, a sutkinja je u tom postupku utvrdila da potpis odgovara njenom potpisu, jer je tražila da se potpiše te je zaključila golim okom da se radi o istovjetnom potpisu. U dogovoru sa svojim odvjetnikom, oni tada nisu predložili grafološko vještačenje na okolnost da se ne radi o njenom potpisu, jer ona tada nije bila financijski u mogućnosti snositi trošak vještačenja. Naknadno je inicirala kazneni postupak u kojem je utvrđeno da je ta potvrda od 4. lipnja 2012. lažna i da se na njoj ne nalazi njen potpis. Ne sjeća se jesu li u tom postupku oni predložili još neke dokaze, kao i je li joj bilo poznato da bi, u slučaju da je taj postupak dobila, tuženik bio u obvezi naknaditi joj trošak vještačenja. Dodala je i da je tuženik ispunio ostale obveze iz te Izjave o bračnoj imovini, odnosno ustupio joj set posuđa, stol i stolice, a vratio joj je i vozilo koje je bila za njega kupila i otplaćivala preko svoje American Express kartice, s tim da se ne sjeća je li ova zadnja obveza bila obuhvaćena Izjavom.
8. Iz iskaza tuženika proizlazi da su on i tužiteljica, nakon što su se razišli, sačinili izjavu o bračnoj imovini koju su potpisali pred javnim bilježnikom te kojom se on obvezao predati joj određene pokretnine i isplatiti joj iznos od 5.000,00 EUR na ime kredita o kojem je ona iskazivala. Ustvrdio je da je on ispoštovao sve što se obvezao tom izjavom, pa joj je tako isplatio i taj iznos od 5.000,00 EUR, s tim da se sjeća da je došao vozilom u Filipovićevu ulicu, gdje je tužiteljica tada živjela, i dao joj u kuverti taj novac, a ona mu je potpisala potvrdu o tome, na haubi vozila ili negdje drugdje, čega se zbog proteka vremena sa sigurnošću više nije mogao sjetiti. Nije mogao objasniti kako to da je u kaznenom postupku utvrđeno da to nije njezin potpis na potvrdi, s tim da su prilikom predaje novca bili samo njih dvoje, ali ga je u vozilu čekala svjedokinja CG, koja mu je i pozajmila novac za isplatu, ali se ne sjeća je li ona mogla vidjeti predaju novca, s tim da misli da je ista uslijedila u dvorišnom dijelu zgrade u kojoj živi tužiteljica. Dodao je i da je svjedokinja taj iznos od 5.000,00 EUR podigla sa svog računa te je taj izvod s računa priložen u parničnom postupku.
9. Svjedokinja CG iskazala je da se detalja ne sjeća, jer je to bilo prije desetak godina. S tuženikom je tada bila jedno vrijeme u vezi te ju je on pitao bi li mu pozajmila novac koji mu je bio potreban da podmiri dug supruzi, tj. tužiteljici od koje se tada razvodio. Kako je ona u to vrijeme trebala preseliti jer je kupila stan, te je bila podigla 5.000,00 EUR radi uređenja tog stana, tuženiku je u više navrata isplatila taj iznos, a sjeća se da mu je zadnji iznos od 2.500,00 EUR dala od tog novca koji je bila podigla u banci, dok mu je prethodno bila dala 2.500,00 EUR od novca koji je imala sa sobom te joj je on te novce vratio u roku 6 mjeseci u više rata. Potvrdila je da je bila s njim kada je rekao da treba odnijeti novce tužiteljici te je to bilo negdje u Maksimiru, misli oko Kvaternikovog trga, kojom prilikom je ona ostala u vozilu, dok je on izišao s kuvertom i rekao joj da je ide odnijeti tužiteljici. Ona samu predaju novca nije vidjela jer nije mogla iz auta, ali je on išao s kuvertom i vratio se te je na njeno pitanje rekao da je to sada riješeno.
10. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao logičan i uvjerljiv, dok nije prihvatio iskaz tuženika u kojem navodi da je predao novac koji se obvezao Izjavom o bračnoj imovini od 23. siječnja 2012., jer je u tom dijelu neuvjerljiv, s obzirom da ga, osim što je u suprotnosti s iskazom tužiteljice, ne potvrđuje u tom dijelu niti iskaz svjedokinje, koja je iskazala da je ostala u vozilu i da nije mogla vidjeti predaju novca, a posebice je neuvjerljiv s obzirom da je logično da bi tuženik pozvao svjedokinju da svjedoči predaji novca, da je iste uistinu bilo, tim više što očito tom prilikom nije sačinjena potvrda o predaji novca, jer je u kaznenom postupku pravomoćno utvrđeno da se radilo o krivotvorenoj ispravi, s kojom je tuženik dokazivao svoju tvrdnju o isplati tužiteljici u postupku ovog suda pod posl.br. P-1280/15. Nadalje, iskaz svjedokinje sud nije prihvatio u dijelu navoda o visini iznosa koji da je pozajmila tuženiku, jer je u tom dijelu u suprotnosti s onim što je iskazala o tome u kaznenom postupku, kako to proizlazi iz zapisnika od 5. srpnja 2019. iz predmeta K-1550/18, u kojem je navela da se radilo o pozajmici iznosu od 2.500,00 EUR, a u istom postupku je drugačije iskazivala i o okolnostima predaje (iskazala je da joj je tuženik pokazao potvrdu kada se vratio u vozilo).
11. Dakle, u postupku nije utvrđeno da bi tuženik ispunio svoju obvezu radi koje je vođen postupak kod ovog suda pod posl.br. P-1280/15, pa zbog činjenice da je tužiteljica u istom pravomoćno odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je zatražila isplatu iznosa od 37.807,70 kn, odnosno sada 5.017,94 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2012., trpi štetu. Pritom tužiteljica nije dokazala da je tuženiku isplatila dosuđeni u tom postupku mu trošak, jer to ne proizlazi iz izvoda iz prometa po računu (nedostaje izvod za razdoblje kada tužiteljica tvrdi da je trošak naplaćen, tj. kolovoz 2016., dok se ostale isplate tuženiku prema tom izvidu odnose na drugi parnični postupak, tj. P2-1735/12, odnosno po predmetu P-1280/15 su izvršene naplate u korist Državnog proračuna, iz čega slijedi da se radilo o naplati pristojbi). Za dodati je da je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i razloge ekonomičnosti postupka, sud odustao od pribavljanja spisa Općinskog kaznenog suda posl.br. K- 1796/2023, u kojem je pribavljen i spis ovog suda posl.br. P-1280/15, s obzirom da se u istom još vodi postupak, te da spisu prileže prvostupanjska i drugostupanjska presuda iz navedenog parničnog postupka, dok je spis Općinskog kaznenog suda predložen radi uvida u potvrde o podizanju novca od strane svjedokinje, međutim, nije sporno da iste u tom predmetu postoje, a iz kojih bi proizlazilo da je svjedokinja prije navodne predaje novca tužiteljici podigla novce s banke, ali je svjedokinja, bez obzira na to, neuvjerljivo i proturječno iskazivala glede te okolnosti u ovom postupku, u odnosu na njen iskaz u kaznenom postupku.
12. Međutim, neovisno o tome što tuženik nije dokazao da je ispunio svoju obvezu iz Izjave o bračnoj imovini, šteta koju tužiteljica trpi nije u direktnoj uzročnoj vezi s uporabom krivotvorene isprave od strane tuženika, pa za tu štetu zbog neuspjeha u navedenom parničnom postupku, kako u dijelu neostvarene glavnice, tako i neostvarenog parničnog troška, kao i onog koji je pravomoćnom presudom iz tog postupka obvezana naknaditi tuženiku, nije odgovoran tuženik u smislu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).
13. Naime, tužiteljica je mogla uspjeti u tom postupku da je predložila izvođenje dokaza grafološkim vještačenjem na okolnost da nije potpisnica isprave nazvane "Potvrda" iz koje je proizlazilo da je tuženik ispunio svoju obvezu radi koje je ona ustala tužbom u tom postupku, jer iz sadržaja presude ovog suda posl.br. P-1280/15- 13 od 25. veljače 2016. proizlazi da ona taj dokaz nije predložila, dok s obzirom na izgled potpisa na istoj, te usporedbu s potpisom tužiteljice laičkim okom, sud nije imao razloga posumnjati da se ne radi o njenom potpisu, pa je propuštanjem predlaganja odgovarajućeg dokaza kojim je mogla dokazati da se ne radi o njenom potpisu, što je uostalom i pravomoćno utvrđeno u kaznenom postupku, tužiteljica sama skrivila neuspjeh u istom. Osim toga, i nakon pravomoćnosti navedenog parničnog postupka, bio joj je na raspolaganju izvanredni pravni lijek, odnosno prijedlog za ponavljanje postupka i to iz razloga što je presuda utemeljena na krivotvorenoj ispravi, koji razlog je predviđen odredbom čl. 421. st. 1. toč. 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a okolnost da joj je za to protekao objektivni rok, nije od značaja. Naime, tužiteljica ne može osnovano u ovom postupku pokušati eliminirati svoj neuspjeh iz prethodnog postupka zbog svog propusta iznošenja odgovarajućeg dokaznog prijedloga (zbog čega je sud u tom postupku u obrazloženju presude naveo kako je pri utvrđivanju relevantnih okolnosti primijenio pravilo o teretu dokaza, odnosno nije je utemeljio samo na krivotvorenoj ispravi) i nemogućnosti korištenja izvanrednog pravnog lijeka, potražujući od tuženika ponovno isti iznos, ali sada zbog naknade štete, a uz to i iznos neostvarenog troška zbog neuspjeha u tom postupku te onog koji je ona u obvezi platiti tuženiku prema pravomoćnoj odluci iz tog postupka (pri čemu nije niti dokazala da ga je podmirila), jer iako je uporaba krivotvorene isprave u tom postupku od strane tuženika protupravno ponašanje, ne postoji i neposredna uzročna veza između istog i štete koju trpi tužiteljica zbog po nju nepovoljnog ishoda tog postupka, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
14. Tuženik nije zatražio naknadu parničnog troška, dok tužiteljici, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, ne pripada pravo na naknadu parničnog troška.
U Zagrebu, 8. siječnja 2025.
Sutkinja:
Davorka Ćurko Nasić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
Dna:
- pun. tužitelja
- pun. tuženice
