Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-914/2021-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Tei Tončić, odvjetnici u Puli-Pola, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB [osobni identifikacijski broj], iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 06. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 07. siječnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba u odnosu na tužbene zahtjeve koji glase:
"I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u ugovoru o kreditu broj 316-06/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.01.2005. a koje glase: u čl. 6. "... sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ... te" Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune." pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve učinke između ugovornih strana.
II. Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovoru o kreditu broj 316-06/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.01.2005. kojima se glavnica i anuteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: "... važećem na dan korištenja kredita ...", u odredbi čl. 3. st. 2. koja glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 369,78 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja ..." i odredbu čl. 3. st. 3. koja glasi: " Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se u skladu sa stavkom II.", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III. Utvrđuje se ništenim aneks uz ugovor o kreditu broj 316-06/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.01.2016."
p r e s u d i o j e
IOdbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju RS, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 50.488,37 kn / 6.700,89 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku: na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 14.04.2008. do isplate, na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 13.05.2008. do isplate, na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 13.06.2008. do isplate, na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 14.07.2008. do isplate, na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 13.08.2008. do isplate, na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 15.09.2008. do isplate, na iznos od kn 9,97 / 1,32 eur od 15.10.2008. do isplate, na iznos od 11,97 kn / 1,59 eur od 14.11.2008. do isplate, na iznos od 11,97 kn / 1,59 eur od 18.12.2008. do isplate, na iznos od 98,97 kn / 13,14 eur od 15.01.2009. do isplate, na iznos od 98,97 kn / 13,14 eur od 17.02.2009. do isplate, na iznos od 98,97 kn / 13,14 eur od 23.03.2009. do isplate, na iznos od 98,97 kn / 13,14 eur od 24.04.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 25.05.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 17.06.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 24.07.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 28.08.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 29.09.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 23.10.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 23.11.2009. do isplate, na iznos od 101,97 kn / 13,53 eur od 28.12.2009. do isplate, na iznos od 130,97 kn / 17,38 eur od 22.01.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 29.01.2010. do isplate, na iznos od 219,97 kn / 29,20 eur od 25.02.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 29.03.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 22.04.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 25.05.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 24.06.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 23.07.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 20.08.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 23.09.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 26.10.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 03.12.2010. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 28.12.2010. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 10.02.2011. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 14.03.2011. do isplate, na iznos od 1929,97 kn / 256,15 eur od 19.05.2011. do isplate, na iznos od 587,97 kn / 78,04 eur od 01.06.2011. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 03.06.2011. do isplate, na iznos od 1032,97 kn / 137,10 eur od 07.09.2011. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 19.09.2011. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 28.09.2011. do isplate, na iznos od 574,97 kn / 76,31 eur od 30.11.2011. do isplate, na iznos od 547,97 kn / 72,73 eur od 10.01.2012. do isplate, na iznos od 604,97 kn / 80,29 eur od 14.02.2012. do isplate, na iznos od 604,97 kn / 80,29 eur od 15.03.2012. do isplate, na iznos od 563,97 kn / 74,85 eur od 10.04.2012. do isplate, na iznos od 584,97 kn / 77,64 eur od 18.05.2012. do isplate, na iznos od 634,97 kn / 84,28 eur od 20.06.2012. do isplate, na iznos od 584,97 kn / 77,64 eur od 11.07.2012. do isplate, na iznos od 564,97 kn / 74,98 eur od 10.08.2012. do isplate, na iznos od 574,97 kn / 76,31 eur od 13.09.2012. do isplate, na iznos od 558,97 kn / 74,19 eur od 11.10.2012. do isplate, na iznos od 584,97 kn / 77,64 eur od 16.11.2012. do isplate, na iznos od 584,97 kn / 77,64 eur od 17.12.2012. do isplate, na iznos od 594,97 kn / 78,97 eur od 14.01.2013. do isplate, na iznos od 534,97 kn / 71,00 eur od 13.02.2013. do isplate, na iznos od 559,97 kn / 74,32 eur od 13.03.2013. do isplate, na iznos od 595,97 kn / 79,10 eur od 15.04.2013. do isplate, na iznos od 546,97 kn / 72,67 eur od 16.05.2013. do isplate, na iznos od 494,97 kn / 65,69 eur od 04.06.2013. do isplate, na iznos od 492,97 kn / 65,43 eur od 01.07.2013. do isplate, na iznos od 514,97 kn / 68,35 eur od 12.08.2013. do isplate, na iznos od 815,08 kn / 108,18 eur od 10.09.2013. do isplate, na iznos od 575,06 kn / 76,32 eur od 07.10.2013. do isplate, na iznos od 313,52 kn / 41,61 eur od 14.11.2013. do isplate, na iznos od 546,22 kn / 72,50 eur od 13.12.2013. do isplate, na iznos od 543,24 kn / 72,10 eur od 17.01.2014. do isplate, na iznos od 438,99 kn / 58,17 eur od 14.02.2014. do isplate, na iznos od 428,61 kn / 56,89 eur od 12.03.2014. do isplate, na iznos od 449,94 kn / 59,72 eur od 15.04.2014. do isplate, na iznos od 394,83 kn / 52,40 eur od 13.05.2014. do isplate, na iznos od 409,40 kn / 54,34 eur od 13.06.2014. do isplate, na iznos od 411,34 kn / 54,59 eur od 16.07.2014. do isplate, na iznos od 433,74 kn / 57,57 eur od 19.08.2014. do isplate, na iznos od 463,62 kn / 61,53 eur od 15.09.2014. do isplate, na iznos od 435,15 kn / 57,75 eur od 17.10.2014. do isplate, na iznos od 444,97 kn / 59,06 eur od 17.10.2014. do isplate, na iznos od 494,99 kn / 65,60 eur od 11.11.2014. do isplate, na iznos od 440,64 kn / 58,48 eur od 13.01.2015. do isplate, na iznos od 444,97 kn / 59,06 eur od 09.02.2015. do isplate, na iznos od 453,29 kn / 60,16 eur od 11.03.2015. do isplate, na iznos od 463,15 kn / 61,47 eur od 31.03.2015. do isplate, na iznos od 454,95 kn / 60,38 eur od 30.04.2015. do isplate, na iznos od 454,95 kn / 60,38 eur od 01.06.2015. do isplate, na iznos od 520,12 kn / 69,03 eur od 30.06.2015. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 10.08.2015. do isplate, na iznos od 454,92 kn / 60,38 eur od 31.08.2015. do isplate, na iznos od 18.000,00 kn / 2389,01 eur od 01.10.2015. do isplate, po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. a od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena, te od 01.08.2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče na svaki iznos preplate, sve u roku od 15 dana."
IIOdbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.
III Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 250,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je bila na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je bila na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 09. prosinca 2021. tužitelj tvrdi da su dana 04. siječnja 2015. tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 316-06/2005, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF. Ugovor da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Kamata da je cijena, a cijena da je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva da mora biti određena ili barem odrediva. No, u konkretnom slučaju visina kamatne stope da nije određena niti odrediva, obzirom da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle, jedne ugovorne stranke. Cit. "Činidba je određena ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja", a "Određenost činidbe mora se utvrditi iz sadržaja ugovora" (str. 379. Komentara ZOO-a, R 2005.) Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži nikakav kriterij / parametar promjenjivosti kamatne stope, dakle, ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom banke, no o tome da nije definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna da je kao neodređena i neodrediva. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je jedna od temeljnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu, jer da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora. Dakle, kamatom da se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te da stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065. ZOO/čl. 1021. ZOO/05), propisano da je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Nadalje, u odredbi čl. 50. st. 1. (čl. 272. st. 1. ZOO/05), daje da se definicija odredivog predmeta obveze (činidbe), cit.: "Predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi." Iz navedenog da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanim u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo da ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika (banke). Obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 369,78 CHF obračunatih po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju da je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (04. siječnja 2005.) srednji tečaj za devize CHF prema tečajnoj listu tuženika da je iznosio 4,941384. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF da se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom VTS-a RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a da tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudu TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji da je stupio na snagu dana 03. rujna 2015. sklapali da su se aneksi / dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Aneksima / dodacima da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Za korisnika kredita to da je značilo da se od dana zaključenja aneksa / dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u eur. Zatim, u cilju da se krediti vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u eur valuti, simulacijom kroz konverziju utvrdilo da se da bi korisnik kredita bio u povoljnoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezan uz eur, temeljem čega da je u velikom broju kredita utvrđena "preplata" (dakle, preplaćeni iznos u konverziji da predstavlja razliku između simuliranog eur kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita). Ništetnost ugovornih odredbi da djeluje ex tunc, dakle, od trenutka kada je ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje. To nadalje da znači da u trenutku sklapanja aneksa / dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime da nestaje glavni razlog za sklapanje aneksa / dodatka, da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u eur. Iz svega navedenog da je razvidno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka povlači za sobom i ništetnost cijelog aneksa / dodatka. Tužitelj i tuženik da su zaključili aneks uz ugovor o kreditu broj 316-06/2005 kojim da je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur. Temeljem navedenog aneksa stanje glavnice kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2005. da iznosi 11.892,34 eur. Tužitelj ističe da je sukladno odredbi čl. 282. ZOO-a između stranaka došlo do nesporazuma obzirom da su stranke vjerovale da su u svemu suglasne, no, među njima da je stvarno postojao nesporazum o bitnim sastojcima ugovora. Naime, kako da je već navedeno, predmetnim dodatkom da je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. No, u trenutku sklapanja dodatka, u osnovnom ugovoru o kreditu valuta CHF da više nije postojala. Iz navedenog da je razvidno da je između stranaka došlo do nesporazuma, obzirom da su stranke vjerovale da su u svemu suglasne, no, među njima da je stvarno postojao nesporazum o bitnim sastojcima ugovora (glede postojanja valutne klauzule u CHF valuti koja da zapravo u trenutku sklapanja dodatka ne postoji, te glede iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita koja da je u trenutku sklapanja dodatka manja nego što da je prikazano u dodatku). Dakle, zbog nesporazuma o bitnim sastojcima temeljem čl. 282. ZOO-a aneks uz ugovor o kreditu broj 316-06/2005 kojeg da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili temeljem ZID ZPK 2015 da se ima smatrati nepostojećim, odnosno, i isti da nije niti nastao. Također, obzirom da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost da djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. preostala neotplaćena glavnica kredita da je bila znatno manja nego što da je prikazano u aneksu ugovora. Naime, povećanjem kamatne stope unutar mjesečnih anuiteta mijenja da se odnos otplate glavnice i kamate unutar svakog anuiteta na način da se iznos kojim se plaća kamata povećava, a dio koji otpada na glavnicu smanjuje, pa da se i glavnica otplaćuje u manjem obimu nego je to predviđeno u početnom otplatnom planu, iako da su mjesečni iznosi koje potrošač plaća veći zbog rasta tečaja. Obzirom da ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen te da u trenutku sklapanja predmetnog aneksa valuta CHF u osnovnom ugovoru više nije postojala, u aneksu ugovora o kreditu da je netočno prikazan iznos neotplaćene glavnice kredita. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Rješenjem VSRH br. Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno da je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom da su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, da ne znači da su izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, korisnici kredita da imaju pravni interes i da mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom VTS-a RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te posl. br. Pž-663/17 od 14. lipnja 2018., koja da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom da se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu CHF, obvezujuća da je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne da su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj CHF koji da je na dan sklapanja predmetnog ugovora (04. siječnja 2005.) bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. – 4,941384, obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu CHF, kao i način promjene kamatne stope, a što da povlači za sobom i ništetnost cijelog aneksa / dodatka, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u ugovoru o kreditu broj 316-06/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.01.2005. a koje glase: u čl. 6. "... sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ... te" Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune." pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve učinke između ugovornih strana. II. Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovoru o kreditu broj 316-06/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.01.2005. kojima se glavnica i anuteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: "... važećem na dan korištenja kredita ...", u odredbi čl. 3. st. 2. koja glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 369,78 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja ..." i odredbu čl. 3. st. 3. koja glasi: " Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se u skladu sa stavkom II.", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. III. Utvrđuje se ništenim aneks uz ugovor o kreditu broj 316-06/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.01.2016. IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju RS, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati novčani iznos od 50.488,37 kn / 6.700,89 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku: na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 14.04.2008. do isplate, na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 13.05.2008. do isplate, na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 13.06.2008. do isplate, na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 14.07.2008. do isplate, na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 13.08.2008. do isplate, na iznos od 9,97 kn / 1,32 eur od 15.09.2008. do isplate, na iznos od kn 9,97 / 1,32 eur od 15.10.2008. do isplate, na iznos od 11,97 kn / 1,59 eur od 14.11.2008. do isplate, na iznos od 11,97 kn / 1,59 eur od 18.12.2008. do isplate, na iznos od 98,97 kn / 13,14 eur od 15.01.2009. do isplate, na iznos od 98,97 kn / 13,14 eur od 17.02.2009. do isplate, na iznos od 98,97 kn / 13,14 eur od 23.03.2009. do isplate, na iznos od 98,97 kn / 13,14 eur od 24.04.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 25.05.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 17.06.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 24.07.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 28.08.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 29.09.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 23.10.2009. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 23.11.2009. do isplate, na iznos od 101,97 kn / 13,53 eur od 28.12.2009. do isplate, na iznos od 130,97 kn / 17,38 eur od 22.01.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 29.01.2010. do isplate, na iznos od 219,97 kn / 29,20 eur od 25.02.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 29.03.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 22.04.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 25.05.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 24.06.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 23.07.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 20.08.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 23.09.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 26.10.2010. do isplate, na iznos od 119,97 kn / 15,92 eur od 03.12.2010. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 28.12.2010. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 10.02.2011. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 14.03.2011. do isplate, na iznos od 1929,97 kn / 256,15 eur od 19.05.2011. do isplate, na iznos od 587,97 kn / 78,04 eur od 01.06.2011. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 03.06.2011. do isplate, na iznos od 1032,97 kn / 137,10 eur od 07.09.2011. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 19.09.2011. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 28.09.2011. do isplate, na iznos od 574,97 kn / 76,31 eur od 30.11.2011. do isplate, na iznos od 547,97 kn / 72,73 eur od 10.01.2012. do isplate, na iznos od 604,97 kn / 80,29 eur od 14.02.2012. do isplate, na iznos od 604,97 kn / 80,29 eur od 15.03.2012. do isplate, na iznos od 563,97 kn / 74,85 eur od 10.04.2012. do isplate, na iznos od 584,97 kn / 77,64 eur od 18.05.2012. do isplate, na iznos od 634,97 kn / 84,28 eur od 20.06.2012. do isplate, na iznos od 584,97 kn / 77,64 eur od 11.07.2012. do isplate, na iznos od 564,97 kn / 74,98 eur od 10.08.2012. do isplate, na iznos od 574,97 kn / 76,31 eur od 13.09.2012. do isplate, na iznos od 558,97 kn / 74,19 eur od 11.10.2012. do isplate, na iznos od 584,97 kn / 77,64 eur od 16.11.2012. do isplate, na iznos od 584,97 kn / 77,64 eur od 17.12.2012. do isplate, na iznos od 594,97 kn / 78,97 eur od 14.01.2013. do isplate, na iznos od 534,97 kn / 71,00 eur od 13.02.2013. do isplate, na iznos od 559,97 kn / 74,32 eur od 13.03.2013. do isplate, na iznos od 595,97 kn / 79,10 eur od 15.04.2013. do isplate, na iznos od 546,97 kn / 72,67 eur od 16.05.2013. do isplate, na iznos od 494,97 kn / 65,69 eur od 04.06.2013. do isplate, na iznos od 492,97 kn / 65,43 eur od 01.07.2013. do isplate, na iznos od 514,97 kn / 68,35 eur od 12.08.2013. do isplate, na iznos od 815,08 kn / 108,18 eur od 10.09.2013. do isplate, na iznos od 575,06 kn / 76,32 eur od 07.10.2013. do isplate, na iznos od 313,52 kn / 41,61 eur od 14.11.2013. do isplate, na iznos od 546,22 kn / 72,50 eur od 13.12.2013. do isplate, na iznos od 543,24 kn / 72,10 eur od 17.01.2014. do isplate, na iznos od 438,99 kn / 58,17 eur od 14.02.2014. do isplate, na iznos od 428,61 kn / 56,89 eur od 12.03.2014. do isplate, na iznos od 449,94 kn / 59,72 eur od 15.04.2014. do isplate, na iznos od 394,83 kn / 52,40 eur od 13.05.2014. do isplate, na iznos od 409,40 kn / 54,34 eur od 13.06.2014. do isplate, na iznos od 411,34 kn / 54,59 eur od 16.07.2014. do isplate, na iznos od 433,74 kn / 57,57 eur od 19.08.2014. do isplate, na iznos od 463,62 kn / 61,53 eur od 15.09.2014. do isplate, na iznos od 435,15 kn / 57,75 eur od 17.10.2014. do isplate, na iznos od 444,97 kn / 59,06 eur od 17.10.2014. do isplate, na iznos od 494,99 kn / 65,60 eur od 11.11.2014. do isplate, na iznos od 440,64 kn / 58,48 eur od 13.01.2015. do isplate, na iznos od 444,97 kn / 59,06 eur od 09.02.2015. do isplate, na iznos od 453,29 kn / 60,16 eur od 11.03.2015. do isplate, na iznos od 463,15 kn / 61,47 eur od 31.03.2015. do isplate, na iznos od 454,95 kn / 60,38 eur od 30.04.2015. do isplate, na iznos od 454,95 kn / 60,38 eur od 01.06.2015. do isplate, na iznos od 520,12 kn / 69,03 eur od 30.06.2015. do isplate, na iznos od 394,97 kn / 52,42 eur od 10.08.2015. do isplate, na iznos od 454,92 kn / 60,38 eur od 31.08.2015. do isplate, na iznos od 18.000,00 kn / 2389,01 eur od 01.10.2015. do isplate, po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. a od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena, te od 01.08.2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče na svaki iznos preplate, sve u roku od 15 dana."
2.U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Iz tužbe da proizlazi da tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku, navodi ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 316-06/2005 od 4. siječnja 2005. g. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog s tuženikom iako da su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega da iste više ne proizvode pravne učinke, kao što da su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 316-06/2005 od 4. siječnja 2005. g. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks uz Ugovor o kreditu) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ističe da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim da su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim ZIDZPK, a za koji da je Aneks uz ugovor o kreditu Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., utvrdio da, cit.: „…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ ZIDZPK da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom da je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, određeno da je načelo konverzije kredita koje da određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK da je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost da jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, takva ništetnost da djeluje ex tunc i smatra da se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu da su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, da jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo da je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim da se je tužitelj usuglasio. Valja da odmah naglasiti i da s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima da je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja da se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok da je prema ZIDZPK tužitelj mogao odbiti konverziju koju da mu je prethodno tuženik morao ponuditi, spomenuta presuda Europskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik da je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu da su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji da su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija da je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik da niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već da su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Tuženik ovdje posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer da prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona. Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena da je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji da tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji da je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno da su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno da je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Također, i kondemnatorni zahtjev koji da je predmet raspravljanja u ovom postupku da jest, a kako da je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo da je iznos kojega da tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje da je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Zato, kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo da bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer da je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik da ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Tuženik napominje da je u tom smislu potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015.g., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Kako da je dakle zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača pa da je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju da je slobodnom voljom pristao, tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ovdje upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g. broj: Gos 1/2019-36 kojim da se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“, ali i na dio ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g. u kojoj da je postojanje pravnog interesa zadržano samo u onim okolnostima u kojima korisnik kredita nije konvertirao ugovor o kreditu, cit.: "to znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Sudu da se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji da je Rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju da se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako da je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim da su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim da se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva da bi značilo da se ZIDZPK, za koji da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako da istih nema jer da je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To da bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što da ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio da je ispravnost istoga, a na kraju tuženik da trpi štetu jer da pored toga što da je tužitelja restituirao kroz konverziju to da mora napraviti još jednom.Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. S tim u vezi tuženik predlaže izvođenje dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže provesti na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF (a isplatu kojih iznosa da tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku), iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK. Tuženik ističe da tužbeni zahtjev nije osnovan jer da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Naime, prema stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C-630/17, HS protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. godine u toč. 88., cit.: „…samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“ Iz kreditnog zahtjeva i prijedloga vidljivo da je kako je tužitelj koristio kredit za dovršenje i adaptaciju kuće na adresi [adresa], čiji da je vlasnik u cijelosti, a dio koje nekretnine, točnije apartman u prizemlju, tuženik da koristi u gospodarske svrhe radi obavljanja profesionalne djelatnosti koja da se sastoji od pružanja usluga smještaja. S obzirom da iz navedenog proizlazi da se radi o ugovoru koji je sklopljen u vezi tužiteljeve profesionalne djelatnosti, u konkretnom slučaju da se ne radi o potrošačkom ugovoru. Budući da su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima da su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), te da se te presude odnose na potrošačke kredite, tuženik ističe da se zbog gornje argumentacije tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz citiranih presuda jer da predmetni kredit nije potrošački kredit. Zaključno, a u odnosu na gore navedeno, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora dok tužitelju osporava svojstvo potrošača. Tuženik na navedene okolnosti predlaže saslušati tužitelja te radnika tuženika koji je radio na obradi spornog Ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava da se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav da je ovaj, tek da treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako da je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno da je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima da je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što da tuženik osporava, kako da će detaljno biti obrazloženo u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tužitelj da u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno da je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji da je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno da je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što da je bitno da jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane da su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje da se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora da uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno da je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer da se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik da je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, ugovor o kreditu da nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te da je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju da se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te da stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj da ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok da o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te da je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Tako da je, između ostalog, tužitelj bio upoznat sa time da ugovara stambeni kredit u svrhu adaptacije kuće. Navedeno također da dokazuje kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora te da je ugovor odraz njegovih potreba koje da je zatim tuženik uobličio u tekst ugovora. Nastavno na navedeno, a uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju da je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. I u ovom trenutku tuženik da je imao mogućnost, ali i obvezu, da kao obaviješten, pažljiv i oprezan potrošač, i javnog bilježnika pita za objašnjenje bilo koje odredbe koja mu nije bila jasna. Tuženik da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013). Tuženik da je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1.1.2011.g. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom jasno da su definirani parametri koji da utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tuženik da do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g., a koje da su izmjene stupile na snagu 1.1.2014.g., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje i na mišljenje dr. sc. US, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kojemu da se ističe da je tek relativno odnedavno precizno uređena materija promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti da je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kamatne stope ni u kojem slučaju da nisu mogle prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu, niti da su tu stopu ikada prešle, već da su upravo suprotno, primijenjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu bile višestruko niže od najviše dozvoljene. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu bila ništetna. Tužitelj da u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom da je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova da traži restituciju onoga što da je dao temeljem takve odredbe. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik da je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo da je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik da ukazuje na neke od rizika koje da svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje da se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka da preuzima kreditni rizik dužnika koji da se očituje u riziku gubitka do kojeg da dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke da preuzimaju i rizik likvidnosti koji da pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke da i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako da je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Nadalje, valja da istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice da nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj da je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima da je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te da se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju da nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja da pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako da je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako da je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja da može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe da ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja da se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena jer da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju da je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak da proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj da sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, u kolektivnom postupku da su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama da su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu da se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju koje da je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te da je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke da su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što da proizlazi i iz kreditnog prijedloga i zahtjeva za kredit. Budući da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova, tužbeni zahtjev da je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo da bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno da bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što da tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega da je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila da je 11,15%, te da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji da je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tuženik ovdje napominje da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala da se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju da je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji da se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već da je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju da je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“ U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH14 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik dalje navodi da su, kako da je tijekom ovog postupka ukazano, stranke ovog spora sklopile 22. siječnja 2016.g. Aneks uz ugovor o kreditu broj: 316-06/2005 (dalje: sporazum o konverziji), kojim da su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu broj 316-06/2005 od 4. siječnja 2005.g. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako da nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena da je na način da je: početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji da se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako da je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te da su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje da se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji da je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što da su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako da se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužitelj da i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Na sporni Ugovor o kreditu pritom da nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja da se prema stavku 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994.g., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što da za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 1. srpnja 2013.g. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu da ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13. Na sporni Ugovor o kreditu međutim primjenjuju da se odredbe ZIDZPK koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Navedeni da je zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji da derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Taj zakon, kako da je poznato, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.g. ocijenio da je suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i da ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što da će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači da neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji da je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., cit.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno da je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to da ništa ne mijenja na činjenici da su, kako da je već navedeno, svi iznosi koje da je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati tužitelju u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem da su mu ti iznosi priznati. To da ništa ne mijenja ni na činjenici da je, kako da je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Prema tome, tužitelj koji je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen da je time što da je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno, da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv da je njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji da parnični sud niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, narušila da bi se konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo da bi se, s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok da bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanjem takvog prava tužitelju, bilo da bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Tuženik da podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primjenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013.g. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata da ne postoji ni s obzirom na koristi koje da je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer da se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju da DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti. Konačno, suvišno da je nadalje i ponavljati da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem da je donesena presuda od 14. ožujka 2019., Dunai (C-118/17, EU:C:2019:207), a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju da se tužitelj neosnovano poziva. Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen, može da se zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.g.: “Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata.” S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja da je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to da je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako da se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite da predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi da se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu da specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva da je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu da postoji pa da se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret da je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem da se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. dodatno da je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili, cit.: „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji da izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može da se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Navedenim da je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisu konvertirani sukladno ZIDZPK, cit: „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Iz ranije citiranih odluka stoga da proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva da je primjerice poslovna nesposobnost. Ipak, s obzirom da je tužena banka prije objave kalkulatora iz čl. 19. d ZIDZPK, na temelju kojeg da je izračunata konverzija, a koji da je uključivao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, pribavila mišljenje sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK te da su sporazumi o konverziji solemnizirani kod javnog bilježnika, navedeno da nije slučaj. Posebice tuženik da ukazuje da ocjena o potencijalnoj nepoštenosti spornih ugovornih odredbi u ovom postupku niti ne može bit donesena bez da prvostupanjski sud u tom smjeru provede dokaze koje da je tuženik predložio, naročito sasluša radnika koji da je radio na obradi spornog Ugovora o kreditu. Naime, je li se o nekoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, činjenično da je pitanje u svakom konkretnom slučaju, a Zakonom o zaštiti potrošača propisane da su i pretpostavke na kojima je o tim činjenicama moguće zaključivati. Ujedno da je člankom 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, ako to tvrdi. Nadalje, obavijesti koje da su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu da nisu bile predmet kolektivnog spora, pa da je u okolnostima u kojima nije saslušao predložene svjedoke, neosnovan i proizvoljan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe tužitelju ne bi bile razumljive. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske još da je u odluci Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. dao sljedeće obrazloženje, cit.: „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ S obzirom na navedeno, u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav da je ovaj, tuženik da je ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu na drugačiji način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naprijed navedeno da proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.g.): „…u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđenja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu. …podnositeljici je trebalo biti omogućeno dokazivanje okolnosti da je potrošaču, ako ih već nije utvrdila samim ugovorom, njezina zaposlenica dala odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora kako je tvrdila u parničnom postupku… Stoga je također netočan i u suprotnosti s naprijed navedenom sudskom praksom i načelnim stajalištima ustavnog suda o načelu jednakosti oružja u kolektivnom sporu i pojedinačnim potrošačkim sporovima zaključak sudova da su sve odlučne okolnosti predmetnog spora već utvrđene u kolektivnom sporu ili da se mogu utvrditi na temelju predočenih isprava, zbog čega nije trebalo saslušati zaposlenicu pravne prednice podnositeljice." Tuženik dalje navodi i da predlaže da se provedu sljedeći dokazi financijsko - knjigovodstveno vještačenje na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, isplatu kojih tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno sporazumu o konverziji i metodologiji određenoj Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15); saslušanje svjedoka bivšeg radnika tuženika PS na adresi [adresa] i tužitelja, na okolnost pregovaranja i obaviještenosti o značenju spornih ugovornih odredbi; uvid u dokumentaciju koju je tuženik dostavio tijekom postupka. Tuženik se, nadalje, protivi provođenju financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja s obzirom da za isto nema pravne osnove. Međutim, u slučaju da sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja, tuženik predlaže da se vještačenje odredi na način da se primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu, kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Što se tiče svojstva potrošača, prema stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C-630/17, HS protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. godine u toč. 88., cit.: „…samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“ U tom smislu, tuženik da osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora dok da tužitelju osporava svojstvo potrošača. Teret dokaza suprotnog da leži na tužitelju. Pritom tuženik ističe da nije dovoljno da se tužitelj, u vezi dokazivanje ove odlučne činjenice, puko pozove na činjenicu da je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, pa da na toj činjenici stane svaka daljnja obveza dokazivanja pretpostavki primjene utvrđenja iz kolektivnog spora na tužitelja. To iz razloga što da bi se u slučaju prihvaćanja ovakvog stava tužitelja svatko mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivnog spora bez dokazivanja osnovnih uvjeta po kojem se osoba uopće i može pozivati na ta utvrđenja, a to da su: 1.) da tužitelj ima svojstvo prosječnog potrošača te 2.) da su sredstva predmetnog kredita kao i stvari kupljene sredstvima kredita korištene isključivo u potrošačke svrhe. Naime, potrošačko svojstvo osnovna da je pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivnog spora, a teret dokaza istog da jest na tužitelju budući da Zakon o zaštiti potrošača ne poznaje presumpciju prema kojoj je određena osoba potrošač dok se ne dokaže suprotno. U tom smislu da govori i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/1519/2021 od 15.7.2021.g., cit.: “Predmet zaštite po ZZP-u je zaštita od nepoštenih odredbi. Podnositelji nisu dokazali da su potrošači u smislu ZZP-a, a na njima je bio teret dokaza. Također nisu točno u tužbi ili tijekom postupka odredili koje su točno odredbe ugovora o kreditu nepoštene ili nejasne u smislu ZZP-a i Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Stoga je i taj prigovor odbijen u drugostupanjskoj presudi“. Što se tiče učinaka provedene konverzije, tuženik da ustraje u navodima kako je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan iz razloga što da je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu, a kojim da su su promijenjene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako da nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena da je na način da je: početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje da se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako da se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužitelj da i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Na sporni Ugovor o kreditu pritom da nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja da se prema stavku 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994.g., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što da za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 1. srpnja 2013.g. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu da ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13. Na sporni Ugovor o kreditu međutim primjenjuju da se odredbe ZIDZPK koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Navedeni da je zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji da derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Taj zakon da je, kako da je poznato, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.g. ocijenio suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i da ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što da će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači da neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji da je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., cit.:“…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji, cit.:„…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno da je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to da ništa ne mijenja na činjenici da su, kako da je već navedeno, svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem su mu ti iznosi priznati. To da ništa ne mijenja ni na činjenici da je, kako da je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Prema tome, tužitelj koji je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen da je time što da je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji da ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv da je njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud da niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji da je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, narušila da bi se konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo da bi se, s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok da bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanjem takvog prava tužitelju, bilo da bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Tuženik podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primjenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013.g. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata da ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer da se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju da DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti. Konačno, suvišno da je nadalje i ponavljati da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od **.**.2019., H (C-118/17, EU:C:2019:207), a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju da se tužitelj neosnovano poziva. Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen, može da se zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.g.: “Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata.” S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja da je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to da je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako da se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite da predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi da se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu da specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva da je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev-2868/2018-2, u pravilu da postoji, pa da se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret da je tuženika. Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem da se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. dodatno da je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili, cit.: „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može da se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Navedenim da je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK, cit: „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Iz ranije citiranih odluka stoga da proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva da je primjerice poslovna nesposobnost. Ipak, s obzirom da je tužena banka prije objave kalkulatora iz čl. 19. d ZIDZPK, na temelju kojeg da je izračunata konverzija, a koji da je uključivao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, pribavila mišljenje sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK te da su sporazumi o konverziji solemnizirani kod javnog bilježnika, a kako da je to i predmetnim vještačenjem potvrđeno da je konverzija pravilno provedena, navedeno da nije slučaj. Sve prije navedeno da proizlazi i iz priopćenja Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu o zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj 7. lipnja 2023.; cit: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.„ U prilog izloženom da govori i sljedeća sudska praksa, i to: presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, posl.br.: Gž-73/2019 od 28. travnja 2020., u kojoj da se navodi cit.: „…sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 – dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća. … Navedenim Sporazumom nije izričito navedeno da tužitelj više nema nikakvih potraživanja prema tuženik s osnova do tada uplaćenog iznosa, međutim, obzirom da je navedeni Sporazum sklopljen i da je tužitelj pristao na navedenu konverziju, posljedično tome za zaključiti je da je time pristao i da se sav uplaćeni iznos iskoristi na način propisan odredbama ZPK, pa je na taj način zapravo pristao na zamjenu ispunjenja (članak 167. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).“, presuda Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-925/2017-2 od 20. ožujka 2020.g., cit.: „Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim je rješenjem broj: Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava… Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako sklopljenim Dodatkom Ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem Dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveze preuzete Ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006. … Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate… Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredaba ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev, a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi.“, presuda Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-9/2019-2 od 16. ožujka 2020.g., cit.: „(…) su stranke sklapanjem aneksa ugovoru izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i ovdje utužene uplate, zbog čega tužitelj nema više pravnu osnovu za utvrđenje ništavim odredbe čl. 4. st. 2. Ugovora koja odredba se odnosi na jednostrano ovlaštenje tuženiku da izvrši promjenu stope kamate jer su tu odredbu stranke suglasno izmijenile čl. 7. Aneksa ugovora, niti za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, odnosno ne postoji osnova u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a (NN 35/05, 41/08), za isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope za kreditu u CHF i promijenjene kamatne stope za isti kredit u utuženom razdoblju.“, presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Gž-3486/2019 od 9. siječnja 2020.g., cit: "…sklopljenim Aneksom ugovora kojim je izvršena konverzija ugovora o kreditu, stranke su riješile spor oko isplate preplaćene kamate, jer su sporazumno utvrdile iznos više plaćene kamate i način povrata toga iznosa, tako da je tim Aneksom ustvari sklopljena izvansudska nagodba o iznosu pretplate. Odredba o promjenjivoj kamati je Aneksom ugovora dopunjena i izmijenjena, tako da tužitelj više nema osnovu za zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamata.“, presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-385/17 od 6. veljače 2019.g. u čijem obrazloženju da se jasno navodi, cit.: „Međutim, obzirom da je između stranaka predmet ugovora o kreditu Aneksom ugovoren na drugačiji način no što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.“, presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj: Gž-794/2018 od 25. ožujka 2019.g. u kojoj da se navodi, cit.: „Prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su preplatili radi neosnovanog povećanja stope ugovorene kamate na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa stoga tužitelji nemaju pravo na povrat iznosa koje su tuženiku platili u otplati kredita u CHF na temelju neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate.“, presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-2460/2017 od 04. ožujka 2020.g. u kojoj se navodi, cit.: „Osnovom ispravno navedenih zaključaka, uz činjenicu da su tužiteljima ad. 1) i 2), a u skladu sa člancima 1. i 2. predmetnih Dodataka ugovora o kreditu, sukladno članku 19.e stavku 1. ZPK, dostavljeni izračuni konverzije kredita, s prijedlogom izmijenjenog Ugovora o kreditu, a koje izračune tužitelji ad. 1) i ad. 2) da su i prihvatili, pa slijedom toga i sklopili predmetni Dodatak ugovoru o kreditu, a na koje sklapanje predmetnih Dodataka ugovoru o kreditu da nisu bili obvezani, … ispravno pri tome i zaključujući, da su stranke sklapanjem predmentih Dodataka ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos, ne samo u pogledu valute, već da su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te da su prilikom uračunavanja izvršenih uplata, prema novom otplatnom planu, uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i utužene uplate, zbog čega tužitelji ad. 1) i 2) više da nemaju pravnu osnovu za potraživanje preplaćene kamate, obračunate na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, odnosno da ne postoji osnova smislu članka 323. stavka 1., a niti odredbe članka 1111. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) za isplatu razlike između početne ugovorene kamatne stope za kredit u CHF i promijenjene kamatne stope za isti kreditu u utuženom razdoblju.“, presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-1520/2019 od 9. srpnja 2020.g. u kojoj da se navodi, cit.:„ Kako je Aneksom ugovoren drugačiji način otplate kredita i to s učincima od dana sklapanja Ugovora o kreditu, sud prvog stupnja je zaključio da tužitelj više nema pravo bilo što potraživati temeljem osnovnog Ugovora o kreditu, zbog čega je neosnovanim ocijenio njegovo pozivanje na presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. … Stranke su zaključenjem Dodatka ugovora jasno iskazale svoju volju, a kako je Županijski sud kao i svi drugi sudovi vezan odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je donesena u skladu sa odredbama članka 502 I. i članka 502. ZPP-a sve radi primjene jedinstvene sudske prakse, to je valjalo odbiti žalbu tužitelja i odlučiti kao u izreci – članak 368. stavak 1. ZPP-a.“, presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. broj: Gž-1172/2018-2 od 30. lipnja 2020.g., cit.: „Utvrđenje prvostupanjskog suda je da je ovakvom izmjenom, suštinski stavljanjem izvan snage inicijalne odredbe o promjenjivosti kamatne navedenim Aneksom tuženik izgubio pravni interes za vođenje parnice i pravnu osnovu za zahtijevanje isplate razlike između početne ugovorene kamatne stope te promijenjene kamatne stope a u smislu odredaba čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da nema osnovu za vraćanje razlike prema odredbama stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. To zato što je sklapanjem dodatka ugovoru tužitelj prihvatio novi odnos s bankom utemeljen na drugoj valuti po novom otplatnom planu uključujući iznose koje zahtijeva u ovom sporu.“, presuda Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/17, od 8. svibnja 2020.g. cit.: „(…) tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu (…) da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe te da tužbeni zahtjev, kako glavni tako i eventualni (…) treba odbiti kao neosnovan.“ S obzirom na gore navedeno, jasno da proizlazi kako je jedina odlučna činjenica koju je potrebno utvrditi u predmetnom postupku ta je li konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK. Tuženik predlaže tužbu odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
3. Tužba tužitelja, u odnosu na tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti (one opisane u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.
Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevima kakvi su oni opisani u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.
Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevima opisanim u dispozitivu rješenja.
U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
4. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).
5.U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-06/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 04. siječnja 2005. (10-17) i aneks uz ugovor o kreditu broj 316-06/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016. (44-48). Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već izvedeni dokazi bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.
6.Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-06/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 04. siječnja 2005. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su isti sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i pravni pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF. Ugovor o kreditu u čl. 6. sadrži odredbu koja glasi: " ... sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune." Ugovor o kreditu u čl. 2. sadrži odredbu koja glasi: "... važećem na dan korištenja kredita ..." Ugovor o kreditu u čl. 3. st. II sadrži odredbu koja glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 369,78 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja ..." Ugovor o kreditu u čl. 3. st. III sadrži odredbu koja glasi: "Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se u skladu sa st. II."
Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, kao i odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF.
Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-06/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016. utvrđeno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, kao banka sklopili aneks uz ugovor o kreditu (dalje: aneks), tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.
Sporno je da li je sklapanjem aneksa, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku.
Aneks obvezuje ugovorne stranke.
Sklapanjem aneksa kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem aneksa prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja aneksa.
Aneks koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.
VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.
S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja aneksa proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.
Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.
Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.
Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja. Aneksom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem aneksa izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.
Time su riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.
Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.
Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.
Stoga, kraj činjenice da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezan, niti prinuđen, te slijedom toga sklopio aneks, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.
Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile aneks sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja aneksa neosnovan.
Tužitelj se u tužbi poziva i na to da je prilikom sklapanja aneksa između stranaka došlo do nesporazuma, jer da su stranke vjerovale da su u svemu suglasne, ali među njima da je stvarno postojao nesporazum o bitnim sastojcima ugovora.
Nesporazum postoji kada strane vjeruju da su suglasne, a zapravo među njima postoji nesuglasnost o: 1. pravnoj naravi ugovora ili 2. kojem bitnom sastojku ugovora.
Posljedica nesporazuma je da ugovor ne nastaje (čl. 282. Zakona o obveznim odnosima, dalje: ZOO).
Iz činjenične osnove na koju se tužitelj poziva ne proizlazi koji su to konkretni bitni sastojci aneksa o kojima stranke nisu bile suglasne. Nadalje, dokaz koji je tužitelj predložio radi utvrđenja činjenice da je prilikom sklapanja aneksa između stranaka došlo do nesporazuma (vještačenje po vještaku za financije) nije adekvatan dokaz za utvrđenje te činjenice. Posljedično, tužiteljev navod o nesporazumu kod sklapanja aneksa ostaje na razini paušalne tvrdnje.
No, i neovisno od toga, tužbeni zahtjev opisan u t. I dispozitiva presude je neosnovan. O razlogu za takav stav nastavno.
Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužitelj uopće nije naveo činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost kondemnatornog novčanog tužbenog zahtjeva s označenim iznosom.
Doduše, tužitelj je predložio određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužitelj su dokazi, te se, s obzirom da tužitelj nije naveo kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužitelj uplatio, pa te činjenice tužitelju moraju biti poznate, jer se radi o njegovim vlastitim uplatama. Konačno, tužitelj je u kondemnatornom tužbenom zahtjevu, kojim traži da mu se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebao platiti prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi, definirao tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.
Osim toga, dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtijeva isplata preplate zbog ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope je neosnovan i iz razloga što je u odnosu na taj dio zahtjeva tuženikov prigovor zastare osnovan.
Presudom TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 14. srpnja 2013. koja je pravomoćno potvrđena presudom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a na koje se tužitelj poziva, pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora raniji prednik tuženika, kao trgovac i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Stoga se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. VSRH je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke VTS-a da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 i dr.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.) te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na utvrđenja iz te presude kojom su povrijeđeni njegovi interesi, time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.
Ugovor o kreditu, po tvrdnji samog tužitelja, predstavlja potrošački ugovor koji je, vezano za odredbe o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope, sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor, vezano za odredbe o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope, odnosi presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., te presuda VTS-a posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o, uz ostalo, promjenjivoj kamatnoj stopi, pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., to je do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nastupila je zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.
7.Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.
Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.
Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23) i za PDV na ovu radnju 50,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 250,00 eur.
Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 31. siječnja 2023. i 28. studenog 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje.
Tuženiku, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove tekuće od donošenja odluke do isplate, po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.
U Poreču-Parenzo, 07. siječnja 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja i presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
