REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 1745/21-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Mislavu Baliću, odvj. u Splitu protiv tuženika OTP BANKE d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić & Anić u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 22. studenog 2024. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 7. siječnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

Dužan je tuženik OTP banka d.d. Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.564,60 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-3,09 EUR teče od 17. siječnja 2007. g. do isplate,

-1,24 EUR teče od 16. veljače 2007. g. do isplate,

-5,04 EUR teče od 19. ožujka 2007. g. do isplate,

-0,30 EUR teče od 17. travnja 2007. g. do isplate,

-2,45 EUR teče od 16 siječnja 2008. g. do isplate,

-2,37 EUR teče od 18. veljače 2008. g. do isplate,

-11,24 EUR teče od 18. ožujka 2008. g. do isplate,

-4,57 EUR teče od 17. travnja 2008. g. do isplate,

-0,65 EUR teče od 17. lipnja 2008. g. do isplate,

-0,65 EUR teče od 16. srpnja 2008. g. do isplate,

-16,83 EUR teče od 17. studenog 2008. g. do isplate,

-7,08 EUR teče od 16. prosinca 2008. g. do isplate,

-7,86 EUR teče od 17. prosinca 2008. g. do isplate,

-31,83 EUR teče od 19. siječnja 2009. g. do isplate,

-26,52 EUR teče od 16. ožujka 2009. g. do isplate,

-24,91 EUR teče od 20. travnja 2009. g. do isplate,

-23,91 EUR teče od 7. svibnja 2009. g. do isplate,

-24,56 EUR teče od 19. svibnja 2009. g. do isplate,

-22,00 EUR teče od 16. lipnja 2009. g. do isplate,

-23,48 EUR teče od 15. srpnja 2009. g. do isplate,

-19,99 EUR teče od 14. kolovoza 2009. g. do isplate,

-22,84 EUR teče od 14. rujna 2009. g. do isplate,

-19,10 EUR teče od 15. listopada 2009. g. do isplate,

-22,90 EUR teče od 17. studenog 2009. g. do isplate,

-22,50 EUR teče od 18. prosinca 2009. g. do isplate,

-27,45 EUR teče od 15. siječnja 2010. g. do isplate,

-31,91 EUR teče od 15. veljače 2010. g. do isplate,

-36,05 EUR teče od 15. travnja 2010. g. do isplate,

-41,92 EUR teče od 10. svibnja 2010. g. do isplate,

-43,82 EUR teče od 14. svibnja 2010. g. do isplate,

-42,45 EUR teče od 15. lipnja 2010. g. do isplate,

-50,78 EUR teče od 20. srpnja 2010. g. do isplate,

-53,76 EUR teče od 13. kolovoza 2010. g. do isplate,

-71,21 EUR teče od 15. rujna 2010. g. do isplate,

-59,71 EUR teče od 15. listopada 2010. g. do isplate,

-62,02 EUR teče od 10. studenog 2010. g. do isplate,

-73,01 EUR teče od 10. prosinca 2010. g. do isplate,

-87,55 EUR teče od 10. siječnja 2011. g. do isplate,

-71,21 EUR teče od 10. veljače 2011. g. do isplate,

-76,28 EUR teče od 10. ožujka 2011. g. do isplate,

-69,10 EUR teče od 11. travnja 2011. g. do isplate,

-85,34 EUR teče od 10. svibnja 2011. g. do isplate,

-96,47 EUR teče od 10. lipnja 2011. g. do isplate,

-101,52 EUR teče od 11. srpnja 2011. g. do isplate,

-157,65 EUR teče od 10. kolovoza 2011. g. do isplate,

-104,42 EUR teče od 12. rujna 2011. g. do isplate,

-96,47 EUR teče od 10. listopada 2011. g. do isplate,

-98,43 EUR teče od 10. studenog 2011. g. do isplate,

-97,71 EUR teče od 12. prosinca 2011. g. do isplate,

-104,63 EUR teče od 10. siječnja 2012. g. do isplate,

-110,20 EUR teče od 17. veljače 2012. g. do isplate,

-109,42 EUR teče od 23. ožujka 2012. g. do isplate,

-108,19 EUR teče od 18. travnja 2012. g. do isplate,

-111,55 EUR teče od 8. lipnja 2012. g. do isplate,

-107,93 EUR teče od 9. srpnja 2012. g. do isplate,

-108,51 EUR teče od 7. kolovoza 2012. g. do isplate,

-102,62 EUR teče od 10. rujna 2012. g. do isplate,

-103,82 EUR teče od 4. listopada 2012. g. do isplate,

-104,49 EUR teče od 10. listopada 2012. g. do isplate,

-108,55 EUR teče od 12. studenog 2012. g. do isplate,

-107,26 EUR teče od 10. prosinca 2012. g. do isplate,

-109,13 EUR teče od 10. siječnja 2013. g. do isplate,

-103,82 EUR teče od 11. veljače 2013. g. do isplate,

-101,95 EUR teče od 13. ožujka 2013. g. do isplate,

-101,31 EUR teče od 30. travnja 2013. g. do isplate,

-101,90 EUR teče od 10. svibnja 2013. g. do isplate,

-97,86 EUR teče od 14. lipnja 2013. g. do isplate,

-98,25 EUR teče od 18. srpnja 2013. g. do isplate,

-99,64 EUR teče od 12. kolovoza 2013. g. do isplate,

-101,93 EUR teče od 10. rujna 2013. g. do isplate,

-103,01 EUR teče od 14. listopada 2013. g. do isplate,

-104,58 EUR teče od 11. studenog 2013. g. do isplate,

-69,90 EUR teče od 16. prosinca 2013. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 17. siječnja 2007. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je zatražena isplata iznosa od 1.469,73 EUR s pripadajućim kamatama i kojim je na svaki iznos anuiteta zatezna kamata zatražena za period od dospijeća anuiteta do stvarne uplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e :

I.Odbacuje se tužba u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje da je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 58160/06 od 8. prosinca 2006. g., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, kao nedopuštena.

II.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

Tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom dana 5. svibnja 2021. g. u kojoj je navela da su stranke dana 8. prosinca 2006. g. sklopile Ugovor o kreditu broj 58160/06, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici iznos od 30.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tim Ugovorom da je određena kamatna stopa od 6,49% promjenjiva. Prema mišljenju tužiteljice radi se o odredbi kojom je isključivo tuženik kao ugovorna strana određivao obvezu tužiteljice koja je, stoga, ništetna. Tužiteljica se pozvala na odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH iz kolektivnog spora čiji je sadržaj citirala. Tuženik da, i pored navedenih pravomoćnih presuda, odbija postupiti po njima jer smatra da ne postoji obveza banke na vraćanje preplaćenih iznosa. Tužiteljica da je izvan sudskog postupka angažirala sudskog vještaka za financije i računovodstvo Srđana Kovačića koji je napravio ukupnu rekapitulaciju razlike plaćene kamate iz otplatnog plana sa stvarno plaćenim anuitetima i one promjenjive kamate iz početnog otplatnog plana te došao do iznosa od 43.972,01 kn. Tužiteljica je ponovila da je tuženik jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu i da se o tim promjenama nije pojedinačno pregovaralo. Navela je da je radi promjena u kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i tečaju CHF dolazilo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica bila u obvezi plaćati tuženiku. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 58160/06 od 8. prosinca 2006. g. u dijelu t. 4. Ugovora kojom je iskazana kamatna stopa promjenjiva te tuženiku naložiti isplatiti tužiteljici razliku uplaćenog anuiteta i ugovornog anuiteta promjene kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 43.972,01 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući prigovor zastare i navodeći da tužiteljica nema pravni interes na podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući da je kredit u cijelosti otplaćen 16. prosinca 2013. g. Tužiteljici da svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu jer je za individualni restitucijski zahtjev po toj osnovi nastupila zastara. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF da je pravno valjana kako s aspekta općih odredbi o valjanosti pravnih poslova iz ZOO-a tako i s aspekta odredbi ZZP-a. O spornoj ugovornoj odredbi da se pregovaralo, tuženik da nije zatajio niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, a koja bi eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a tužiteljica da je svjesno izabrala ugovor s valutnom klauzulom u CHF, pristajući na rizik ugovorene valutne klauzule. Odredbe o valutnoj klauzuli da su jasne, lako uočljive i razumljive, te nisu izazvale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 8. listopada 2024. g. te je tužiteljica, osim utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, zatražila isplatu iznosa od 6.034,33 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 58160/06 od 8. prosinca 2006. g., otplatnog plana, obračuna i pregleda prometa za klijenta- tužiteljicu, izračuna privatno angažiranog vještaka Srđana Kovačića iz ožujka 2021. g. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 23. veljače 2024. g. Stranke su popisale parnični trošak.

Tužba je u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nedopuštena.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 8. prosinca 2006. g., broj 58160/06 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope te za isplatu iznosa od 6.034,33 EUR s pripadajućim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

S obzirom da je tuženik istakao prigovor zastare trebalo je prvenstveno raspraviti taj prigovor.

Pitanje prigovora zastare kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao je Vrhovni sud RH u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 5. svibnja 2021. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a u odnosu na zahtjev za isplatu radi valutne klauzule u CHF. U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu radi promjenjive kamatne stope zahtjev je podnesen nakon što je 15. lipnja 2019. g. za taj zahtjev nastupila zastara, pa je prigovor zastare tuženika djelomično osnovan. Što se tiče zahtjeva tužiteljica za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koja je sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu i koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope trebalo je ocijeniti osnovanost prigovora tuženika da se radi o nedopuštenom zahtjevu.

Prema odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. U st. 2. propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Tužiteljica se ne može pozvati na dopuštenost podnošenja tužbe na utvrđenje radi toga što bi to bilo predviđeno posebnim propisom niti na pravni interes prije dospjelosti zahtjeva za činidbu jer je njen zahtjev za isplatu ne samo dospio nego i zastario. Što se tiče drugog pravnog interesa, tužiteljica nije ni u tužbi ni u daljnjem tijeku postupka navela koji bi to bio pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ni sud nije pronašao koji bi to interes tužiteljica imala na podnošenje ovakve tužbe osim da se ubuduće pozove na utvrđenje ništetnosti u presudi i temeljem takvog utvrđenja zatraži isplatu, što, po ocjeni ovog suda predstavlja nedopušteno raspolaganje o kojem govori odredba čl.

3. st. 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I. i to temeljem odredbe čl. 187. ZPP-a.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 8. prosinca 2006. g. sklopljen Ugovor o kreditu broj 58160/06 s valutnom klauzulom na iznos od 30.000,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno ni da je tužiteljica dana 16. prosinca 2013. g. u cijelosti otplatila kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Pri tome je bilo potrebno osvrnuti se na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, naime, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužiteljice kao potrošača i nije joj dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužiteljice, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužiteljici pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita, odnosno tužiteljica, bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 30.000,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća ništetne jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke, što, nadalje, znači da tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče ugovaranja valutne klauzule u CHF, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljicom, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

Treba navesti da je dio ugovornih odredbi koje je sud citirao ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić, koja je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 23. veljače 2024. g. navela da je u Ugovoru bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je početno iznosila 6,49% godišnje te otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu da je bilo 10. siječnja 2007. g. u iznosu od 446,57 CHF, a dospijeće slijedećih anuiteta u pravilu svakog desetog dana u mjesecu i to u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća.

Što se tiče tečaja CHF da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti taj tečaj oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

Tako da u razdoblju otplate kredita uz valutnu klauzulu u CHF zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da je ukupno preplaćeno 4.645,60 EUR.

Tuženik nije imao prigovore vezano za matematički izračun vještakinje, ali je u podnesku od 11. studenog 2024. g. ukazao sudu da je vještakinja u nalazu i mišljenju pogrešno iskazala preplatu po valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 4.645,60 EUR jer je taj ukupni iznos, naveden u koloni 18 u Tablici 2: iznos od 4.564,60 EUR. U Tablici 2. vještakinja je u koloni 12 prikazala više plaćeno radi rasta tečaja (4.601,72 EUR) i u koloni 15 manje plaćeno radi nižeg tečaja (37,12 EUR). U koloni 18 izrazila je ''razliku zbog promjene tečaja'': 4.564,60 EUR, što znači da je očitom omaškom odnosno inverzijom brojeva u mišljenju na listu 10 taj broj iskazala (prepisala) kao 4.645,60 EUR, pa je tuženik u pravu kad je ukazao na ovu omašku.

Vještakinja je izračunala i preplatu zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate koja iznosi 1.469,73 EUR, a tužiteljica je uređenim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu ukupnog iznosa od 6.034,33 EUR, koji predstavlja zbroj: iznosa preplate radi promjene tečaja CHF umanjenog za iznose kad je tužiteljica plaćala manji anuitet od početno izračunatog radi nižeg tečaja CHF od 4.564,60 EUR i iznosa koji predstavlja preplatu radi promjenjive kamatne stope od 1.469,73 EUR.

Već obrazloženim prihvaćanjem prigovora zastare tužbeni zahtjev je u dijelu kojim je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 1.469,73 EUR s pripadajućim kamatama trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

Tuženik je u podnesku od 11. studenog 2024. g. ukazao sudu i na slijedeće: da je tužiteljica uređenim zahtjevom zatražila ukupan iznos preplate radi ugovaranja valutne klauzule u CHF koji uključuje i pozitivne i negativne razlike dok ''pojedinačno utuženi iznosi predstavljaju samo tzv. pozitivne razlike'' što da znači da tužiteljica u stvari negativne razlike ne uzima u obzir. Izraženo je i mišljenje da bi presuda kojom bi u cijelosti bio prihvaćen tako postavljen zahtjev ne bi bila ni provediva ni podobna za ovrhu.

U odnosu na ove navode tuženika o tome da treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike na način da se od pozitivnih razlika umanji negativna razlika kad je tužiteljica plaćala manje jer je tečaj bio niži od početnog, treba navesti da tuženik nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja vještakinje u kojem je ta razlika izračunata nije uopće postavio prigovor prijeboja u odnosu na zatraženo potraživanje tužiteljice s eventualnim potraživanjem tuženika ili protutužbeni zahtjev.

Što se tiče stajališta Vrhovnog suda RH izraženog u odlukama broj Revd 4393/21 od 13. listopada 2021. g. i Rev 1277/22 od 8. ožujka 2023. g. radi se slijedećem: Vrhovni sud iznio je stav da tuženik svoje pravo može ostvariti ne samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu već i putem materijalno-pravnog prigovora koji se odnosi na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima, da materijalno-pravnim prigovorom tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini potraživanja ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kn bio niži (odnosno povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključenja Ugovora, a prema kojem je utvrđena visina obveze tuženika odnosno da tuženik smatra da iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kn kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primio pa da nije niti u obvezi vratiti ih kao posljedicu ništetnosti. Prema ocjeni ovog suda tuženik svoj prigovor temelji na iznosima koje je tužiteljica manje plaćala za mjesece koji nisu podudarni s mjesecima u kojima je tužiteljica plaćala više radi višeg tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora, a ti mjeseci ne predstavljaju uopće predmet postupka da bi se o tom prigovoru moglo raspravljati bez istaknutog zahtjeva tuženika.

Međutim, kako je tužiteljica umjesto iznosa koji joj po ocjeni suda pripada (4.601,72 EUR) zatražila isplatu iznosa od 4.564,60 EUR, jer je to iznos koji se dobije kad se od ukupno zatraženog iznosa od 6.034,33 EUR odbije iznos od 1.469,73 EUR, proizlazi da je tužiteljica na taj način umanjila iznos koji joj pripada za tzv. negativne razlike.

Stoga je prigovor tuženika da tužiteljica nije uzela u obzir tzv. negativne razlike neosnovan jer je nakon odbijanja tužbenog zahtjeva za isplatu preplate radi promjenjive kamatne stope predmet zahtjeva tužiteljice ostao upravo iznos preplate radi ugovaranja valutne klauzule u CHF umanjen za tzv. negativne razlike.

To nadalje, znači i da je tužiteljici zateznu kamatu trebalo priznati na sve iznose iz kolone 12 u Tablici 2, osim na iznos od 37,12 EUR, a taj je iznos sud odbio od posljednje uplaćene rate 16. prosinca 2013. g. tako da je tužiteljici umjesto iznosa od 107,02 EUR koji predstavlja preplatu radi plaćanja anuiteta za taj mjesec radi ugovaranja ništetne odredbe o valuti u CHF tužiteljici priznat iznos preplate od 69,90 EUR. Takvim se postupkom, koji je za tužiteljicu najpovoljniji, dobije ukupan zbroj anuiteta koji odgovaraju ukupno priznatom iznosu od 4.564,60 EUR.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu više naplaćenog iznosa radi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te je odlučeno je kao u izreci presude.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Prema mišljenju ovog suda, naime, tužiteljici zatezna kamata ne pripada od dospijeća nego od stvarnog plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi promjene tečaja, što znači da je u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zateznu kamatu na svaki pojedini iznos zatražila od dospijeća do stvarne uplate, tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a jer je sud uspjeh stranaka u sporu ocijenio podjednakim radi čega postoji osnova za donošenje odluke da svaka stranka snosi svoje troškove.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su isključivo u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g.

U Splitu, 7. siječnja 2025. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).