Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3416/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Vretenar, odvjetnik u Labinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Mihaela Vlašić Vlaih, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P- 1494/2019-25 od 23. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja FŽ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P- 1494/2019-25 od 23. lipnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.
II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo poslovni broj P-1494/2019-25 od 23. lipnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke i sudi:
Svaka stranka snosi svoje troškove parnice.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži naložiti tuženiku isplatu 66.573,29 kuna sa zakonskim zateznim kamatama i naknaditi parnični trošak, dok je pod točkom II izreke naloženo tužitelju tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u svoti od 1.161,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate.
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, pobijanu odluku preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza izvedenih sukladno načelu iz odredbe čl. 10. st. 1. ZPP a prema odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na isplatu svota koje je preplatio u ispunjenju odredbi Ugovora o kreditu br. 9012472917 nesporno zaključenog između stranaka za svotu od 90.300,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) i to odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i isplata kredita u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika stoga, što se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.
7. Budući da je između stranaka nesporno kako su 15. svibnja 2012. potpisali prvi Dodatak Ugovoru o kreditu sa ugovorenim moratorijem na plaćanje a potom, 14. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) gdje je utvrđeno kako obje strane suglasno utvrđuju da se Dodatak osnovnom Ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eure, na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15 – dalje: ZIDZPK/15) i u kojemu je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope od dana sklapanja nadalje, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev ocjenjujući da su se tako sklopljenim Dodatkom stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna a tužitelj je potpisivanjem Dodatka izrazio svoju suglasnost odnosno, volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.
8. Kako su time riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proizlaze iz uplaćenih svota naime kamata po stopama koje su bile promjenjive a s koje osnove tužitelj traži isplatu u ovoj parnici a konverzija kredita u CHF je izvršena sukladno izračunu konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog Ugovora o kreditu dostavljenog tužitelju, koji ga je i prihvatio bez ikakve prisile te sklopio predmetni Dodatak, zaključuje da je Dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu odredbe čl. 19.c ZPK/25 te se radilo o mogućnosti izbora hoće li se zaključiti ugovor o konverziji ili ne, pa kako je tužitelj pristao na njegove odredbe i sklopio Dodatak, nema pravo na isplatu preplaćenog u ispunjenju odredbi Ugovora o kreditu.
9. Dodatak Ugovora o kreditu je sklopljen na temelju ZIDZPK/15 koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZIDZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike. .
10. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK/15, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
11. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK/15 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK/15 zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećem u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.
12. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO/05.
13. Primjena ZIDZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.
14. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK/15, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu do dana 6. veljače 2016. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.
15. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.
16. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK/15 i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK/15, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.
17. Stoga slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema s odredbama ZID ZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u U ovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.
18. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.
19. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZIDZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15.
20. Izvršena konverzija imala je svrhu i učinak samo na promjenu valute a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Međutim, konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja po osnovi kamatne stope, na što sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje odredba čl. 19.c st. 1. toč. 2. i 3. ZIDZPK/15 i odredba čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. ZIDZPK.
21. Slijedom iznijetog, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi banke, tuženika, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
22. Kada su dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti.
23. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZIDZPK/15 sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu sa tuženikom a prema odredbi čl. 160. st. 1. ZOO, on više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZIDZPK/15 uključuje i te uplate.
24. Tako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja i to u prvom redu žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud dokaze proveo sukladno načelu iz odredbe čl. 10. st. 1. ZPP te je nadalje, na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo zbog čega je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena pobijana prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I izreke.
25. Odluka o parničnom trošku u ovoj odluci donijeta je cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu.
26. Tužitelj naime nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tužitelja i preinačena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II izreke pobijane prvostupanjske presude.
U Zagrebu, 7. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Andrina Raspor Flis
