Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2669/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice PĆF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marinu Buviniću, odvjetniku iz Umaga, Trgovačka 3/1, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Goranu Gatari i dr., odvjetnicima iz Rijeke, radi isplate, odlučujući, o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-2039/2019-30 od 9. ožujka 2023. i o žalbi tuženika protiv dopunske presude istog suda poslovni broj P-2039/2019-36 od 29. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 2039/2019-30 od 9. ožujka 2023.

II Preinačava se točka I izreke dopunske presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-2039/2019-36 od 29. ožujka 2023. u dijelu kojim je tužiteljici priznato parvo na naknadu troška za iznos od 99, 54 eura sa zateznim kamatama te sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 99,54 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

III U preostalom dijelu žalba tuženika protiv točke I izreke dopunske presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 2039/2019-36 od 29. ožujka 2023. se odbija kao neosnovana te su tom dijelu dopunska presuda potvrđuje.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbi.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.284,20 €1/137.762,69 kn, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

2,87€/21,61 kuna od 31.01.2010. do isplate,

17,59€/132,54 kuna od 28.02.2010. do isplate,

23,13€/174,28 kuna od 31.03.2010. do isplate,

22,08€/166,36 kuna od 30.04.2010. do isplate,

24,13€/181,79 kuna od 31.05.2010. do isplate,

41,86€/315,39 kuna od 30.06.2010. do isplate,

38,21€/287,89 kuna od 31.07.2010. do isplate,

49,36€/371,91 kuna od 31.08.2010. do isplate,

45,51€/342,88 kuna od 30.09.2010. do isplate,

39,31€/296,18 kuna od 31.10.2010. do isplate,

52,39€/394,70 kuna od 30.11.2010. do isplate,

69,00€/520,04 kuna od 31.12.2010. do isplate,

57,24€/431,29 kuna od 31.01.2011. do isplate,

61,37€/462,41 kuna od 28.02.2011. do isplate,

56,12€/422,83 kuna od 31.03.2011. do isplate,

57,00€/429,94 kuna od 30.04.2011. do isplate,

79,36€/597,96 kuna od 31.05.2011. do isplate,

81,53€/614,32 kuna od 30.06.2011. do isplate,

100,17€/754,70 kuna od 31.07.2011. do isplate,

90,60€/682,59 kuna od 31.08.2011. do isplate,

80,12€/603,65 kuna od 30.09.2011. do isplate,

79,00€/595,19 kuna od 31.10.2011. do isplate,

78,19€/589,10 kuna od 30.11.2011. do isplate,

83,19€/626,76 kuna od 31.12.2011. do isplate,

87,54€/659,58 kuna od 31.01.2012. do isplate,

88,13€/663,98 kuna od 29.02.2012. do isplate,

85,11€/641,27 kuna od 31.03.2012. do isplate,

87,15€/656,60 kuna od 30.04.2012. do isplate,

88,54€/667,09 kuna od 31.05.2012. do isplate,

689,30€/5.193,54 kuna od 10.07.2012. do isplate,

15.829,10€/119.264,32 kuna od 23.07.2012. do isplate,

u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.994,44 eura / 37.630,61 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška."

2. Izreka dopunske presude glasi:

"I Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka i u iznosu od 265,45 eura / 2.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u dijelu iznad dosuđenog."

3. Protiv ove presude i dopunske presude u točki I izreke žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka te traži naknadu troška sastava žalbi.

4. Žalba je neosnovana, osim u dijelu točke I izreke dopunske presude.

5. Ispitujući prvostupanjske odluke, kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

Prvostupanjske odluke nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

6. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužiteljica je dana 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od ukupno 152.317,59 kn. U tužbi navodi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 118-50-3792698 dana 18. studenog 2006. za iznos od 80.200,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak). Tuženik je u predmetni Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala mogućnost pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba praktično u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovori adhezijskog tipa).

Prema presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

Tužiteljica smatra da u konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru o kreditu tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci (volji) jednog ugovaratelja – tuženika (banke), bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Navedene odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata su protivni kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodnenovine broj 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora, te za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. ZZP-a).

O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te je također Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude.

Budući je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno proglašena ništetnom u dijelu kojem je ona jednostrano promjenjiva odlukom tuženika, tužiteljica smatra da se do 31. prosinca 2013., i zakonodavčeve intervencije (ZPK), ima primijeniti visina stope ugovornih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i koja je navedena u početnom otplatnom planu, dakle 3,95 %, a od 1. siječnja 2014. pa do 30. rujna 2015. stopa ugovornih kamata od 3,23%. Također, iznos kredita u prednjem Ugovoru o kreditu ugovoren je u valuti CHF (švicarski franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

Naime, sukladno navedenim odlukama odredba predmetnog Ugovora kojom je glavnica vezana uz švicarski franak nepoštena (ništetna) je, iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članaka 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO), prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala.

Tužiteljica je izradila izračun u kojem je izračunala iznose koje je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime ništetne kamatne stope, tj. preplate nastale zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i fiksne kamatne stope u naznačenom iznosu sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, odnosno na ime ništetne valutne klauzule, tj. preplate nastale zbog razlike između iznosa plaćenih obroka-rata u CHF u protuvrijednosti kuna po navedenom tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na obroke-rate u CHF u protuvrijednosti kuna prema navedenom tečaju koji je vrijedio na dan korištenja kredita, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate.

Konačno tužiteljica na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru te isplatu preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja (CHF/KUNA) koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/KUNA) koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj (bez osnove), pa do isplate.

Tužiteljica još ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno (već) riješeno kao prethodno pitanje u odlukama Visokog trgovačkog suda naprijed navedenim. Sukladno članku 12. ZPP-a ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. ZZP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Ovo posebice imajući na umu da je temeljem odredbe članka 6. stavak 3. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18) propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Također, tužiteljica ističe da su sudovi dužni temeljem odredbe članka 327. stavak 1. ZOO-a na ništetnost paziti ex officio. 8. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita, založnog dužnika, te PĆ, kao založnog dužnika s jedne strane i tuženika kao kreditora, dana 18. studenog 2006. sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 118-50-3792698, novčanog iznosa od 80.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke na dan isplate, na rok otplate od 324 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Također, među strankama nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 3,95% godišnje.

9. Namjena predmetnog Ugovora o kreditu je bila stambeni kredit. Iz Ugovora ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi, da je tužiteljica sklopila taj Ugovor u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju odnosno njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti zbog čega pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica u ovom postupklu ima status potrošača.

9.1. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

9.2. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

9.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

9.4. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica je predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe u svrhu stambenog kredita, te ima svojstvo potrošača.

10. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara, te konačno da li su odredbe Ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne ili ne.

11. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio četvrtotuženik pravomoćno utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

S obzirom na prethodno navedeno, pravilno sud prvogs tupnja zaključuje da se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Tuženik je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i to čl. 81., 82., 90. i Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH donese su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju članka 502.a do 502.h ZPP-a i članka 131. do 141.d Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07,79/09 i 89/09), te pravilno sud prvog stupnja zaključuje da su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

13.1. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici, u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a u konkretnom slučaju tužiteljica se na njih pozvala.

14. Ugovor o kreditu od 18. studenog 2006. predstavlja potrošački ugovor i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se na predmetni Ugovor odnose presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.

15. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zato su na temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) ništetne.

15.1. Odredba o valutnoj klauzuli kao dispozitivna norma sadržana u odredbi članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavak 1. Direktive 93/13/ EEZ. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. stavak 1. ZOO-a niti je nužan odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredbe ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti.".

Valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavak 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora

16. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

Prema članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Zato pravilno sud prvog stupnja smatra da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih odluka koje su donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi.

Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke i pravne osobe mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku.

17. Iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi proizlazi da način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, niti jasne, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

Banke nisu dostatno pružile informacije potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na njih.

Ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima tj. korisnicima kredita prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

Ocijenjeno je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive treba tumačiti na način "Da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno Općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."

18. U konkretnom slučaju nije sporno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

19. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje i da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.

20. Pravilno je ocijenjen tuženikov prigovor nastupa zastare neosnovanim. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20.1. Takav stav izrazio je Vrhovni sud RH u pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. i od 1. ožujka 2022. kada je donio Zaključak koji glasi:

Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20.2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćno je okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pravomoćno je okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., to znači da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Zato nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Tužiteljica je iskazala da joj je za izgradnju obiteljske kuće u banci joj je ponuđen kredit u CHF jer je bila najpovoljnija kamata. Budući da su bili u zadnjoj fazi izgradnje kuće bila im je važna svaka kuna i upravo zbog povoljne kamate prihvatila je ponudu banke za kredit u CHF. Djelatnik banke joj tom prilikom apsolutno nije objasnio eventualne rizike. Djelatnik banke joj nije objašnjavao kako se eventualno mijenja kamatna stopa niti išta drugo. Da joj je bilo nešto napomenuto bi sigurno bila pitala da joj se objasni.

Predmetna kuća sada više nije u njihovom vlasništvu jer su je bili prisiljeni prodati zbog predmetnog kredita tj. kredita u CHF jer nisu uspijevali vraćati kredit. Bila je upoznata da je kamatna stopa promjenjiva i da može doći do promjene kamatne stope, ali mislila je da može doći do razlike zbog promjene kamatne stope, ali u okvirima da rata može biti povećana za cca 100 do 150 kuna, ali ne da rata može biti dupla i više. Prije zaključenja ugovora o kreditu nije pročitala opće uvjete banke, u uvjetima toliko toga piše da joj kao laiku to nije razumljivo. Ima jako puno stavaka, stručnih izraza koji joj kao laiku nisu razumljivi.

21.1. S obzirom na navedeno, treba istaknuti da i iskaz tužiteljice potvrđuje sve ono što je utvrđeno u postupcima kolektivne zaštite potrošača temeljem kojih je presuda u ovom postupklu donesena.

21.2. U odnosu na žalbene navode tuženika treba dodati da tuženik neosnovano tvrdi da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značenja, pa da se ništetost ne može isticato. Naime, valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u konktekstu ovog spora ne predastavljaju zabranu manjeg značenja.

21.3. Pravno je neodlučno i to što je tužiteljici od strane tuženika ponuđena kamatna stopa od 3,95% godišnje temeljem činjenice da ugovara promjenjivu kamatnu stopu. Naime, ta okolnost ne otklanja ništetost iz razloga iz kojih je ona utvrđena.

22. Temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrđena je visina potraživanja tužiteljice.

22.1. Preplata po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razliku između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

22.2. Sud prvog stupnja pravilno nije tzv. negativne razlike (razliku nastalu uslijed plaćanja smanjenja pojedinih anuiteta uz primjenu kamatne stope niže od početno ugovorene odnosno uz primjenu tečaja CHF niže od tečaja CHF po kojem je isplaćen kredit) uzeo u obzir.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., koju je sukladno odredbi članka 390. stavak 2. ZPP-a donijelo prošireno vijeće, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.".

Dakle, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

Pri tom se napominje da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP-a se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. stavak 2. ZPP-a.

Prema tome, kako u postupku u odnosu na potraživanje tuženika nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO- a, odnosno kako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

Stoga u konkretnom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim razlikama te je odluka prvostupanjskog suda u skladu sa shvaćanjem koje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

23. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sukladno članku 104. stavak 1. ZOO-a postoji obveza tuženika na vraćanje tužiteljici iznosa kojeg je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanje tečaja švicarskog franka.

24. Pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da je tuženik, je sukladno članku 104. stavak 1. ZOO-a /91, obvezan tužiteljici isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

Zbog navedenoga je neosnovan žalbeni navod tuženika da sud prvog stupnja nije naveo pravnu osnovu plaćanja zateznih kamata.

25. Zbog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je u skladu s člankom 323. stavak 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužiteljici iznose koje je platio zbog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope, tj. iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja.

Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Prema članku 1111. stavak 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnoj pravnoj stvari do tuženikovog stjecanja došlo je na temelju po njoj sastavljenih, nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, prema članku 1115. ZOO-a, dužan tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta kako je to utvrđeno u nalazu financijskog vještaka.

26. Žalbeni navodi tuženika vezani uz djelomično povlačenje tužbe i odluku o troškovima postupka pravno su neodlučni za ocjenu zakonitosti i pravilnosti prvostupanjske presude. Naime, sud prvog stupnja je pravilno trošak tužiteljice odmjerio sukladno uspjehu u sporu spram konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a ranije djelomično povlačenje tužbe nije od utjecaja na osnovanost žalbe protiv prvostupanjske presude.

27. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja trošak provedenog izvansudskog vještačenja ocijenio osnovanim jer je bio potreban da tužiteljica odredi visinu tužbenog zahtjeva u početnoj fazi postupka, neovisno o tome što je kasnije provedeno i financijsko vještačenje po nalogu suda.

28. Međutim, sastav podneska od 3. ožujka 2022. nije bio nužan za vođenje ovog spora. Riječ je o podnesku kojim dostava dokaz o uplati potrebnog predujma za vještačenje u ovom predmetu pa tužiteljici primjenom članka 155. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu ovog troška zbog čega je dopunska presuda djelomično preinačena primjenom članka 373. ZPP-a, dok su presuda i preostali dio pobijanog dijela dopunske presude primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđene.

29. O trošku sastava žalbi odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 7. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević