Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5331/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Siniši Benginu, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Podružnica Rijeka, Riva 8, OIB 22694857747, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-35/2021-54 od 20. rujna 2024., u sjednici vijeća dana 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-35/2021- 54 od 20. rujna 2024. u dijelu pod toč. I izreke za iznos od eur 2.875,85, od čega eur

2.436,39 sa zateznom kamatom od 08. lipnja 2017.

138,05 sa zateznom kamatom od 08. lipnja 2017.

61,64 sa zateznom kamatom od 08. lipnja 2017.

134,8 sa zateznom kamatom od 08. lipnja 2017.

88,92 sa zateznom kamatom od 02. siječnja 2018.

16,05 sa zateznom kamatom od 28. veljače 2020.

do isplate, kao i za iznos parničnog troška od 1.973,13 eur sa pripadajućom zateznom kamatom-te se i u tome dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-35/2021-54 od 20. rujna 2024. u preostalome žalbom pobijanom dijelu pod toč. I izreke (9.619,97 eur sa pripadajućom zateznom kamatom) tako da ukupno tužitelju pripada naknade štete eur 11.503,40 sa pripadajućom zateznom kamatom, te u dijelu parničnog troška od 9.230,35 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-35/2021-54 od 20. rujna 2024. u dijelu pod toč. II kao i u točki III u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko iznosa od 11.203,48 eur.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

V. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od petnaest dana isplati trošak postupka povodom žalbe od 97,00 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke prihvaća se tužbeni zahtjev za iznos od 14.379,25 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 12.181,93 EUR počam od 8. lipnja 2017. pa do isplate, na iznos od 690,24 EUR počam od 8. lipnja 2017. pa do isplate, na iznos od 308,18 EUR počam od 8. lipnja 2017. pa do isplate, na iznos od 674,01 EUR počam od 8. lipnja 2017. pa do isplate, na iznos od 444,62 EUR počam od 02. siječnja 2018. do isplate, na iznos od 80,27 EUR počam od 28. veljače 2020. g. pa do isplate dok se pod toča. II odbija tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do ukupnog zatraženog iznosa 35.043,83 EUR/ 264.037,79 kn, kao neosnovan a pod toč. III nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od u 11.203,48 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20. rujna 2024. do isplate dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troškova tužitelj odbija.

2. Protiv navedene presude žalbu u usvajajućem dijelu za iznos od 12.495,82 eur (preko 1.883,43 eru) te u dijelu zatezne kamate i odluke o troškovima postupka podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Protiv navedene presude žalbu u odbijajućem dijelu podnosi i tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP, sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženik djelomično osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovoga spora jest zahtjev radi naknade štete nastale u prometnoj nezgodi od 24. rujna 2016. u noćnim satima oko 23,30 sati, na dionici prometnice u [adresa] u [adresa] u kojoj tužitelj tvrdi da je sudjelovao kao putnik na sjedalu suvozača u osobnom automobilu marke Audi A5, reg. oznake [registarska oznaka], kojim je u trenutku štetnog događaja upravljao vozač MO, kada je vozač navedenog vozila izgubio kontrolu nad vozilom u zavoju, zabio se u zid i betonski stup javne rasvjete, uslijed čega je oštećenik, ovdje tužitelj, zajedno s ostalim putnicima u vozilu zadobio teške tjelesne ozljede.

7. U ranijem postupku prije ukidne odluke ovog suda sud prvog stupnja zanemario je dokazne prijedloge tuženika u situaciji kada ovaj predlaže provođenje dokaza toksikološkog vještačenja na okolnost mogućnosti utvrđivanja od strane tužitelja je li vozač bio pod utjecajem alkohola, a i sudskomedicinskim vještačenjem na okolnost nevezivanja sigurnosnim pojasom za koje sud nema dovoljno stručnog znanja iz čl. 250. ZPP upuštati se u ocjenu mogućnosti tužitelja da procijeni sposobnost vozača za upravljanje vozilom, a pogotovo okolnost vezivanja sigurnosnim pojasom, jer niti vještak ortoped u svome nalazu, na kojeg se sud prvog stupnja poziva u tome smislu i koji je bio usmjeren na utvrđenje opsega neimovinske štete koju tužitelj trpi, nije o ovoj okolnosti dao nikakve razloge a nije bilo jasno uračunat niti iznos koji je nesporno ranije plaćen po tuženiku.

8. Pravilno međutim sud prvog stupnja u ponovljenom postupku provodi dokaz toksikološkim vještačenjem po Ustanovi Centra Ivan Vučetić na okolnost kakve su bile vozačke sposobnosti MO s obzirom na utvrđenu alkoholiziranost te njegove psihofizičke sposobnosti i ponašanje, te je li tužitelj mogao uočiti da je vozač MO na dan štetnog događaja pod utjecajem alkohola i opojnih droga. Temeljem provedenih dokaza pravilno sud utvrđuje kako se MO nalazio u lakše pripitom stanju no u zapisniku u očevidu nije navedeno vrijeme alkotestiranja te ne postoje precizni podaci-izjave o količini, vrsti i vremenu konzumacije alkoholnih pića a ne prileže niti, nalaz krvi i urina, pa stoga nije moguće odrediti je li se alkohol u krvi imenovanog nalazi u fazi resorpcije ili eliminacije te stoga nije moguć odrediti točan stupanj alkoholiziranosti u vrijeme prometne nezgode niti odrediti utjecaj na njegove psihofizičke sposobnosti i ponašanje. U odnosu na opojne droge koje je po izjavi samog vozača MO konzumirao spisu ne prileži nalaz droge, psihotropnih tvari i lijekova u krvi te nije moguće utvrditi je li kokain bio prisutan u krvi i u kojoj koncentraciji. Također u odnosu na tužitelja zbog nedostatka zapisnika o alkotestiranju nije moguće utvrditi izračun koncentracije alkohola u krvi u vrijeme prometne nesreće niti odrediti utjecaj na njegove psihofizičke sposobnosti i ponašanje. Slijedom toga ne može se niti utvrditi mogućnost uočavanja tužitelja je li vozač MO bio pod utjecajem droga i alkohola na dan štetnog događaja.

9. U dopunskom nalazu i mišljenju od 04. siječnja 2024. Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić navodi kako je analizom bioloških uzoraka na ime MO u uzorku krvi utvrđena prisutnost benzoilekgonina i amfetamina a u uzorku mokraće prisutnost kokaina i njegovih metabolika, temeljem navedenog dano je mišljenje kako je SO konzumirao kokain, amfetamin i antihelmintik te imunomoduloator levamisol, koncentracija amfetamina u krvi je iznosila 38 ng/Ml, nalazi se ispod vrijednosti koja ukazuje psihoaktivni učinak tvari na konzumenta. U trenutku nezgode ČO je bio pod utjecajem alkohola s koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi od 1.29 g/kg, pri toj koncentraciji osoba se nalazi u jačem pripitom stanju koje karakterizira opća uzbuđenost i povišeno raspoloženje Pri koncentraciji od preko 1g/kg apsolutnog alkohola u krvi znatnije se narušava koordinacija pokreta ruku i nogu, pa reakcija može biti nešto sporija i neadekvatna. U takvom stupnju alkoholiziranosti prosječan vozač je relativno nesposoban za sigurnu vožnju motornog vozila, na samoj granici prema apsolutnoj nesposobnosti koja nastupa pri koncentraciji od 1,30 g/kg pri kojoj su vozačke sposobnosti bitno smanje. Pri koncentraciji alkohola u krvi od 1.29 g/ kg vjerojatnost nastanka prometne nezgode je 7 put veća nego pri trijeznom stanju. U pripitom stanju pogotovo pri koncentracijama veći od 1,00% događaju se najteže prometne nesreće. Pro toj koncentraciji vozač je relativno nesposoban za sigurnu vožnju te su mu vozačke sposobnosti smanjene. Iz zapisnika o alko testiranju tužitelja saznaje je da je alkotestiranje učinjeno 02:20 sati a izmjerena količina u izdahnutom zraku iznosi 0,75 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, dopuštenom korekcijom mjerenja iznosi 0,65 g/kg. Kako se imenovani nije izjasnio do kada je pio a počeo je piti oko 20,00 sati, a pretpostavlja se da je pio do zatvaranja do 23,00 sata a do prometne nesreće je prošlo još 35 min za koje vrijeme se mogao apsorbirati zadnje popijeno piće netom prije izlaska tako je retrogradnim preračunavanjem koncentracija alkohola u vrijeme prometne nezgode iznosila 0,92 g/kg, pri toj koncentraciji nalazio se u pripitom stanju srednjeg stupnja, u kojem stanju osoba je euforična, brbljava, pojačanog samopouzdanja i pretjerane samouvjerenosti, dolazi do redukcije socijalne inhibicije i samokontrole. Takve osobe imaju i blaži poremećaj pažnje, te slabiju mogućnost sagledavanja situacije, odnosno smanjena je kritičnost te sposobnost ispravne procjene, no ne u tolikoj mjeri da ne bi imala sposobnost procjene tuđe alkoholiziranosti. Sama alkoholiziranost je mogla djelovati tako da se imenovani osjećao dobro raspoložen, usredotočen na druženja i ne razmišljajući o potencijalnim opasnostima, zanemario mogućnost da bi vozač mogao biti pod utjecajem alkohola iako je njegova sposobnost razlučivanja bila održiva.

10. Postoji mogućnost da kod MO nije bilo očitih znakova alkoholiziranosti koje je mogao uočiti tužitelj ali-osobito što je i sam bio u pripitom stanju. Tužitelj vrlo vjerojatno nije razmišljao o mogućim posljedicama vožnje s potencijalno alkoholiziranom osobom zanemarujući vlastitu sigurnost.

11. Sud je stoga u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vezan uz iskaze svjedoka GO, ŽO, DO i PO prema kojima se tužitelj dana 24. rujna 2016. nalazio u kafiću ... na [adresa], da je u kafić došao negdje iza 21,00 sat te da je u kafiću bio do njegovog zatvaranja 23,00 sata. Dok je boravio u kafiću konzumirao je alkohol, a što je neprijeporno utvrđeno i zapisnikom o očevidu iz kojeg proizlazi da je kod tužitelja nakon nezgode utvrđena koncentracija alkohola u krvi od 0,75 g/kg – 0,10 g/kg = 0,65 g/kg, dakle, bio je u pripitom stanju. Nadalje, proizlazi kako je u kafiću bilo više ljudi, da je tužitelj bio u društvu sa nekolicinom svojih prijatelja dok u tom društvu nije bio i vozač MO te tužitelj nije mogao znati je li MO u kafiću konzumirao alkohol ili nije jer nisu bili u istom društvu, nego su se susreli tek pred zatvaranje kafića kada su odlučili otići u drugi kafić. Svjedok GO ističe da kada su on i tužitelj odlučili sa vozačem MO ići u drugi kafić, da nije uočio da bi vozač MO bio pod utjecajem alkohola, nije mu izgledao pijan, a to navodi i svjedokinja ŽO, zaposlena kao konobarica u kafiću ... koja je MO poslužila jednim pićem. I svjedok BO potvrđuje da vozač MO kada je napustio kafić nije izgledao pijan, nije teturao ili što slično pa je iskazima ovih svjedoka potvrđen iskaz tužitelja da u kafiću nije bio u društvu s vozačem TO, te nije uočio je li MO konzumirao alkohol u kafiću kao i da prilikom izlaska iz kafića kada su odlučili vozilom otići u drugi kafić nije uočio da bi vozač MO bio pod utjecajem alkohola, da bi teturao ili tome slično te dakle tužitelj nije znao da se vozi sa vozačem koji u zakonskom smislu nije sposoban za vožnju, a sve s obzirom da je kod istog, nakon prometne nezgode utvrđena prisutnost alkohola u krvi, od 1,08 g/kg – 0,10 g/kg = 0,98 g/kg.

12. Prema zapisniku o očevidu proizlazi da je tužitelj bio vezan sigurnosnim pojasom, to u svom iskazu i potvrđuje, a pored toga i saslušani svjedok GO, sudionik prometne nezgode koji se vozio u istom vozilu na zadnjem sjedalu, navodi kako misli da je tužitelj bio vezan sigurnosnim pojasom. Kombiniranim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za promet te vještaku sudske medicine Draženu Cuculiću utvrđeno je da se osiguranik tuženika kretao u osobnom vozilu kada je prednjim desnim krajem naletio na stup javne rasvjete te je došlo do zanašanja vozila u smjeru kazaljke na satu, brzina osobnog vozila prilikom udara u stup je iznosila ne manje od 70 km/h, a promjena brzine nemanje od 21 km7h. Udarna sila je djelovala na prednji krajnje desni dio osobnog vozila, a pro je imalo za posljedicu naglo pokretanje tijela svih putnika prema naprijed i nešto desno, kada dolazi do otvaranja zračnih jastuka uz istovremeno započinjanje zanašanja osobnog vozila stražnjim dijelom ulijevo kada tijela zaostaju za putničkom kabinom u desnu stranu. Tužitelj je zadobio teške tjelesne ozljede u vidu stražnjeg iščašenja desne bedrene kosti sa prijelomom zglobne čašice desnog kuka, serijski prijelom od III do VIII lijevog rebra u od II do V desnog rebra razderotinu na glavi tjemeno desno. Uzevši u obzir dinamiku nastanka prometnog udesa u kojem je udarna sila djelovala nas prednji desni dio osobnog vozila, što je imalo uza posljedicu naglo polijetanje tijela svih putnika prema naprijed i nešto desno uzimajući u obzir brzinu kretanja vozila od 70 km-km/h prilikom udara u stup, a promjena brzine ne manje od 21 km/h prema podacima dostupnim u spisu, vezivanje sigurnosnim pojasom spriječilo bi nastanak teških ozljeda koje je tužitelj zadobio i to prijelom zglobne čašice desnog kuka i serijski prijelom rebara. U medicinskoj dokumentaciji nema opisanih ozljeda koje bi se mogle povezati sa zatezanjem sigurnosnog pojasa, jer kod suvozača je poja uobičajeno položena koso od desnog ramena iznad ključne kosti u prsne kosti prema lijevoj strani prsnog koša, se ne bi očekivao obostrani serijski prijelom rebara samo ako do istog nije došlo udarom aktiviranog zračnog jastuka.

13. U svim ovim okolnostima koje su prethodile predmetnoj opasnoj vožnji sa alkoholiziranim vozačem koja je dovela do ozljeda tužitelja stoga je nužno temeljem izvedenih dokaza zaključiti da je tužitelj mogao znati ili barem provjeravati da je vozač konzumirao alkohol pa je mogao (ali i trebao) vozača barem upitati je li konzumirao alkohol odnosno bio pod utjecajem nedopuštenih sredstava, imajući u vidu i utvrđenu činjenicu kako je i sam tužitelj bio pod utjecajem alkohola radi čega je (prema mišljenju vještakinje toksikologa) zanemario mogućnost da je vozač pod utjecajem alkohola i radi čega tužitelj nije razmišljao o mogućim posljedicama vožnje s potencijalno alkoholiziranom osobom zanemarujući time i vlastitu sigurnost. Upravo radi toga te zbog ovog propusta sud prvog stupnja nije pravilno odlučio o nepostojanju suodgovornosti odnosno doprinosa na strani tužitelja u nastanku štete sve u smislu odredbe čl. 1092. ZOO budući da je nepažnja oblik krivnje pa kada oštećenik-putnik sjedne u vozilo u noćnim satima nakon izlaska iz ugostiteljskog objekta bez da je utvrdio je li vozač konzumirao alkohol tada na strani ozlijeđenog putnika postoji doprinos u nastanku štete jer je morao biti svjestan mogućnosti da je vozač konzumirao alkohol. U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje kako je žalba tuženika djelomično osnovana, te utvrđuje postojanje suodgovornosti tužitelja u omjeru od 20% nastupu štete, pa je u tom pravcu temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP pobijanu presudu valjalo preinačiti.

14. Po nalazu medicinskih vještaka posljedice nezgode reduciraju opću životnu aktivnost tužitelja u omjeru od 13 do 15%. U odnosu na fizičke boli vještak navodi kako karakter ozljeda te okolnosti liječenja istih su mogli prouzrokovati bolove jakog intenziteta u trajanju od 6 – 8 dana i to vezano za period same politraume, terapeutske postupke – repozicija i ekstenzija, određeni period do i iza operacije, te kratki period vezan uz komplikacije. Bolovi srednjeg intenziteta mogli su trajati ukupno 20 – 25 dana, vezano uz neposrednu fazu po navedenim postupcima, prve prijevoje, nešto kasniji period vezan uz početnu fazu opterećenja, te mobilizacije ozlijeđenog kuka kao i fazu aktivne respiracije. Bolovi srednjeg intenziteta mogli su potrajati duži vremenski period vezano uz kasniji period po ozljedama. Bolovi povremenog karaktera ulaze u brojčani iskaz trajnog umanjenja životne aktivnnosti. Glede straha vještak navodi kako je primarni strah jačeg intenziteta mogao trajati unutar jednog sata vezan isključivo uz stres doživljen nezgodom, ali i suočen s patološkim položajem ozlijeđenog ekstremiteta desne noge. Sekundarni strah jačeg intenziteta potrajao je 5 – 6 dana kao neposredna reakcija na primarnu ozljedu, poduzete postupke repozicije, kasniju izvedbu operativnog zahvata, postupke i komplikacija oko istog. Sekundarni strah srednjeg intenziteta mogao je trajati cca 15

– 20 dana kao neposredno produžena reakcija na traumu, te okolnosti liječenja i pogoršanje stanja uz komplikaciju. Sekundarni strah slabijeg intenziteta je trajao cca 1 mjesec kao opravdana zabrinutost za ishod liječenja i trajne posljedice istog. U odnosu na naruženje vještak navodi kako opisane anatomske promjene su prvenstveno vezane uz ozljedu kuka (prvenstveno postoperativni ožiljak, slabost muskulature, diskretno šepanje) i isto predstavlja nagrđenje srednjeg stupnja uz napomenu da dominantna promjena (ožiljak) je zbog svoje lokalizacije isključivo vidljiv ciljanim pregledom. U odnosu za potrebom tuđe pomoći i njege vještak navodi da je kod tužitelja kroz ukupno 63 dana realizirano bolničko liječenje, što traumatološko što fizijatrijsko. U ranom posttraumatskom te postoperativnom periodu zbog potrebe potpunog odnosno značajnog rasterećenja operirane noge te respiratorne tegobe bila je potrebna nestručna pomoć kroz 3 – 4 sata dnevno i to u vremenskom periodu od 5 – 6 tjedana za svakodnevne aktivnosti (toaleta, higijena, obuvanje), potom u daljnjem periodu od 4 – 5 tjedana reducira se na cca 2 sata dnevno (početak opterećenja, hodanje sa pomagalom itd.). Potom povremena nestručna pomoć 4 – 5 sata tjedno 18 za povremene teže i zahtjevnije aktivnosti u i oko kućanstva do definiranja stanja, do ožujka 2017.

15. U očitovanju od 28. veljače 2020. vještak navodi da tužitelj smatra da su boli jakog intenziteta trajali ukupno praktički do 14. listopada 2016. ta tvrdnja da je medicinski netočna. Osnovu za ocjenu bolova jakog intenziteta predstavljao je period po doživljenim ozljedama i postupcima liječenja u ranoj posttraumatskoj fazi. Tužitelj je nakon nezgode boravio na bolničkom liječenju do 18. listopada 2016. sa poduzetim terapeutskim postupcima. Prema podnesku tužitelja ispada da je tužitelj gotovo cijeli period liječenja u bolnici imao stalne i jake bolove što bi predstavljalo medicinski krimen. Bit i glavna značajka postoperativnog liječenja, pogotovo kod težih ozljeda poput tužiteljevih je omogućavanje optimalne analgezije koja se može provesti isključivo u bolničkim okvirima i kao takva je zasigurno realiziran. Tužitelj očito ne shvaća pojam kumulativne ocjene pojedinih stavki pa i bolova nego iz njegovog podneska proizlaze kontinuirani jaki bolovi u tom periodu što je apsolutno medicinski netočno i neprihvatljivo. Postojanje jakih bolova u ovom predmetu je neupitno, ali ne kontinuiranog trajanja nego kroz par sati dnevno, a cjelokupna ocjena donosi se na temelju stručne procjene trajanja istih. Stoga u cijelosti ostaje pri ocjeni u odnosu na fizičke boli jer ista predstavlja kumulativni zbir pojave bolova jakog intenziteta tijekom bolničkog liječenja. U odnosu na bolove srednjeg intenziteta također tužitelj apsolutno netočno i proizvoljno ističe svoje tvrdnje i da bi isti trajali sve do 12. veljače 2017. Naime, tužitelj je već u listopadu i studenom 2016. obavio stacionarnu fizikalnu terapiju i u nalazu traumatologa od 30.11.2016. nigdje se ne spominju bolovi. Nakon toga u siječnju i veljače 2017. obavlja drugu fizikalnu terapiju, u nalazu traumatologa iz siječnja 2017. te fizijatra 2017. nigdje se ne spominju boli. Stoga ustraje u cijelosti kod svoje ocjene trajanja fizičkih bolova srednjeg intenziteta. Ostaje u cijelosti i kod ocjene fizičkih bolova slabijeg intenziteta. U odnosu na ocjenu umanjenja sve navode koje tužitelj iznosi u podnesku po pitanju ocjene ove stavke detaljno je pojasnio a mišljenje se temelji na detaljno obavljenom kliničkom pregledu dok u odnosu na ocjenu pretrpljenog straha navodi kako tužitelj u svom podnesku navodi netočne podatke koji nigdje nisu objektivizirani medicinskom dokumentacijom. U svom nalazu je jasno istaknuo jednu komplikaciju vezano uz rani postoperativni tijek i istu valorizirao kroz ocjenu umanjenja. Glede ocjene naruženja vještak navodi kako temeljem kliničkog pregleda u cijelosti ostaje kod ocjene ove stavke, a po pitanju ožiljka na glavi izjasnio se te ostaje pri ocjeni ove stavke.

16. Pravilno stoga sud nalaz i mišljenje vještaka dr. Željka Cesarca cijeni objektivnim i izrađenim sukladno pravilima struke. Odredbom čl. 1100. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kada nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi brigu o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka glede kvalifikatorne okolnosti fizičke boli sud stoga pravilno nalazi da glede navedene kvalifikatorne okolnosti tužitelju pripada iznos od 3.500,00 EUR a za strah 3.000,00 EUR, uzimajući u obzir duljinu i intenzitet istog, dok u pogledu smanjenja opće životne aktivnosti koja se kod tužitelja očituje u omjeru od 13 – 15% opravdano dosuđuje primjerenu i pravičnu naknadu od 4.000 eur. U odnosu na ozljedu prsišta i tužitelj u svom iskazu navodi kako ne osjeća nikakve posljedice, da posljedice koje osjeća se jedino vežu uz ozljedu kuka, te zbog te ozljede otežano radi svoj posao, da osjeća bolove kod promjene vremena i slično, te potom uzimajući u obzir medicinsku dokumentaciju priležeću spisu prema kojoj postoje podaci da ne postoje nikakve zaostale tegobe kod tužitelja vezano uz ozljedu prsnog koša, pa pravilno sud smanjenje općeg životnog aktiviteta veže uz ostale ozljede, dok s naslova naruženja dosuđuje iznos od 4.000,00 EUR, a isto se očituje u postoperativnom ožiljku uočljiv ciljanim pregledom, te uzimajući u obzir da se radi o osobi mlađe srednje životne dobi, lokalizaciji navedenih ozljeda te je pravilno sveukupno dosuđeno 14.500,00 EUR, a kako je tuženik tužitelju tijekom postupka na ime naknade nematerijalne štete isplatio iznos od 2.318,07 eur/25000,00 kn, to tužitelju pripada daljnji iznos od 12.181,93 EUR, dok je neosnovan preostali dio zahtjeva za naknadom neimovinske štete.

17. U odnosu na tuđu pomoć i njegu, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka dr. Željka Cesarca, koji je naveo kako je tužitelju ista bila potrebna kroz 3 – 4 sata dnevno u vremenskom periodu od cca 5 – 6 tjedana, pa potom 2 sata dnevno u vremenskom periodu od 4 – 5 tjedana, te potom povremena pomoć 4 – 5 sati tjedno za povremene teže, zahtjevnije aktivnosti u i oko kućanstva do definiranja stanja, dakle, do ožujka 2017., odnosno, dva mjeseca, pravilno sud dosuđuje iznos od 1.112,00 eur a kako je tuženik isplatio tužitelju s osnova tuđe pomoći i njege, nesporni iznos štete od 437,99 EUR/3.300,00 kn to mu pripada daljnji iznos od 674,01 EUR dok za troškove liječenja tužitelj traži 444,62 EUR/3.350,00 kn prema računima KBC Rijeka i Talasoterapija Crikvenica, kao i izgubljenu zaradu u vidu razlike između plaće koju bi ostvarivao da je radio i naknade plaće – bolovanja koju je dobivao u periodu od 26. rujna 2016. do 7. travnja 2017. Isto potražuje u ukupnom iznosu od 3.185,35 eur/24000,00 kn od čega 1194,51 EUR/ 9.000,00 kn na ime umanjene osnovne plaće i 1.990,84 EUR/15000,00 kn na ime gubitka s osnova terenskog dodatka pa prema obračunskim listama proizlazi da je tužitelj prije predmetnog štetnog događaja ostvarivao mjesečnu plaću od 5.000,00 kn tužitelj gubi na zaradi za rujan 2016.170,56 kn, za listopad 2016.976,78 kn, za studeni 2016.376,27 kn, za prosinac 2016.1.458,88 kn, siječanj 2017.1.458,88 kn za veljaču 2017.1.780,80 kn, ožujak 2017.1.182,72 kn, te za travanj 2017.41,00 kn ili svega 7.445,89 kn/988,24 EUR te je tuženik tužitelju s navedene osnove isplatio iznos od 297,30 EUR (/2.240,00 kn to tužitelju pripada daljnji iznos od 690,24 EUR/5.205,89 kn.

18. Pravilno je dosuđena i naknada za terenski dodatak jer su mu prema priležećoj dokumentaciji u periodu prije štetnog događaja, dakle, od 1. siječnja 2016. do 26. rujna 2016. isplaćene dnevnice u ukupnom iznosu od 3.485,00 kn, dok mu je u periodu nakon povratka na posao od svibnja 2017. do prosinca 2017. isplaćene dnevnice u iznosu od 1.615,00 kn, dakle, prosječno mjesečno tužitelj je na ime dnevnica ostvarivao dodatna primanja od 387,00 kn (3.485,00 kn u 9 mjeseci) što nije bio u mogućnosti ostvariti od listopada 2016. do kraja ožujka 2017. pa je opravdano dosuđen iznos od 308,18 EUR /2.322,00 kn (387 kn x 6 mjeseci).

19. Iz ranije navedenih razloga u pogledu visine dosuđenog zahtjeva, vezano uz valjanu primjenu odredbe čl. 1100. ZOO nije osnovana žalba tužitelja koja se tiče visine dosuđenih iznosa.

20. Dakle, ukupno je nakon odbitka plaćenog iznosa i utvrđenog doprinosa odbijen zahtjev za eur 2.875,85, tako da sveukupno tužitelju pripada 11.503,40 eur od čega je 9.619,97 eur dio koji je ožaljen a odbijen, a 1.883,43 eur nije pobijano žalbom, jer tuženik je žalbom pobijao odluku za 12.495,82 eur. Stoga je imajući u vidu utvrđeni omjer suodgovornosti uz pravilno utvrđene visine naknade štete tužitelju konačno temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženika i umanjiti ranije dosuđene iznose, a u preostalom dijelu žalbe tuženika i u dijelu žalbe tužitelja temeljem čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu odluku i žalbe odbiti.

21. Temeljem čl. 154. i 166. ZPP tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu trošak iste nije dosuđen, dok je tuženik uspio sa 20% pa je razmjerno dosuđen trošak i to 97,00 eur. Temeljem istih odredbi valjalo je preinačiti i ukupno dosuđen trošak tužitelju od 24.062,50 EUR, te ga sada umanjiti na razmjer od 32,8% dakle ili 7.892,50 EUR te mu dodati u cijelosti trošak medicinskog vještačenja u visini od 331,81 EUR budući je bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 503,02 eur te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 503,02 EUR, stoga tužitelju na ima naknade troškova pripada sveukupno iznos od 9.230,35 EUR ili u odnosu na ranije dosuđeni trošak od 11.203,48 eur za 1.973,13 eur manje. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, a ranije je u vezi njegova uspjeha u sporu donesena pravilna odluka, to je zahtjev istog za naknadom troškova postupka u smislu čl. 166. st. 2. ZPP i čl. 154. ZPP valjalo odbiti.

22. Stoga valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 7. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat