REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 1774/24-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice NR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Alenu Đapiću, odvj. u Solinu protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ZAGREB, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po pun. iz odvj. društva Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 8. listopada 2024. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 7. siječnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-3744542 od 25. listopada 2006. g. zaključenog između pravnog prednika tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u odredbi čl. 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 16.169,95 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja i u dijelu odredbe čl. 7. u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

II.Dužan je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici NR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.865,49 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-6,33 EUR teče od 21. listopada 2008. g. do isplate,

-8,36 EUR teče od 10. prosinca 2008. g. do isplate,

-9,81 EUR teče od 28. siječnja 2009. g. do isplate,

-10,47 EUR teče od 17. veljače 2009. g. do isplate,

-8,66 EUR teče od 30. ožujka 2009. g. do isplate,

-9,01 EUR teče od 20. travnja 2009. g. do isplate,

-6,23 EUR teče od 29. svibnja 2009. g. do isplate,

-4,18 EUR teče od 23. lipnja 2009. g. do isplate,

-4,73 EUR teče od 28. srpnja 2009. g. do isplate,

-5,81 EUR teče od 19. kolovoza 2009. g. do isplate,

-5,71 EUR teče od 28. rujna 2009. g. do isplate,

-4,62 EUR teče od 15. listopada 2009. g. do isplate,

-6,67 EUR teče od 20. studenog 2009. g. do isplate,

-8,31 EUR teče od 21. prosinca 2009. g. do isplate,

-10,64 EUR teče od 29. siječnja 2010. g. do isplate,

-10,10 EUR teče od 27. veljače 2010. g. do isplate,

-13,27 EUR teče od 30. ožujka 2010. g. do isplate,

-12,67 EUR teče od 21. travnja 2010. g. do isplate,

-13,84 EUR teče od 1. lipnja 2010. g. do isplate,

-23,96 EUR teče od 2. srpnja 2010. g. do isplate,

-21,88 EUR teče od 3. kolovoza 2010. g. do isplate,

-28,24 EUR teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-26,04 EUR teče od 5. listopada 2010. g. do isplate,

-22,50 EUR teče od 28. listopada 2010. g. do isplate,

-29,97 EUR teče od 30. studenog 2010. g. do isplate,

-39,47 EUR teče od 28. prosinca 2010. g. do isplate,

-32,74 EUR teče od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-35,10 EUR teče od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-32,10 EUR teče od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

-32,64 EUR teče od 30. travnja 2011. g. do isplate,

-45,37 EUR teče od 23. svibnja 2011. g. do isplate,

-46,61 EUR teče od 5. srpnja 2011. g. do isplate,

-57,25 EUR teče od 6. kolovoza 2011. g. do isplate,

-51,79 EUR teče od 18. kolovoza 2011. g. do isplate,

-45,81 EUR teče od 23. rujna 2011. g. do isplate,

-45,16 EUR teče od 4. studenog 2011. g. do isplate,

-44,70 EUR teče od 2. prosinca 2011. g. do isplate,

-47,56 EUR teče od 3. siječnja 2012. g. do isplate,

-997,18 EUR teče od 3. siječnja 2012. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 21. listopada 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2024. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

r i j e š i o j e :

I.Odbacuje se tužba u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 418-50- 3744542 od 25. listopada 2006. g. zaključenog između pravnog prednika tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, kao nedopuštena.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.081,81 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 7. siječnja 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj BR ustao je dana 12. siječnja 2023. g. tužbom pred ovim sudom, koja je evidentirana pod brojem P 143/23, u kojoj je naveo da su stranke dana 25. listopada 2006. g. sklopile Ugovor o kreditu broj 418-50-3744542, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 16.169,95 CHF isplaćen u protuvrijednosti kn prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tuženik da je u tom unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u odredbi čl. 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, u čl. 7. je otplatu kredita vezao uz tu valutu te je u odredbi čl. 2. naveo visinu kamatne stope od 5,20% godišnje, ugovorivši u istom čl. da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci banke (u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora), bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, pa da proizlazi da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci tuženika. Postupajući na opisani način odnosno ugovarajući nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa bez da je tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja Ugovora pojedinačno pregovarao, tuženik da je postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima kao i načela savjesnosti i poštenja te protivno zakonodavstvu EU i prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja. Zbog protupravnog postupanja tuženika da se vodio sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i tužitelja, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te su citirane odluke iz tog predmeta. Tužitelj je naveo kako predlaže utvrditi ništetnima odredbu Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i dijelove odredbi kojima se glavnica i otplata anuiteta veže uz valutu CHF, a da isplatu potražuje s osnova ništetne odredbe o valuti CHF s pripadajućim kamatama. Tužitelj da je na temelju dokumentacije iz kredita dao izraditi izračun u smislu utvrđivanja razlike u pogledu neosnovano isplaćenih i stečenih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti CHF i to po vještaku za financije i računovodstvo Jurici Dobriniću iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je tuženik neosnovano na opisani način stekao 1.980,05 EUR. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50- 3744542 od 25. listopada 2006. g. u dijelu odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora te tuženiku naložiti isplata iznosa od 1.980,05 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora u kojima je propisan način određivanja kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Nastojanje tužitelja da kamatna stopa bude fiksna da nije osnovano jer tužitelj prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu već je pristao na odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, da su neosnovani i navodi tužitelja da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena te time i ništetna jer je tužitelj bio obaviješten o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule pri sklapanju Ugovora te je nakon toga ipak odabrao valutnu klauzulu CHF između više predloženih ugovora. Tuženik da nije mogao ni na koji način predvidjeti promjenu tečaja strane valute. Istaknut je prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule. U konkretnom slučaju da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove jer nije došlo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Što se tiče pozivanja tužitelja na odluke iz ''slučaja Franak'' da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, nego da i iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju zasebno dokazivati. Visina tužbenog zahtjeva osporena je u cijelosti.

Rješenjem broj P 143/23 od 27. veljače 2024. g. utvrđeno je da je nastupio prekid postupka radi smrti tužitelja. Postupak je nastavljen rješenjem broj P 143/23 od 18. travnja 2024. g. te je kao tužiteljica označena supruga tužitelja NR. Predmet je dobio novi broj P 1774/24.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 22. travnja 2024. g. te je tužiteljica, osim utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, zatražila isplatu iznosa od 1.865,49 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 3744542 od 25. listopada 2006. g., početnog otplatnog plana, otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice, izračuna privatno angažiranog vještaka Jurice Dobrinića iz siječnja 2023. g. i zahtjeva za kredit od 25. listopada 2006. g. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 24. siječnja 2024. g. Stranke su popisale parnični trošak.

Tužba je u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nedopuštena.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, kao pravne slijednice ugovaratelja kredita pok. BR, za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 25. listopada 2006. g., broj 418-50-3744542 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF te za isplatu iznosa od 1.865,49 EUR s pripadajućim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Tužiteljica je zatražila i utvrđenje ništetnosti druge ugovorne odredbe koja je sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu i koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, iako nije ustala tužbom za isplatu stečenog bez osnove temeljem ove ugovorne odredbe, očito znajući da je taj zahtjev prema stajalištu Vrhovnog suda RH, u zastari.

Prema odredbi čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. U st. 2. propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Tužiteljica se ne može pozvati na dopuštenost podnošenja tužbe na utvrđenje radi toga što bi to bilo predviđeno posebnim propisom niti na pravni interes prije dospjelosti zahtjeva za činidbu jer je njen zahtjev za isplatu ne samo dospio nego i zastario. Što se tiče drugog pravnog interesa, tužiteljica, a ni njen pravni prednik, nije ni u tužbi ni u daljnjem tijeku postupka navela koji bi to bio pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ni sud nije pronašao koji bi to interes tužiteljica imala na podnošenje ovakve tužbe osim da se ubuduće pozove na utvrđenje ništetnosti u presudi i temeljem takvog utvrđenja zatraži isplatu, što, po ocjeni ovog suda predstavlja nedopušteno raspolaganje o kojem govori odredba čl. 3. st. 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I. i to temeljem odredbe čl. 187. ZPP-a.

Među strankama, nadalje, nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i pravnog prednika tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 25. listopada 2006. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 16.169,95 CHF s rokom otplate u 84 jednakih mjesečnih obroka te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te su odredbe Ugovora ništetne i nepoštene. Tužiteljica se pravilno pozvala na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je sud zaključio da se s pravnim prednikom tužiteljice, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli u CHF, niti se pojašnjavao rizik ugovaranja vezano za tu valutu. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

Stoga je odredbe iz Ugovora o kreditu od 25. listopada 2006. g. broj 418-50- 3744542 o valutnoj klauzuli i to u dijelu odredbi sadržanih u čl. 1. i 7. Ugovora u kojima se ugovara valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se pravni prednik tužiteljice obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita odnosno dospijeća plaćanja trebalo utvrditi ništetnima, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1 i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, pravni prednik tužiteljice, a nakon njegove smrti tužiteljica kao njegova nasljednica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je njen pravni prednik isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), a u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO). Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na ime ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama, pojedinačno po anuitetima.

U pisanom nalazu i mišljenju od 24. siječnja 2024. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještakinja je, prije svega, prikazala osnovne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu od 25. listopada 2006. g. na iznos od 16.169,95 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca, ugovorenu kamatnu stopu od 5,20% i iznos anuiteta od 230,07 CHF.

U razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita da je ukupno preplaćen iznos u visini od 1.755,60 EUR od kojeg se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 1.865,49 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 109,89 EUR. Tuženik je po prvi put u postupku i to na pripremnom ročištu od 22. studenog 2023. g. predložio da sud, u slučaju prihvaćanja dokaznog prijedloga pravnog prednika tužiteljice za provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, vještaku povjeri i zadatak prikazati ''negativnu tečajnu razliku'', ukoliko takva razlika postoji.

U odnosu na ove navode tuženika, koji su vrlo skraćeno ponovljeni i u očitovanju tuženika iz podneska od 22. veljače 2024. g. na nalaz i mišljenje vještakinje, treba kazati da se radi o slijedećem: prema mišljenju tuženika treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike na način da se od pozitivnih razlika umanji negativna razlika kad je pravni prednik tužiteljice plaćao manje jer je tečaj bio niži od početnog. Prije svega, treba navesti da tuženik nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja vještakinje u kojem je ta razlika izračunata nije postavio prigovor prijeboja u odnosu na zatraženo potraživanje tužiteljice s eventualnim potraživanjem tuženika ili protutužbeni zahtjev.

Što se tiče stajališta Vrhovnog suda RH izraženog u odlukama broj Revd 4393/21 od 13. listopada 2021. g. i Rev 1277/22 od 8. ožujka 2023. g. radi se slijedećem: Vrhovni sud iznio je stav da tuženik svoje pravo može ostvariti ne samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu već i putem materijalno-pravnog prigovora koji se odnosi na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima, da materijalno-pravnim prigovorom tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini potraživanja ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kn bio niži (odnosno povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključenja Ugovora, a prema kojem je utvrđena visina obveze tuženika odnosno da tuženik smatra da iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kn kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primio pa da nije niti u obvezi vratiti ih kao posljedicu ništetnosti.

Prema ocjeni ovog suda tuženik svoj prigovor temelji na iznosima koje je pravni prednik tužiteljice manje plaćao za mjesece koji nisu podudarni s mjesecima u kojima je plaćao više radi višeg tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora, a ti mjeseci ne predstavljaju uopće predmet postupka da bi se o tom prigovoru moglo raspravljati bez istaknutog zahtjeva tuženika.

U slučaju suprotnog pravnog stava sud je dao nalog vještakinji utvrditi i izraziti i visinu tzv. negativnih razlika o čemu je već bilo spomena u obrazloženju ove presude (radi se o ukupnom iznosu od 109,89 EUR).

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12. siječnja 2023. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu više naplaćenog iznosa radi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u ukupnoj visini od 1.865,49 EUR te je odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope i promjene tečaja, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od pravnog prednika tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je snosila tužiteljica.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 23. kolovoza 2023. g. po 100 bodova (ukupno 200 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 22. studenog 2023. g. i 8. listopada 2024. g. i sastava podnesaka od 15. veljače i 22. travnja 2024. g. po 25 bodova (ukupno 100 bodova).

Ukupan broj bodova od 300 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (600,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i za troškove vještačenja koje je podmirio pravni prednik tužiteljice (331,81 EUR) te tako dobiti iznos od 1.081,81 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke rješenja.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 27. studenog 2023. g. i 27. svibnja 2024. g., trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude i trošak privatno naručenog vještačenja jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a po ocjeni ovog suda (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Na iznos parničnog troška tužiteljica je zatražila i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su isključivo u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g.

U Splitu, 7. siječnja 2025. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).