REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-1507/2021-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja PR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ivana Šuti, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa Josip Grošeta, odvjetnik u u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. studenoga 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice GR, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika Matea Mandić, odvjetnika, 7. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj 041-50-3681750, od dana 20. rujna 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vuger pod brojem: OU-1556/2006 dana 20. rujna 2006. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., da tužiteljici PR, zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.053,42 EUR (slovima: četiritisućepedesettri eura i četrdesetdva eurocenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:
na iznos od 11,17 EUR od 16.10.2008. pa do isplate;
na iznos od 15,67 EUR od 10.12.2008.pa do isplate;
na iznos od 18,92 EUR od 05.01.2009.pa do isplate;
na iznos od 20,38 EUR od 13.02.2009.pa do isplate;
na iznos od 16,70 EUR od 13.03.2009.pa do isplate;
na iznos od 17,49 EUR od 17.04.2009.pa do isplate;
na iznos od 11,18 EUR od 12.05.2009. pa do isplate;
na iznos od 6,52 EUR od 18.06.2009. pa do isplate;
na iznos od 7,76 EUR od 06.08.2009. pa do isplate;
na iznos od 10,21 EUR od 09.09.2009. pa do isplate;
na iznos od 10,00 EUR od 02.10.2009. pa do isplate;
na iznos od 7,52 EUR od 13.11.2009.pa do isplate;
na iznos od 12,17 EUR od 03.12.2009. pa do isplate;
na iznos od 15,90 EUR od 22.01.2010. pa do isplate;
na iznos od 21,21 EUR od 03.02.2010. pa do isplate;
na iznos od 19,99 EUR od 30.03.2010. pa do isplate;
na iznos od 27,19 EUR od 30.03.2010. pa do isplate;
na iznos od 25,82 EUR od 15.04.2010. pa do isplate;
na iznos od 28,48 EUR od 11.05.2010. pa do isplate;
na iznos od 51,52 EUR od 23.06.2010. pa do isplate;
na iznos od 46,78 EUR od 20.07.2010. pa do isplate;
na iznos od 61,26 EUR od 17.08.2010. pa do isplate;
na iznos od 56,26 EUR od 10.09.2010. pa do isplate;
na iznos od 48,21 EUR od 06.10.2010. pa do isplate;
na iznos od 65,19 EUR od 16.11.2010. pa do isplate;
na iznos od 86,81 EUR od 14.12.2010. pa do isplate;
na iznos od 71,50 EUR od 13.01.2011. pa do isplate;
na iznos od 76,87 EUR od 16.02.2011. pa do isplate;
na iznos od 70,05 EUR od 07.03.2011. pa do isplate;
na iznos od 71,27 EUR od 04.04.2011. pa do isplate;
na iznos od 100,24 EUR od 12.05.2011. pa do isplate;
na iznos od 103,06 EUR od 28.06.2011. pa do isplate;
na iznos od 126,91 EUR od 13.07.2011.pa do isplate;
na iznos od 114,51 EUR od 30.08.2011. pa do isplate;
na iznos od 100,94 EUR od 15.09.2011. pa do isplate;
na iznos od 98,73 EUR od 14.10.2011. pa do isplate;
na iznos od 97,70 EUR od 14.11.2011. pa do isplate;
na iznos od 104,12 EUR od 15.12.2011. pa do isplate;
na iznos od 109,72 EUR od 16.01.2012. pa do isplate;
na iznos od 110,47 EUR od 24.02.2012. pa do isplate;
na iznos od 106,60 EUR od 15.03.2012. pa do isplate;
na iznos od 109,21 EUR od 16.04.2012. pa do isplate;
na iznos od 111,00 EUR od 14.05.2012.pa do isplate;
na iznos od 107,99 EUR od 12.06.2012. pa do isplate;
na iznos od 108,78 EUR od 06.07.2012. pa do isplate;
na iznos od 106,53 EUR od 03.08.2012. pa do isplate;
na iznos od 101,65 EUR od 14.09.2012. pa do isplate;
na iznos od 106,85 EUR od 16.10.2012. pa do isplate;
na iznos od 109,35 EUR od 19.11.2012. pa do isplate;
na iznos od 107,59 EUR od 27.12.2012. pa do isplate;
na iznos od 97,78 EUR od 21.01.2013. pa do isplate;
na iznos od 106,12 EUR od 18.02.2013. pa do isplate;
na iznos od 106,85 EUR od 25.03.2013. pa do isplate;
na iznos od 103,58 EUR od 10.04.2013. pa do isplate;
na iznos od 93,42 EUR od 20.05.2013. pa do isplate;
na iznos od 93,16 EUR od 13.06.2013. pa do isplate;
na iznos od 95,66 EUR od 15.07.2013. pa do isplate;
na iznos od 99,66 EUR od 16.08.2013. pa do isplate;
na iznos od 105,20 EUR od 06.09.2013. pa do isplate;
sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da nadoknadi tužiteljici PR trošak postupka u iznosu 2.063,23 EUR (slovima: dvijetisućešezdesettri eura i dvadesettri eurocenta) sa zateznim kamatama od 7. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 20. rujna 2006. godine, sklopila Ugovor o kreditu broj 041-50-3681750, kojim se Ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 34.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica se sukladno članku 7.1. predmetnog ugovora, obvezala tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Tuženik, osim što je u ugovoru određeno kako je kamatna stopa promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije prezentirao moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S time u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužiteljica imala saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljičinu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzela takvu obvezu. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom su utvrđene kao nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno da su iste ništetne, a koja je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom da je navedena odredba ništetna, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) traži da mu tuženik vrati preplaćene iznose na ime stjecanja bez osnove sukladno čl. 1111. ZOO-a. Konačno postavljenim tužbenom zahtjevom traži isplatu 4.053,42 EUR s kamata (na ime ništetne valutne klauzule) od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa te troškove postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Osporava pravnu osnovu i visinu, tijek zateznih kamata, te ističe prigovor zastare. Navodi da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. u cijelosti promašeno. Navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te se takva zaštita pruža na općenitoj razini. Sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Ističe da je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka.
3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe od 3. ožujka 2021. tužiteljica je tražila isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 37.058,22 kn / 4.918,47 EUR.
3.1. Podneskom od 6. lipnja 2022. tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da je tražila isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 30.540,49 kn, čemu se tuženik protivio, stoga je u tom trenutku mjerodavan bio inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev. Međutim nakon toga tužiteljica je ponovno podneskom od 22. svibnja 2023. specificirala tužbeni zahtjev na način da je tražila isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 4.053,42 EUR, čime je djelomično povukla tužbu radi isplate sukladno čl. 193. ZPP (tako i VSRH Su IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.), a kojem povlačenju se tuženik ovaj put nije protivio, stoga je isti mjerodavan za donošenje odluke u sporu.
4. Tijekom postupka sud je pročitao Izračun valutnih razlika (list 7 do 9 spisa), Ugovor o kreditu broj 041-50-3681750 (list 10 do 14 spisa), Otplatni plan (list 15 do 19 spisa), Otplatna tablica (list 20 do 22 spisa), Zahtjev za kredit (list 34 spisa), Promotivni uvjeti tuženika (list 35 do 37 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Petri Blašković iz Centar za financijska vještačenja d.o.o. (list 55 do 59 spisa) te je saslušan tužitelj (list 181 do 183 spisa te list 159 do 163 spisa), te je saslušana tužiteljica (list 154 spisa).
4.1. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje u tekstu: ZPP).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF).
7. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovora o kreditu broj 041-50- 3681750, od dana 20. rujna 2006. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Ignaca Vuger pod brojem: OU-1556/2006 dana 20. rujna 2006. godine temeljem kojeg je tužiteljici stavljeno na raspolaganje 34.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je namjena kredita bila kupnja novog automobila te da je kredit po istom ugovoru u cijelosti isplaćen.
8. Sporna je aktivna i pasivna legitimacija, osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula švicarski franak (CHF), radi li se o potrošačkom ugovoru, te vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te je li potraživanje u zastari.
9. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba u svrhu kupnje novog automobila (čl. 6. ugovora) odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03.
9.1. U čl. 1. ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 34.500,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 7. ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća.
10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
10.1. Isto tako. presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prema tome pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je vezana glavnica uz valutu švicarski franak (CHF).
11. Polazeći od odredbe čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv osoba koje obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11.1. Navedena odredba izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 57/11, dalje u tekstu ZIDZPP/11) koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013. Sukladno odredbi čl. 54. ZIDZPP/11 izmijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu pa tako i na ovaj postupak. U tom smislu, neosnovano tuženik ističe da sud u ovom postupku nije vezan za utvrđenja u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava i primjenu odredbi čl. 502.c.
11.2. Osim toga, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla. (Tako i VSRH Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2018.).
12. Vraćajući se na predmet spora, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu (20. rujna 2006.) sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i sadrži identične odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.
13. Tijekom postupka saslušana je tužiteljica koja je izjavila da je 2006. sklopila ugovor o kreditu s tuženikom, radi kupnje automobila, da je početna rata bila 2.000,00 kn, a da je potom narasla na 3.800,00 kn te da je tada željela otpšlatiti cijeli kredit međutim u banci su ju uvjerili da pričeka jer će rata pasti, da se odlučila na ugovor s valutnom klauzulom CHF jer ju je djelatnik tuženika na to nagovorio, te da ju tom prilikom nisu upoznali s posljedicama i rizicima sklapanja takvog ugovora, rate kredita plaćala je osobno i u cijelosti je obveze po istom podmirila. Termin "valuta utočišta" nije joj poznat. Iskaz je ocijenjen kao uvjerljiv i iskren te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu. S tim u vezi, ovdje je potrebno napomenuti da je na tuženiku teret dokaza, u smislu čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP-a, o obaviještenosti potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), što tuženik tijekom postupka nije dokazao. Dapače, tuženik je na ročištu od 17. listopada 2023. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnika tuženika ĐR, na okolnost informiranosti tužiteljice o svim rizicima sklapanja navedenog ugovora o kreditu. Nadalje, sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ignaca Vugera jer prema shvaćanju ovog suda, ne može se istim dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećim zakonskim propisima nije imao ovlasti, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako i USRH U-III- 42223/2021 od 1. prosinca 2021.).
14. Nadalje. sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Petri Blašković iz Centar za financijska vještačenja d.o.o. utvrdio da je korisnik kredita primjenom valutne klauzule vezane uz švicarski franak pojedine mjesečne anuitete platio u većem iznosu. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je razlika koju je korisnik kredita preplatio s osnova ništetne valutne klauzule 30.540,49 kn / 4.053,41 EUR uzimajući u obzir isključivo pozitivne iznose, a ako se uzmu u obzir i negativni iznosi preplatio je 28.203,61 kn / 3.743,26 EUR.
15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano. Tuženik je prigovarao na navedeni nalaz i mišljenje međutim suštinski nije osporavao matematički obračun, već je osporavao osnovu odnosno premisu da je valutna klauzula poštena i valjana u ugovoru o kreditu pa da je stoga vještačenje nepotrebno. Na ročištu od 20. studenoga 2024. tuženik je izjavio da nije potrebno da vještak na ročištu iznese nalaz i mišljenje.
16. Nadalje, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u ugovoru o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
16.1. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.
16.2. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.
16.3. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO- a. O ovom pitanju je i VSRH u proširenom vijeću u odluci Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo shvaćanje:
"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."
16.4. Osim toga, prigovor tuženika da se u ukupni obračun pretplate mora uzeti u obzir i negativna razlika nije prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor, već se radi o prigovoru visine (Tako i VSRH Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023.).
16.5. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli je vratiti tužitelju iznos od 30.540,49 kn / 4.053,41 EUR sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.
17. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.
17.1. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (Tako i VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjeno pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022).
17.2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.
17.3. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 3. ožujka 2021. Prema tome, potraživanje isplate - povrata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije zastarjelo stoga je prigovor zastare tuženika neosnovan.
18. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka (tako i VSRH Rev 364/2022 od 25. travnja 2023.) Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.
19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točkama I. i II. izreke presude.
20. Tužiteljica je uspjela sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT) i vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.) Tijekom postupka tužiteljica je djelomično povukla tužbu (v. supra t.3. i 3.1.), međutim takvom dispozicijom tuženiku nisu nastali posebni troškovi jer su troškovi postupka ostali unutar istog platnog razreda sukladno OT.
21. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT) 200,00 EUR, sastav podneska od 21. rujna 2021., 6. lipnja 2022. i 22. svibnja 2023., svaki po (Tbr 8. toč. 1. OT) 200,00 EUR, zastupanja na ročištima 23. veljače 2022, 17. listopada 2023. i 20. studenoga 2024., svako po (Tbr 9. toč. 1. OT) 200,00 EUR, što ukupno iznosi 1.400,00 EUR.
22. Tužiteljici je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. OT u iznosu od 350,00 EUR, trošak predujma za izvedeno vještačenje u iznosu od 265,45 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 47,78 eur (koliko je plaćeno) odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja iznosi 2.063,23 EUR. 23. Tužiteljici su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 17. svibnja 2024. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), stoga je odlučeno kao u točki III izreke presude.
24. Svi iznosi su izraženi i u kunama i u eurima, a iznosi u eurima su preračunati prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur =7,53450 kn sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22).
25. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
Zagreb, 7. siječnja 2025.
Sudac
Krešimir Koketi
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.
DNA:
- tužiteljici po pun;
- tuženiku po pun.
