Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4252/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vesni Škare Ožbolt, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Ujeviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1264/2019-110 od 18. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1264/2019-110 od 18. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva prizemne obiteljske kuće u [adresa] sagrađene na 31/1896,5 dijela zkč. [katastarska čestica] upisane u zk tijelo 13.(trinaest) s kojim je dijelom neodvojivo povezano pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade upisanog u zk tijelo 1 (prvom) istog uloška i to sukladno čl. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima upisane u zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te je tuženica dužna trpjeti da se tužitelj na temelju ove presude, po njenoj pravomoćnosti, upiše kao vlasnik vlasništva prizemne obiteljske kuće u [adresa] sagrađene na 31/1896,5 dijela zkč. [katastarska čestica] upisane u zk tijelo 13., a koji upis će provesti Zemljišnoknjižni odjel Općinskog građanskog suda u Zagrebu (st. 1.) kao i da se naloži tuženici podmiriti trošak parničnog postupka (st. 2). Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.125,00 €.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem, da je tužitelj vlasnik prizemne obiteljske kuće u [adresa] sagrađene na 31/1896,5 dijela z.k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z.k. tijelu XIII. s kojim je dijelom neodvojivo povezano pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade upisanog u z.k. tijelu I, istog z. k. uloška [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz nalaganje tuženoj obveze izdavanja tabularne isprave, te podredni zahtjev za utvrđenjem, da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina kao i nalaganje tuženoj trpljenja upisa tužiteljeva vlasništva u zemljišnim knjigama na tim nekretninama.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Isto tako, u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

7. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi:

- da iz e-zemljišnoknjižnog izvatka za zk. čbr. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], proizlazi da je upisana kao zk. tijelo AI, livada i jarak, površine 457m2, i to kao društveno vlasništvo;

- da je kao zk. tijelo XIII upisana prizemna obiteljska kuća, u [adresa], sagrađena na 31/1896,5 dijela navedene čestice, te da su kao vlasnici zk. tijela A-XIII upisane FO, rođena ŠO iz [adresa] te BO iz [adresa] (ovdje tuženica) svaka u jednoj polovini dijela;

- da je tuženica predmnjevana vlasnica u jednoj polovini dijela navedenih nekretnina

(na kojoj je upisana FO);

- da je na temelju čl. 37 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevnog zemljišta uknjiženo na 31/1940,7 dijela zemljišta opisanog u listu A kao zk tijelo I, pravo korištenja u korist vlasnika zgrade opisane kao zk. tijelo XIII dok na tom zemljištu postoji zgrada;

- da iz povijesnog izvatka za predmetnu nekretninu proizlazi da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 6.3.1939. uknjiženo pravo vlasništva na dio nekretnine SO za korist HO (upis br. 69) i TO, rođ. ŠO

(upis br. 70), na jednake dijelove;

- da iz ugovora o kupoprodaji iz 1958. i zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je te 1958.g., za vrijeme braka s TO, HO prodao dio nekretnine [adresa], koji su svoje pravo vlasništva upisali u zemljišne knjige, s time da je pravo vlasništva za korist RO i CO uknjiženo na dio nekretnina HO (upis br. 114, 115, list B). Riječ je o kući koja je kasnije (Z-10454/92) upisana u zemljišne knjige kao zk tijelo X;

- da je predmetna nekretnina na temelju rješenja od 5.8.1958. uknjižena kao društveno vlasništvo, a u teretovnici (upis br. 52) uknjiženo pravo korištenja na preostalom dijelu čestice u korist dotadašnjih, pojedinačno navedenih po brojevima upisa, zemljišnoknjižnih vlasnika u istom suvlasničkom omjeru u kojem su upisani u listu B te da je pravo korištenja uknjiženo, između ostalih, za korist vlasnika upisanih u vlastovnici pod br. 70 – TO rođ. ŠO, br. 114 – RO i br. 115 – VO, ali ne i za korist vlasnika upisanog pod br. 69 (HO);

- da je dana 18. rujna 1970. između HO iz [adresa], kao prodavatelja i EO iz [adresa] (tužitelja), kao kupca sklopljen ugovor, predmet kojega je dio od 15 čhv katastarske čestice [katastarska čestica] ( ukupne površine 2167,1 čhv) upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sa na tom zemljištu izgrađenom obiteljskom kućom površine 26 m2 te je u navedenom ugovoru navedeno kako je kupac isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, te u posjed te nekretnine stupa kupac poslije isplate;

- da je na temelju pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Opatiji O-410/68 od 30.9.1969. uknjižen prijenos prava korištenja TO u korist ŠO i FO rođ. ŠO (upis br. 70, 71, list C);

- da je po prijedlogu od 26.5.1971. Z-5468/71, po rješenju Z-4490/72 od 18.4.1972., na temelju izvoda iz posjedovnog lista zha katastar od 9.7.1972. br. 1585 k. o. [katastarska općina] zabilježeno da je na 31/2167,1 dijela čestice 7588, sagrađena obiteljska kuća u [adresa] upisana u zk.ul. kao zk tijelo A XIII i da je na toj nekretnini upisano pravo vlasništva za korist ŠO i FO rođ. ŠO u po ½ dijela (upis br. 174, 176);

- da je na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju O-1619/70 od 17.5.1971. uknjiženo pravo vlasništva na dio nekretnina ŠO u A XIII za korist KO u ½ dijela (upis br. 177) te je na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju O-917/76 od 27.11.1975. uknjiženo pravo vlasništva na dio nekretnina ĐO (KO) KO za korist tuženice BO u ½ dijela (upis br. 190);

- da iz rješenja o nasljeđivanju O-917/95 iza pok. ĐO proizlazi da su njezinu ostavinu činile nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] grad [adresa] koja se sastoji od prava korištenja po čl. 37 Zakona o nacionalizaciji u korist vlasnika zgrade kao zk. tijelo XIII, i to na 31/2167,1 dijela, kč. br. [katastarska čestica] zk. tijela AI te prava vlasništva u ½ dijela prizemne obiteljske kuće u [adresa], sagrađene na 31/2167, dijela kčbr. [katastarska čestica] kao zk tijelo XIII, Pl br. 1585 k. o. [katastarska općina], kao i vanknjižno vlasništvo ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na ime FO, i to na temelju ugovora o darovanju od 8.6.1973. između darovateljice FO i daroprimke OO, a da je njezinom nasljednicom proglašena ovdje tuženica BO.

8. Temeljem tako izvedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženica temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju upisana kao vlasnica ½ dijela na dio nekretnina ĐO u A-XIII – prizemnoj obiteljskoj kući u [adresa] te da je na ½ dijela nekretnine još uvijek upisana FO, i to temeljem rješenja ovog suda O-917/75 i ugovora o darovanju od 8.6.1973., a koja je sa OO sklopila ugovor o darovanju, slijedom čega je tuženica i predmnjevana vlasnica i ½ dijela na kojoj je upisana FO. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da su predmetnu nekretninu stekli ŠO i TO i to na temelju kupoprodajnog ugovora od 6.3.1939., kao suvlasnici, svaki u po ½ dijela. Iz ranije citiranih dokaza – ugovora o kupoprodaji iz 1958. i zemljišnoknjižnog izvatka utvrđeno je da je 1958., za vrijeme braka s TO, HO prodao dio nekretnine E, koji su svoje pravo vlasništva upisali u zemljišne knjige, s time da je pravo vlasništva za korist RO i CO uknjiženo na dio nekretnina HO (upis br. 114, 115, list B) odnosno kući koja je kasnije (Z-10454/92) upisana u zemljišne knjige kao zk tijelo X. Isto tako je utvrđeno da je TO ostala uknjižena kao vlasnica nekretnine (a nakon nacionalizacije kao nositelj prava korištenja zemljišta), i to kuće koja je kasnije (Z-10454/92) upisana kao zk tijelo XIII. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da je HO ugovorom sklopljenim 1970. s tužiteljem prodao onaj dio nekretnine – kuće (zk tijelo XIII), koji je pripadao TO (Salaj) odnosno tužitelj je nekretninu kupio od nevlasnika i stupio u posjed koji je kao takav bio evidentiran i u katastru i da je u posjedu i danas.

9. Stoga, pošavši od utvrđenja da je iz činjenice da je tužitelju nakon nekoliko godina, najkasnije 1977., pristupila tuženica pozivajući se na svoje pravo vlasništva (proizlazi iz iskaza parničnih stranaka i svjedoka ŽO), da je tužitelj nakon toga uvidom u zemljišne knjige utvrdio da njegov prednik nije bio upisan kao vlasnik nekretnine koju mu je prodao, da je tuženica 1977. podnijela protiv njega tužbu radi ispražnjenja nekretnine, da je tužitelj, kako navodi u svom iskazu, pokušao mirnim putem riješiti spor s tuženicom na način da joj isplati određeni novčani iznos, da je nakon provedenog postupka, Gradski zavod za katastar i geodetske poslove rješenjem od 4.5.1998. odbio njegov zahtjev za promjenu posjednika na zemljištu (spis Gradskog zavoda za katastar i geodetske poslove br. 932-07/98-0001/0402), kao i da mu nije bio predočen dokaz o tome da je njegov prednik HO isplatio svoju bivšu suprugu TO, prednicu tuženice (niti je to sud mogao utvrditi iz iskaza svjedoka), prvostupanjski sud zaključuje da se tužitelja ne može smatrati poštenim posjednikom jer je iz navedenih okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da je nekretnina koju posjeduje tuđa, slijedom čega odlučuje kao u izreci pobijane odluke.

10. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tužitelj svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju sadržajno ističe tužitelj u žalbi.

11. Naime, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj kao nepošteni posjednik nije mogao steći pravo vlasništva, bez obzira na duljinu trajanja njegova posjeda, jer za to nisu ispunjene pretpostavke predviđene odredbama pravnih pravila paragrafa 1460., 326. i 1477. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koji se primjenjuju kao pravna pravila temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine, broj 73/91), a jednako tako ni pretpostavke predviđene odredbom čl. 28. st. 2., stavka 4. i članka 72. stavka 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list 6/80, 36/90 – dalje: ZOVO) te čl. 159. st. 2. i 3. i čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/99, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV).

12. Po paragrafu 1460. OGZ-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću zahtijevao se zakonit, pošten i istinit posjed koji je trajao cijelo vrijeme određeno zakonom, a jednako je propisivao i čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91, 91/92, 77/92 – ZOVO) i sada čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

13. Prema pravilu iz paragrafa 1463. OGZ-a posjed mora biti pošten (što je pošten posjed propisano je u čl. 72. ZOVO i čl. 18. ZV), a pravo vlasništva dosjelošću može se steći samo ako posjednik izvršava faktičnu vlast na nekretnini, kao da je njezin vlasnik, odnosno ako je imao vlasnički posjed. Nesavjestan posjednik vlasništvo ne može steći redovnom niti izvanrednom dosjelošću. Pošten je posjednik onaj koji nije znao ili nije mogao znati, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretnine dok je paragrafom 326. OGZ-a propisano da tko drži iz uzroka vjerojatnih, da je njegova stvar, koju posjeduje, jest pošteni posjednik. Posjednik nepošten jest onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti, da je tuđa stvar, koju posjeduje.

14. Žalbeni navodi da je za utvrđenje da je tužitelj nepošten posjednik potrebna pravomoćna presuda o pravu na posjed koja između tužitelja i tuženice nije nikada donesena i da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj postao nepošten posjednik trenutkom primitka tužbe tuženice, valja reći da su neosnovani. Naime, iz iskaza samog tužitelja na ročištu 14. svibnja 2012. proizlazi da je prvi puta vidio tuženicu 6-7 godina nakon što je kupio dio kuće kada mu je tuženica pokucala na vrata i rekla da je to njezina kuća, da bi nakon toga i pokrenula postupak da se iseli iz dijela kuće koju je kupio od HO.

15. Naime, neosnovani su žalbeni navodi da bi za činjenicu nepoštenja posjeda tužitelja bila potrebna tuženici pravomoćna presuda o pravu na posjed. Tužitelj je već nakon sedam godina od kupnje kuće iz činjenice da mu je najkasnije 1977., pristupila tuženica pozivajući se na svoje pravo vlasništva (proizlazi iz iskaza parničnih stranaka i svjedoka ŽO) i govoreći da je kuća njezina, nakon čega je tužitelj uvidom u zemljišne knjige utvrdio da njegov prednik nije bio upisan kao vlasnik nekretnine koju mu je prodao, mogao shvatiti da je predmetna nekretnina tuđa stvar koju posjeduje te nije bilo potrebno da tuženica ima pravomoćnu presudu o pravu na posjed. Naime, posjed je pošten ovisno o subjektivnom stavu posjednika o usklađenosti njegovog posjeda s pravom na posjed. Isto tako, u smislu ovih odredbi poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Dakle, posjed postaje naknadno nepošten naknadnim saznanjem posjednika da nema pravo na posjed kao što je i tužitelj naknadno saznao da mu tuženica osporava pravo na posjed jer je njezina prednica upisana kao vlasnica. Isto tako, u tom smislu, pošten posjed tužitelja nad predmetnom nekretninom ne postaje nepošten samom činjenicom što je tuženica podnijela tužbu radi iseljenja koji postupak je završio povlačenjem tužbe, a što ni ne proizlazi iz pobijane odluke već pošten posjed tužitelja postaje nepošten njegovim naknadnim saznanjem da nema pravo na posjed jer njegov prednik nije bio upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama nad predmetnim dijelom nekretnine.

16. Isto tako, tužitelj je uvidom u povijesni izvadak mogao utvrditi da je predmetna nekretnina na temelju rješenja od 5.8.1958. uknjižena kao društveno vlasništvo, a u teretovnici (upis br. 52) uknjiženo pravo korištenja na preostalom dijelu čestice u korist dotadašnjih, pojedinačno navedenih po brojevima upisa, zemljišnoknjižnih vlasnika u istom suvlasničkom omjeru u kojem su upisani u listu B te da je pravo korištenja uknjiženo, između ostalih, za korist vlasnika upisanih u vlastovnici pod br. 70 – TO rođ. OO, br. 114 – RO i br. 115 – VO, ali ne i za korist vlasnika upisanog pod br. 69 (HO). Stoga iskaz svjedoka ŽO i AO da je predmetna kuća vlasništvo HO nisu podobni za stvaranje nedvojbenog zaključka da su se ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću

17. Također, da je kupio predmetnu nekretninu od nevlasnika, tužitelj je mogao i posumnjati kada je nakon provedenog postupka, Gradski zavod za katastar i geodetske poslove rješenjem od 4.5.1998. odbio njegov zahtjev za promjenu posjednika na zemljištu (spis Gradskog zavoda za katastar i geodetske poslove br. 932-07/98-0001/0402), slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da je nejasno temeljem čega je prvostupanjski sud utvrdio da je dokazan nepošten posjed.

18. Nadalje, tužitelj žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni dokaza prvostupanjskog suda. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8. ZPP-a) a osobito ne kada žalitelj zanemaruje odlučnu činjenicu da je sam izjavio da u trenutku kada je kupio daj dio kuće nije u zemljišnim knjigama provjeravao da li je njegov prednik upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik te kuće i da je vjerovao HO na riječ kada mu je rekao da je vlasnik tog dijela kuće. Pri tome, nije odlučno niti pozivanje žalitelja na stav izražen u odluci Vrhovnog suda, poslovni broj Rev-250/90 od 20. ožujka 1991., u primjeni pravnih pravila OGZ, prije stupanja na snagu ZOVO, da se vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige, budući da je u trenutku prodaje predmetne nekretnine bila upisana prednica tuženice, a što je tužitelj saznao kada mu je, kako iz njegovog iskaza proizlazi, pokucala tuženica na vrata nakon 6-7 godina i rekla da je to njezina kuća, tako da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica dokazala svoje tvrdnje da bi posjed tužitelja bio nepošten.

19. Slijedom takvih utvrđenja jasno proizlazi da tužitelj nije dokazao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću odnosno pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću jer nije bio pošteni posjednik predmetne nekretnine. Naime, posjed je pošten odnosno savjestan ako posjednik koji ga je stekao nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Dakle, poštenje posjeda se pretpostavlja, presumira, ali čim posjednik sazna da mu ne pripada pravo na posjed njegov posjed, gubi kvalitetu poštenog posjeda i postaje od tog trenutka nepošten posjednik.

20. Prema tome, prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovoga suda, odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo jer nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću.

21. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i u pogledu visine (čl. 155. ZPP) troškova koji su odmjereni tuženici.

23. Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio, te je stoga valjalo sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 7. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat