REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] S 5

Poslovni broj: Us I-1050/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja SŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gjergj Lekaj i Marko Rogić u [adresa], protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na dodanu vrijednost, 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/23-01/349, URBROJ: 513-04/24-3 od 30. travnja 2024. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/23-01/192, URBROJ: 513-07-08/23-1 od 20. rujna 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/23-01/192, URBROJ: 513-07-08/23-1 od 20. rujna 2023., tužitelju su utvrđene obveze poreza na dodanu vrijednost za 2020., 2021. i 2022., sve kako je opisano u izreci prvostupanjskog rješenja, te mu je naloženo da na za to propisan način uplati navedene obveze, kao da obračuna i uplati daljnje kamate do dana isplate, te je naloženo da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama i određen mu je rok od 8 dana za izvršenje pobijanog rješenja od dana njegove izvršnosti, uz napomenu da će se naplata izvršiti ovrhom ukoliko tužitelj dobrovoljno ne podmiri dug. 2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/23-01/349, URBROJ: 513-04/24- 3 od 30. travnja 2024., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da da nije sporno da je tužitelj kao porezni obveznik potpisao izjavu u prostorijama Porezne uprave u nazočnosti gosp. HŽ i gđe. ĆŽ, međutim ista da je bila prethodno pripremljena od strane inspektora, a koji je obrazlažući istu tužitelju rekao kako je oportuno za njega da potpiše upravo tako sastavljenu izjavu u kojoj izjavljuje da uplate prihoda za sve apartmane predstavljaju isključivo njegov prihod. Kao pravni laik, tužitelj da je nastupao s povjerenjem u obrazloženo i u inspektorove riječi te da je takovu izjavu potpisao. Međutim, nakon što se je tužitelj posavjetovao s odvjetnikom i osobama od struke koji su mu objasnili prava i obveze te posljedice potpisanoga da je shvatio da je potpisao nešto što zapravo ne predstavlja stvarno stanje stvari te da je u konačnici i osporio svoju obvezu i potpisanu izjavu. U prilog gore rečenome, da govori i činjenica kako tužitelj uopće nije imao sklopljen ugovor ni s gosp. HŽ niti gđom. ĆŽ. Naime, tek po nagovoru inspektora da su isti sklopili ugovor o najmu nekretnina u korist i za račun poreznog obveznika, te da nije, a kako je navedeno u pobijanom rješenju, isplaćivao gosp. HŽ i gđi. ĆŽ 12.000,00 € već polovicu cjelokupne zarade. Isto tako, tuženik, a niti prvostupanjsko tijelo, da nisu prilikom donošenja osporavanih odluka uzeli u obzir činjenice iznesene od strane tužitelja i priloženu dokumentaciju, već da su samo paušalno i bez analize cjelokupne dokumentacije i činjeničnog stanja te bez eventualnog provođenja dokaza saslušanja ovdje tužitelja i predloženih svjedoka, donijeli odluku kojom se odbija žalba ovdje tužitelja odnosno istom se utvrđuje obveza poreza na dodanu vrijednost. U odnosu na razlog pogrešne primjene materijalnog prava, ističe kako je slijedom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u postupku pogrešno primijenjen članak 75. stavak 1. točka 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine", broj: 73/13, 99/13, 148113, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23; u daljnjem tekstu: ZPDV). Obzirom da činjenično stanje konkretnog slučaja ne odgovara činjeničnom stanju za koje je propisana primjena prethodno citirane zakonske odredbe, to tužitelj smatra da ista odredba uopće nije primjenjiva u konkretnom slučaju budući da tužitelj nije obveznik poreza na dodanu vrijednost na način kako je to utvrdio tuženik u postupku poreznog nadzora. Isto tako, a kako je to već ranije istaknuto, tužitelj smatra da je tuženik pogrešno primijenio č1anak 77. stavak 1. ZPDV-a. Nastavno na citirani članak, da se tuženik pozvao na činjenicu da je tužitelj kao porezni obveznik u nadziranom razdoblju ostvario vrijednost isporuka koja je prešla iznos propisan člankom 90. stavak 1. ZPDV, odnosno iznos od 39.816,84 € te da porezni obveznik potom nije odmah postupio sukladno citiranom članku odnosno nije se prijavio u registar obveznika PDV- a. Međutim, tužitelj kao porezni obveznik da nije prešao iznos iz članka 90. stavak 1. ZPDV odnosno, da je u konkretnom postupku ispravno utvrđeno činjenično stanje tada da ne bi niti bila utvrđena ovakva obveza, a sve iz razloga što je tužitelj iznajmljivao objekte koji nisu u njegovom vlasništvu te je polovicu zarade isplaćivao u gotovini gosp. HŽ i. gđi. ĆŽ. Stoga, kada se umanji isplaćena vrijednost od ukupne vrijednosti isporuka poreznog obveznika, da je jasno kako isti ni u kojem slučaju nije mogao prijeći iznos iz članka 90. stavak 1. ZPDV te tako niti nije bio dužan prijaviti se u registar obveznika PDV-a. Također, u postupku da je počinjena i gruba povreda članka 6. stavak 1. i 2. OPZ u kojem se izričito navodi kako je porezno tijelo dužno zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz poreznopravnog odnosa te kako je dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika, koja zakonska odredba u upravnom postupku nije primijenjena te je stoga doneseno osporavano rješenje na štetu tužitelja kao poreznog obveznika. Prethodno navedena zakonska odredba odnosno načelo zakonitosti i načelo materijalne istine, da se odnose na sve radnje u postupku te na cjelokupan rad tijela na rješavanju upravne stvari. Načelo materijalne istine dakle logičan je slijed zakonite provedbe poreznog postupka i obvezuje porezno tijelo da utvrdi sve činjenice bitne za donošenje odluke. Slijedom citiranih zakonskih odredbi, da je razvidno kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje obveze poreza na dodanu vrijednost tužitelju odnosno da je pogrešno zaključeno da u konkretnom slučaju tužitelj za 2020., 2021. i 2022. nije obračunao PDV u slučaju prijenosa porezne obveze, kao i da za razdoblje od 1. rujna 2021. nije obračunao PDV na vrijednost oporezivih isporuka, čime da je tuženik kao drugostupanjsko tijelo zauzeo i potvrdio stajalište zauzeto od strane prvostupanjskog tijela, zbog čega je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, a iz čega proizlazi da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo. U odnosu na razlog predmetne tužbe koji se odnosi na povredu odredaba postupka, a slijedom iznesenih činjenica, ističe kako tijelo koje je donijelo osporavano rješenje nije prilikom vođenja postupka postupalo na način predviđen člankom 8. Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/2009, dalje u tekstu: ZOUP) odnosno načelom utvrđivanja materijalne istine temeljem kojeg se u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari te sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Slijedom nepostupanja u skladu s navedenim načelom, da je došlo do izostanka utvrđenja pravog stanja konkretne stvari, odnosno nisu uzete u obzir sve relevantne činjenice za donošenje odluke, kao što je činjenica raspolaganja predmetnim novčanim sredstvima i stvarno ostvarenog prihoda tužitelja, već je temeljem utvrđivanja irelevantnih činjenica, u potpunosti zanemareno postojanje odlučnih činjenica. U konačnici, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno propusta nadležnog tijela voditi računa o poštivanju pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari, kao i pogrešno protumačenim i primijenjenim pravnim propisima na temelju kojih je riješena predmetna upravna stvar, tužitelj zaključuje kako je donošenje rješenja tuženika, kojim se odbija žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja kojim se tužitelju utvrđuju obveze poreza na dodanu vrijednost za 2020., 2021. i 2022., potpuno nezakonito, kao i da je osporavanom pojedinačnom odlukom tuženik povrijedio zakon na štetu tužitelja, te predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

5. U ovom sporu provedena je rasprava 9. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Zamjenica opunomoćenika tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor u obavljanju djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja turistima i putnicima, o čemu je sastavljen Zapisnik 8. kolovoza 2023., na koji zapisnik tužitelj nije podnio prigovor, nakon čega je doneseno ovdje osporavano prvostupanjsko rješenje.

10. Odredbom članka 62. stavak 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, dalje: OPZ), propisano je da su porezni obveznici dužni izdavati račune te voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza.

11. Prema odredbi članka 11. OPZ-a porezne činjenice utvrđuju se prema njihovoj gospodarskoj biti.

12. Odredbom članka 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, dalje: ZPDV), propisano je da se »Malim poreznim obveznikom« u smislu ovoga Zakona smatra pravna osoba sa sjedištem, stalnom poslovnom jedinicom, odnosno fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, čija vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj ili tekućoj kalendarskoj godini nije bila veća od 40.000,00 eura (stavak 1.). Porezni obveznik iz stavka 1. ovoga članka oslobođen je plaćanja PDV-a na isporuke dobara ili usluga, nema pravo iskazivati PDV na izdanim računima i nema pravo na odbitak pretporeza (stavak 2.). Oslobođenje od plaćanja PDV-a iz stavka 2. ovoga članka ne primjenjuje se: a) na isporuke novih prijevoznih sredstava prema uvjetima iz članka 41. stavka 1. točke a) i b) ovoga Zakona, b) u slučaju prijenosa porezne obveze na male porezne obveznike u smislu članka 75. stavka 1. točaka 6. i 7. te članka 75. stavka 2. ovoga Zakona (stavak 4.).

13. Odredbom članka 77. stavak 1. ZPDV-a, propisano je da svaka osoba mora Poreznoj upravi prijaviti početak svoje djelatnosti kao poreznog obveznika, odnosno mora se prijaviti u registar obveznika PDV-a ako je vrijednost njezinih isporuka u prethodnoj ili tekućoj kalendarskoj godini prešla iznos iz članka 90. stavka 1. ovoga Zakona. Ako se porezni obveznik ne prijavi u registar obveznika PDV-a, iako je vrijednost njegovih isporuka u prethodnoj ili tekućoj kalendarskoj godini prešla iznos iz članka 90. stavka 1. ovoga Zakona, Porezna uprava upisuje ga u registar obveznika PDV-a po službenoj dužnosti o čemu donosi rješenje, a žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Porezni obveznik koji obavlja transakcije unutar Europske unije obvezan je od Porezne uprave zatražiti izdavanje PDV identifikacijskog broja na propisanom obrascu. Porezni obveznik obvezan je Poreznoj upravi prijaviti svaku promjenu ili prestanak obavljanja djelatnosti.

14. Odredbom članka 85. stavak 1. ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporeza po stopama PDV-a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju.

15. Odredbom članka 86. ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik mora podnijeti prijavu za stjecanje dobara i primljene usluge u kojoj navodi sve podatke o vrijednosti stjecanja dobara, kao i o vrijednosti primljenih usluga koje su mu obavili porezni obveznici sa sjedištem u drugoj državi članici (stavak 1.). Prijava iz stavka 1. ovoga članka podnosi se do 20-og dana u mjesecu koji slijedi po završetku razdoblja oporezivanja iz članka 84. stavka 1. ovoga Zakona (stavak 2.).

16. U nadziranom razdoblju za 2020. je utvrđeno da tužitelj kao mali porezni obveznik nije upisan u registar obveznika poreza na dodanu vrijednost, te je izvršen uvid u izlazne i ulazne račune tužitelja, a odnosi se na usluge obavljene tužitelju od strane putničke agencije Booking.com iz Nizozemske, a što tužitelj nije iskazao niti dostavio u prijavama PDV-a i PDV-S, kao primljene usluge iz drugih država članica Europske unije. Isto se odnosi i na apartmane koje je tužitelj unajmio od HŽ i NŽ, kako je to opisano na str. 12. do 21. poreznog rješenja. Navedeno je potvrdio i sam HŽ.

17. Stoga je pravilno utvrdilo porezno tijelo da se na tužitelja ne može primijeniti oslobođenje od plaćanja PDV-a, iako imao status malog poreznog obveznika i da se stoga ima primijeniti zakonom propisani prijenos porezne obveze za navedene usluge pružene od strane ino dobavljača na koje nije obračunat i plaćen PDV. Sve navedeno odnosi se i 2021. i 2022. Također je utvrđeno da je tužitelj prešao iznos od 40.000,00 eura u tekućoj kalendarskoj godini u mjesecu kolovozu, pa je stoga na isporuke od 1. rujna 2021. bio obvezan obračunati PDV na vrijednost oporezivih isporuka, zbog čega mu je i razrezana porezna obveza plaćanja PDV-a. Istome je stoga i priznalo pravo na iskazivanje pretporeza u PDV obrascu od 1. rujna 2021.

18. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu upravnog postupka te podvodeći iste pod kontekst pravnih normi kojima je regulirano predmetno upravno područje, ocjena je ovoga Suda da su osporavane odluke poreznih tijela utemeljene na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Pritom valja istaknuti da su prigovori koje je tužitelj isticao u ovom sporu istovjetni prigovorima koje je isticao i u tijeku upravnog postupka i na koje (prigovore) su se prvostupanjsko tijelo i tuženik očitovali u obrazloženjima svojih odluka, davši pritom jasne, precizne i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih su iste ocijenili neosnovanima, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

19. Slijedom svega gore izloženog, Sud utvrđuje da pobijanim rješenjima tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke.

20. Točka II. izreke presude temelji se na odredbama članka 147. stavak 1. ZUS-a i donesena je obzirom na postignuti uspjeh u sporu.

U Rijeci 7. siječnja 2025.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja iz Zajedničkog odvjetničkog ureda PŽ i H

Ć u [adresa]

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5