REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4714/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja GĆ, vlasnica obrta „[obrt]“, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u Varaždinu, Pavlinska 5, protiv tuženika HRVATSKI ZAVOD ZA ZAPOŠLJAVANJE, Zagreb, Savska cesta 64, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-73/2024-11 od 25. studenog 2024., 7. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-73/2024-11 od 25. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da mu tuženik plati 4.069,67 eura s pripadajućim kamatama.

2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je sud utvrdio da je tužiteljica povrijedila čl. 7. Ugovora o dodjeli potpore za sufinanciranje zapošljavanja. Konkretno, tužiteljica nije zadržala prosječan broj radnika (17 plus sufinancirani radnik) tijekom razdoblja sufinanciranja, što je bila njezina ugovorna obveza. Prestankom ugovora o radu dvoje radnika zbog isteka ugovora na određeno vrijeme, došlo je do smanjenja broja radnika, čime su prekršeni uvjeti ugovora. Naime, sud je zaključio da se prestanak ugovora o radu zbog isteka roka ne može smatrati „dobrovoljnim prestankom zaposlenja“ prema čl. 7. st. 2. Ugovora. Dobrovoljnim prestankom zaposlenja smatra se primjerice otkaz ugovora na zahtjev radnika, ali ne i isteka ugovora na određeno vrijeme. Tužiteljica je prema mišljenju suda trebala unaprijed planirati politiku zapošljavanja kako bi osigurala održavanje potrebnog broja radnika tijekom sufinanciranog razdoblja, posebno s obzirom na to da su ugovori s nekim radnicima bili sklopljeni na određeno vrijeme Stoga je sud utvrdio da je Hrvatski zavod za zapošljavanje imao pravo aktivirati bjanko zadužnicu i pokrenuti postupak prisilne naplate, jer je zadužnica izričito služila kao sredstvo osiguranja svih tražbina iz Ugovora, uključujući i povrat isplaćenih sredstava u slučaju kršenja ugovornih obveza. Naime, sud je zaključio da Hrvatski zavod za zapošljavanje nije stekao sredstva „bez osnove“, jer su sredstva povučena temeljem valjanog ugovora i bjanko zadužnice. Tužiteljica se neosnovano pozivala na čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove).

3. Protiv navedene presude je tužiteljica izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga, a u žalbi u bitnome ponavlja navode istaknute u postupku pred sudom prvog stupnja smatrajući da je sud pogrešno zaključio kako je tužiteljica morala imati zaposlen propisan broj radnika cijelo vrijeme stoga smatra da je sud pogrešno primijenio pravo pa predlaže da ovaj sud uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno ukine presudu i predmet vrati na ponovan postupak.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da žalba nije osnovana i predlaže ju odbiti.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijanu presudu je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13., 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

8. Navodima svoje žalbe protiv presude tužitelj kao žalitelji nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelji u žalbi ponavljaju navode koje su iznosili tijekom prvostupanjskog postupka te iznose neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Pravilno je sud prvog stupnja u ovoj pravnoj stvari utvrdio da se ugovorom o dodjeli potpore za sufinanciranje zapošljavanja tužiteljica se obvezala održavati prosječan broj radnika (17 + sufinancirani radnik) tijekom sufinanciranog razdoblja. Dvoje radnika (AĆ i JĆ) prestalo je raditi jer su im ugovori na određeno vrijeme istekli. Time je broj radnika pao ispod zahtijevanog minimuma, što predstavlja povredu čl. 7. st. 1. Ugovora, pa time tužiteljica nije ispunila svoju ključnu ugovornu obvezu zadržavanja potrebnog broja radnika tijekom sufinanciranog razdoblja. Naime, pravilno je utvrđeno da se prestanak radnog odnosa zbog isteka ugovora ne smatra se „dobrovoljnim“ jer čl. 7. st. 2. Ugovora definira što se smatra „dobrovoljnim prestankom zaposlenja“ (npr. otkaz ugovora o radu na zahtjev radnika). Stoga je pravilno zaključeno da prestanak ugovora zbog isteka roka unaprijed definiranog ugovorom ne ispunjava uvjet „dobrovoljnog prestanka“ jer je takav prestanak bio predvidiv i unaprijed poznat.

10. Sud prvog stupnja je pravilno smatrao da je tužiteljica, znajući da su neki radnici zaposleni na određeno vrijeme, trebala planirati svoje zapošljavanje na način da osigura kontinuitet održavanja potrebnog broja radnika tijekom cijelog trajanja sufinanciranja. Ovo uključuje pronalaženje zamjenskih radnika na vrijeme kako bi se ispunila ugovorna obveza. Tužiteljica to nije učinila, čime je prekršila odredbe Ugovora. Stoga je tuženik imao pravo na aktivaciju bjanko zadužnice jer je bjanko zadužnica koju je tužiteljica predala služila kao sredstvo osiguranja svih tražbina proizašlih iz Ugovora. U skladu s čl. 8. Ugovora, Hrvatski zavod za zapošljavanje imao je pravo aktivirati bjanko zadužnicu radi naplate tražbine, uključujući povrat sredstava u slučaju povrede ugovora. Sud je zaključio da je tuženik postupio u skladu s Ugovorom jer je zadržao bjanko zadužnicu i proveo prisilnu naplatu nakon što je utvrdio povredu ugovornih obveza. Stoga, kako je tuženik imao pravo na naplatu sredstava putem bjanko zadužnice pa nije stekao sredstva bez osnove, već u skladu s Ugovorom i zakonskim odredbama. Slijedom navedenog pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica bila svjesna svojih obveza, da nije poduzela potrebne korake za njihovo ispunjenje i da je povreda Ugovora opravdala postupanje tuženika, uključujući aktivaciju bjanko zadužnice. Stoga je pravilno tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

11. Stoga je, suprotno žalbenim navodima, na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i odlučio o osnovanosti tužbenog zahtijeva. Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

12. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelj nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

13. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. t. 2. ZPP-a.

Zagrebu, 7. siječnja 2025.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak