Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-359/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice EBJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 26. studenog 2024., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 7.3. Ugovora o kreditu, broj: 071219085007-SV koji su tužiteljica EBJ, E, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita, i tuženik OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, kao kreditor, zaključili 18.12.2007., a koja glasi: „Za odustajanje od kredita i prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke. “

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, isplatiti tužiteljici EBJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 396,09 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28.12.2017. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, naknaditi tužiteljici EBJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 519,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret državnog proračuna, punomoćniku tužiteljice, odvjetniku Stipi Vuletiću iz Zagreba, nadoknadi troškove delegacije predmeta i to troškove javnog prijevoza u iznosu od 40,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 18. prosinca 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj: 071219085007-SV (dalje: ugovor o kreditu) na iznos od 15.000,00 EUR. Tužiteljica je iskoristila pravo ugovoreno člankom 7.2. ugovora o kreditu te je 27. prosinca 2017. izvršila prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je tom prilikom, u skladu s člankom 7.3. ugovora o kreditu, zaračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke u iznosu od 2.984,36 kn/396,09 EUR[1] (4%). Tužiteljica je ugovor o kreditu sklopila kao potrošač te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu. Odredba članka 7.3. ugovora o kreditu je ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi ugovora o kojoj se nije posebno pregovaralo i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Tužiteljica nije mogla zatvoriti kreditnu obvezu bez uplate navedene naknade. Navedena odredba članka 7.3. ugovora o kreditu stoga uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Osim toga navedena odredba suprotna je odredbama članka 1024. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik predmetnom naknadom nije pokrio troškove likvidnosti niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, a nije pretrpio ni štetu, već se radi o uračunavanju kamata suprotno članku 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima. U trenutku vraćanja kredita tužiteljica s tuženikom nije dogovarala nikakve uvjete vezano za povrat kredita već joj je tuženik sukladno Odluci o tarifi naknade zaračunao predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bez da je tužiteljica imala bilo kakvu mogućnost utjecaja na uplatu navedene naknade i na visinu iste. Tuženik nije objasnio, obrazložio ili upozorio tužiteljicu temeljem kojih parametara se određuje predmetna naknada. Tužiteljica od strane tuženika nije informirana o rizicima predmetne odredbe ugovora o kreditu i nisu joj prezentirani uvjeti pod kojima i kako dolazi do utvrđenja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljica nije mogla shvatiti ekonomske posljedice predmetne naknade jer joj tuženik prilikom zaključenja ugovora i kasnije tijekom trajanja ugovorne obveze nije prezentirao, informirao niti omogućio sudjelovanje i mijenjanje ugovornih odredaba. Odredba članka 7.3. ugovora o kreditu nije lako razumljiva prosječnom potrošaču jer visina naknade nije naznačena u ugovoru o kreditu već je određeno da će se izračun naknade vršiti prema Odluci o tarifi naknade tuženika. Sporna odredba suprotna je članku 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima glede pravnih posljedica vraćanja kredit prije roka, odnosno ne radi se o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane tužiteljice i nastale štete tuženiku, već u predmetnom slučaju naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru o kreditu tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, a na što banka nema pravo. U odnosu na potraživanje tužiteljice nije nastupila zastara jer zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a prema pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužiteljica tužbom nije dokazala svoje svojstvo potrošača. Tužiteljica je punoljetna i poslovno sposobna osoba te se radi o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu nisu jasni, a osim toga, u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, potrošač treba biti pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Odredba članka 7.3. ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nisu ispunjene pretpostavke za ocjenu poštenosti navedene ugovorne odredbe. Ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je dopuštena. Osnovu za naplatu predmetne naknade predstavlja odredba članka 7.3. ugovora o kreditu i odredbe općih uvjeta. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi zabranjivao ugovaranje naknade za slučaj prijevremene otplate kredita. Osim toga, banka naplaćuje visinu naknade i dodatne stvarne troškove koje je imala prilikom prijevremene otplate kredita. U slučaju prijevremene otplate kredita banka ima dodatne administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja te gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamate jer banka sredstva kojima se zadužila kod svoje matične banke ne može prijevremeno vratiti, stoga banka i u tim slučajevima, kada potrošač prijevremeno otplati kredit, nastavlja plaćati kamatu svojoj matičnoj banci. Mišljenje je i Hrvatske narodne banke da banke imaju pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Osim toga, ugovaranje predmetne naknade u skladu je i s odredbama Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima. Odredba članka 7.3. ugovora o kreditu u skladu je i s propisima važećim u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljica nema pravo na zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, ima pravo na eventualno zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Zaključno tuženik navodi i da je potraživanje tužiteljice zastarjelo.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u potvrdu od 4.3.2024. (str. 7 spisa), opis računa na ime tužiteljice (str. 8 spisa), promet po računu tužiteljice (str. 9 spisa), ugovor o kreditu broj: 071219085007-SV od 18.12.2007. (str. 11-14 spisa), mišljenje Hrvatske narodne banke objavljeno na službenoj Internet stranici (str. 36-37 spisa), sudsku praksu (str. 38-46 spisa) te je saslušana tužiteljica EBJ.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Nije sporno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, ugovor o kreditu broj: 071219085007-SV od 18. prosinca 2007., u kojem ugovoru je u članku 7.3. (Prijevremena otplata) određeno da će za odustajanje od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke. Također nije sporno da je tužiteljica 27. prosinca 2017. izvršila prijevremenu otplatu kredita te da joj je tuženik tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

6. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za slučaj prijevremene otpalte kredita, sadržana u članku 7.3. ugovora o kreditu, ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 071219085007-SV koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao banke 18. prosinca 2007., utvrđeno je da je u članku 7.3. toga ugovora određeno da će tuženik u slučaju prijevremene potpune ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s Odlukom tuženika o tarifi naknada.

8. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica EBJ u svom je navela da je predmetni kredit uzela za adaptaciju prostora u kojem je 2007. živjela sa svojim nevjenčanim suprugom, a radilo se o stambenom kreditu za mlade. Taj prostor nikada nije iznajmljivala te ga je od uzimanja kredita do danas koristila isključivo za stanovanje. U vrijeme podizanja kredita nije na sebi imala nikakav obrt, nije bila nositelj OPG-a, niti član nekog trgovačkog društva, već je u to vrijeme radila u struci, odnosno radila je kao odgojitelj predškolske djece. Kredit je plaćala ona i 2017. kredit je otplatila u cijelosti. Za kredit kod tuženika se odlučila jer je preko OTP banke primala plaću. Misli da je kredit u EUR koji je uzela bio jedini kredit koji je mogla dobiti i misli da joj nije ponuđen kredit u drugim valutama. Kada je došla potpisati ugovor o kreditu on ju je već dočekao unaprijed pripremljen i nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Ugovor je mogla prihvatiti jedino takav kakav joj je ponuđen jer inače ne bi dobila kredit. U banci joj nije dana mogućnost da pregovara o odredbama ugovora o kreditu. Nitko u banci nije joj objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu niti joj je pojašnjavao prava i obveze iz tog ugovora. U cijelom procesu sklapanja ugovora o kreditu imala je povjerenja u banku. Ugovor o kreditu je pročitala. Nakon potpisivanja ugovora o kreditu išla je kod javnog bilježnika radi ovjere ugovora. Kod javnog bilježnika nitko joj nije pojašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu niti ju je upozoravao na kakve rizike. Kredit je otplatila ranije, odnosno 2017. godine dok je u ugovoru o kreditu ugovoreni rok otplate kredita bio 20 godina. Odredbu ugovora o kreditu koja se odnosi na izlaznu naknadu nije uočila niti ju je tko u banci upozorio na postojanje takve odredbe ili joj objašnjavao što znači naknada za prijevremenu otplatu kredita. Kada je došla u banku da bi otplatila kredit, saznala je da postoji naknada za prijevremenu otplatu kredita i u banci joj je rečeno da mora platiti naknadu da bi zatvorila kredit, odnosno kredit nije mogla otplatiti prije vremena bez plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. U ugovoru o kreditu postajali su instrumenti osiguranja i nije mogla dobiti povrat instrumenata osiguranja u slučaju prijevremene otplate kredita, a bez plaćanja predmetne naknade. U banci joj nije rečeno koji troškovi se pokrivaju iz naknade ili koje usluge banka pruža za tu naknadu. Misli da joj je izlazna naknada naplaćena na način da joj je odgovarajući iznos skinut s računa. Na laičkoj razini razumije što znači pojam "naknada za prijevremenu otplatu kredita" ali nije znala da postoji takva odredba u ugovoru o kreditu i nije znala da je takvu naknadu dužna platiti prilikom prijevremene otplate kredita. Tijekom cijelog ugovornog odnosa banka joj nije prezentirala Odluku o tarifi naknade banke.

9. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio budući da je ista jasno, razumljivo i logično iskazivala o okolnostima sklapanja ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužiteljica je potvrdila kako je ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati te je potvrdila da nije mogla pregovarati o odredbama ugovora o kreditu i da je plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita postavljeno kao uvjet zatvaranja kredita.

10. Odredbom članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje: ZZP/07) i odredbom članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje ZZP/14) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 96. stavkom 3. ZZP/07 propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Odredbom članka 1024. stavak 2. ZOO propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istoga članka, propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a stavkom 4. toga članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Odredbom članka 3. ZZP/07 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Tužiteljica je svoj položaj potrošača dokazala priloženim ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podignula stambeni kredit, radi adapacije stambenog prostora u kojemu i danas živi. U vrijeme podizanja kredita tužiteljica na sebi nije imala nikakav obrt, nije bila nositelj OPG-a, niti je bila član nekog trgovačkog društva. Stambeni prostor, za čiju je adaptaciju koristila sredstva iz kredita, nikada nije iznajmljivala već je isti kroz cijelo ugovorno razgoblje koristila isključivo za stanovanje, odnosno sredstva iz kredita koristila je za vlastite, privatne svrhe. Dakle, kako tužiteljica sredstva iz kredita nije koristila u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, ista se ima smatrati potrošačem u smislu odredbe članka 3. ZZP/07.

13. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužiteljice te da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj takvog ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama ugovora o kreditu, pa joj tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 7.3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužiteljice) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. U tom smislu, položaj tužiteljice u predmetnom slučaju je "slabiji" uzimajući u obzir stupanj njezine informiranosti te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogla odustati od sklapanja predloženog ugovora o kreditu.

14. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog ugovora o kreditu, isti sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 96. stavak 4. ZZP/07, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 7.3. ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

15. U predmetnom slučaju tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Odluku o tarifi naknada, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate. Također, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornom naknadom, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima niti navodi način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da se ista naplaćuje u skladu s Odlukom o tarifi naknada što znači da takvu naknadu jednostrano određuje tuženik temeljem odluka koje će biti na snazi u trenutku otplate kredita. S obzirom da tuženik nije dokazao na što se točno odnose troškovi koji su naplaćeni spornom odredbom od tužiteljice te odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužiteljici povećana njezina obveza (prilikom prijevremene otplate kredita), suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a s obzirom da sama tužiteljica u odnosu na iste odredbe nije mogla utjecati niti odbiti prihvat istih). Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Imajući u vidu da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, opravdano je za zaključiti da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

16. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica kao potrošač s tuženikom sklopila ugovor o potrošačkom kreditu, da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara i utječe na sadržaj odredba ugovora o kreditu, da tužiteljica nije bila informirana o naknadi koju će morati platiti u slučaju prijevremene otplate kredita niti je bila informirana o načinu formiranja visine sporne naknade, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, takva odredba koja sadrži obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/07 koja je prema odredbi članka 102. stavka 1. ZZP/07 ništetna. Slijedom navedenoga usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim predlaže utvrditi ništetnom odredbu članka 7.3. ugovora o kreditu i kojim traži isplatu plaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 396,09 EUR, te je odlučeno kao u točki I. i II. izreke.

17. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

18. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 7.3. ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora ( članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. Izreke prihvaćen zahtjev tužiteljice za vraćanjem primljenog iznosa od 396,09 EUR EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 28. prosinca 2017., kao dana kada je naknada naplaćena, pa do isplate i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

19. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 17. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 7.3. ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

21. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR, sastava podneska od 26.9.2024. u iznosu od 100,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 10.10.2024. u iznosu od 100,00 EUR, na ročištu 26.11.2024. u iznosu od 100,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 100,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1 i Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 519,19 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.

22. Nadalje, punomoćnik tužiteljice zatražio je naknadu troškova uzrokovanih delegacijom predmeta i to trošak javnog prijevoza po cijeni karte za prijevoz autobusom za pristup na ročišta 10.10.2024. i 26.11.2024.

23. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

24. Sukladno odredbi članka 11. stavak 4. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24. - dalje: ZS), u slučaju kad predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda odredi rješenjem koji se predmeti ustupaju na suđenje drugom stvarnom i mjesno nadležnom sudu, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Prema odredbi članka 11. stavak 5. ZS, naknada troškova će se u tom slučaju isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

25. U smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi, punomoćniku tužiteljice pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Slijedom navedenog, sud je punomoćniku tužiteljice na teret državnog proračuna dosudio troškove javnog prijevoza za pristup na ročišta 10.10.2024. i 26.11.2024. po cijeni karte za autobus na relaciji Zagreb – Kutina – Zagreb, u iznosu od 10,00 EUR u jednom smjeru, a prema cijenama utvrđenim uvidom u javno objavljene cjenike na predmetnoj relaciji, odnosno ukupno 40,00 EUR.

26. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Kutina, 7. siječnja 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljica po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri iz Zagreba 3. ODO u Sisku ( u odnosu na točku IV. izreke)