REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-1641/2021-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Božikoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayju, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 21.studenog 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu odluke dana 7.siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I - Utvrđuje se da su ništetne, nepoštene i bez ikakvog pravnog učinka pojedini dijelovi odredbi članaka 1., 2., i 7., Ugovora o kreditu broj 418-50-4127989 zaključenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 23. svibnja 2007.godine, a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Joška Donika-Stanojevića iz Kaštel Starog pod poslovnim brojem OV-5187/07 od 29.svibnja 2007.godine., i to u dijelu u kojem je ugovoreno:

1.Da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 27.438,61 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1.),

2.Da je kamatna stopa promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke (čl. 2.),

3.Da se otplata mjesečnih anuiteta određuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (čl. 7.).

II - Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju u roku od 15 dana, iznos od 4.987,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

-na iznos od 0,05 EUR od 31.7.2007.

-na iznos od 1,28 EUR od 31.8.2007.

-na iznos od 0,05 EUR od 30.11.2007.

-na iznos od 3,15 EUR od 31.1.2008.

-na iznos od 5,53 EUR od 29.2.2008.

-na iznos od 9,62 EUR od 31.3.2008.

-na iznos od 3,48 EUR od 30.4.2008.

-na iznos od 1,06 EUR od 31.5.2008.

-na iznos od 4,09 EUR od 30.6.2008.

-na iznos od 2,50 EUR od 30.9.2008.

-na iznos od 22,49 EUR od 31.10.2008.

-na iznos od 9,10 EUR od 30.11.2008.

-na iznos od 26,12 EUR od 31.12.2008.

-na iznos od 28,73 EUR od 31.1.2009.

-na iznos od 29,92 EUR od 28.2.2009.

-na iznos od 27,17 EUR od 31.3.2009.

-na iznos od 27,80 EUR od 30.4.2009.

-na iznos od 22,72 EUR od 31.5.2009.

-na iznos od 18,98 EUR od 30.6.2009.

-na iznos od 19,98 EUR od 31.7.2009.

-na iznos od 21,95 EUR od 31.8.2009.

-na iznos od 21,78 EUR od 30.9.2009.

-na iznos od 19,79 EUR od 31.10.2009.

-na iznos od 23,53 EUR od 30.11.2009.

-na iznos od 26,52 EUR od 31.12.2009.

-na iznos od 30,79 EUR od 31.1.2010.

-na iznos od 29,81 EUR od 28.2.2010.

-na iznos od 35,59 EUR od 31.3.2010.

-na iznos od 34,49 EUR od 30.4.2010.

-na iznos od 36,63 EUR od 31.5.2010.

-na iznos od 55,15 EUR od 30.6.2010.

-na iznos od 51,34 EUR od 31.7.2010.

-na iznos od 62,98 EUR od 31.8.2010.

-na iznos od 58,96 EUR od 30.9.2010.

-na iznos od 52,49 EUR od 31.10.2010.

-na iznos od 66,14 EUR od 30.11.2010.

-na iznos od 83,51 EUR od 31.12.2010.

-na iznos od 71,21 EUR od 31.1.2011.

-na iznos od 75,53 EUR od 28.2.2011.

-na iznos od 70,04 EUR od 31.3.2011.

-na iznos od 71,03 EUR od 30.4.2011.

-na iznos od 94,31 EUR od 31.5.2011.

-na iznos od 96,58 EUR od 30.6.2011.

-na iznos od 115,61 EUR od 31.7.2011.

-na iznos od 105,65 EUR od 31.8.2011.

-na iznos od 94,75 EUR od 30.9.2011.

-na iznos od 92,63 EUR od 31.10.2011.

-na iznos od 91,80 EUR od 30.11.2011.

-na iznos od 96,94 EUR od 31.12.2011.

-na iznos od 101,43 EUR od 31.1.2012.

-na iznos od 102,03 EUR od 29.2.2012.

-na iznos od 98,93 EUR od 31.3.2012.

-na iznos od 101,02 EUR od 30.4.2012.

-na iznos od 102,46 EUR od 31.5.2012.

-na iznos od 100,04 EUR od 30.6.2012.

-na iznos od 100,68 EUR od 31.7.2012.

-na iznos od 98,87 EUR od 31.8.2012.

-na iznos od 94,96 EUR od 30.9.2012.

-na iznos od 99,13 EUR od 31.10.2012.

-na iznos od 101,13 EUR od 30.11.2012.

-na iznos od 99,73 EUR od 31.12.2012.

-na iznos od 91,87 EUR od 31.1.2013.

-na iznos od 98,54 EUR od 28.2.2013.

-na iznos od 99,13 EUR od 31.3.2013.

-na iznos od 96,51 EUR od 30.4.2013.

-na iznos od 88,37 EUR od 31.5.2013.

-na iznos od 88,17 EUR od 30.6.2013.

-na iznos od 90,16 EUR od 31.7.2013.

-na iznos od 93,37 EUR od 31.8.2013.

-na iznos od 97,81 EUR od 30.9.2013.

-na iznos od 95,52 EUR od 31.10.2013.

-na iznos od 97,14 EUR od 30.11.2013.

-na iznos od 98,98 EUR od 31.12.2013.

-na iznos od 100,12 EUR od 31.1.2014.

-na iznos od 102,54 EUR od 28.2.2014.

-na iznos od 101,74 EUR od 31.3.2014.

-na iznos od 99,07 EUR od 30.4.2014.

-na iznos od 98,21 EUR od 31.5.2014.

-na iznos od 98,60 EUR od 30.6.2014.

pa do isplate, i to od 31.srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

III – Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.082,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7.siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 29.4.2021. ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate 37.409,17 kuna (4.965,05 EUR). Tužbeni zahtjev se činjenično temelji na tome: da je tužitelj 23.5.2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu glede iznosa od 27.438,61 CHF; da je u ugovoru određena kamatna stopa od 5,55% godišnje s tim da je promjenjiva sukladno odluci tuženika; da su navedena odredba kao i odredba o valutnoj klauzuli ništetne i nepoštene; da je tuženik po osnovi ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli neosnovano stekao utuženi iznos.

1.1.Tužba je podneskom od 14.3.2023. preinačena tako da je tražen iznos od 4.980,69 EUR. Podneskom od 28.4.2024. dodatno je preinačio tužbu potražujući još i 6,92 EUR. Tuženik se protivio preinakama tužbe, a sud je istu dopustio raspravnim rješenjem od 12.6.2024.

Budući da je zbog pogrešnog zbroja pojedinačnih iznosa tužbeni zahtjev bio nepodoban za raspravljanje, to je podneskom od 30.8.2024. tužitelj ispravio tužbeni zahtjev.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva i dosuđivanje parničnog troška. Pri tome je tuženik u bitnom naveo: da prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda; da osporava osnovu i visinu; da je u kolektivnom sporu potrošačima pružena zaštita samo na općenitoj razini; da sporne odredbe nisu ništetne već valjane; da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive; da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a potpisivanjem ugovora tužitelj je potvrdio da je sa svim ugovornim odredbama i uvjetima upoznat; da su tužitelju predočene sve relevantne informacije; da nije uvjerljivo što je tužitelj očekivao da se u 7 godina neće promijeniti ni tečaj ni kamatna stopa; da prigovora zastari; da prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja i svojoj pasivnoj legitimaciji. Nadalje, tijekom parnice je dodatno prigovorio: da je plaćanjem anuiteta i nepodnošenjem prigovora tužitelj konkludentno prihvatio način obračuna kamata i plaćanje s valutnom klauzulom; da je kamatu mijenjao zbog opravdanog razloga i to ovisno o tekućim tržišnim prilikama; da osporava tužitelju status potrošača.

3.U dokaznom postupku je izveden dokaz pregledom cjelokupne pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, saslušanjem tužiteljice te financijskim vještačenjem.

Od prijedloga da se saslušaju GV (radnik tuženika-voditelj regije) i javni bilježnik koji je ovjerio ugovor tuženik je odustao na prvom ročištu.

Što se tiče pribave određenih isprava, tuženiku je naloženo raspravnim rješenjem od 22.12.2022. da sam pribavi te isprave ili da dostavi pisani dokaz da mu ta javna tijela (HNB, trgovački sudovi, obrtni registar) odbijaju dati te isprave, ali on nije dostavio te isprave niti je dostavio svoje interne akte na koje se pozivao tijekom postupka. Jedino je predložio pribavljanje podataka od Porezne uprave (koja zbog porezne tajne ne daje podatke strankama već samo sudu), ali kako je pribavljanje tih podataka predloženo pod pretpostavkom da je tužitelj obrtnik ili poduzetnik (a on to nije ni prema podacima iz javno dostupnog obrtnog registra ni prema oglasima o upisima u sudski registar objavljenim u "Narodnim novinama" – na što je tuženik upozoren rješenjem od 30.8.2024.), to nije prihvaćen prijedlog da se traže podaci od Porezne uprave.

3.1.Tužbeni zahtjev je osnovan.

4.Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i isplatu novčanog iznosa stečenog bez osnove.

4.1.U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

4.2.Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka te da je bilo promjena kamatne stope i tečaja CHF (na više) nakon sklapanja istog.

Sporno je da li su predmetne odredbe ugovora ništetne i visina eventualnog potraživanja tužitelja.

4.3.Prije obrazlaganja merituma, glede prigovora mjesne nenadležnosti, treba reći da bi ovaj sud bio nadležan temeljem čl.59.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) jer je ugovor s tužiteljem sklopljen u Splitu od strane tuženikove splitske poslovne jedinice (podružnice) što je vidljivo iz pečata tuženika na ovjeri ugovora (list 27).

Osim netom navedenog, nije sporno da je tužitelj imao i ima prebivalište u mjestu koje je pod teritorijalnom nadležnošću ovog suda, a Ugovorom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle u Zagrebu, koji je od prebivališta tužitelja udaljen skoro 400 km. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. regulirani su uvjeti u potrošačkim ugovorima te se nepoštenom smatra jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Mjesna nadležnost u ovom slučaju određena je u tipskom ugovoru prema unaprijed formuliranom obrascu, pa kako se radi o odredbi o kojoj nije među strankama pregovarano, niti je tužitelj očito mogao utjecati na sadržaj te odredbe (jer da jest jamačno bi predložio da bude nadležan neki sud bliži mjestu njegovog prebivališta), ista je protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prema članku 81.ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, smatra se da je ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovaranjem nadležnosti suda u sjedištu tuženika kao trgovca za sve sporove tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja, [adresa], od suda čija je nadležnost ugovorena, Zagreba, što bi se tužitelja izazvalo troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o položaju ugovornih strana. Uostalom, o navedenom je zauzeo stav Građanski odjel Vrhovnog suda RH zaključkom broj Su IV-308/2020 - da se radi o klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, da je ista ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a imajući u vidu udaljenost između prebivališta potrošača i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe i druge bitne okolnosti, kada se može raditi o ništetnoj prorogacijskoj klauzuli. U konkretnom slučaju s obzirom na udaljenost prebivališta tužitelja od suda koji je ugovoren, može se kazati da je tuženiku kao bankarskoj, financijski moćnoj instituciji svakako jednostavnije osigurati prisutnost punomoćnika na nekom drugom sudu u Republici Hrvatskoj, nego što je to tužitelju. Za dodati je da tuženik tijekom postupka nije ničim dokazao da bi se o prorogacijskoj klauzuli pregovaralo. U svezi svega navedenog o ovoj ugovornoj odredbi, skreće se pozornost na stavove Županijskog suda u Puli (Gž- 788/2022) o tumačenju mjerodavnih propisa. Utoliko je na ročištu odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

5.U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 23.5.2007. kamatna stopa je iznosila 5,55% godišnje, te je ugovoreno da je promjenjiva u skladu s odlukom banke. U ugovoru nije navedeno ili detaljnije pojašnjeno zbog kojih uvjeta se kamatna stopa može mijenjati. Jedino u odredbi toč.9. ugovora piše da se podredno primjenjuju opći akti tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana te da je tužitelj upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom.

Također je predmetnim ugovorom ugovorena i valutna klauzula na način da je dan kredit u kunama u protuvrijednosti CHF te je i otplata anuiteta bila u kunskoj protuvrijednosti CHF.

Sve navedeno je utvrđeno pregledom navedenog ugovora.

5.1.Financijskim vještačenjem po vještaku Ines Lozić utvrđeno je:

-da je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 1.265,28 EUR (9.533,25 kn),

-da je tužitelj preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 4.987,61 EUR (37.579,15 kn);

-da je tužitelj manje platio, zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 6,92 EUR (52,14 kn).

Odnosno, gledano po anuitetima tužitelj je preplatio iznose pojedinačno navedene u izreci presude u dane navedene u izreci.

Na mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi pa mu i ovaj sud poklanja vjeru, a posebno stoga što djeluje stručno i logično, te ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom. To što eventualno stranke imaju različita shvaćanja treba li oduzimati negativnu razliku i je li se izračun može obaviti s kamatnom stopom kao da se nije mijenjala, zapravo je pravno pitanje, a nitko nema primjedbi na matematičku točnost izračuna.

6.Što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pobliže citiranih u izreci, za navesti je sljedeće. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.

O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo tek 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Prema čl.502.c ZPP ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

6.1.Povrh onoga iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom (logotip tuženika u zaglavlju) odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika.

Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03), a o čemu će i u nastavku biti riječi.

Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo. Tuženik nije dostavio nekakve druge svoje interne akte koji bi se primjenjivali na ovaj ugovorni odnos i koji akti bi na jasan i detaljan način pojašnjavali u kojim situacijama se može mijenjati kamatna stopa.

6.2.U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO (čl.12. po ZOO/91) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

6.3.Nadalje, prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a (čl.103. po ZOO/91) proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Ni ZZP/03 ni ZOO/91 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.12.ZOO/91 kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.

6.4.Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a (čl.103.st.1. i čl.105.st.1.ZOO/91), a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.

Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

6.5.Tuženik možda i jest u skladu s odredbama propisa o potrošačkom kreditiranju o svakoj promjeni kamatne stope obavijestio potrošača ovdje tužitelja, ali treba reći da je o ovom pravnom pitanju VSRH u predmetu br. Rev-1172/2018 zauzeo stajalište da tuženik na temelju obavijesti o promjeni kamatne stope nije u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po višoj stopi.

6.6.Što se tiče tuženikovih navoda o tužiteljevom konkludentnom pristanku plaćanjem povećanih anuiteta čime na određeni način tuženik implicira da tužitelj nije koristio mogućnosti raskida zbog promijenjenih okolnosti (čl.133.ZOO/91), treba reći da je zakonska mogućnost raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti postojala i u vrijeme kad su VTS RH i VSRH donosili odluke u svezi kredita s promjenjivom kamatnom stopom, a na primjenu materijalnog prava sudovi paze po službenoj dužnosti. Da su ti sudovi smatrali da je mogućnost raskida ugovora činjenica koja će omogućiti bankama da dobiju taj spor, onda bi zasigurno odbili tužbeni zahtjev udruge potrošača.

6.7.Isto tako, treba reći da tuženik nije, s obzirom na svoju procesnu aktivnost u pogledu predlaganja dokaza, dokazao niti jedan od prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Osim toga, pojedina pravna shvaćanja tuženika su u suprotnosti sa time kako sudska praksa (citirana u ovoj presudi) tumači pojedine procesne i materijalno pravne odredbe propisa.

6.8.Sve gore navedeno o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti te odredbe zbog toga jer se nije o njoj pojedinačno pregovaralo i zbog toga jer uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača te zbog toga što odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, može se, mutatis mutandis, reći i za ugovornu odredbu koja se tiče valutne klauzule pa bi i ta odredba bila ništetna.

Ovo posebno i stoga jer tuženik nijednim dokazom nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a sud je vezan utvrđenjima iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora.

Naročito se navodi da tužitelj kao potrošač (koji nije ni obrtnik ni poduzetnik i koji kupuje vozilo za privatne svrhe), po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir njegov iskaz te manjak tuženikovih dokaza, nije bio dovoljno informiran o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak i da nije o postojećem riziku obaviješten uredno i u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

6.9.Glede navoda o nedostatku aktivne legitimacije i promašenoj pasivnoj legitimaciji, za reći je da su stranke ove parnice ujedno stranke i spornog ugovora pa su utoliko ti prigovori tuženika deplasirani.

Također, za reći je da tužitelj kao ugovorna stranka ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koje pravo mu se ne gasi (čl.110.ZOO/91) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove što je i krajnji cilj svakog potrošača u ovoj vrsti parnica.

6.10.U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, za navesti je da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

Budući da su, kako je ranije kazano (toč.6.), odluke u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13.6.2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope) i 14.6.2018. (u pogledu valutne klauzule), to se može reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja s osnove valutne klauzule jer je tužba podnesena 29.4.2021. tj. prije isteka roka od 5 godina.

6.11.Prigovor da tužitelj nije potrošač također nije osnovan. Naime, tužitelj je u iskazu naveo da je kredit podignut za kupnju vozila u osobne svrhe. Tuženik nije dokazao suprotno da bi kreditiranje tužitelja imalo ikakve veze s nekim obrtom ili trgovačkim društvom u vlasništvu tužitelja.

7.Stoga, imajući u vidu izneseno, imajući u vidu izneseno, prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora i odlučeno je kao u izreci presude pod I. i II.

7.1.Što se tiče odluke u izreci pod III., treba reći sljedeće. Imajući u vidu utvrđenje pod točkom 7., posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO).

Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku 4.987,61 EUR više na ime anuiteta zbog promjene tečaja CHF, odnosno pojedine mjesečne iznose navedene u izreci ove presude.

Glede tzv. negativnih razlika u iznosu od 6,92 EUR, treba reći da prema sudskoj praksi (VSRH, Rev-549/2023) negativne razlike se ne može oduzeti od dosuđenog iznosa ako nema postavljenog protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja, a tuženik nije postavio u ovom postupku takav zahtjev, odnosno prigovor. Zato je tuženiku naloženo temeljem čl.1111.ZOO platiti tužitelju 4.987,61 EUR. 7.2.Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO.

Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

8.Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.1.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT).

8.1.Tužitelju je priznat sljedeći trošak: po 100 bodova za sastav tužbe i podnesaka od 24.11.2021., 8.11.2022., 13.3.2023., 28.4.2024., te za ročišta od 26.10.2022., 22.12.2023., 12.6.2024., 25 bodova za ročište 16.4.2024. te 50 bodova za ročište za objavu, što zbrojeno, pretvoreno u EUR iznosi 1.750,00 EUR. Tom iznosu treba dodati 332,00 EUR plaćenih za vještačenje pa se dobije iznos od 2.082,00 EUR. Tužitelju nije priznat trošak ročišta od 21.11.2024. jer je održavanje istog prouzročio sam tužitelj time što je njegov tužbeni zahtjev bio nepodoban za raspravljanje pa je stoga sud morao ponovno otvoriti glavnu raspravu i pozvati ga na ispravak tužbe. Trošak naknade za izdavanje dokumentacije i sastava dopisa od 22.2.2021. nije priznat jer nema dokaza da je taj trošak nastao, odnosno tužitelj nije dostavio u spis ni taj dopis ni dokaz da je platio traženi iznos. Konačno, trošak razmatranja i pregleda spisa nije priznat jer taj trošak nije potreban za vođenje ovog postupka (čl.155.st.1.ZPP).

Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl.151.st.3.ZPP.

U Splitu, 7.siječnja 2025.

S U D A C

Joso Puljić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika