REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-5147/2020-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB 84397956623), Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. (OIB 26187994862), Zagreb,

V. Jagića 33, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 19. studenoga 2024. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 7. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.071,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.07.2020. godine do isplate, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.".

Obrazloženje

1. Tužitelj ustaje tužbom radi naknade štete koju za njega predstavlja iznos invalidske mirovine isplaćene osiguranica tužitelja ŽN, ozlijeđene u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 29.09.1994. godinu, a koju je skrivio NN upravljajući osobnim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka], osiguranom kod tuženika.

1.2. Zbog nezgode osiguranici tužitelja rješenjem broj IN-911241 od dana 05.03.1996. godine priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljeda izvan rada i tužitelj je u razdoblju od 01.08.2018. do 30.06.2020. godine isplatio istoj s osnova invalidske mirovine iznos od 85.438,37 kn. Kako je osiguranica tužitelja pridonijela nezgodi u omjeru od 20% to tužitelj u navedenom razdoblju trpi štetu u iznosu od 68.350,70 kn koji iznos od tuženika potražuje nakon obraćanja u mirnom postupku tj. od 19.07.2020. godine do isplate.

2. Za tuženika činjenični navodi tužbe nisu sporni, kao što nije ni sporan iznos isplaćene invalidske mirovine osiguranici tužitelja. Ono što tuženik osporava jest primjena materijalnog prava i tvrdi da se na odnos stranaka imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 - u daljnjem tekstu ZOOP). S tim u vezi tuženik tvrdi da je iz rješenja razvidno da je osiguranica tužitelja ŽN rođena **.**.1941. godine, dakle sada je u dobi od 82 godina, a u utuženom razdoblju imala je 77 godine zbog čega je već odavno ostvarila uvjete za starosnu mirovinu.

2.1. Zbog toga tuženik osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a imajući u vidu činjenicu da bi osiguranica tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bila korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako po redovnom tijeku stvari bio u obvezi isplaćivati istoj starosnu mirovinu, a obveza tuženika na isplatu štete tužitelju bi postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svojoj osiguranici u istom razdoblju. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u rješenje, isplate, obračune i proveden je dokaz financijskim vještačenjem.

3.1. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Iz očitovanja stranaka nije sporno da se radi o sporu oko primjene materijalnog propisa. Tako tužitelj upire na čl. 161 st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13 - u daljnjem tekstu Zakon), a prema kojem tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja, a sukladno st. 2 toč. 1 istog članka, naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

4.1. Tužitelj upire i na čl.164. st.1. Zakona prema kojem ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

4.2. Tuženik upire na odredbu čl. 27 ZOOP-a i smatra da se na odnos stranka a u ovom predmetu ima primijeniti navedeni propis.

5. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama toga Suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022- 2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-678/2022 od 3. studenog 2022 Rev 264/2022-2). S obzirom na to da je to pravno shvaćanje doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, primjenjivo je i u ovom predmetu.

5.1. Prema ocjeni ovog suda, a u skladu s jasnim izričajem odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pritom se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om na temelju kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju koji je uređen ZOOP-om kao posebnim zakonom.

5.2. Zbog svega navedenog o predmetu ovog spora valja odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. toga Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

5.3. Prema članku 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda kada bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi se isplaćivao zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

6. Sve navedeno pod 5. -5.3. odlučno je za rješenje ovog spora jer iz rješenja tužitelja proizlazi da je tužitelj osiguranici rješenjem broj IN-911241 dana 5.3.1996. godine priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljeda izvan rada u omjeru od 100%.

6.1. Zbog toga je u postupku valjalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a ne razlika između mirovine koja se isplaćuje i starosne mirovine, koja bi se isplaćivala.

7. Temeljem tako utvrđenog pravnog shvaćanja sud je u postupku odlučio provesti dokaz dopunskim financijskim vještačenjem, jer provedenim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću nisu utvrđene odlučne činjenice za rješenje spora. Naime, sačinjenom nalazu i mišljenju vještak je izračunao razliku između invalidske, koju osiguranik prima, i starosne mirovine koju bi ista bila ostvarila po redovnom tijeku stvari da nije bilo štetnog događaja.

7.1. Vještak je za potrebe vještačenja od tužitelja zatražio dokumentaciju, koju je jasno opisao u dopisu kojeg je tužitelj prema dostavnici zaprimio 17.5.2023. godine, a tužitelj je od suda zatražio dana 19.5.2023. godine da sud od tužitelja traži dostavu spisa tužitelja, a za potrebe vještačenja.

7.2. Prijedlog tužitelja je prihvaćen i sud je dana 1.9.2023. i 2.2.2024. godine od tužitelja tražio dostavu predmeta, a za potrebe financijskog vještačenja.

7.3. Spis tužitelj nije dostavio, nije tražio produženje roka za dostavu spisa, a u konačnici na ročištu za glavnu raspravu punomoćnik tužitelja je izjavio da, kao pravni zastupnik, spis nije u mogućnosti dostaviti.

8. U tako utvrđenoj činjeničnoj situaciji ovaj sud utvrđuje da je provođenje financijskog vještačenje bilo neophodno da bi se utvrdila visina zahtjeva tužitelja, da se isto nije moglo provesti jer tužitelj nije dostavio podatke kako ih je tražio vještak, odnosno spis po zahtjevu suda, a iz navoda tužitelja tijekom postupka nije utvrđeno da bi postojale objektivne okolnosti zbog kojih nije moguće dostaviti bilo dokumentaciju bilo spis u cijelosti.

8.1. Kako je visinu zahtjeva trebao dokazati tužitelj, a isti to nije učinio jer nije dostavio svoj predmet tj. svoju dokumentaciju, kako bi se nastavno proveo dokaz financijskim vještačenjem, to sud primjenom odredbe čl. 221a Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 2513, 70/19, 80/22 – u daljnjem tekstu ZPP) odbija tužbeni zahtjev u cijelosti, jer je na tužitelju teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva. Dakle, sud nije mogao utvrditi postoji li primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a stvarna šteta tužitelju tj. nije mogao utvrditi njegovu visinu, jer je izostala dostava dokumentaciju kojom bi se moglo provesti financijsko vještačenje i nastavno utvrditi visina štete tužitelja.

9. Sud primjećuje da tužitelj u ovom sporu ne prihvaća pravna shvaćanja koja su izražena u brojnim odlukama (5.), jer je i tijekom postupka navodio da za rješenje ovog spora uopće nije potrebno provoditi financijsko vještačenje i tvrdio da je mjerodavno pravo za rješenje ovog spora Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne ZOOP.

9.1. S tim u vezi tužitelja se upućuje na Revd-1700/2024-2 od 10.7.2024. godine, u kojem postupku je tužitelj podnio prijedlog za dopuštenje revizije zbog sljedećeg pravnog pitanja:

"Je li za HZMO u parničnom postupku naknade štete, kojom potražuje naknadu štete po isplaćenoj invalidskoj mirovini nakon 1. siječnja 2014. stvarnu štetu predstavlja puni iznos isplaćene mirovine u skladu s člankom 161. ZOMO (NN 157/13) ili, kako smatra tuženik, štetu predstavlja razlika između rješenjem priznate i isplaćene mirovine i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u skladu s čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05)?“,

a u kojem je Rješenju Vrhovni sud odbio prijedlog ovdje tužitelja za dopuštenjem revizije. Međutim, iz obrazloženja nedvojbeno proizlazi da se za rješenje tog, a i ovog spora, imaju primijeniti odredbe čl. 27 ZOOP-a.

9.2. Zbog toga nisu osnovani navodi tužitelja tijekom postupka u kojem on u bitnome tvrdi da ima pravo od tuženika tražiti sve što je na ime invalidske mirovine isplatio svojem osiguraniku s osnova umirovljenja zbog ozljede izvan rada tj. zbog ozljede za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

9.3. Prihvaćanjem takvog (krivog) pravnog shvaćanja vještačenje se doista ne bi ni trebalo provoditi, jer u ovoj pravnoj stvari i nije sporno da je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu priznato u cijelosti 100% zbog prometne nezgode koju je skrivio osiguranik tuženika, kao što i nije sporno da je doprinos osiguranika tužitelja bio 20%. Zbog toga bi i sud sam mogao, a takav je i zahtjev tužitelja, od ukupno iznosa isplaćene mirovine u utuženom razdoblju (85.438,37 kn) oduzeti 20% i tužitelju dosuditi zatraženi iznos u cijelosti (68.350,70 kn).

U Zagrebu, 7. siječnja 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju

2.tuženiku