REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 17-P-5911/2020-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Marangunić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3 (OIB:84397956623), protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33 (OIB:26187994862), radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 7. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e:

Odbija se tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 12.140,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2020. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 2.12.2020. podnio regresnu tužbu protiv tuženika kao osiguratelja motornog vozila koje je skrivilo prometnu nesreću 10.12.1987. u kojoj je smrtno stradao tužiteljev osiguranik ŠF. Rješenjem tužitelja od 27.4.1988. priznato je pravo na obiteljsku mirovinu udovici umrlog osiguranika, IF. Isplatom priznate mirovine za tužitelja nastaje šteta pa od tuženika za isplatu mirovine u razdoblju od 1.5.2018. do 31.8.2020. traži iznos isplaćene obiteljske mirovine od 91.473,46 kn, odnosno 12.140,61 eura pozivajući se na čl. 161.st.2. Zakona o mirovinskom osiguranju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda, priznaje pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja, te odgovornost. Osporava tužbu i zahtjev u cijelosti jer bi osiguranik tužitelja LF, rođen **.**.1941., u predmetnom razdoblju bio u redovnoj starosnoj mirovini. Tuženik smatra da zbog toga nije u obvezi naknaditi tužitelju štetu za isplate s osnove obiteljske mirovine. Predlaže da se provede vještačenje sa zadatkom da se izračuna razlika između starosne i obiteljske mirovine osiguranika tužitelja na način da se uzme u obzir mirovinski staž koji je osiguranik tužitelja uistinu i ostvario s pretpostavkom da je na dan štetnog događaja prestao raditi iz nekog drugog razloga.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao: prijavu o povredi na radu, rješenje tužitelja od 27.4.1988., presliku osnovnog spisa osiguranika LF i drugu dokumentaciju u spisu i ocjenom svih dokaza po čl. 8. ZPP-a utvrdio da je zahtjev tužitelja neosnovan.

4. Neosnovan je tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda jer je za sporove radi naplate regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja po čl. 34. st. 1. toč. 9. Zakona o parničnom postupku nadležan općinski sud.

5. Predmet postupka je regresni zahtjev tužitelja za isplate koje je na ime obiteljske mirovine isplaćivao u razdoblju od 1.5.2018. do **.**.2020. IF, udovici tužiteljevog osiguranika nastradalog u štetnom događaju od 10.12.1987. krivnjom osiguranika tuženika.

6. Tužitelj tužbu podnosi pozivajući se na čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21). S obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila, postojanje, opseg i visina tuženikove obveze moraju se utvrđivati primjenom odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme isplata mirovina koje tužitelj u ovom postupku potražuje (1.7.2019. do 30.6.2021.). Ovo je pravno shvaćanje izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 470/22, Rev 12/22, Rev-5292/19, Rev-x 388/20 od 25.8.2020.

7. Naime, tuženikova pasivna legitimacija izvire upravo iz odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na temelju kojih je nesporno i sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za vozilo kojim je izazvan predmetni štetni događaj. Na temelju odredaba ZOOP-a tuženik je sklopio ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i odgovara u okviru odredaba toga zakona i preuzetih ugovornih obveza propisanih tim Zakonom. Po čl. 27. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzeti iz ugovorom o osiguranju (st. 1.). Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Ovo znači da obveza tuženika postoji ako je razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja koji se isplaćuje veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi bila utvrđena za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu.

8. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime obiteljske mirovine prema odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog isplate mirovine bila ozljeda na radu osiguranika, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja štetnika. Kako je prema rješenju tužitelja od 27.4.1988. udovici umrlog osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu, a smrt osiguranika tužitelja prouzročena je povredom na radu (što proizlazi iz prijave o povredi na radu na listu 3-4 spisa), jasno je da se obiteljska mirovina isplaćuje na temelju povrede na radu, u kojem slučaju ne postoji razlika koju bi tužitelj bio dužan isplatiti tužitelju pa je tužbeni zahtjev utvrđen neosnovanim.

9. Zbog navedenog je zahtjev tužitelja odbijen, a dokaz financijskim vještačenjem po prijedlogu tuženika (koji prema izvještaju vještaka Vještak Tkalec nije niti mogao biti izveden jer u spisu nije bilo dovoljno podataka na temelju kojih bi se moglo provesti, a tužitelj ih ni na poziv suda nije dostavio) nije izveden jer ga je sud, s obzirom na ranije izneseni stav, ocijenio nepotrebnim.

Zagreb, 7. siječnja 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. O žalbi, koja se podnosi pisanim putem u 4 primjerka ovom sudu, odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku