REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-335/2019-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja SS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nadi Magdić, odvjetnica u Ogulinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Nade Magdić i zamjenice punomoćnika tuženika Nere Gajdarov Beg, odvjetnice u Zagrebu, 7. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se prvopostavljeni tužbeni zahtjev:

"

I.

Utvrđuje se da je ugovor o kreditu broj 016-2361/2005 sklopljen dana 16.11.2005. godine između tužitelja SS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6 OIB 14036333877, ništetan, te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila do dana 10.7.2013. godine na temelju takvog ugovora.

II.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove."

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da isplati tužitelju HS, iznos od 57.181,85 EUR (slovima: pedesetsedamtisućastoosamdesetjedan euro i osamdesetpet eurocenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 2,24 eura od dana 01.01.2006. godine do isplate,

- na iznos od 22,60 eura od dana 23.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 22,18 eura od dana 03.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 38,66 eura od dana 31.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,29 eura od dana 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,29 eura od dana 01.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 30,39 eura od dana 01.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,93 eura od dana 01.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,72 eura od dana 01.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,72 eura od dana 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,25 eura od dana 01.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,93 eura od dana 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,55 eura od dana 01.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,24 eura od dana 01.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,66 eura od dana 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 70,82 eura od dana 08.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 70,82 eura od dana 01.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 136,36 eura od dana 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 110,83 eura od dana 04.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 156,94 eura od dana 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 145,58 eura od dana 15.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 134,64 eura od dana 01.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 144,54 eura od dana 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 245,88 eura od dana 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 203,35 eura od dana 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 203,15 eura od dana 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 176,80 eura od dana 10.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 202,89 eura od dana 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 285,59 eura od dana 14.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 339,89 eura od dana 14.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 339,91 eura od dana 23.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 386,83 eura od dana 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 287,58 eura od dana 13.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 273,67 eura od dana 01.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 274,69 eura od dana 01.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 294,68 eura od dana 01.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 323,90 eura od dana 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 326,27 eura od dana 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 322,68 eura od dana 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 331,09 eura od dana 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 336,84 eura od dana 01.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 327,22 eura od dana 01.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 329,78 eura od dana 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 322,57 eura od dana 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 307,17 eura od dana 02.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 323,87 eura od dana 01.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 331,89 eura od dana 01.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 326,09 eura od dana 01.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 294,66 eura od dana 01.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 321,41 eura od dana 01.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 323,77 eura od dana 03.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 313,32 eura od dana 01.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 301,09 eura od dana 01.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 290,07 eura od dana 01.07.2013. godine do isplate i

- na iznos od 46.613,13 eura od dana 11.07.2013. godine do isplate,

pa do isplate po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da nadoknadi tužitelju SS trošak postupka u iznosu 11.028,60 EUR (slovima: jedanaesttisućadvadesetosam eura i šezdeseteurocenti) sa zateznim kamatama od 7. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su stranke 16. studenoga 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 016-23641/2005 kojim je tuženiku odobrio tužitelju kreit u kunskoj protuvrijednosti od 318.700,00 CHF po srednjem tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate obračunate i naplaćene kamate iznad redovne ugovorene kod istog szda pod brojem P-5852/17 kao i radi isplate tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita koji se vodi pod brojem P-2318/18. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom su utvrđene kao nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno da su iste ništetne, a koja je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). Prvopostavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim cijelog ugovora, a eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor dvostruke litispendencije jer u ovom postupku tužitelj traži utvrđenje ništetnim cijeli ugovor o kreditu, dok u parnici P-5852/17 i P-2318/18 traži utvrđenje ništetnim čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu i isplatu na ime ništetne promjenjive kamatne stope i tzv. izlazne naknade, prigovor zastare, osporava osnovu i visinu zahtjeva tužitelja, ističe da je pozivanje tužitelja na odluku iz kolektivnog spora promašeno, sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) bile su jasne, razumljive i lako uočljive te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Nakon zaključenja prethodnog postupka, podneskom od 23. lipnja 2022. ističe prigovor radi prebijanja tzv. negativne razlike s potraživanjem tužitelja. Predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te traži troškove postupka.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj je tražio utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu broj 016-2361/2005 od 16. studenoga 2005. te da je svaka strana dužna vratiti što je primila iz tog ugovora te eventualno kumuliranim utvrđenje ništetnim čl. 2. i 3. navedenog ugovora i isplatu 390.000,81 kn / 51.894,73 EUR s pripadajućim kamatama.

3.1. Nakon izvedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 3. lipnja 2022. specificirao točku 2. eventualno kumuliranog zahtjeva na način da je tražio isplatu 430.836,65 kn / 57.181,86 EUR s pripadajućim kamatama.

3.1. Ovakvom dispozicijom tužitelj je djelomično povukao tužbu u dijelu u kojem je tražio utvrđenje ništetnim čl. 2. i 3. navedenog ugovora, a djelomično izvršio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva. Tuženik se nije protivio povlačenju tužbe, dok se protivio preinaci, međutim preinaka tužbe ocijenjena je kao dopuštena jer je svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama (tako i VSRH Su IV - 162/2021 od 26. studenoga 2021.). Podneskom od 28. ožujka 2023. tužitelj je izvršio konverziju zahtjeva sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22). Polazeći od navedenog, a uzimajući u obzir procesne dispozicije stranaka u ovom postupku, valjalo je odlučiti o tužbenom zahtjevu postavljenom u podnesku od 28. ožujka 2023.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 016-23641/2005 od 16. studenoga 2005. (list 9 do 16 spisa), Pregled prometa po klijentu (list 17 do 26 spisa), specifikaciju uplata (list 27 do 29 spisa), Obavijest o plaćenim obvezama (list 30 spisa), Potvrda o otplati duga u cijelosti (list 31 spisa),Vještački nalaz od **.**.2018. ĆS (list 34 do 37 spisa), promotivni materijali tuženika (list 82 do 86 spisa), izvodi iz medijskih članaka (list 87 do 98 spisa), Bilten HNB-a (list99 do 103 spisa), pročitani su spisi ovog suda P-5852/17 i P-2318/18, izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 206 do 240 spisa i list 286 do 290 spisa) te je saslušan tužitelj (list 304 spisa).

4.1. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje u tekstu: ZPP).

5. Prvopostavljeni tužbeni zahtjev je neosnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim cijelog ugovora o kreditu broj 016-23641/2005 od 16. studenoga 2005. te da svaka strana vrati što je primila temeljem toga ugovora, a eventualno kumuliranim zahtjevom tužitelj traži isplatu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF).

7. Između stranaka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 016-23641/2005 od 16. studenoga 2005. . temeljem kojeg je tužitelju stavljeno na raspolaganje 318.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je namjena kredita bila kupnja nekretnine te da je kredit po istom ugovoru u cijelosti isplaćen.

8. Sporna je osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula švicarski franak (CHF), radi li se o potrošačkom ugovoru, te vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te je li potraživanje u zastari.

9. Čitanjem ovosudnog spisa P-5852/17 utvrđeno je da je tuženiku pravomoćno naloženo isplatiti tužitelju iznos od 23.341,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB s pripadajućim kamatama na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, čitanjem ovosudnog spisa P-2318/18 (novi broj P-7513/24) tužitelj traži utvrđenje ništetnosti čl. 8. st. 2. navedenog ugovora i isplatu s te osnove iznos od 51.020,52 kn / 6.771,59 EUR.

9.1. Ocjenjujući prigovor litispendencije tuženika odnosno pravomoćno presuđene stvari (ex officio) sud je ocijenio da je prigovor neosnovan. Naime, tuženik prvopostavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim cijelog ugovora kao cjeline te isplatu s te osnove nespecificirajući točne iznose (o urednosti takvog zahtjeva zauzeo je u ovom postupku Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž-3402/21 od 2. studenoga 2021.). Stoga, kako nema istovjetnosti prvopostavljenog zahtjeva (subjektivnog i objektivnog identiteta spora među strankama), sa zahtjevima tužitelja, prigovor tuženika ocijenjen je kao neosnovan.

10. Nadalje, nakon zaključenja prethodnog postupka tuženik je podneskom od 23. lipnja 2022. postavio prigovor radi prebijanja, koji je sud ocijenio kao nedopuštenim odnosno nepravovremenim, sukladno čl. 288. a st. 6. ZPP-a, stoga sud isti nije uzimao u obzir prilikom donošenja odluke.

11. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje nekretnine (čl. 9. ugovora) odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, (prednik) tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03.

9.1. U čl. 2. ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 318.700,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 3. ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

10.1. Isto tako. presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prema tome pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je vezana glavnica uz valutu švicarski franak (CHF).

11. Polazeći od odredbe čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv osoba koje obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Navedena odredba izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 57/11, dalje u tekstu ZIDZPP/11) koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013. Sukladno odredbi čl. 54. ZIDZPP/11 izmijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu pa tako i na ovaj postupak. U tom smislu, neosnovano tuženik ističe da sud u ovom postupku nije vezan za utvrđenja u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava i primjenu odredbi čl. 502.c.

11.2. Osim toga, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla. (Tako i VSRH Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2018.).

12. Vraćajući se na predmet spora, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu (16. studenoga 2005.) sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i sadrži identične odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

13. Tijekom postupka saslušan je tužitelji koji je izjavio da je 2005. odlučio kupiti stan te da mu je djelatnik tuženika savjetovao da sklopi ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom CHF, uvjeravali su ga da je navedena valuta stabilna te da je sigurno ugovarati kredit u toj valuti, a ne u EUR. Djelatnik banke nije ga upozorio da HNB svojom monetarnom politikom ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na EUR. Nije mu poznat termi "valuta utočišta". Sve odredbe ugovora činile su mu se jasne. Stan je kupio radi osiguranja stambenog pitanja njega i njegove obitelji s namjerom da živi u istom, međutim dvije godine nakon useljenja, a zbog porasta mjesečne rate, bio je prisiljen stan iznajmiti kako bi ga sačuvao, međutim svejedno je u konačnici bio prisiljen stan prodati. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije imao otvoren obrt niti je obavljao poslovnu djelatnost putem društva kojeg bi bio direktor. Iskaz je ocijenjen kao uvjerljiv i iskren te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu. S tim u vezi, ovdje je potrebno napomenuti da je na tuženiku teret dokaza, u smislu čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP-a, o obaviještenosti potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), što tuženik tijekom postupka nije dokazao. Naime, tuženik je tijekom postupka (na ročištu od 24. travnja 2024.) odustao od saslušanja svjedoka SSŽ i ČS kao i javnog bilježnika Vladimira Šarčevića te Kristine Horvatinović (podneskom od 29. listopada 2024.) okolnost informiranosti tužitelja o svim rizicima sklapanja navedenog ugovora o kreditu.

13.1. Također, naknadno davanje predmetne nekretnine u najam ne utječe retroaktivno na status tužitelja kao potrošača prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Osim toga, prema pravnom shvaćanju Suda EU u presudi C-347/23, S od 24. listopada 2024. ECLI:EU:C:2024:919 fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezina iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena je pojmom „potrošač” u smislu čl. 2. toč. b) Direktive 93/13 ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a činjenica da ta fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja tom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do njezina isključenja iz pojma „potrošač”.

13.2. Dakle, u svakom slučaju sud ocjenjuje da je tužitelj bio potrošač prilikom sklapanja ugovora o kreditu te da se radi o potrošačkom ugovoru.

14. Nadalje. sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića iz Darfin d.o.o. utvrdio da je korisnik kredita primjenom valutne klauzule vezane uz švicarski franak pojedine mjesečne anuitete platio u većem iznosu. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je razlika koju je korisnik kredita preplatio s osnova ništetne valutne klauzule 430.836,65 kn / 57.181,86 EUR, a negativna razlika iznosi 14.245,47 kn / 1.890,70 EUR.

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano. Tuženik je prigovarao na navedeni nalaz i mišljenje navodeći da vještak prilikom obračuna nije uzeo u obzir tečaj na dan plaćanja i prema datumima stvarnih uplata, što je vještak opovrgnuo u svom dopunskom nalazu i mišljenju. Nakon toga, stranke nisu prigovarale na nalaz i mišljenje vještaka niti su osporavali matematični obračun niti su tražili da vještak na ročištu iznese nalaz i mišljenje.

16. Nadalje, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli CHF u ugovoru o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO) s obzirom da se uzima da je tužiteljeva obveza iz predmetnog ugovora o kreditu od samog početka bila u kunama, stoga je ocijenjen kao neosnovan prvopostavljeni tužbeni zahtjev.

16.1. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16.1. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

16.2. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

16.3. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik je takvu izjavu dao nepravovremeno (v. supra t. 10.). Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez pravovremenog davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO-a. O ovom pitanju je i VSRH u proširenom vijeću u odluci Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

16.4. Osim toga, prigovor tuženika da se u ukupni obračun pretplate mora uzeti u obzir i negativna razlika nije prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor, već se radi o prigovoru visine (Tako i VSRH Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023.).

16.5. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli je vratiti tužitelju iznos od 430.836,65 kn / 57.181,86 EUR sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

17. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

17.1. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (Tako i VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjeno pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022).

17.2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

17.3. Tužba u ovom postupku je podnesena 8. lipnja 2022. Nakon inicijalno postavljenog zahtjeva iz tužbe, tužitelj je podneskom od 3. lipnja 2022. specificirao točku 2. eventualno kumuliranog zahtjeva na način da je tražio isplatu 430.836,65 kn / 57.181,86 EUR s pripadajućim kamatama te izvršio (nepravu) preinaku, međutim isto je neodlučno po pitanju prekida zastare. Naime, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. Su-IV- 123/2024 zauzeto je shvaćanje:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

17.4. Polazeći od navedenog, potraživanje isplate - povrata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije zastarjelo stoga je prigovor zastare tuženika neosnovan.

18. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka (tako i VSRH Rev 364/2022 od 25. travnja 2023.). Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

20. Tužitelj je uspio sa svojim eventualno kumuliranim zahtjevom u cijelosti, stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a (tako i VSRH u Rev 623/23 od 25. listopada 2023) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), a sukladno vrijednosti predmeta spora (57.181,85 EUR) i vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

21. Tužitelj zastupan po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 1.000,00 EUR, podnesaka od 3. lipnja 2022. i 28. ožujka 2023. svaki po (Tbr 8. toč. 1. OT) 1.000,00 EUR, zastupanja na ročištima 12. studenoga 2019., 8. prosinca 2020., 23. ožujka 2022., 24. travnja 2024., i 20. studenoga 2024. svaki po (Tbr 9. toč. 1. OT) 1.000,00 EUR, što ukupno iznosi 8.000,00 EUR.

22. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. OT u iznosu od 2.000,00 EUR, trošak predujma za izvedeno vještačenje u iznosu od 464,53 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 564,07 EUR (koja je plaćena) odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja iznosi 11.028,60 EUR.

23. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 7. siječnja 2025. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), stoga je odlučeno kao u točki II izreke presude.

24. Svi iznosi su izraženi i u kunama i u eurima, a iznosi u eurima su preračunati prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur =7,53450 kn sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22).

25. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 7. siječnja 2025.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun;

- tuženiku po pun.