Poslovni broj: P-5225/2023-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CZ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika KentBank d.d. OIB:73656725926, Zagreb, Gundulićeva 1, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 12. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 07. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 57-42- 00077-0 zaključenog 14. svibnja 2007. između tužiteljice CZ, Sveti [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika KENTBANK d.d., Zagreb, Gundulićeva 1, OIB: 73656725926, pod ranijim nazivom BANKA BROD d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade.

II. Nalaže se tuženiku KENTBANK d.d. OIB: 73656725926, Zagreb, Gundulićeva 1, isplatiti tužiteljici CZ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.360,75 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. srpnja 2017. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku KENTBANK d.d. OIB: 73656725926, Zagreb, Gundulićeva 1, naknaditi tužiteljici CZ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 14.5.2007. s tuženikom pod ranijim nazivom tvrtke BANKA BROD d.d., sklopila Ugovor o kreditu broj 57-42-00077-0, da joj je temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 75.000,00 kuna, ističe kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna ugovorna odredba, da je odredbom čl. 5. Ugovora određeno: “NAKNADA: 0,55% mjesečno na iznos kredita. Naknada se obračunava i naplaćuje mjesečno sukladno otplatnoj tablici kredita. Prva naknada dospijeva nakon mjesec dana od puštanja kredita u tečaj.“, da je odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, da je navedenom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, da je upravo iz navedenog razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna, da je tužiteljica zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 5. Ugovora tuženiku bila dužna i uplatila iznos od ukupno 10.252,54 kuna / 1.360,75 eura, da je odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisano da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, da je odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje navodi da je odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, da je konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, pritom tužiteljica naglašava kako ona s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarala o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada kako je to određeno u Ugovoru u čl. 5., da je zbog navedenog jasno kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Slijedom navedenoga predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 5 ugovora o kreditu broj 57-42-00077-0 zaključenog dana 14.5.2007. između tužiteljice i tuženika, pod ranijim nazivom Banka Brod d.d. u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade, naložiti tuženiku da isplati iznos od 1.360,75 eur/10.252,54 kn s osnove naknade za obradu kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.07.2017 do isplate, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti, da je točan navod tužiteljice da su dana 14.05.2007. pravni prednik tuženika, kao kreditor, i tužiteljica, kao korisnik kredita, zaključili ugovor o nenamjenskom kreditu broj: 57-42-00077-0, kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 75.000,00 kuna, što prema zakonom određenim pravilima konverzije iznosi 9.954,21 EUR, uz rok otplate od 60 mjeseci i ostalim ugovorenim uvjetima (u daljnjem tekstu: Ugovor), da je sukladno točki 5. ranije navedenog Ugovora tužiteljica pristala plaćati naknadu od 0.55 % mjesečno na iznos kredita, da se naknada obračunavala i naplaćivala mjesečno sukladno otplatnoj tablici kredita sve do trenutka kada je Ugovor od strane tuženika otkazan (08.01.2010.), a čime je u cijelosti dospjelo cjelokupno dugovanje tužiteljice, da tužiteljica u svojoj tužbi ističe da je prethodno navedena odredba čl. 5. Ugovora nepoštena, a samim time i ništetna, jer prema njenom shvaćanju banke u ugovorima o kreditu smiju naplatiti samo glavnicu i ugovorenu kamatu (sve sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima) te da tuženik nije „..imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.“, da je stajalište tužiteljice u tužbenom zahtjevu potpuno pogrešno, da prvenstveno valja ukazati kako se na ugovorni odnos između ovdje tuženika (odnosno pravnog prednika u vrijeme sklapanja Ugovora) i tužiteljice primjenjuje Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima („SL EU“ br. L 95/29 od 21. travnja 1993. – dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ) i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03 – dalje: ZZP/03), kojima je propisano da se „..nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje [se] tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“ (v. čl. 4. Direktive Vijeća 93/13/EEZ) odnosno da „..Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe.“ (v. čl. 83. ZZP/03). Tuženik nadalje ističe kako čl. 5. Ugovora jasno određuje da se među ugovornim stranama ugovara naknada te je točno određena i njena visina, da je tužiteljica svojim potpisom i realizacijom Ugovora pristala plaćati predmetnu naknadu, da je predmetna odredba jasna, razumljiva i vrlo uočljiva, a upravo su to osnovne pretpostavke prije provođenja testa poštenosti, pa je potpuno apsurdno da bi prosječnoj osobi bilo nemoguće shvatiti značaj predmetne obveze, da je tužiteljica pristupila Ugovoru i svjesno pristala plaćati naknadu određenu čl. 5. Ugovora, dok sada – više od 16 godina od sklapanja odnosno više od 6 godina nakon konačne otplate kredita – tvrdi da o „spornoj“ odredbi nije pregovarano, da niti u praksi Suda Europske unije ne postoji bitnije razlikovanje od stava tuženika, budući da je u praksi tog Suda utvrđeno da se smatra da je potrošač: „...uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan“ (presuda od 2. svibnja 2019., Fundación Consejo Regulador de la Denominación de Origen Protegida Queso Manchego protiv Industrial Quesera Cuquerella SL i CZS Montagud, C-614/17, ECLI: EU:C:2019:344, §49), da je stoga potpuno jasno da se predmetna odredba kojom je određena obveza plaćanja naknade dovoljno jasna da ju je tužiteljica, uz uobičajenu pažnju, mogla uočiti i razumjeti, pa je u potpunosti paušalan zaključak tužiteljice da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je tužiteljica svojevoljno odlučila prihvatiti ponudu tuženika koja je uključivala i sada „spornu“ odredbu, ističe kada bi nepostojanje pojedinačnog pregovaranja a priori imalo za posljedicu nepoštenost, tada ne bi bili uopće dopušteni tipski ugovori niti primjena općih akata trgovaca. Tuženik nadalje ističe kako korištenje svakoga financijskog proizvoda nosi određene obveze, ali upravo potrošač odnosno korisnik kredita ima najviše informacija za procjenu vezanu uz kreditni posao u koji ulazi, da predmetni Ugovor zasigurno nije sklopljen u stanju nužde niti se tuženik – kreditor koristio teškim materijalnim stanjem tužiteljice da bi za sebe ugovorio bolji uvjet u vidu plaćanja naknade, pa da bi bio ništetan, ali ukazuje da je tužiteljica imala mogućnost ne pristati na uvjete kreditiranja ukoliko joj nisu odgovarali no međutim, upravo suprotno je napravila, da je stoga prema mišljenju tuženika, potpuno pogrešan stav tužiteljice koja u tužbi presumira nepoštenje tuženika i to kao neoborivu presumpciju, što je u suprotnosti s pozitivnim zakonskim odredbama prema kojima se poštenje presumira, ali je isto oborivo, da u konkretnom slučaju plaćanje naknade iz čl. 5. Ugovora ni u kojem slučaju nije moglo dovesti do „znatne neravnoteže“ u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice zbog sadržaja predmetne odredbe, da u tom smislu ukazuje da je odredbom čl. 84. ZZP/03 zakonodavac propisao kako „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.“, da je slijedom navedenog jasno da je početna premisa na kojoj tužiteljica temelji svoj osnov tužbe pogrešna, pa je samim time i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Nadalje navodi da je pogrešan i zaključak tužiteljice da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva već upravo suprotno, tuženik je imao zakonsko uporište naplatiti naknadu od klijenata, ističe da je Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), na koji se poziva tužiteljica, opći propis koji uređuje materiju ugovora o kreditu, pa stoga ukazuje da je već i njime u čl. 1022. st. 2. određeno kako se „Ugovorom o kreditu utvrđuju [se] iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ te je plaćanje predmetne naknade bio jedan od uvjeta za realizaciju kredita, da je čak i posebnim propisom, primjerice, Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisano da „ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu“, dok je i u poslovnoj praksi banaka na području Republike Hrvatske, ali i Europske unije, naplaćivanje naknada bio, i jest, poslovni standard, da se tu posebice ukazuje da poštenost pojedine odredbe, sukladno Direktivi Vijeća 93/13/EEZ i ZZP/03 treba promatrati u vrijeme kada je ugovor sklopljen, uključujući sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi, da se stoga može zaključiti kako plaćanje naknade ulazi u „cijenu“ usluge kreditora – dakle, bitnog sastojka ugovora o kreditu. Nadalje ukazuje da je među ugovornim stranama ugovoreno plaćanje naknade u mjesečnom iznosu, a takvo postupanje - ugovaranje mjesečne naknade na iznos kredita - nije protivno niti jednom pravnom propisu Republike Hrvatske, a k tome, sukladno gore navedenoj odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati je li odredba čl. 5. Ugovora nepoštena, uslijed čega su bespredmetne tužiteljičine tvrdnje o nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste odredbe. Dakle, u konkretnom slučaju nije bilo riječi o nerazumljivom sadržaju, nepredviđenoj ili teško odredivoj obvezi ili obvezi koja je ovisna o budućem kretanju kakvog za stranku nejasnog parametra, već ugovorenoj utvrđenoj obvezi s fiksnim iznosom visine, da su zaključenjem predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu, koji je dvostrano obvezujući ugovor za stranke ugovora, nastupila odgovarajuća prava i obveze sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, da je tuženik svoju obvezu uredno ispunio u vidu isplate ugovorenog iznosa na tekući račun tužiteljice, a na navedeni iznos, kao i otplatnu tablicu, tužiteljica je izrijekom pristala te nije isticala prigovore prilikom njegova zaključenja niti je, sve do podnošenja ove tužbe, osporavala plaćanje predmetne naknade, da stoga ukazuje na odredbu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/2005 – dalje: ZOO/05) koja je istovjetna odredbi trenutno važećeg ZOO-a, a koja određuje da se ne može isticati ništetnost ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, da stoga u konkretnom slučaju tužiteljica nije niti ovlaštena utvrđivati ništetnost odredbe o naknadi. Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja tužiteljice obzirom da je iz tužbi priležeće dokumentacije razvidno kako je posljednja uplata po predmetnom kreditu izvršena dana 7.7.2017., pa da je evidentno da je tužba podnesena nakon proteka općeg zastarnog roka od pet godina. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te obvezati tužiteljicu da tuženiku naknadi trošak predmetnog postupka.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 57-42-00077-0 od 14.05.2007. (list 4-5 spisa), potvrda tuženika o naplaćenoj naknadi (list 6 spisa), izvadak prometa po kreditu za razdoblje od 14.7.2007. do 14.3.2023. (list 7-19 spisa), potvrdu o zatvorenom kreditu (list 20 spisa), saslušani su: tužiteljica (list 59- 60 spisa) i svjedok TZ (list 61 spisa).

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Nije sporno da su stranke 14. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu br. 57-42-00077-0 kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 75.000,00 kn. Isto tako, nije sporno da su stranke ugovorile naknadu u visini 0,55% mjesečno na iznos kredita, da se naknada obračunava i naplaćuje mjesečno sukladno otplatnoj tablici kredita i da prva naknada dospijeva nakon mjesec dana od puštanja kredita u tečaj (čl. 5. Ugovora) i da je tuženik od tužiteljice naplatio naknadu u naznačenom iznosu.

6. Među strankama je sporno je li odredba čl. 5. Ugovora protivna prisilnim propisima, odnosno je li ugovaranjem predmetne naknade prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

7. Iz dostavljene potvrde tuženika (list 6 spisa) proizlazi da je tužiteljici ukupno naplaćeno 10.252,54 kn/1.360,75 eur naknada koji se potražuje predmetnom tužbom.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je u tadašnju banku Brod došla jer je dobila informaciju da se kod istih može podignuti kredit i da se radi o brzoj obradi kredita, a što je u konačnici i ostvarila odlaskom u banku Brod, da u banci nije bilo pregovora, da imaš uvjete i imaš mogućnost uzmi ili ostavi, da je valjda pročitala predmetni ugovor o kreditu i da joj tada nije bilo ništa sporno, da je prvi put shvatila da plaća naknadu kada je išla jednokratno zatvoriti kredit i tada je tražila otplatni plan i vidjela je da svaki mjesec plaća tu naknadu, da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu od strane djelatnika banke nije pojašnjeno što će temeljem navedenog ugovora plaćati, da pretpostavlja da je uz naknadu plaćala i redovnu kamatu, da joj se nije činilo puno s obzirom na iznos kredita, a iznosila je, čini joj se, oko 9%, da se ne sjeća koje je godine sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, možda 2004., 2006., kao što se ne sjeća kada je isplatila predmetni kredit, misli da je to bilo 2016. ili 2017., da je u vrijeme podizanja do zatvaranja kredita bila zaposlenik Zagrebačke banke i u to vrijeme radila je u arhivi, da joj je odredba o ugovorenoj naknadi u vrijeme sklapanja ugovora bila jasna i razumljiva i da joj u to vrijeme nije pravilo problem i tada i u to vrijeme joj je navedeno bilo normalno, kao što je navela bio je princip uzmi ili ostavi, a sada nakon napisa medija i objava u medijima smatra da joj je banka naplatila naknadu nezakonito, da se ne sjeća je li dobila otplatni plan prilikom realizacije kredita, da je ugovor bio otkazan, a ne sjeća se koje godine, da se ne sjeća koliki je bio iznos duga prilikom zatvaranja kredita i je li vršen otpis dijela potraživanja, da je podigla kredit kod prednika tuženika neovisno o mogućnosti da kao zaposlenik banke ima povoljniju kamatnu stopu u svojoj banci jer se ovdje radilo o brzoj realizaciji kredita, da joj nitko od djelatnika banke nije rekao koliko iznosi naknada u kunama i koliko bi ista iznosila mjesečno u kunama niti je to ona igdje uočila.

9. Svjedok TZ, zaposlenik tuženika, u svom iskazu navodi da se konkretno ovdje tužiteljice ne sjeća, da joj je njezino ime i prezime poznato iz predmeta kredita koji je kod njih podigla 2007., a pri tom je i pratila naplatu u tom predmetu, da je ona osobno obradila zahtjev od gospođe, a što proizlazi iz dokumentacije za obradu kredita i o konkretnim razgovorima i pregovorima sa ovdje tužiteljicom ne može iskazivati jer se ne sjeća, ali načelno može reći da prilikom svakoga zahtjeva upoznaju klijente sa uvjetima kreditiranja, informativno izračunaju kreditnu sposobnost svakoga klijenta, iznos do kojeg je maksimalno moguće podići kredit, rok otplate i sl. , da je na obradi kredita kod tuženika radila 10-ak godina i može reći da je tjedno u prosjeku obradila po 3 kredita, da kod tuženika radi u kontinuitetu od 2003. do dana današnjeg, da je u vrijeme sklapanja ugovora 2007. radila u sektoru prodaje kao osobni bankar, a kao suradnik u Odjelu za naplatu potraživanja od fizičkih osoba radi od 2013. do danas, da je predmetni kredit prema poslovnim knjigama zatvoren 2017., nagodbom, jednokratnom uplatom od strane tužiteljice, da kredit nije otplaćen u cijelosti te je otpisan iznos od preko 80.000,00 kn, da je ona osobno sudjelovala u razgovorima i pregovorima sa tužiteljicom prije podizanja predmetnog kredita. Na upit je li tada objasnila tužiteljici i može li u trenutku davanja iskaza objasniti tužiteljici što predstavlja naknada iz čl. 5 Ugovora o kreditu i visina naknade u iznosu od 0,55% mjesečno na iznos kredita svjedok odgovara da je ta naknada sastavni dio ugovora, i da je sastavni dio anuiteta, na daljnji upit na što se ta naknada konkretno odnosi svjedok odgovara da se radilo o proizvodu banke, na daljnji upit je li banka sastavljala taj ugovor, da li je kad kaže "proizvod" na to mislila svjedok odgovara da su imali šprancu za taj ugovor i da se nije mogla mijenjati. Na upit može li svjedok na dan davanja iskaza reći na što se naknada iz čl. 5. Ugovora u visini od 0,55% mjesečno na iznos kredita odnosi, odnosno što je ista u sebi sadržavala svjedok izjavljuje da ne zna i da ne može odgovoriti.

10. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice u dijelu u kojem navodi da o uvjetima kreditiranja nije mogla pregovarati, da je bio princip uzmi ili ostavi, da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu od strane djelatnika banke nije pojašnjeno što će temeljem navedenog ugovora plaćati, da joj nitko od djelatnika banke nije rekao koliko iznosi naknada u kunama i koliko bi ista iznosila mjesečno u kunama niti je to ona igdje uočila. Navedene navode u bitnom potvrđuje i iskaz svjedoka TZ, zaposlenice tuženika, koja za sebe navodi da je upravo ona osobno sudjelovala u razgovorima i pregovorima sa tužiteljicom prije podizanja predmetnog kredita i koja u svom iskazu navodi da su u banci imali šprancu za taj ugovor i da se ta špranca nije mogla mijenjati, dok je u odnosu na naknadu iz čl. 5 predmetnog Ugovora o kreditu i na što se ista odnosi uopćeno navodila da je ta naknada sastavni dio ugovora, da se radilo o proizvodu banke, a pritom svjedokinja nije bila u stanju objasniti niti u trenutku davanja iskaza na što se naknada iz čl. 5. Ugovora u visini od 0,55% mjesečno na iznos kredita odnosi, odnosno što je ista u sebi sadržavala.

11. Ugovorna kamata u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana dobit, odnosno zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatne naknade u slučaju kada je ugovor o kreditu sklopljen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovorenu kamatu. Pritom je važno navesti da tuženik niti tvrdi niti dokazuje da naplaćenu naknadu temelji na konkretnom trošku administriranja, osoblja ili materijala, radi čega je isti po mišljenju ovoga suda netransparentan trošak. Navedeni zaključak proizlazi i iz odluke suda EU koji je u svojoj odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. potvrdio da je ovakvo ugovaranje naknade za obradu kredita ništetno, a koje je obvezujuće i za sudove u RH, iz koje proizlazi da naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima jer bi u suprotnom ugovorna odredba koja bi imala za učinak izuzimanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga od obveze dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu naknade za otvaranje može nepovoljno utjecati na pravni položaj potrošača i, slijedom toga, na njegovu štetu stvoriti znatniju neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, da s obzirom na prethodna razmatranja, na jedanaesto pitanje u predmetu C-224/19 valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12. Nadalje, imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje u tekstu ZOO). Budući da se o općim aktima tuženika koji reguliraju kreditno poslovanje, a koji su sadržani u predmetnom ugovoru o kreditu, po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, sud je zaključio da se ni o spornoj odredbi konkretnog Ugovora (čl. 5.) nije moglo pojedinačno pregovarati, a to potvrđuje iskaz tužiteljice i svjedokinje TZ.

13. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, a o pojedinim odredbama ugovora i općih akata banke nije se pojedinačno pregovaralo, niti se o istima moglo pojedinačno pregovarati, po mišljenju ovog suda, odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje ZZP). Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP takve ugovorne odredbe su ništetne.

14. Ugovaranje naknade u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita (čl. 5. Ugovora), koja u suštini predstavlja naknadu za sklapanje ugovora o kreditu, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na to da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati već je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije mogla utjecati na njen sadržaj, takva je ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. ZZP, a posljedično tome je i ništetna. Tuženik nije dokazao, niti to tvrdi, da bi se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

15. Sukladno odredbi čl. 323. i 324. ZOO-a posljedica ništetnosti pojedine ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora.

16. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve je tuženik kao banka uobičajeno sklapao u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima.

17. S obzirom na sve prethodno navedeno, tuženik je dužan tužiteljici vratiti naplaćenu naknadu u iznosu od 1.360,75 eur, zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja, odnosno od 10. srpnja 2017. do isplate.

18. Prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan. Vezano za navedeno treba ukazati na mišljenje doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2. Prema tom mišljenju rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom na to da je tek ovom presudom utvrđeno da je sporna ugovorna odredba ništetna, u odnosu na zahtjev za vraćanje onoga što je stečeno na temelju te ugovorne odredbe, rok zastare nije niti počeo teći.

19. Stopa zatezne kamate određuje se sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

20. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23; dalje u tekstu Tarifa) i vrijednosti predmeta spora (1.360,75 eur). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 26.10.2023. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 07.05.2024. i 12.11.2024. u iznosu od po 100 bodova svako (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno ukupno 400 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 eur (Tbr. 54 Tarife) daje iznos od 800,00 eur te sve uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46 Tarife) daje iznos od 1.000,00 eur. Navedeni iznos valjalo je uvećati za iznos od 53,09 eur s naslova sudske pristojbe na tužbu te za iznos od 53,09 eur s naslova sudske pristojbe na presudu, tako da sveukupan trošak tužiteljice iznosi 1.106,18 eur. 21. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je dosuđena i zatezna kamata od presuđenja do isplate u skladu s odredbom 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i čl. 8 ZOO-a.

U Zagrebu 07. siječnja 2025.

Sudac

Nevenka Božinović Čupin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje za platež pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 53,09 eur svaka

2. tuženiku po pun.