Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž Ovr-220/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja ABC [adresa], [osobni identifikacijski broj], koga zastupa član uprave JZ, a njega punomoćnik Jerko Grgić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mamić Grgić Vinter d.o.o. u Zagrebu, Banjavčićeva 22, protiv protivnika osiguranja NMV. [adresa], radi osiguranja privremenom mjerom, odlučujući o žalbi predlagatelja osiguranja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-eu-15/2024-2 od 19. rujna 2024., dana 7. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba predlagatelja osiguranja ABC kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-eu-15/2024-2 od 19. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odbija se prijedlog predlagatelja osiguranja ABC za određivanje privremene mjere od 16. rujna 2024., kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev predlagatelja osiguranja za naknadu troškova postupka, kao neosnovan."

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio predlagatelj osiguranja, pobijajući ga iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se žalba usvoji, pobijano rješenje ukine i donese rješenje kojim se usvaja prijedlog za određivanje privremene mjere. U žalbi ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da ne postoje pretpostavke za određivanje privremene mjere i posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo. Sukladno čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona privremena mjera se može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim (i) postojanje svoje tražbine, (ii) opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili (iii) da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti, a predlagatelj je, suprotno stajalištu suda, ispunio sve opće pretpostavke za određivanje privremene mjere. U konkretnom slučaju predlagatelj osiguranja je u prijedlogu za određivanje privremene mjere jasno naznačio i objasnio vjerojatnost postojanja njegove nenovčane tražbine, da je predmetni prijedlog radi izdavanja privremene mjere zabrane naplate podnio temeljem presude Okružnog suda u Amsterdamu, broj predmeta C/13/731203/HA ZA 23-304 od 26. lipnja 2024., koja još uvijek nije pravomoćna jer je protiv iste predlagatelj osiguranja pravodobno podnio žalbu u povodu koje se u Nizozemskoj vodi žalbeni postupak. Međutim, unatoč činjenici da ta presuda nije podobna ovršna isprava, na strani predlagatelja osiguranja postoji opravdana sumnja da će protivnik osiguranja temeljem takve presude koja se u Nizozemskoj smatra „privremeno ovršnom“ pokrenuti postupak prisilne naplate u Republici Hrvatskoj. Stoga je podnio prijedlog radi donošenja privremene mjere zabrane naplate temeljem predmetne presude, obzirom da tražbina u vezi s kojom je presuda donesena još nije ni nastala. Time je ispunjena prva pretpostavka koja se traži radi određivanja privremene mjere, a to je vjerojatnost postojanja tražbine. U prilogu navedenom poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 130/2022-2 i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-5549/06. Nastavno na navedeno, smatra da je u potpunosti nejasno i promašeno objašnjenje prvostupanjskog suda o tome da tražbina ne postoji, odnosno da tražbina postoji na strani protivnika osiguranja. Tražbina o kojoj predlagatelj osiguranja govori je nenovčana tražbina zabrane naplate, a ne novčana tražbina od 183.316,44 eura, pa je takvo objašnjenje u potpunosti promašeno. Predlagatelj osiguranja ne traži donošenje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine od 183.316,44 eura, već osiguranja nenovčane tražbine zabrane naplate temeljem presude obzirom da tražbina u vezi s presudom još nije ni nastala. Stoga smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno postavio osnovu predmetnog postupka, iz kojeg razloga nije čudno da je pogrešno utvrdio da nisu ispunjene opće pretpostavke za određivanje privremene mjere.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje suda prvog stupnja ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede procesnog zakona iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24. – u daljnjem tekstu: OZ).

5. Iz spisa predmeta slijedi da je predlagatelj osiguranja 13. rujna 2024. podnio prijedlog za osiguranje nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere kojom se zabranjuje protivniku osiguranja da poduzima radnje kojima se pokreće i provodi postupak prisilne naplate na temelju presude Okružnog suda u Amsterdamu od 26. lipnja 2024. posl. broj C/13/731203/HA ZA 23-304 (u daljnjem tekstu: Presuda) te kojom se zabranjuje FINA-i da provodi prisilnu naplatu odnosno izdaje naloge bankama za izvršenje naloga radi naplate tražbine iz Presude. Predlaže da tražena privremena mjera traje dok Presuda ne stekne svojstvo pravomoćnosti. U prijedlogu u bitnome navodi da je Presudom određena ovrha i prijenos novčane tražbine u iznosu od 183.316,44 eura, radi naplate po prijedlogu protivnika osiguranja, koja Presuda nije pravomoćna s obzirom da je protiv iste pravovremeno podnio žalbu povodom koje tek slijedi ročište kod Žalbenog suda u Amsterdamu. Nadalje, u prijedlogu navodi kako očekuje da će do okončanja postupka po žalbi protivnik osiguranja pokrenuti ovrhu u Republici Hrvatskoj i tražiti donošenje rješenja o ovrsi, i to temeljem tzv. “privremeno ovršne“ Presude, a čija provedba bi za njega dovela do nastanka nenadoknadive štete, iz razloga što bi u slučaju da dođe do ustege iznosa od 183.316,44 eura došlo do teškog poremećaja likvidnosti poslovanja predlagatelja osiguranja, što će za posljedicu imati nemogućnost da podmiruje osnovne odnosno tekuće troškove poslovanja, a što će izvjesno dovesti do nemogućnosti izvršavanja poslovnih obveza, te će u takvoj situaciji vrlo brzo nastupiti potpuna nemogućnost poslovanja koja će izvjesno dovesti do stečaja predlagatelja osiguranja. Ako pak odmah dođe do blokade računa, nemogućnost izvršavanja poslovnih obveza nastupiti će odmah, pa će prije doći do nastanka stečajnih razloga. Sve navedene posljedice će sasvim sigurno nastupiti prije nego se odluči o žalbi predlagatelja osiguranja protiv Presude te će eventualni povrat sredstava, čak da do njega i dođe, biti irelevantan odnosno time se neće otkloniti posljedice ovakve ovrhe.

6. Prvostupanjski je sud pobijanim rješenjem odbio prijedlog za određivanje privremene mjere kao neosnovan, s obrazloženjem da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, tj. da tražbina u iznosu od 183.316,44 eura postoji isključivo na strani protivnika osiguranja, s obzirom da je Presudom upravo predlagatelju osiguranja naloženo da navedeni novčani iznos plati protivniku osiguranja. Slijedom utvrđenja da predlagatelj osiguranja u prijedlogu za određivanje privremene mjere nije dokazao postojanje svoje tražbine, prvostupanjski sud se nije upuštao u utvrđivanje je li predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za određivanje privremene mjere propisani čl. 346. OZ.

7. Prvenstveno treba reći da se privremena mjera uvijek određuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, uz uvažavanje da po svojoj prirodi predstavlja sredstvo samo privremenog osiguranja vjerojatne tražbine predlagatelja osiguranja, sredstvo koje se može odrediti samo ako postoji vjerojatnost postojanja tražbine i vjerojatnost da je predložena mjera potrebna kako bi se protivnika osiguranja spriječilo da osujeti ili oteža kasnije ostvarenje upravo te tražbine, ako i kada ona bude utvrđena izvjesnom, ili (odnosno) kako bi se spriječilo da za predlagatelja osiguranja nastane nenadoknadiva šteta.

7.1. Odredbom članka 346. st. 1. OZ određeno je da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine (objektivna pretpostavka), zatim ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, te ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna kako bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti (subjektivne pretpostavke).

7.2. Dakle, na predlagatelju osiguranja je teret dokazivanja vjerojatnosti, kako postojanja nenovčane tražbine (objektivna pretpostavka), tako i postojanja opasnosti da bi bez takve mjere protivnici osiguranja spriječili ili znatno otežali ostvarenje tražbine odnosno da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti (subjektivna pretpostavka).

7.3. U konkretnom slučaju predlagatelj osiguranja svoju tražbinu definira kao nenovčanu tražbinu – sprečavanje prisilne naplate po presudi Okružnog suda u Amsterdamu posl. broj C/13/731203/HA ZA 23-304 od 26. lipnja 2024., te predlaže osiguranje određivanjem privremene mjere do pravomoćnosti iste tj. do odluke po njegovoj žalbi protiv predmetne presude, a sve iz razloga što očekuje da će protivnik osiguranja prije okončanja žalbenog postupka pokrenuti ovrhu u Republici Hrvatskoj i tražiti donošenje rješenja o ovrsi temeljem tzv. “privremeno ovršne“ presude, koji je institut nepoznat u pravnom poretku Republike Hrvatske.

7.4. Žalitelju je prvenstveno za ukazati kako se prema odredbi čl. 19. OZ ovrha na temelju odluke stranoga suda, stranog upravnog ili drugog tijela i ovrha na temelju javnih isprava stranog upravnog ili drugog tijela može odrediti i provesti u Republici Hrvatskoj u postupku pred sudom ako takva odluka ili javna isprava ispunjava pretpostavke za priznanje ili ako je to propisano zakonom, međunarodnim sporazumom ili pravnim aktom Europske unije koji se u Republici Hrvatskoj izravno primjenjuje. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" broj 101/17. i 67/23.) strana sudska odluka izjednačuje se sa odlukom suda Republike Hrvatske i ima pravni učinak u Republici Hrvatskoj samo ako je prizna sud Republike Hrvatske. Prema čl. 67. st. 1. istog Zakona, strana sudska odluka priznat će se ako je podnositelj prijedloga za priznanje uz tu odluku podnio i dokaz o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena. Podnositelj prijedloga za ovrhu strane sudske odluke, osim dokaza iz st. 1. tog članka, treba podnijeti i potvrdu o ovršnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena (st. 2.). Stoga su neosnovani navodi žalitelja u kojima ukazuje na mogućnost ovrhe predmetne presude prije njezine ovršnosti.

7.5. Po ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine prema protivniku osiguranja, slijedom čega nije moguće odrediti predloženu privremenu mjeru.

7.6. Naime, u smislu odredbe čl. 2. toč. 1. OZ, tražbina označava pravo na davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje, a sprječavanje prisilne naplate zbog mogućnosti nastanka nenadoknadive štete ne predstavlja tražbinu u navedenom smislu, već je eventualnost nastanka nenadoknadive štete jedan od uvjeta za određivanje privremene mjere (uz postojanje tražbine).

7.7. Budući da za određivanje privremene mjere moraju biti kumulativno ispunjene obje pretpostavke iz odredbe čl. 346. st. 1. OZ, a da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim ni prvu pretpostavku za određivanje privremene mjere, druga pretpostavka (opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine odnosno da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti) nije niti ispitivana. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koje se u svojoj žalbi poziva predlagatelj osiguranja nisu donesene u istoj činjeničnoj situaciji, jer se u istima radi o sprječavanju prisilne naplate temeljem bankarske garancije odnosno zadužnice.

7.8. Žalitelju je za ukazati kako pravnu zaštitu svojih prava u slučaju pokretanja postupka izravne naplate od strane protivnika osiguranja može ostvarivati na temelju pravnih sredstava iz čl. 210. OZ, podnošenjem prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedloga za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava.

7.9. Obzirom da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za određivanjem privremene mjere propisane odredbom čl. 346. st. 1. OZ, pravilno je, po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja odbio prijedlog za njenim određivanjem.

8. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a odbiti žalbu predlagatelja osiguranja kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja odnosno odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Zadar, 7. siječnja 2025.

Sutkinja

Sanja Dujmović