Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Broj: Gž-404/2024-3

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Vrkić Perak, kao predsjednice vijeća, te suca izvjestitelja Ivice Raguža i Ane Bosančić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupan po generalnoj punomoćnici JN, protiv tuženika Triglav osiguranje d.d., OIB: 29743547503, iz Zagreba, A. Heinza 4, zastupan po punomoćniku Hrvoju Lui, odvjetniku iz odvjetničkog društva Mađarić & Lui, iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12514/2019-39 od 27. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  je

I. Žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12514/2019-39 od 27. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 12514/2019-39 od 27. svibnja 2024 presuđeno je:

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Triglav osiguranje d.d. iz Zagreba, Heinzova 4, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, isplati na ime naknade štete svotu od 6.517,27 eura (49.104,38 kuna) uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podizanja tužbe do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 15 dana".

II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, naknaditi tuženiku Triglav osiguranje d.d., OIB: 29743547503, parnični trošak u iznosu 2.277,03 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. svibnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana".

2. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je u konkretnom slučaju primijenio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Tužitelj potražuje štetu temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju, a odredbe kojeg zakona predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi plaćanjem novčanih iznosa svojim osiguranicima kojima je priznato pravo na invalidsku i obiteljsku mirovinu. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu općenito uređuje obvezna osiguranja i pojedina pitanja naknade štete, ali ne i pitanje naknade štete koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje pretrpi plaćanjem invalidske i obiteljske mirovine svojim osiguranicima. Naime, navedenu materiju regulira Zakon o mirovinskom osiguranju koji se trebao primijeniti u ovom konkretnom slučaju.

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu.

4.1. U odgovoru na žalbu tuženik cijeni žalbu tužitelja neosnovanom te navodi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tužitelja, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Pobijana presuda je jasna i razumljiva, njena izreka u skladu je s obrazloženjem, sud je u njoj iznio jasne i neproturječne razloge za sve odlučne činjenice te presuda nema nedostataka i njezina se pravilnost može ispitati. Zbog toga ona nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a niti je zahvaćena nekom drugom bitnom povredom postupka na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Osim toga sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na takvo činjenično stanje je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom štete koju je tužitelj s osnova invalidske mirovine u razdoblju od 1. kolovoza 2017. do 30. lipnja 2019. isplatio osiguraniku tužitelja MN. Naime, MN stradala je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 14. veljače 1996., a koju nezgodu je prouzrokovao osiguranik tuženika SN.

8. Imajući u vidu da je tužitelj tražbinu obračunao u skladu s odredbom članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 48/18., 62/18., 115/18. – nastavno ZMO), da navedena tražbina predstavlja isplaćenu invalidsku mirovinu njegovom osiguraniku MN po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu koja je posljedica prometne nezgode, a koju je prouzročio osiguranik tuženika, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

9. I tijekom prvostupanjskog postupka i u fazi žalbenog postupka primarno je sporno pitanje primjenjuju li se u konkretnom slučaju na utvrđivanje postojanja obveze tuženika odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu ili Zakona o mirovinskom osiguranju.

10. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe članka 27. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. – nastavno ZOOP) prema kojim bi tužitelj imao pravo od tuženika potraživati samo razmjerni iznos mirovine u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako tužitelj takav zahtjev u predmetnoj parnici nije postavio, a niti je dokazao postojanje tražbine na koju bi imao pravo u skladu s navedenom odredbom, to je pravilno prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev kao neosnovan.

11. Polazeći od činjenica na kojima je tužitelj utemeljio svoj tužbeni zahtjev to je, i prema ocjeni ovoga suda, o osnovanosti tužbenog zahtjeva valjalo odlučiti primjenom odredbe članka 27. ZOOP, a ne primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno smatra tužitelj. Pravni stav ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u većem broju odluka (Rev x-388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-249/22. od 18. siječnja 2023., Rev-552/22. od 17. svibnja 2020 i dr.) koje su donesene u činjenično i pravno identičnim predmetima koje je pokrenuo tužitelj protiv tuženika kao osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova invalidske mirovine, prema kojem shvaćanju su za rješavanje spora između stranaka mjerodavne odredbe ZOOP-a koje su bile na snazi u vrijeme nastanka štete tj. u trenutku kada su izvršene isplate te invalidske mirovine.

12. U konkretnoj situaciji treba razlikovati pravni status tuženika kao osiguratelja motornog vozila štetnika i pravni status samog štetnika. Naime, u situaciji kada se šteta iz članka 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ne potražuje od samog štetnika već od osiguratelja štetnika, tada se mora imati u vidu činjenica da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja u skladu s odredbama ZOOP-a. Prava i obveze iz obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti regulirana su odredbama ZOOP-a pa navedeni zakon predstavlja lex specialis zbog čega se na konkretan odnos između tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe iz ZOOP-a, a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.

13. Člankom 27. stavak 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju dok je stavkom 2. propisano da se stvarnom štetom smatra, između ostaloga i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe. Stavkom 3. navedenog članka propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, pravilnim tumačenjem navedene odredbe proizlazi da bi tužitelju pripadalo pravo potraživati od tuženika samo onaj iznos za koji bi isplaćena mirovina bila veća od invalidske mirovine koja bi bila posljedica ozljede na radu.

14. Tijekom prvostupanjskog postupka, a nakon provedenog vještačenja po vještaku Zrinku Ručeviću, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako nema pozitivne razlike između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje određene rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 14. srpnja 1997. i invalidske mirovine određene pod pretpostavkama ozljede na radu, odnosno iznos pretpostavljene mirovine bio bi veći od invalidske mirovine koju isplaćuje tužitelj. Stoga je prvostupanjski sud osnovano odbio zahtjev tužitelja jer ne postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.

15. Tužitelj u predmetnoj parnici postavljenim tužbenim zahtjevom nije zatražio naplatu one tražbine na koju bi imao pravo u skladu s odredbom članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a već je zatražio iznos invalidske mirovine koju je svom osiguraniku isplatio temeljem članka 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju. Stoga tužbeni zahtjev u skladu s navedenim odredbama ZOOP-a nije niti činjenično obrazložio niti dokazao te je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je na tužitelju teret dokazivanja postojanja osnove i visine štete koju potražuje, a ne na tuženiku. Imajući u vidu navedeno pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Stoga je sud sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužitelja je odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

16. Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a obzirom sastav odgovora na tužbu nije bio nužan i opravdan trošak jer u istom tuženik samo ponavlja svoje navode iznijete tijekom postupka.

17. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 7. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Vesna Vrkić Perak