Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2856/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja UZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mate Puljiz, odvjetnik iz Novske, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, poslovni broj P-327/2023-36 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Preinačava se rješenje Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, poslovni broj P-327/2023-36 od 26. travnja 2024. i odlučuje:

Odbija se preinaka tužbe učinjena podneskom od 30. listopada 2023.

II Ukida se presuda Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, poslovni broj P-327/2023-36 od 26. travnja 2024. u dijelu pod točkom III izreke.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj, poslovni broj P-327/2023-36 od 26. travnja 2024. u točkama I i II izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu [broj kredita] koji su 5. rujna 2007. sklopili tužitelj UZ i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb da tužitelju UZ isplati iznos od 2.255,68 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja teče

- na iznos od 0,66 eura od 31. siječnja 2008.,

- na iznos od 1,72 eura od 29. veljače 2008.,

- na iznos od 3,55 eura od 31. ožujka 2008.,

- na iznos od 0,81 eur od 30. travnja 2008.,

- na iznos od 1,06 eura od 30. lipnja 2008.,

- na iznos od 0,36 eura od 30. rujna 2008.,

- na iznos od 9,17 eura od 31. listopada 2008,

- na iznos od 3,27 eura od 30. studenog 2008.,

- na iznos od 10,77 eura od 31. prosinca 2008.,

- na iznos od 11,92 euraod 31. siječnja 2009.,

- na iznos od 12,44 eura od 28. veljače 2009.,

- na iznos od 11,01 eur od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 11,28 eura od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 9,08 eura od 31. svibnja 2009.,

- na iznos od 7,47 eura od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 7,90 eura od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 8,75 eura od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 8,70 eura od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 7,82 eura od 31. listopada 2009.,

- na iznos od 9,43 eura od 30. studenog 2009.,

- na iznos od 10,73 eura od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 12,60 eura od 31. siječnja 2010.,

- na iznos od 12,15 eura od 28. veljače 2010.,

- na iznos od 14,65 eura od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 14,18 eura od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 15,10 eura od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 23,11 eura od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 21,46 eura od 31. srpnja 2010.,

- na iznos od 26,50 eura od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 24,76 eura od 30. rujna 2010.,

- na iznos od 21,96 eura od 31. listopada 2010.,

- na iznos od 27,87 eura od 30. studenog 2010.,

- na iznos od 35,39 eura od 31. prosinca 2010.,

- na iznos od 30,06 eura od 31. siječnja 2011.,

- na iznos od 31,93 eura od 28. veljače 2011.,

- na iznos od 29,56 eura od 31. ožujka 2011.,

- na iznos od 29,98 eura od 30. travnja 2011.,

- na iznos od 40,06 eura od 31. svibnja 2011.,

- na iznos od 41,04 eura od 30. lipnja 2011.,

- na iznos od 49,46 eura od 31. srpnja 2011.,

- na iznos od 45,13 eura od 31. kolovoza 2011.,

- na iznos od 40,40 eura od 30. rujna 2011.,

- na iznos od 39,89 eura od 31. listopada 2011.,

- na iznos od 39,53 eura od 30. studenog 2011.,

- na iznos od 41,78 eura od 31. prosinca 2011.,

- na iznos od 43,75 eura od 31. siječnja 2012.,

- na iznos od 44,02 eura od 29. veljače 2012.,

- na iznos od 42,65 eura od 31. ožujka 2012.,

- na iznos od 43,57 eura od 30. travnja 2012.,

- na iznos od 44,20 eura od 31. svibnja 2012.,

- na iznos od 43,14 eura od 30. lipnja 2012.,

- na iznos od 43,42 eura od 31. srpnja 2012.,

- na iznos od 42,63 eura od 31. kolovoza 2012.,

- na iznos od 40,92 eura od 30. rujna 2012.,

- na iznos od 42,74 eura od 31. listopada 2012.,

- na iznos od 43,62 eura od 30. studenog 2012.,

- na iznos od 43,01 eur od 31. prosinca 2012.,

- na iznos od 39,56 eura od 31. siječnja 2013.,

- na iznos od 42,49 eura od 28. veljače 2013.,

- na iznos od 42,74 eura od 31. ožujka 2013.,

- na iznos od 41,59 eur od 30. travnja 2013.,

- na iznos od 38,02 eura od 31. svibnja 2013.,

- na iznos od 37,93 eura od 30. lipnja 2013.

- na iznos od 38,81 eur od 31. srpnja 2013.,

- na iznos od 40,22 eura od 31. kolovoza 2013.,

- na iznos od 42,16 eura od 30. rujna 2013.,

- na iznos od 41,16 eur od 31. listopada 2013.,

- na iznos od 41,87 eura od 30. studenog 2013.,

- na iznos od 42,68 eura od 31. prosinca 2013.,

- na iznos od 43,18 eura od 31. siječnja 2014.,

- na iznos od 44,24 eura od 28. veljače 2014.,

- na iznos od 43,89 eura od 31. ožujka 2014.,

- na iznos od 42,72 eura od 30. travnja 2014.,

- na iznos od 42,34 eura od 31. svibnja 2014.,

- na iznos od 42,51 eura od 30. lipnja 2014.,

- na iznos od 43,84 eura od 31. srpnja 2014.,

- na iznos od 44,96 eura od 31. kolovoza 2014. i

- na iznos od 44,73 eura od 30. rujna 2014. do isplate do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i naknadi troškove postupka u iznosu od 1.766,00 eura uz zakonsku zateznu kamatu koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine teče od 26. travnja 2024. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 5.9.2007. u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,75% godišnje odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

2. Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:

“Prihvaća se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.”

3. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba tuženika protiv presude je djelomično neosnovana, a protiv rješenja je osnovana u cijelosti.

5. U tužbi predanoj sudu 7. svibnja 2020. tužitelj navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj [broj kredita] dana 5. rujna 2007., da je iznos kredita bio kunska protuvrijednost 12.564,29 CHF, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorna o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te da je tužitelj plaćao više iznose anuiteta od onog koji bi plaćao da je primjenjivan tečaj CHF na dan korištenja kredita. Predlaže da se utvrdi da su ništetne odredbe istog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 16.995,06 kuna na ime povrata preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja za vremenski period od 31. prosinca 2007. do 31. listopada 2014. uz zakonsku zateznu kamatu na pojedinačni mjesečni iznos više plaćenog anuiteta koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate uz nadoknadu troškova postupka.

5.1. Podneskom primljenim 13. siječnja 2022. tužitelj je povećao tužbeni zahtjev i predložio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 16.995,43 kune na ime razlike tečaja uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od dospijeća svakog anuiteta do isplate.

5.2. Podneskom primljenim 30. listopada 2023. tužitelj je povećao tužbeni zahtjev i predložio da se utvrdi da su ništetne i odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,75% godišnje odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

Pored toga je zatražio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos iz kuna preračunatu uere (2.255,68 eura) na ime povrata preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja uz zakonsku zateznu kamatu.

6. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva te u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev istakao prigovor zastare.

7. Pogrešno je sud prvog stupnja prihvatio preinaku tužbe povečanjem tužbenog zahtjeva u dijelu iz točke III izreke prvostupanjske presude.

7.1. Tužitelj je podneskom od 30. listopada 2023. povečao svoj zahtjev na način da je zatražio još i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe vezane uz kamatnu stopu. Međutim, prema čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22) tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

U konkretnom slučaju nije bilo nikakve prepreke da tužitelj do zaključenja prethodnog postupka zatraži i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe vezane uz kamatnu stopu.

7.2. Zbog navedenoga je prvostupanjsko rješenje preinačeno primjenom čl. 380. t. 3. ZPP-a na način da je preinaka odbijena, a prvostupanjska je presuda primjenom čl. 369. st. 5. ZPP-a ukinuta u dijelu odluke iz točke III izreke jer je prihvaćanjem dijela zahtjeva iz točke III izreke došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

Pri tome treba dodati da tuženik u žalbi nije izrijekom naznačio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a, ali sadržajno žalba ukazuje da se o tom dijelu zahtjeva nije trebalo odnosno moglo odlučivati jer sud prvog stupnja nije sukladno zakonu dopustio preinaku tužbe iz podneska od 30. listopada 2023., pa tuženikove žalbene navode treba tumačiti (i) kao žalbeni navod iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u točkama I i II izreke, kao i postupak koji joj je u tom dijelu prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

Prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I i II izreke nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

10. Sud prvog stupnja je u dijelu pod točkom I i II izreke pravilno primijenio materijalno pravo.

11. Među parničnim strankama nije sporno da su 5. rujna 2007. sklopili ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.564,29 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita i da je ugovorena kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,75%. Dalje je točkom 4. ugovoreno da se kredit otplaćuje 84 mjeseca, a točkom 7. da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

12. Sporno je je li članak 7. sklopljenog ugovora ništetan.

13. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu pod točkama I i II izreke prihvatio.

13.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03).

Isto tako, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12. od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13.2. Člankom 502c. ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.3. Slijedom navedenoga, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je u ovom postupku vezan utvrđenjem iz navedene presude da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule.

14. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici je za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.). Isto tako, u ovom predmetu mjerodavne su I odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO).

15. U konkretnom slučaju radi se o kreditu kao potrošačkom ugovoru te je potrebno raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutne klauzula ništetne ili ne.

16. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

16.1. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema presudi Suda europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 čl. 4. St. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

18. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, pravilno je sud prvog stupnja, a uvažavajući presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. kao i okolnosti ovog predmeta, prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj osporava zakonitost ugovornih odredbi o valutoj klauzuli.

18.1. Prema čl. 118. ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18.2. I prema čl. 502.c ZPP-a sud je u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu. Članak 502.c ZPP-a uređuje specifično proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika. Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

18.3. Kad se u Zakonu govori o naknadi štete, misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.

18.4. Temeljem čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o valutnoj klauzuli pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja11. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP/07.

18.5. Pravilna je i ocjena suda prvog stupnja da je od strane tuženika istaknuti prigovor zastare neosnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18.6. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

18.7. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018., kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 7. svibnja 2020., pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

I preinaka je izvršena 13. siječnja 2022., dakle unitar pet godina od početka tijeka zastarnog roka, pa niti spram preinačenog dijela ne može biti govora o zastari.

19. Slijedom svega navedenoga, ništene su utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na vezanje uz valutu švicarski franak.

20. Odredbom članka 323. ZOO-a, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (čl. 1111., odnosno čl. 1115. ZOO-a).

21. S obzirom na pravila o vraćanju stečenog bez osnove pravilno je sud prvog stupnja tuženiku naložio da vrati ono što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog promjene tečaja, utjecaja tečajne razlike, platio više kredita nego bi platio da je tečaj ostao nepromijenjen, a ukupna pretplata (više plaćeno) po anuitetima na temelju promjene tečaja iznosi u visini u kojoj je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

21.1. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

I o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kad je u presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., naveo kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile. Drugim riječima, i u ovom slučaju je banka bila nepoštena kod ugovaranja uglavka kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak.

22. I odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF pravilno je utemeljena na odredbi čl. 277. ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), kao i na temelju čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika posebno još treba istaknuti da pravno nije odlučno što je predmetni kredit „zatvoren“ prije podnošenja tužbe. Tužitelj otplatom kredita nije izgubio prava koja mu pripadaju kao potrošaču, a na pravni položaj tužitelja nije od utjecaja niti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji uređuje pravo potrošača na tzv. konverziju koju tužitelj nije izvršio. 24. Pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a odlučio i o troškovima postupka, s tim da djelomično ukidanje prvostupanjske presude nije od utjecaja na trošak postupka jer zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim tužitelj nije uspio nisu nastali posebni troškovi.

24.1. U odnosu na žalbene navode vezane uz troškove postupka treba navesti da tužitelju pripada pravo na naknadu troška pristupa na ročište uza objavu presude tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje u tekstu Tarifa).

Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja kao vrijednost boda uzeo iznos od 2 eura, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila važeća na dan donošenja sudske odluke.

25. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda u točkama I i II izreke potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

26. Kako je tuženik uspio sa žalbom samo udijelu zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 7. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević