REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 17-P-2560/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EP iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), koju zastupa Lea Erak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6 (OIB:14036333877), kojega zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 3. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka, 7. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su dijelovi Ugovora o kreditu od 12.07.2005. pod brojem 016- 1366/2005 između tužitelja kao korisnika kredita, i tuženika kao kreditora u članku 1. i 7. Ugovora u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni i ne proizvode pravni učinak.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.832,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi:

-na iznos od 1,78 eura počev od 13.9.2005.

-na iznos od 6,15 eura počev od 13.10.2005.

-na iznos od 4,15 eura počev od 12.11.2005.

-na iznos od 4,16 eura počev od 10.12.2005.

-na iznos od 4,65 eura počev od 13.1.2006.

-na iznos od 3,16 eura počev od 11.2.2006.

-na iznos od 1,17 eura počev od 11.3.2006.

-na iznos od 5,03 eura počev od 15.11.2008.

-na iznos od 14,17 eura počev od 17.1.2009.

-na iznos od 14,01 eura počev od 17.2.2009.

-na iznos od 7,75 eura počev od 21.3.2009.

-na iznos od 9,49 eura počev od 17.4.2009.

-na iznos od 9,24 eura počev od 16.5.2009.

-na iznos od 6,52 eura počev od 16.6.2009.

-na iznos od 7,14 eura počev od 16.7.2009.

-na iznos od 4,15 eura počev od 15.8.2009.

-na iznos od 7,79 eura počev od 16.9.2009.

-na iznos od 4,65 eura počev od 16.10.2009.

-na iznos od 6,49 eura počev od 17.11.2009.

-na iznos od 6,14 eura počev od 16.12.2009.

-na iznos od 11,58 eura počev od 16.1.2010.

-na iznos od 15,03 eura počev od 16.2.2010.

-na iznos od 14,28 eura počev od 16.3.2010.

-na iznos od 17,87 eura počev od 16.4.2010.

-na iznos od 24,36 eura počev od 18.5.2010.

-na iznos od 25,71 eura počev od 16.6.2010.

-na iznos od 33,19 eura počev od 16.7.2010.

-na iznos od 32,94 eura počev od 17.8.2010.

-na iznos od 48,02 eura počev od 16.9.2010.

-na iznos od 39,28 eura počev od 16.10.2010.

-na iznos od 41,28 eura počev od 16.11.2010.

-na iznos od 49,66 eura počev od 13.12.2010.

-na iznos od 54,90 eura počev od 15.1.2011.

-na iznos od 48,57 eura počev od 16.2.2011.

-na iznos od 50,66 eura počev od 16.4.2011.

-na iznos od 50,76 eura počev od 17.5.2011.

-na iznos od 57,16 eura počev od 16.6.2011.

-na iznos od 70,78 eura počev od 16.7.2011.

-na iznos od 86,26 eura počev od 17.8.2011.

-na iznos od 103,17 eura počev od 16.9.2011.

-na iznos od 76,48 eura počev od 15.10.2011.

-na iznos od 68,84 eura počev od 16.11.2011.

-na iznos od 68,10 eura počev od 17.12.2011.

-na iznos od 70,95 eura počev od 17.1.2012.

-na iznos od 77,08 eura počev od 16.2.2012.

-na iznos od 79,41 eura počev od 16.3.2012.

-na iznos od 76,88 eura počev od 17.4.2012.

-na iznos od 76,49 eura počev od 16.5.2012.

-na iznos od 77,78 eura počev od 16.6.2012.

-na iznos od 80,02 eura počev od 17.7.2012.

-na iznos od 77,15 eura počev od 9.8.2012., sve do isplate, sve za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim dijelovi ugovora o kreditu br. 016-1366/2005 koji je sklopljen 12.7.2005. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, i to u čl. 3. kojim je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati jednokratnu naknadu u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj.

IV. Nalaže se tuženiku da plati tuženiku 235,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 15.7.2005. do isplate, i to za razdoblje do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak od 1.983,85 eura sa zateznom kamatom od 8.1.2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 12.7.2005. zaključio s tuženikom ugovor o kreditu br. 016-1366/2005, kojim mu je odobren iznos kredita od 25.153,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 84 mjesečne rate u jednakim mjesečnim anuitetima od po 325,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja. Tužitelj podnosi tužbu smatrajući da su tim ugovorom povrijeđena prava njega kao potrošača, time što je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe: onu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak i odredbu kojom je tužitelj obvezan na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,50%, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova. zbog čega je ta odredba neodređena, neodrediva, posljedično nepoštena i ništetna po čl. 270. ZOO. Pritom se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 4.7.2014. i Pž-7129/13 i odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Nakon provedenog vještačenja, od tuženika traži isplatu iznosa na ime preplaćenoga po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i iznosa tzv. ulazne naknade.

2. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ne sporeći zaključenje Ugovora o kreditu na koji se poziva tužitelj niti sadržaj toga ugovora. Smatra kako se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti i na konkretan slučaj. Tvrdi da je za vrijeme trajanja ugovora u potpunosti postupao po važećim kogentnim propisima, a osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi uzrokuje li ugovorna odredba - suprotno načelu savjesnosti i poštenja - znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tvrdi da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, da je riječ o jasnim, razumljivim i uočljivim odredbama, da njihova primjena nije dovela do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o naknadi za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena, tužitelj je mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje za njega proizlazi. Ta je naknada i prije sklapanja ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika. Ističe prigovor zastare, osporava visinu zahtjeva i predlaže ga odbiti.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 016-1366/2005, otplatnu tablicu, prometnu karticu po kreditu i drugu dokumentaciju u spisu, proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., Zagreb i saslušao tužitelja. Ocjenom izvedenih dokaza po čl. 8. Zakona o parničnom postupku utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 12.7.2005. zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da je riječ o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama.

5. Sporno je, jesu sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile u skladu s odredbama zakona koje su uređivale pitanja zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno je li riječ o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva te je li tužiteljičina tražbina zastarjela.

6. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima primjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih paramatara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda P-1401/12 u odnosu na ovdje tuženika i u dijelu koji se odnosi na nedopuštenost odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi jer je utvrđeno da je i tuženik u ranije navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja ugovora kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupio protivno odredbama iz čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 86/03), a nadalje od 7.8.2007.-31.12.2008. protivno odredbama iz čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3.9.2019. donio presudu Revt-2221/18 kojom je, između ostaloga, odbijena revizija tuženika protiv presude VTSRH Pž- 6632/17 od 14.6.2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda TS u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ranije opisano ugovaranje valutne klauzule i redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu na taj način promjenjiva i valutne klauzule.

9. Po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika (također i odredba čl. 138.a ZZP/07).

10. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

11. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužiteljice proizlazi da je tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o kreditu radi kupnje automobila u osobne svrhe. Tuženik nije tvrdio ni dokazao suprotno. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). U tome je smislu tužitelj potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP.

12. U konkretnom slučaju tužitelj se poziva upravo na utvrđenja iz gore navedene presude donesene u kolektivnom sporu, kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je u st. I. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom. U ovom je postupku sud, nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da su i ugovorne odredbe koje su predmet ovoga spora ništetne.

13. Naime, iskaz tužitelja, kojega je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga istinitim i uvjerljivim, potvrđuje njegove tvrdnje iz postupka: tužitelj je ugovor sklopio radi kupnje automobila, iz auto-kuće upućen je u banku tuženika uz objašnjenje da s njima imaju ugovor, a u banci ga je čekao pripremljen ugovor. Tužitelj je iskazao kako nije bilo pregovora vezanih uz odredbu o naknadi za obradu kredita, da je to bio dio ugovora i mislio je da to mora platiti. Također je ustvrdio kako mu nitko nije u banci objasnio razliku između ugovora s valutnom klauzulom u CHF i EUR, a da mu je ugovor s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji. Tuženik nije dokazao suprotno. 14. Sud je odbio tuženikov prijedlog da se sasluša javni bilježnik pred kojim je solemniziran ugovor o kreditu sud je odbio kao neodlučan za rješenje spornih pitanja u ovome postupku jer nije riječ o svjedoku koji je s tužiteljem vodio pregovore prije sklapanja ugovora niti je to mogao, niti je njegova uloga u solemnizaciji ugovora o kreditu bila i mogla biti saniranje propusta tuženika.

15. Iz svega navedenog sud je utvrdio da tuženik nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF: rizik „valute utočišta“ (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan za potrošača jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja HRK prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja HRK prema valuti EUR. Predmetni je ugovor sklopljen u razdoblju obuhvaćenom ranije navedenim presudama donesenim u kolektivnom sporu, tužiteljica se na te odluke pozvala, a tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da odluke donesene u kolektivnom sporu nisu primjenjive na konkretan slučaj. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem.

16. Slijedom navedenog, presudom donesenom u spomenutom kolektivnom sporu za koju je ovaj sud vezan, sud nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, a te su odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu.

17. Kako su odredbe spornog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju tih ugovornih odredbi. Zato je tuženik po čl. 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Tužitelj, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojega je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

18. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., Zagreb.

19. Iz nalaza proizlazi da je u utuženom razdoblju visina tako obračunate tražbine tužitelja iz razlike između tečaja za CHF primijenjenog kod otplate na dan dospijeća i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 1.832,43 eura, sve pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita u CHF bio u primjeni tečaj CHF na dan isplate kredita.

20. Ako se u obzir uzmu i tzv. negativne tečajne razlike, iznos koji je tužitelj manje platio posljedično padu tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, tužiteljičina preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 262,62 eura manje, dakle ukupan iznos više plaćenog iznosa slijedom promjene tečaja na više i na niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.569,81 eura.

21. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka jer ga je ocijenio objektivnim, jasnim, sačinjen je na temelju sve relevantne dokumentacije, a ni parnične stranke nisu imale primjedbi ni prigovora na konačni izračun, odnosno računsku točnost. Vještak je sve preplate izrazio i po mjesecima, a tužitelj je postavio zahtjev tražeći isplatu prema varijanti u kojoj u obzir nisu uzete i negativne tečajne razlike. Sud nije prihvatio tuženikov prigovor kojim traži da se u obzir uzmu i ove razlike jer je njegov zahtjev prema tužitelju neosnovan. Naime, tužitelj tijekom otplatnog razdoblja na temelju ništetnih odredbi nije primio od tuženika ništa, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja zahtijevanog iznosa tuženiku, odnosno prebijanja ovih iznosa. S druge strane, tuženik – osim paušalno – nije do zaključenja prethodnog postupka postavio konkretan prigovor prijeboja.

22. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (konkretno 14.6.2018.). Kako je tužba podnesena 12.4.2023., zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

23. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

- da je tužitelj 11.8.2005. platio tu naknadu. Iz nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je naknada naplaćena u visini od 235,10 eura (1.771,38 kn).

24. Tužitelj je u iskazu, kojega sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, ustvrdio da o toj odredbi nije bilo govora prilikom pregovora koji su prethodili sklapanju kredita, da ju je smatrao dijelom ugovora jer je unesena u ugovor i zaključio da je mora platiti.

25. Iz navedenoga je sud utvrdio da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelj bio informiran o vrsti i strukturi troškova koje je bio obvezan platiti.

26. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade iz čl. 3. ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

27. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

28. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03.

29. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, ona u potpunosti ne omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata s datumom ugovora. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

30. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu čl. 84. ZZP/03.

31. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

32. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

33. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u razdoblju od 84 mjeseca, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

34. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

35. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

36. Imajući na umu navedeno, odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu sa čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

37. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

38. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

39. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

40. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

41. U skladu sa čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

42. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

43. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od sada 505,24 eura, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

44. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

45. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom, utuženom iznosu.

46. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

47. Prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita neosnovan je. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako odluka o ništetnosti ove odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, to neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu po ovoj osnovi zastario.

48. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužiteljica platila više zaračunate iznose na ime redovnih kamata, s obzirom da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

49. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. 155. ZPP-a. Tužitelju su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to: trošak za sastav tužbe 200,00 eura (tbr 7/1), za sastav podnesaka od 7.9.2023., 11.3.2024. i 2.10.2024. po 200,00 eura (tbr 8/1), za zastupanje na ročištima 23.4.2024., 10.6.2024. i 3.12.2024. po 200,00 eura (tbr 9/1), ukupno 1.400,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 350,00 eura, trošak vještačenja od 200,00 eura i sudsku pristojbu od 33,85 eura, iznosi 1.983,85 eura. Tužitelju nije priznat trošak podneska od 18.7.2024. u kojem je nakon vještačenja postavio svoj tužbeni zahtjev jer takav podnesak nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a. Naime, tužitelj je postavio zahtjev koji u datumima dospijeća odudara od nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o zateznoj kamati donesena je u skladu s nalazom i mišljenjem.

50. Zatezna kamata dosuđena je po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 7. siječnja 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude. O žalbi, koja se podnosi pismeno u 4 primjeraka ovom sudu, odlučuje županijski sud.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika