Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-115/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Jerku Bogdaniću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika "Raiffeisenbank Austria" d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Ivanu Glamuzina, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnice Kristine Vuljak i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice ĆB, a odluke objavljene dana 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik "Raiffeisenbank Austria" d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 dužan je tužitelju ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 1.773,31 eura (tisućusedamstosedamdesettri eura i tridesetjedan cent), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. po stopi od 15%, od 01.08.2008.g do 31.07.2015.g u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g do 31. prosinca 2022. godine utvrđuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,80 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2007 pa do plaćanja - na iznos od 2,80 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 4,34 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 7,38 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 3,01 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 1,46 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 3,41 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 0,54 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.8.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 0,69 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.9.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 2,39 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 15,28 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.11.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 6,64 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 17,62EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.1.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 19,31 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 20,07 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 18,27 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 18,68 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 15,41 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 13,00 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 13,64 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.8.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 14,91 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.9.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 14,80 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 13,52 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.11.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 15,92 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 17,85 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.1.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 20,60 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 19,97 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 23,69 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 22,99 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 24,36 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 36,28 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 33,82 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.8.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 41,32 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.9.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 38,73 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 34,56 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.11.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 43,35 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 54,53 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.1.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 46,61 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 49,39 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 45,86 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 46,50 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 61,48 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 62,94 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 75,36 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.8.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 84,07 EUR zakonsku zateznu kamatu od 17.8.2011 pa do plaćanja - na iznos od 61,90 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2011 pa do plaćanja - na iznos od 60,96 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.11.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 60,42 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 63,77 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.1.2012 pa do plaćanja - na iznos od 66,68 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 67,07 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 65,05 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 66,41 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 67,34 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 65,78 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2012 pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove ovog sudskog postupka u iznosu od 1.408,18 eura (tisućučetristoosameura i osamnaestcenta), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 7. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 15. travnja 2021. protiv tuženika podnio tužbu u kojoj navodi da je tuženik, kao trgovac, s tužiteljem, kao potrošačem, dana 13. lipnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 238-50-4181730 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 13.582,20 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a da prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

1.1. Tužitelj se poziva na zaključke iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka te navodi da je odlukama u tom predmetu konačno utvrđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i kao takva ništetna, a da navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve druge sudove budući da je postupak vođen sukladno čl. 502.a ZPP-a.

1.2. Tužitelj navodi da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao iznos od 13.361,04 kuna, tj. iznos koji ovom tužbom tužitelj potražuje i da u ovom postupku potražuje samo iznos koji je tuženik stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tužitelj navodi da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, te da je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a prema specifikaciji iz tužbe.

1.3. Tužitelj navodi da se prije utuženja obratio tuženiku sa pisanom opomenom i pozivom na plaćanje, međutim tuženik po istoj nije postupio, odnosno odgovorio je nema namjeru po istome postupiti slijedom čega tužitelj podnosi tužbu kojom traži isplatu iznosa od 13.361,04 kn sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

1.4. Nakon što je euro poslao službena valuta u Republici Hrvatskoj tužitelj je podneskom od 14. lipnja 2021. uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 1.773,31 euro sa pripadajućom kamatom .

2. Tužba je dostavljena tuženiku na odgovor te je tuženik dao pravovremeni odgovor u kojem je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

2.1. Tuženik je osporio da su utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koji se vodio između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka primjenjiva na konkretan Ugovor o kreditu jer je prije svega potrebno utvrditi okolnosti konkretnog slučaja.

2.2. Tuženik ističe da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile jasne, lako razumljive i uočljive te da sukladno odredbama čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati poštenost tih odredbi. Tuženik isto tako ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita dane sve informacije potrebne za donošenje formirane odluke te su mu obrazloženi rizici i posljedice vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Osim toga ističe i da je javni bilježnik u postupku solemnizacije potvrdio da je Ugovor jasan i razumljiv ugovornim stranama.

2.3. Tuženik ističe i da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev Ugovor o kreditu te da je tužitelj mogao birati između valutne klauzule u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule te stoga tuženik smatra da se i iz navedenog razloga ne može preispitivati poštenost sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

2.4. Tuženik isto tako smatra da ugovornom odredbom o valutnoj klauzuli u CHF nije prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutna klauzula mogla dovesti i do pada i do rasta kunske protuvrijednosti ugovorenog anuiteta te je stoga jednako utjecala na obveze obje ugovorne strane.

2.5. Tuženik nadalje ističe da nije postupao kao nesavjesna stranka jer niti on nije mogao unaprijed znati kretanje tečaja CHF te stoga prigovara zatraženom tijeku zateznih kamata.

2.6. Tuženik je zaključno prigovorio visini tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare te je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.7. Tuženik je dodatno na pripremnom ročištu 1. veljače 2023. istaknuo prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja budući da je umjesto njega kredit otplaćivao i njegov sin.

3. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbijen je rješenjem ovoga suda poslovni broj P-115/2021-11 od 9. kolovoza 2023., koje je postalo pravomoćno 25. lipnja 2024.

4. Tužitelj je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, saslušanjem tužitelja kao stranke na okolnost informiranosti tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu i na okolnost otplate kredita te financijskim vještačenjem na okolnost visine preplate tužitelja prema tuženiku uslijed ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovoru o kreditu.

5. Tuženik je u tijeku postupka predložio da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz čitanjem isprava koje prileže spisu, dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor i saslušanjem djelatnice tuženika ZB na okolnost informacija koje su pružili tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

5.1. Tuženik je na ročištu 1. listopada 2024. odustao od prijedloga za saslušanjem svjedokinje ZB.

6. Između tužitelja i tuženika nije sporno da je između njih dana 13. lipnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 238-50-4181730 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), nije sporno da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio potrošač te nije sporan iznos preplate tužitelja s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita, odnosno nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

6.1. Između tužitelja i tuženika je sporno jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" primjenjiva na konkretni ugovorni odnos, odnosno jesu li odredbe konkretnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF bile nepoštene, a time i ništetne, sporno je jesu li predmetne odredbe tužitelju bile jasne i razumljive i jesu li stranke o njima pojedinačno pregovarale te da li se s obzirom na to može preispitivati poštenje tih odredbi, sporna je aktivna legitimacija tužitelja, zatraženi tijek zatezne kamate te je sporno je li potraživanje tužitelja za povrat preplaćenih iznosa uslijed eventualne ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovoru o kreditu u zastari.

7. U svrhu dokazivanja pročitani su Ugovor o kreditu (str. 6-10), izračun preplaćenog s osnova tečaja (str. 11), otplatni plan (str. 12-15), knjigovodstvena kartica kredita (str. 16-19), opomena pred tužbu (str. 21-22), preslike e-maila (str. 24), zahtjev za kredit (str. 45), promotivni uvjeti za odobrenje kredita (str. 57-58), zapisnik o saslušanju tužitelja (str. 69-70, 130-131), zapisnik o saslušanju svjedoka AB (str. 132-133).

8. Na temelju kritičke analize svih izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 – dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je da se tim Ugovorom tuženik, kao kreditor, obvezao tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje kredit za kupnju vozila u iznosu od 13.582,20 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.), a korisnik kredita se je obvezao navedeni iznos kredita vratiti kreditoru uvećan za redovnu kamatu po stopi od 5,20%, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.) i jednokratnu naknadu (čl. 3) i to otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. listopada 2007. (čl. 7).

10. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 13. lipnja 2007. pa se na isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, 46/2007 dalje: ZZP).

10.1. Člankom 81. st. 1. ZZP propisano je da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.2. Člankom 82. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.3. Člankom 82. st. 4. ZZP propisano je da u slučaju ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.4. Člankom 87. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.) te da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne ugovorne odredbe (st. 2.).

11. Radi utvrđenja svih okolnosti na strani tužitelja odlučnih za primjenu materijalnog prava izveden je dokaz saslušanjem tužitelja koji je u svom iskazu u bitnom naveo da mu je namjera bila kupiti osobni automobil, u koju svrhu je sklopio Ugovor te je tekst Ugovora o kreditu sastavio tuženik, a tužitelj je dobio gotov obrazac ugovora na potpis. Tužitelj je naveo da mu je u poslovnici tuženika ponuđeno više vrsta kredita, no da su mu već u auto kući a i u banci sugerirali da uzme kredit u CHF jer da se radi o najboljoj i najstabilnijoj varijanti, te mu je djelatnica banke tumačila da je kamatna stopa bila najpovoljnija za ovu vrstu kredita. Navodi da je razumio pojam valutne klauzule, no da ga prije sklapanja Ugovora o kreditu niti djelatnici tuženika niti djelatnici auto kuće nisu upozorili da bi postojao nekakav poseban rizik od promjene tečaja CHF-a, te da stoga kredit u CHF-u nije doživljavao ništa rizičnijim od kredita u eurima. Tužitelj navodi da on prije sklapanja Ugovora o kreditu nije pratio kretanje tečaja CHF-a niti je o tome imao kakvih saznanja, a da je prije umirovljenja bio radnik u šumariji i da nema nekog posebnog ekonomskog obrazovanja. Vezano uz prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelj je pojasnio da je njegov sin znao odnijeti novac u banku koji mu je on davao, a kojeg su zajednički skupili u kući.

11.1. Na prijedlog tuženika kao svjedok saslušan je i javni bilježnik Ronald Pavlović, koji je izvršio solemnizaciju predmetnog Ugovora o kreditu, te je on u svom iskazu naveo da se ne sjeća konkretnog Ugovora o kreditu no da on svakoj stranci prilikom potvrde-solemnizacije isprave istu pročita te objasni sadržaj iste. Navodi da on stranku upozori na pravne posljedice sklapanja Ugovora, a pri tom misli na one odredbe koje su sadržane u Ugovoru, te da on osobno nije imao nikakva saznanja o eventualnim rizicima vezanim uz valutnu klauzulu uz CHF, niti je mogao predvidjeti kako će se tečaj CHF-a kretati, već je stranku samo upozorio da je ugovorena valutna klauzula kao takva.

11.2. Sud je iskaze tužitelja i svjedoka AB prihvatio u cijelosti kao istinite budući da su iskazivali su životno i logično, a njihovi iskazi su sukladni i ispravama koje prileže spisu.

12. Između tužitelja i tuženika je nesporno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača te je prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to, između ostalog, i odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

13.1. Pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14., 110/15.).

14. Stranke su člankom 7. Ugovora o kreditu ugovorile da je korisnik kredita dužan kredit otplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u bitnom je utvrđeno da:

- tuženici (uključujući Raiffeisenbank Austria d.d.) nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro;

- da su pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač;

- da tuženici (uključujući Raiffeisenbank Austria d.d.) nisu potrošačima objasnili pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, odnosno da im nisu objasnili da je valuta CHF sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače;

- da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

16. Temeljem iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj po struci šumski radnik i nema posebnog ekonomskog obrazovanja te prije sklapanja Ugovora o kreditu nije pratio kretanje tečaja CHF niti je o tome imao kakvih saznanja. Utvrđeno je da je tužitelju ponuđeno više vrsta kredita, odnosno ponuđeno mu je i sklapanje kredita sa valutom EUR, no odmah mu je sugerirano da uzme kredit u CHF budući da se radi o najboljoj i najstabilnijoj valuti, a kamata je bila najpovoljnija za ovu vrstu kredita. Nadalje je utvrđeno da prije sklapanja Ugovora o kreditu niti djelatnici tuženika, niti djelatnici auto kuće, nisu upozorili tužitelja da bi postojao poseban rizik od promjene tečaja CHF-a pa stoga tužitelj kredit u CHF nije doživljavao ništa rizičnijim od kredita u eurima, iako je načelno shvaćao značenje pojma valutne klauzule. Utvrđeno je da je tekst Ugovora u cijelosti sastavio tuženik te da ga je tužitelj dobio gotovog na potpis.

17. Temeljem iskaza svjedoka AB, prisjednika kod javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, utvrđeno je da je on prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu stranke, pa tako i tužitelja, upozoravao na pravne posljedice sklapanja Ugovora, a vezano uz valutnu klauzulu je samo upozorio stranke na činjenicu ugovaranja valutne klauzule dok on nije imao nikakva saznanja o eventualnim rizicima vezanim uz valutnu klauzulu uz CHF.

18. Slijedom navedenog utvrđeno je da su sva utvrđenja iz citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

19. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u članku 7. Ugovora o kreditu nepoštene u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, a time i ništetne.

20. Utvrđeno je da su neosnovani tuženikovi prigovori da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o valutnoj klauzulu u CHF te da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva , odnosno da je tužitelj svjesno odabrao upravo kredit sa valutnom klauzulom u CHF, pa da se zbog toga poštenost te ugovorne odredbe ne može ispitivati u smislu čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP-a.

20.1. Naime, iako je tužitelj razumio pojam valutne klauzule, što sam potvrđuje, njemu nisu bile jasne i poznate sve posljedice i rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule upravo u valuti CHF. Stoga se ne može smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF za tužitelja bila jasna i razumljiva.

20.2. S obzirom da tužitelj nije shvaćao rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, tužitelj uopće nije mogao kao ravnopravna i informirana ugovorna strana sudjelovati u bilo kakvim pregovorima sa tuženikom, pa stoga činjenica da se tužitelj odlučio na sklapanje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF temeljem informacije djelatnika tuženika da je tečaj CHF stabilan i da je kamata za takve ugovore najpovoljnija ne znači da je tužitelj sa tuženikom o valutnoj klauzuli u CHF pojedinačno pregovarao.

21. Sud je utvrdio da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio slabiji jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, a tuženik je kao kreditna institucija koja ima stručne službe koje se bave upravo upravljanjem rizicima, uključujući rizike vezane uz promjene tečaja deviza, raspolagao stručnim znanjem o rizicima koji za korisnike kredita proizlaze iz toga da se CHF smatra "valutom utočišta", sa kojim rizicima nije upoznao tužitelja.

22. Švicarski franak kao „valuta utočišta“ je bio siguran za ulagače, odnosno banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti u slučaju financijskih kriza i pojave pojačanog interesa investitora za ulaganje u tu valutu. Drugim riječima tuženik je u slučaju rasta tečaja CHF u odnosu na kunu mogao očekivati uvećane prihode u kunama po kreditima sa valutnom klauzulom u CHF te je čak na tečajnim razlikama mogao ostvariti dodatnu zaradu ako je obveze prema svojim kreditorima ispunjavao u valutama čiji tečaj je u odnosu na CHF oslabio. S druge pak strane za tužitelja, kao potrošača koji svoje prihode ostvaruje u kunama, švicarski franak je predstavljao izvor znatnog valutnog rizika jer je rast vrijednosti CHF, i posljedično rast kunske protuvrijednosti ugovorenog anuiteta, mogao dovesti u pitanje mogućnost tužitelja da ispunjava svoje obveze po Ugovoru o kreditu.

22.1. Tuženik sa takvim rizikom nije upozorio tužitelja te ga je, nudeći mu sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, izložio specifičnom valutnom riziku sa kojim nije bio upoznat. Stoga je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.

23. Slijedom svega navedenog utvrđeno je da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, te da je ta odredba nepoštena i stoga temeljem čl. 87. ZZP ništetna.

24. Tužitelj tužbom traži povrat više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

25. Tuženik je na ročištu održanom 1. listopada 2024. visinu tužbenog zahtjeva tužitelja učinio nespornom te stoga sud, temeljem čl. 221. st. 1. ZPP-a, nije izvodio dokaze radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva.

26. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi da tužitelj, kao potrošač, osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koje je tuženik primio na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – dalje u tekstu ZOO).

27. Tuženik je istaknuo prigovor zastare za cjelokupnu tražbinu tužitelja.

28. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

29. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare nije osnovan. 29.1. Naime, nepoštenost, a time i ništetnost, ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je sklapao tuženik utvrđena je u parničnom postupku koji je pokrenuo „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a navedena presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i na tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem

29.2. Stoga je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva utemeljenih na tako utvrđenoj ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF počela teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17.

29.3. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske dajući objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. koje je sadržano u zapisniku br. Su-IV-33/2022-2.

29.4. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 15. travnja 2021. godine, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine za povrat preplaćenih iznosa uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF.

30. Utvrđeno je da je neosnovan i tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja, koji je tuženik istaknuo navodeći da je uplate na ime otplate kredita vršio i tužiteljev sin.

30.1. Temeljem iskaza tužitelja, kojeg je sud kao što je navedeno prihvatio u cijelosti, utvrđeno je da je tužiteljev sin samo nosio u banku novac koji bi mu dao tužitelj, pa da se zapravo radilo o uplatama samo tužitelja neovisno o tome tko ih je izvršio u banci.

31. Slijedom navedenog tuženiku je, primjenom odredbi čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, naloženo da tužitelju isplati iznos od 1.773,31 euro sa pripadajućim zateznim kamatama kako su uređene podneskom tužitelja od 31. siječnja 2023., budući da taj iznos koji tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom nesporno predstavlja iznos preplate uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita.

32. Tuženik je unaprijed sastavio Ugovor o kreditu te je u isti uključio nepoštene, odnosno ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iako je bio svjestan da time tužitelja izlaže riziku na koji ga nije upozorio, slijedom čega je tuženik nepošteni stjecatelj od dana kada je preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe naplatio tužitelju. Stoga je temeljem odredbe čl. 1015. ZOO-a tuženiku naloženo da tužitelju plati zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, koje je dužan vratiti tužitelju od dana kada je te preplaćene iznose stekao, i to po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su dosuđeni troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 138/23.), a prema vrijednosti spora i iznosu naknade koju je tužitelj zatražio.

34.1. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu je s osnova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ovom parničnom postupku nastao zatraženi trošak sastava tužbe od 15. travnja 2021. (Tbr. 7.1) u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na 1. veljače 2023., 1. listopada 2024. i 25. studenog 2024. (Tbr. 9.1) u iznosu od 200,00 eura svako, trošak sastava obrazloženog podneska od 14. lipnja 2021. (Tbr. 8.1) u iznosu od 200,00 eura, te trošak pristupa na ročište za objavu presude (Tbr. 9.3) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.100,00 eura, odnosno uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% sveukupno 1,375,00 eura. Na navedeni iznos treba dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, pa ukupni nastali trošak iznosi 1.408,18 eura.

34.2. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022.) koji propisuje da kamate na troškove postupka teku od dana donošenja odluke pa do naplate.

34.3. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 31. ožujka 2023. budući da u spisu ne prileži podnesak tužitelja podnesen ovome sudu 31. ožujka 2023.

34.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

Koprivnica, 7. siječnja 2025.

Sudac

Jerko Bogdanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Krunoslav Vuljak, Koprivnica

2. Odvjetnik Ivan Glamuzina, Zagreb