REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA
48260 KRIŽEVCI
Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14
Poslovni broj P-279/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu Jasmini Drageljević, u pravnoj stvari tužitelja HC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslav Markovinović, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 26. studenog 2024. godine u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu ZPP), dana 07. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je odredba članka 12. ZAVRŠNE ODREDBE, točka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9011361442 zaključenog dana 18. svibnja 2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita koja glasi: „korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju vozila“ ništetna i bez pravnog učinka.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR zajedno sa zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana donošenja presude tj. od 07.01.2025. koja se obračunava prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti u kojoj navodi Tužitelj i tuženik zaključili su dana 18. svibnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj 901136142 kojim tuženik kao kreditor odobrava i stavlja tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 11.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Člankom 12. ZAVRŠNE ODREDBE, točkom 12.3. tužitelju je nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita, a kojom odredbom se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od ,% od iznosa kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Temeljem sporne odredbe Ugovora o kreditu tužitelju je prilikom odobrenja kredita stvarno i naplaćena tj. od ugovorenog iznosa kredita ustegnuta je naknada za obradu tog kredita u iznosu od tadašnjih 177,00 CHF odnosno tada 835,44 kuna (srednji tečaj kune u odnosu na CHF na dan sklapanja ugovora, 4,72 kn za 1 CHF). Kao što je navedeno pod točkom 1. historijata tužbe, tužitelj je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu kako je gore opisano, a za kupnju osobnog vozila. Tužitelj i tuženik predmetni ugovor o kreditu zaključili su u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te je kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj pripremljenog ugovora. Predmetni ugovor klasičan je primjer tipskog ugovora koji je unaprijed pripremljen od strane banke tuženika odnosno trgovca, a na odredbe kojeg ugovora tužitelj kao potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecaja. O odredbama predmetnog ugovora nije se pojedinačno pregovaralo. Tužitelj uopće nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o bilo kojim odredbama predmetnog ugovora, pa tako ni o spornim odredbama, već mu je ugovor ponuđen po principu uzmi ili ostavi. Predmetni Ugovor o kreditu, zaključen na opisani način, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, na unaprijed otisnutom obrascu pripremljenom od strane prednika tuženika kao trgovca, zaključen je protivno odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navedenim člankom ZZP – a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Zbog navedenog razloga sporna odredba kojom su u predmetni ugovor uglavljene odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, ukazuje se kao nepoštena, odnosno ništetna. Isto tako, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Kao što je gore rečeno, sve je tužitelju ponuđeno po principu uzmi ili ostavi, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi sa postupkom odobravanja kredita. Ni na koji način nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno ulazna naknada koja je uredno naplaćena odnosi. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Nadalje tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da prema odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, tuženik ističe kako odredba čl. 98. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U tom smislu, tuženik ističe kako i predmetna Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Naime, osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja na isplatu naknade za obradu kredita kao i u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu. Štoviše, tuženik napominje kako je tužitelju iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koje jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen.
Dakle, ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita je ugovorena u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, a najviše 835,44 kuna, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Nadalje, tuženik napominje kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) je naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o bankama (Narodne novine 84/2002, 141/2006). Osim toga, ZZP ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti navedeni Zakon o bankama koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je u čl. 3. navedeno da među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Jednako tako, tuženik napominje kako se ulaznom naknadnom plaćaju troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i trošak zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim strankama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), zatim troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrade ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplate kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Slijedom navedenog, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita i mogao je shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe iz čega jasno proizlazi da se o spornim odredbama koje određuju naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo.Tuženik ističe da se navedenim pitanjem bavio i Sud EU u predmetu broj C-621/17 (SC protiv CIB Bank Zrt.) u kojem se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu.Sud EU je iznio da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Jednako tako, tuženik se poziva i na Preambulu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive. U tom smislu, potrebno je utvrditi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Navedeni uvjeti propisani Direktivom, također su sadržani u odredbama čl. 96. – čl. 102. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je u ovom slučaju potrebno ocijeniti jesu li ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Sukladno navedenim odredbama ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U tom smislu, tuženik ističe kako Sud EU objašnjava da je na nacionalnom sudu da obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštivanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga, tuženik ističe da je prema navedenoj presudi Suda EU nacionalnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost ugovornih odredbi o naknadama iz ugovora o kreditu ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ali s druge strane tuženik ističe da ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo (što tuženik izričito osporava), da isto ne uzrokuje automatski takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama na štetu potrošača koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a. Dakle, tuženik napominje da osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je da naslovni sud kumulativno utvrdi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra kako je - uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetnih naknada u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenim naknadama prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu - očito da navedene odredbe o naknadama ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Konačno, tuženik upire na činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju isplaćen iznos od 11.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, stoga tuženik smatra kako u ovom konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 835,44 kuna/177,00 CHF ne može za tužitelja uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja u smislu čl. 96. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog, neosnovana je tužiteljeva tvrdnja da bi predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, pa da bi zbog toga te odredbe imale se smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, te ističe kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sa, kao sudionik obveznih odnosa, procijeniti odgovara li ista njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj nesporno i učinio. Naime, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom predmetnih ugovora. Osim toga, tužitelju su ponovno pojašnjena međusobna prava i obveza ugovornih stranaka od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj bio upoznat sa spornim ugovornim odredbama, te kako su iste tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te kako su bile predmet pojedinačnih pregovora, zbog čega iste odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se mogu utvrditi nepoštenima, a posljedično tome i ništetnima.
3. Tužitelj se u podnesku od 06.05.2024. očitovao na način da ističe kako svoj zahtjev temelji na velikoj sudskoj praksi općinskih i županijskih sudova u RH te na važećim odredbama Zakona o obveznim odnosima u kojima se kaže da ako se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo već je ta odredba dio tipskog ugovora koji je jednostrano nametnut od strane banke takve odredbe se imaju smatrati ništetnima i ne proizvode pravne učinke, te da je naknada koju je tuženik naplatio od tužitelja bez obzira koliko ona iznosila u odnosu na ukupni iznos isplaćenog kredita, bio potpuno nepotreban trošak na teret korisnika kredita sada tužitelja, te da iako je tužitelju mogla biti poznata visina naknade za obradu kredita u novčanom iznosu, on uopće nije znao niti mu je bilo tko od banke rekao, koji su to točno troškovi obrade kredita koji se naplaćuju. Najmanje od svega tužitelj nikako nije mogao pregovarati sa bankom da ulazne naknade ne bude ili da bude u manjem postotku, već je morao prihvatiti sve što je banka tražila po sistemu „uzmi ili ostavi“.
4. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj ugovora: 9011361442 od dana 18.05.2006.g., knjigovodstvenu karticu od 06.12.2023., knjigovodstvenu karticu od 15.07.2024.
Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 55 i 56 spisa).
5. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci.
6.Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011361442 dana 18.05.2006.g
7.Između stranaka je sporno da li je odredba 12., točka 12.3.. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika broj: 9011361442 dana 18.05.2006.g ništetna odredba.
8. Iz Ugovora o kreditu broj:9011361442 od 18.05.2006. proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik dana 18.05.2006., te je istim tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 11.800,00 CHF. Nadalje, člankom 12. toč.12.3. navedenog Ugovora propisano je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da on zna da je on sklapao predmetni ugovor o kreditu sa tuženikom 2006. i to za potrebe kupnje automobila, kupnja tog automobila je bila za njegove privatne svrhe, te da on prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bio obavješten o tome da bi trebao platiti naknadu za obradu tog kredita, te da se ne sjeća da li mu je naknada za obradu kredita naplaćena. Nadalje tužitelj je naveo kako je automobil kupio sredstvima iz ugovora o kreditu i kada ga je kupovao 2006. je on bio u mirovini, te da nije čitao taj ugovor o kreditu.
10.Sukladno odredbi čl.53.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2.ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53.st.4. ZZP- a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
11. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
12.Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl.12. Ugovora) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja koji je naveo kako nije bio obaviješten o tome da bi trebao platiti naknadu za obradu kredita, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan.
13. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
14. Navedena odredba iz čl.12.3 predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno: “da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“ nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik. 15.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba ugovora u kojoj se navodi da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila – čl. 12.3 Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.
16.Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.12.3. Ugovora o kreditu od 18.05.2006. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.
17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1 i 155.ZPP-a.
18. Tužitelju su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sukladno Tbr.7. toč.1 i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, I 138/23 dalje:Tarifa), trošak sastava podneska od 06.05.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8.toč.1. i Tbr. 46.Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 08.07.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 26.11.2024. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. i Tbr.46 Tarife, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno sveukupno u iznosu od 1.106,18 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 07. siječnja 2025., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u toč. II. izreke ove presude.
U Križevcima, 07. siječnja 2025.
S U D A C:
Jasmina Drageljević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.
