REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-400/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužiteljice KZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane punomoćnici Marini Matanović, odvjetnici u Pazinu, Franine i Jurine 7, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], zastupane punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom ureda Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Ilić i Fruk Morina u Rijeci, Jadranski trg 4/II, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 20. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženice, 7. siječnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 114-50-3313559 koji je zaključen između parničnih stranaka i solemniziran kod javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča, Istarskog razvoda 17, pod brojem OU-264/06 dana 07.03.2006:

- ništetnom odredba iz članka 1. i članka 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te u dijelu članka 7. u kojem je propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,

- ništetnom odredba iz članka 2. u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da tužiteljici KZ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 28.564,08 kn / 3.791,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 606,08 kn / 80,44 EUR od dana 30.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 9.271,43 kn / 1.230,53 EUR od dana 27.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 432,60 kn / 57,42 EUR od dana 24.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.344,20 kn / 178,41 EUR od dana 22.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.283,43 kn / 170,34 EUR od dana 25.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 888,40 kn / 117,91 EUR od dana 22.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 244,20 kn / 32,41 EUR od dana 25.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.232,60 kn / 296,32 EUR od dana 26.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 916,09 kn / 121,59 EUR od dana 28.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1.416,09 kn / 187,95 EUR od dana 29.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.462,18 kn / 326,79 EUR od dana 24.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2.135,60 kn / 283,44 EUR od dana 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 741,20 kn / 98,37 EUR od dana 28.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1.380,40 kn / 183,21 EUR od dana 21.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 744,20 kn / 98,77 EUR od dana 11.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 2.433,00 kn / 322,91 EUR od dana 24.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 32,38 kn / 4,30 EUR od dana 24.05.2013. pa do isplate,

a koje kamate do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. do dana 31.12.2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do dana 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u visini od 1.796,10 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, odbija se kao neosnovan

V Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovom sudu 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženice radi utvrđenja da su ništetne odredbe iz ugovora o kreditu broj: 114-50-3313559 zaključenog između stranaka 6. ožujka 2006., a ovjerenog kod javnog bilježnika Tanje Ferenc 7. ožujka 2006. pod brojem: OU-264/06 i to iz članka 1. i članka 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u dijelu članka 7. u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak, važećem na dan dospijeća i iz članka 2. u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te radi isplate iznosa od 28.569,89 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 9. ožujka 2006. pa do isplate. Navodi da je s tuženicom zaključila ugovor o kreditu broj: 114-50-3313559 ovjeren kod javnog bilježnika Tanje Ferenc 7. ožujka 2006. pod brojem: OU-264/06 kojim joj je odobren kredit za kupnju novih vozila u iznosu od 26.038,67 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatog po srednjem tečaju kreditora (tuženice) na dan korištenja. Ugovorena je redovna kamata od 5,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. U članku 7. ugovora bilo je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen tužiteljici kao korisniku kredita po isplati kredita. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljica i tuženica nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate. Za vrijeme trajanja ugovora o kreditu tuženica je u više navrata jednostrano povećavala kamatnu stopu te je radi toga došlo do povećanja mjesečnih anuiteta kredita. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-14 od 13. lipnja 2014. te je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke ništetne. Tužiteljica je zbog nezakonitog povećanja kamatne stope preplatila mjesečne anuitete počevši od trenutka nezakonitog povećanja kamata, pa joj je tuženica dužna vratiti razliku preplaćenih iznosa, s time da je prilikom obračuna potrebno uzeti početnu ugovorenu kamatnu stopu kao mjerodavnu za izračun mjesečnog anuiteta. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., između ostalog, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s odredbama da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je takva odredba ništetna i nepoštena. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za švicarski franak u dijelu koji se tiče valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tužiteljica je preplatila mjesečne anuitete koji su joj se povećavali zbog nezakonite promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i zbog povećanja tečaja. Mjesečna preplata anuiteta predstavlja razliku između stvarno plaćenog anuiteta i anuiteta koji se utvrđuje kao umnožak iznosa anuiteta u švicarskom franku prema otplatnoj tablici i srednjeg tečaja švicarskog franka tečajne liste Hrvatske narodne banke važećeg na dan isplate kredita. Iz članka 7. ugovora u slijedi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem, na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Srednji tečaj tuženice za CHF na dan 9. ožujka 2006. iznosi 4,692392 kn iz čega proizlazi da je tužiteljica trebala plaćati mjesečni anuitet u iznosu 1.755,80 kn. Tužiteljica drži da joj na preplaćene iznose anuiteta pripadaju i zatezne kamate koje teku od dana uplate pojedinog anuiteta do isplate. S obzirom na navedeno, tužiteljica je po predmetnom ugovoru o kreditu na ime mjesečnih anuiteta preplatila iznos od ukupno 28.569,89 kuna s time da će pojedine mjesečne iznose preplate precizirati nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

2. U odgovoru na tužbu od 30. listopada 2019. tuženica je osporila tužbu i tužbene zahtjeve po osnovi i po visini te istaknuo prigovor zastare. Nesporno je da su stranke 6. ožujka 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj: 114-50-3313559 s namjenom kupnje vozila, iznosa kredita od 26.038,67 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,50 % godišnje, promjenjivu, uz rok otplate 84 mjeseca. U odnosu na pravnu osnovu tužbe i pozivanje tužiteljice na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatska, poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., smatra da se granice pravomoćnosti predmetnih presuda ne protežu na predmet ovog spora budući da se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to samo na one koje su još u otplati, a pogotovo što se postupak u kojem su donesene te presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Smatra da iz obrazloženja tih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualno osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Zbog toga drži da je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne. Tuženica je osporila tužiteljičino shvaćanje o nepoštenosti i ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi smatrajući ih u potpunosti neosnovanim. Tvrdi da je tužiteljici bila jasna predmetna odredba o valutnoj klauzuli, lako uočljiva i razumljiva te da joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženice na dan dospijeća budući da je tako izričito ugovoreno. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu kod tuženice je bilo moguće pregovarati o valutnoj klauzuli te ovisno o željama i kreditnoj sposobnosti pojedinog klijenta odabrati jednu od ponuđenih klauzula, a tužiteljica je odabrala kredit s valutnom klauzulom u CHF. Navodi da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je prvenstveno potrebno imati na umu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na HRK. Vezano za ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tvrdi da je odredba gramatički jasna i razumljiva te uočljiva, odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u pojmu "promjenjiva" u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je tuženica tužiteljici objasnila posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Osporila je i pravilnost izračuna visine tužbenog zahtjeva, kao i potraživanje s osnove tijeka kamata na pojedinačne iznose. Tuženica je istaknula i prigovor zastare potraživanja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu prouzročenog troška postupka.

3. Presudom, poslovni broj: P-2000/2019-25 od 18. ožujka 2021. usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice te je naloženo tuženici isplatiti iznos od 28.564,08 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate; dok je rješenjem odbačena tužba u dijelu kojim je traženo utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu broj: 114-50-3313559 od 6. ožujka 2019. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF.

4. Protiv citirane presude i rješenja žalbe su izjavile tužiteljice i tuženica, koje su rješenjem Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-1270/2021-3 od 28. veljače 2024. prihvaćene te je ukinuta prvostupanjska presuda i rješenje u točkama I, III, IV i V izreke, dok je u točka II izreke rješenja ostala neizmijenjena.

5. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: ugovor o kreditu (list spisa 5-7, 33-35), otplatni plan (list spisa 8-10, 54-60), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 9. prosinca 2014. (list spisa 11-17), tečajna lista na dan 9. ožujka 2006. (list spisa 18), zahtjev za kredit (list spisa 36), Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom (list spisa 37-46) te nalaz i mišljenje vještaka financijsko- računovodstvene struke Mirjane Šindić-Janko (list spisa 115-124). Pored toga izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu od 30. lipnja 2020. (list spisa 101-102) te je izvršen uvid u CD tuženice s pravilnicima o obračunima kamata i naknada (list spisa 47).

6. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 20. studenog 2024. tuženica je odustala od dokaznog prijedloga saslušanjem javne bilježnice Tanje Ferenc, pribavom javnobilježničkog spisa, broj: OU-264/2006 te za pribavom podataka o vlasništvu vozila tužiteljice od 2005.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi ugovora o kreditu broj: 114-50-3313559 sklopili tužiteljica (korisnica kredita) i tuženica (kreditor) od zaključenog 6. ožujka 2006., i to dijelovi odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Na ime preplaćenih anuiteta potražuje ukupan iznos od 3.791,10 EUR zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, sve sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

9. Između stranaka nije sporno:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženica, kao kreditor, 6. ožujka 2006. zaključili ugovor o kreditu broj 114-50-3313559, ovjerenog kod javnog bilježnika Tanje Ferenc 7. ožujka 2006. pod brojem: OU-264/06., kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju motornog vozila u iznosu 26.038,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1. ugovora);

- da je određena redovna kamatna stopa od 5,50 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje duguje korisnik kredita (članak 2. ugovora);

- da su stranke ugovorile valutnu klauzulu CHF i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. ugovora);

- da je u utuženom razdoblju, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati;

- da je tužiteljica kredit otplatila prije podnošenja tužbe u ovom postupku.

10. Tuženica u tijeku postupka nije osporila tužiteljici status potrošača.

11. Sporno je jesu li ništetni dijelovi ugovornih odredbi kojima je ugovoren promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženih iznosa koje je tuženica od nje naplatila na temelju takvih odredbi i ako ima, je li njezino potraživanje zastarjelo.

12. Prvo valja istaknuti da okolnost što je tužiteljica otplatila kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi ništetnost pojedinih ugovornih odredbi. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 152/23.; dalje u tekstu: ZOO), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO).

13. Saslušana u svojstvu stranke tužiteljica je u bitnome navela da je u poslovnici u Poreču 2006. zaključila ugovor o kreditu za osobne potrebe, kojeg je u cijelosti otplatila 2013. Prilikom zaključenja ugovora da nije bila obaviještena o mogućnosti promjene kamatne stope, da je početna rata iznosila 1.600,00 kn/1.700,00 kn, a u konačnici 2.700,00 kn. Navedeni kredit je podigla jer je bio najpovoljniji, budući da informirajući se kod drugih banaka je zaključila da su kod istih uvjeti kreditiranja nepovoljniji. Prilikom zaključenja ugovora ovlaštena djelatnica banke nije joj detaljno objasnila uvjete kreditiranja, jer da je to učinila, ugovor ne bi potpisala, bez obzira na činjenicu da je ugovor pročitala.

14. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit zato što je ocijenjen objektivnim i uvjerljivim te nije proturječan drugim izvedenim dokazima.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženica u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe i to u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju članka 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19.; dalje u tekstu: ZPP) i članka 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužiteljica u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za CHF, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Predmetni ugovor o kreditu od 6. ožujka 2006. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

17. Međutim, tuženica je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Navedeno iz razloga jer ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o ništetnosti temeljila na pravnoj presumpciji koja nije utvrđena jer banci nije omogućeno dokazivanje o istom. Navedeni pravni stav iznio je i Ustavni sud u odluci broj: U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022. iz koje proizlazi, a što je stav i ovog suda, da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača prije sklapanja ugovora na tuženici (a ne na tužiteljici kako to tvrdi tuženica). U konkretnom slučaju tuženici nije onemogućeno dokazivanje te okolnosti, jer je tijekom postupka odustala od predloženih dokaza. S obzirom na navedeno, nije dokazala da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, tuženica nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u ovom predmetu. Osim toga, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženice sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

18. Nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženice u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja jest dopuštena prema članku 22. Zakona o obveznim odnosima – („Narodne novine“ broj: 35/05.; dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

19. Ugovorna odredba prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke je, u smislu članka 84. ZZP/03, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva. Zato što je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti, zbog nepostojanja egzaktnih kriterija, može provjeriti njezinu pravilnost.

20. Osim ugovorne odredbe prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke, nisu razumljive ni ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak. I u odnosu na te ugovorne odredbe potrošaču nisu objašnjeni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze. Banci je, s druge strane, bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Zbog toga su i te ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. U konkretnom slučaju radilo se o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope trebali su biti precizirani već u ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženice, pa je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači (korisnici kredita) nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze. To znači da tuženica kao profesionalac (kreditor) nije dao tužiteljici sve potrebne informacije i time je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana znatna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice.

22. Direktiva vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima implementirana je ne samo u Zakon o zaštiti potrošača, već djelomično u odredbe članka 295. i 296. ZOO, sve s ciljem zaštite šireg kruga sudionika u obveznopravnim odnosima u ugovaranju putem općih uvjeta ugovora.

22.1. Prema članku. 295. stavak 1 ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi članka 296. stavak 1. ZOO, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (stavak 2.). Odredba stavak 1. članka 296. ZOO ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (stavak 3.).

22.2. Prema citiranim odredbama, u svakom konkretnom slučaju valja utvrditi je li riječ o odredbama suprotnima načelu savjesnosti i poštenja i jesu li te odredbe prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, pri čemu te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

23. Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na na temelju člankom 81. u vezi člankom 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) ništetne. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

24. Protivno navodima tuženice, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju članka 502. c. ZPP i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15.; dalje u tekstu: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.

25. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Mirjane Šindić-Janko, koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da je tuženica u konkretnom slučaju nekoliko puta mijenjala visinu ugovorene kamate na temelju tužiteljici nepoznatih kriterija i svaki put na njezinu štetu, a s obzirom na to da je svaka promjena kamatne stope za tužiteljicu značila povećanje njezine obveze odnosno visine mjesečnog anuiteta i ukupnog duga u odnosu na početno ugovoreno. Vještak je utvrdio da je uslijed promjene ugovorene kamatne stope i tečaja švicarskog franka razlika po osnovi preplaćenog za utužene mjesečne anuitete iznosila: 606,08 kuna za anuitet koji je dospio 30. rujna 2008., 9.271,43 kune za anuitet koji je dospio 31. svibnja 2011., 432,60 kuna za anuitet koji je dospio 31. kolovoza 2011., 1.344,20 kuna za anuitet koji je dospio 30. rujna 2011., 1.283,43 kune za anuitet koji je dospio 31. listopada 2011., 888,40 kuna za anuitet koji je dospio 31. prosinca 2011., 244,20 kuna za anuitet koji je dospio 31. siječnja 2012., 2.232,60 kuna za anuitet koji je dospio 30. travnja 2012., 916,09 kuna za anuitet koji je dospio 31. svibnja 2012., 1.416,09 kuna za anuitet koji je dospio 30. lipnja 2012., 2.462,18 kuna za anuitet koji je dospio 31. kolovoza 2012., 2.135,60 kuna za anuitet koji je dospio 30. studenog 2012., 741,20 kuna za anuitet koji je s dospio 31. prosinca 2012., 1.380,40 kuna za anuitet koji je dospio 28. veljače 2013., 744,20 kuna za anuitet koji je dospio 31. ožujka 2013., 2.433,00 kune za anuitet koji je dospio 31. ožujka 2013. i 32,38 kuna za anuitet koji je dospio 31. ožujka 2013.

26. Podneskom od 24. studenog 2020. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev te zatražila isplatu iznosa od 28.564,08 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

27. Dovodeći u svezi precizirani tužbeni zahtjev s protivno postavljenim tužbenim zahtjevom rješenjem od 18. ožujka 2021. utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 5,81 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

28. Podneskom od 20. studenog 2024. tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22., 88/22.).

29. Dakle, iz izračuna vještaka proizlazi da razlika između stvarno isplaćenih anuiteta i mjesečnih anuiteta koje bi tužiteljica platila tuženici da nije bilo ovih promjena kamatne stope i tečaja švicarskog franka, iznosi 3.791,10 EUR/28.564,08 kn, a što predstavlja ukupnu preplatu tužiteljice po predmetnom kreditu.

30. Tuženica ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, ali stavlja prigovore pravne prirode budući da osporava osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.

31. Zbog ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku tuženica je u skladu s člankom 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:. 35/05.; dalje u tekstu: ZOO) o pravnim posljedicama ništetnosti dužna vratiti tužiteljici iznose koje je primila zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka.

32. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, tuženica je dužna vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,50 % i srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za švicarski franak na dan isplate ugovora o kreditu koji je 6. ožujka 2006. iznosio 4,69239 kn, ukupno 3.791,10 EUR/28.564,08 kn.

33. Tuženica je u skladu s člankom 323. ZOO dužna tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

34. Iz prometa po kreditnom računu vidljivo je da je tužiteljica u razdoblju od rujna 2008. do ožujka 2013. uredno podmirivala svoje obveze i to uglavnom prije dospijeća mjesečnog anuiteta (ugovorenog roka dospijeća-zadnjeg dana u mjesecu). U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 78/15.) kojim je u članku 3. izmijenjen članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) tako da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.

35. S obzirom na to da je utvrđeno da su dijelovi ugovornih odredbi ništetni, valjalo je odlučiti kao u točki I izreke presude.

36. Preostalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare.

37. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

38. Nisu osnovani navodi tuženice da zastarni rok počinje teći tek od utvrđenja ništetnosti u ovom postupku jer u slučaju da je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača (kao što je ovdje slučaj), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u tuženice da zastarni rok počinje teći tek od utvrđenja ništetnosti u ovom postupku jer u slučaju da je ništetnost.

39. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

40. Slijedom navedenog naloženo je tuženici da tužiteljici isplati ukupan iznos 3.791,10 EUR sa zateznim kamatama koje teku kako je navedeno u točki II izreke presude.

41. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s članka 29. stavak 2. ZOO uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatno stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

42. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

42.1. Člankom 154. stavak 1. ZPP propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

42.2. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u postupku, dužna je tužiteljici naknaditi sve troškove koji su joj bili potrebni za vođenje postupka.

42.3. Tužiteljici koji su zastupana po punomoćnici iz reda odvjetnika, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 3.791,10 EUR, priznat joj je trošak i to za sastav tužbe od 12. lipnja 2019. u visini od 200,00 EUR (Tbr. 7/1. OT), pristupa na ročište od 4. veljače 2020. u visini od 200,00 EUR (Tbr. 9/1. OT), pristupa na ročište od 30. lipnja 2020. u visini od 200,00 EUR (Tbr. 9/1. OT), pristupa na ročište od 3. veljače 2021. u visini od 200,00 EUR (Tbr. 9/1. OT), sastav žalbe od 2. travnja 2021. u visini od 50,00 EUR (Tbr. 10/4. OT) te sastav podnesak od 19. studenog 2024. u visini od 200,00 EUR (Tbr. 8/1. OT), što uvećano za PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) iznosi 1.312,50 EUR.

42.4. Istoj je nadalje, priznat trošak na sudske pristojbe na tužbu u iznosu 84,41 EUR i na presudu od 18. ožujka 2021. u visini od 42,21 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 356,98 EUR.

42.5. Prema tome, tužiteljici je priznat ukupan trošak u visini od 1.796,10 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama teku od donošenja ove presude na temelju članka 151. stavak 3. ZPP (točka III izreke).

42.6. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesak od 16. siječnja 2020. jer je navode iz tog podneska mogla iznijeti na ročištu od 4. veljače 2020., trošak sastava podnesak od 24. studenog 2020. jer joj isti u ovoj fazi postupka nije bio potreban za vođenje parnice te trošak pristupa na ročištu od 17. rujna 2024. jer isto nije bilo niti zakazano (točka IV izreke).

42.7. Budući da tuženica nije uspjela u ovom postupku, valjalo je odbiti njezin zahtjev za naknadu parničnog troška kao neosnovan (točka V izreke).

43. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 7. siječnja 2025.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženici po pun.