Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-5662/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožič Kaleb kao predsjednika vijeća, Andrine Raspor Flis kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Gradišek kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Mesiček, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica ČK, diplomirana pravnica, temeljem generalne punomoći deponirane pod poslovnim brojem Su-359/11, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 1069/13-36 od 18. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja NK kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1069/13-36 od 18. prosinca 2017.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se naloži tuženiku da s osnove naknade štete isplati tužitelju iznos od 323.220,00 tadašnjih kuna, odnosno 42.898,67 eura, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka, sve sa zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.
2. Ujedno je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.175,00 tadašnjih kuna, odnosno 288,67 eura sa zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.
3. Protiv te presude žali se tužitelj iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. t. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14- dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.
4. Žalba nije osnovana.
5. Iz žalbe tužitelja proizlazi da je sud prvog stupnja propustio postupiti sukladno odredbi čl. 315. st. 3. ZPP, jer kod izmijene raspravnog suca nije omogućeno strankama da se izjasne da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci, nego da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza, koji nisu pročitani, što predstavlja povredu načela neposrednosti, međutim ta povreda postupka nije takvog značenja da bi utjecala na zakonitost presuđenja.
6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni i proturječni.
7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
8. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.
9. Tako je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
10. Naime, nesporno je da je Odlukom o priznavanju stanarskog prava, Grada Zagreba, tadašnjeg izvršnog vijeća skupštine Grada Zagreba, komisije za stambene odnose, od 20. ožujka 1992., tužitelju priznato stanarsko pravo na stan u [adresa], u prizemlju, površine 48,10m[2] koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice, ostave i predsoblja.
11. Iz potvrde tadašnjeg javnog poduzeća gradskostambeno-komunalnog gospodarstva- Zagreb od 2. listopada 1995., vidljivo je da je tužitelj 2. listopada 1995. podnio zahtjev za kupnju stana prema odredbama tada važećeg Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj: 27/91 ).
12. Prema odredbi čl. 8. tada važećeg navedenog Zakona prodavatelj je dužan sklopiti ugovor s kupcem najkasnije u roku 60 dana od dana podnošenja zahtjeva za sklapanje ugovora. Ako prodavatelj na zahtjev kupca ne sklopi ugovor u roku iz st. 1. toga članka, kupac ima pravo pokrenuti postupak u roku od 30 dana od roka iz st. 1. ovog članka i zatražiti od suda presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor.
13. Nesporno je, a što proizlazi iz podataka u spisu, kao i iskaza samog tužitelja, da prednik tuženika nije postupio sukladno navedenoj zakonskoj odredbi i nije sklopio ugovor s tužiteljem u roku od 60 dana, a isto tako nesporno je da tužitelj nije, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, ni u daljnjem roku od 30 dana zatražio od suda donošenje presude koja bi u cijelosti nadomjestila ugovor.
14. Osim toga, iz dopisa prednika tuženika od 5. siječnja 1995. vidljivo je da je predmetni stan nacionaliziran na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, Zakona o prometu zemljišta i zgrada te Zakona o konfiskaciji imovine, zbog čega je na temelju čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenog vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba („Narodne novine“, broj: 53/90, 61/91), zabranjen prijenos prava raspolaganja i korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba, uz ostalo i onih koje su postale društveno vlasništvo temeljem Zakona o nacionalizaciji, kao što je to slučaj bio i s predmetnim stanom.
15. Ta zabrana važila je do 1. siječnja 1997. kada je stupio na snagu Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96 – dalje: Zakon o naknadi), zbog čega do donošenja tog zakona nije bilo moguće otkupiti predmetni stan.
16. Prema odredbi čl. 24. st. 1. Zakona o naknadi zahtjev za otkup stana stanar podnosi Fondu u roku od 3 mjeseca od stupanja na snagu tog Zakona, o čemu Fond izvješćuje prijašnjeg vlasnika.
17. Nesporno je da je dana 18. ožujka 1997. tužitelj ponovno podnio zahtjev za otkup, ali je tuženik obavijestio tužitelja da otkup nije moguć.
18. Sukladno odredbi čl. 25. navedenog Zakona ako Fond odbije sa stanarom sklopiti ugovor o prodaji stana ili ne sklopi ugovor u roku iz čl. 24. st. 2. istog Zakona ( 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup) stanar ima pravo radi ostvarenja svoga prava na otkup stana podnijeti tužbu nadležnom općinskom sudu (st. 1.). Tužba se podnosi u roku od 60 dana od dana kada je Fond dostavio akt kojim je odbio ponudu za sklapanje ugovora o prodaji stana (st. 2.). Pravomoćna odluka suda iz st. 1. toga članka kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev stanara za otkup stana, u cijelosti zamjenjuje ugovor o prodaji stana (st. 3.).
19. Prema odredbi čl. 26. st. 1. istog Zakona ako stanar ne podnese zahtjev za sklapanje ugovora o prodaji stana u roku iz čl. 24. st. 1. toga Zakona, stan se protekom roka po sili zakona daje u vlasništvo prijašnjem vlasniku, što rješenjem na zahtjev prijašnjeg vlasnika utvrđuje nadležni Županijski ured, a stanar i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva nastavljaju koristiti stan.
20. Nesporno je da tužitelj nije postupio sukladno navedenim zakonskim odredbama, te nije, nakon što mu je prednik tuženika odgovorio da otkup stana nije moguć, u roku od 60 dana od dana dostave tog odgovora, podnio tužbu nadležnom općinskom sudu radi ostvarenja svog prava na otkup stana, pa je tuženik, sukladno odredbi čl. 26. st. 1. navedenog Zakona po sili zakona dao u vlasništvo predmetni stan prijašnjem vlasniku, donoseći o tome djelomično rješenje dana 28. rujna 2012.
21. Prema tome, tužitelj nema pravo na naknadu štete zbog toga što ga je tuženik odbio sa zahtjevom za otkup predmetnog stana, budući da nije postupio niti po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, niti po Zakonu o naknadu za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, te nakon što je tuženik odbio s njim sklopiti ugovor o otkupu predmetnog stana, nije podnio tužbu nadležnom sudu radi ostvarenja svoga prava na otkup stana, u rokovima predviđenim tim Zakonima.
22. Dakle, u slučaju kada je prednik tuženika bio dužan sklopiti s tužiteljem ugovor o otkupu stana, pa je to odbio učiniti, to je tuženik stekao pravo tužbom zahtijevati od suda donošenje presude koja u cijelosti nadomješta taj ugovor, pa kako to nije učinio, to mu ne pripada pravo na naknadu predmetne štete, u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08 – dalje: ZOO), budući da ne postoji tuženikova krivnja za nepostupanje tužitelja prema navedenim odredbama zakona.
23. Pri tome nije odlučno to što je tuženik u Obavijesti od 24 ožujka 1998. godine naveo da je predmetni stan uknjižen kao privatno vlasništvo, s obzirom na to da je u Obavijesti – odgovoru od 5. siječnja 1995. godine tuženik naveo da se radi o nacionaliziranoj zgradi, te da se zabrana odnosi i na stan tužitelja, pa je, dakle, tužitelj već tada imao informaciju da se radi o nacionaliziranom stanu, te je trebao postupiti po navedenim zakonskim odredbama i tužbom zahtijevati od suda donošenje presude kojom bi nadomjestio ugovor o otkupu stana, pa s obzirom na to da to nije učinio, nema osnove sada od tuženika potraživati naknadu štete radi davanja krive informacije, zbog čega suprotni navodi u žalbi tužitelja nisu osnovani.
24. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev, zbog čega je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.
U Zagrebu 7. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Željka Rožić Kaleb
