REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA
48260 KRIŽEVCI
Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14
Poslovni broj P-376/2024-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sucu Jasmini Drageljević, u pravnoj stvari tužitelja NL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici u [adresa], protiv tužene OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 26. studenog 2024. godine u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu ZPP), 07. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz točke 5. i 11. Ugovora o kreditu broj 41971/06 sklopljenog dana 11.05.2006. godine zaključenog između NL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Splitska banka d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, kojemu je pravni slijednik tuženik OTP banka d.d. Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB:52508873833 kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog Zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa odobrenog kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB:52508873833 da tužitelju NL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 741,60 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, a koja teče na iznos od 484,14 EUR od 18.05.2006., a na iznos od 257,45 EUR od 07.10.2011. u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB:52508873833 da tužitelju NL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.164,81 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. od dana 07. siječnja 2025. koja se obračunava na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.07. te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi kako su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. Split dana 11.05.2006. godine zaključili ugovor o kreditu broj 41971/06 sukladno kojemu se tuženik obvezao tužitelju isplatiti kredit u iznosu od 26.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate uz redovnu kamatu od 5,99% godišnje, promjenjiva sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjeseca prema otplatnom planu a anuiteti dospijevaju na naplatu desetog dana u mjesecu. U navedenom Ugovoru o kreditu u toč. 5. Ugovora tuženik je naveo odredu o "naknadi" za obradu kredita u kojoj je navedeno da će tužitelj platiti naknadu u visini od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita a koja naknada je iznosila 3.647,73 kn odnosno 484,14 EUR i ustegnuta je tužitelju prilikom isplate kredita dana 18.05.2006. godine. isto tako je u ugovoru o kreditu u toč. 11. Ugovora tuženik uvrstio i odredbu o plaćanju naknade za slučaj prijevremene otplate kredita. Navedena naknada obračunata je tužitelju prilikom prijevremene isplate kredita dana 07.10.2011. godine u iznosu od 1.939,82 kn odnosno u iznosu od 257,45 EUR. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o navedenim odredbama kao uostalom niti o drugima tužitelj nije pregovarao niti uopće imao takvu mogućnost pregovarati s tuženim jer je tuženik navedenu odredbu jednostavno formulirao i uvrstio u tipski Ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati na bilo koji način. Navedene odredbe ne sadržavaju bilo kakve parametre sukladno kojima bi tužitelj bio u mogućnosti znati koji troškovi i koje usluge se naplaćuju od strane tuženika tako da navedene odredbe se ne smatraju jasnima niti razumljivima. Za ugovaranje navedenih odredaba tuženik nije imao opravdanje jer mu odredbom kreditnog zahtjeva niti prijevremenom otplatom kredita nisu nastali bilo kakvi troškovi koji bi te naknade opravdali. Naime, u čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka o0bvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane odredbe ugovorne kamate predstavljaju naknadu koju korisnik kredita na ime korištena tuđeg novca plaća kreditoru pa tuženik nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužitelju zaračunavati naknade pogotovo u tako visokim iznosima. U čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita uz prethodnu obavijest banci može vratiti krediti i prije roka određenog za vraćanje, a u kojem slučaju je korisnik kredita naknaditi štetu koju bi banka u tom slučaju trpjela. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da je tužiteljevo zakonsko prava vratiti kredit i prije ugovorenog roka za vraćanje dok prijevremenim vraćanjem kredita tuženiku nije nastala šteta. Ugovaranjem navedene odredbe tužitelj je u suštini platio naknadu koja se ukazuje kao penalizacija za prijevremeno plaćanje, a za što nema zakonskog osnova. Ništetnost ugovorne odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nesporna je budući da je njezinu ništetnost potvrdio Vrhovni sud RH sukladno zaključku sa sjednice održane 05.11.2020. godine. Navedeni stav suda obvezujući je za sve nacionalne sudove. Navedenim opisanim postupanjem, odnosno ugovaranjem nejasnih, nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik je počinio povredu ZZP-a važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja ujedno dovelo i do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja radi čega su navedene odredbe ništetne u smislu čl. 81., 84, i 87. ZZP-a (NN 96/2003). Imajući u vidu sve navedeno tuženik je tužitelju temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 484,14 EUR i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 257,46 EUR koje naknade tužitelj potražuje ovom tužbom.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zakonskih zateznih kamata. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, te navodi da je tužitelj dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a da on tužbom navedeno ne dokazuje. Nadalje ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, kao niti ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te ističe da su potraživanja tužitelja iz tužbe su zastarjela. Nadalje navodi da nije točno da bi citirana ugovorna odredba čl. 5. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te ističe da tužitelj nije platio nikakav iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je odredba članka 5. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 81. ZZP/03. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije bilo zabranjeno, pa stoga ugovorna odredba čl. 5. Ugovora nije niti nepoštena niti ništetna. Tužitelj u tužbi uopće ne daje razloge zbog kojih navedenu ugovornu odredbu smatra ništetnom, odnosno nepoštenom. Tužitelj nije dokazao niti da bi bio u neravnopravnom položaju niti da bi navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da tužitelj nije dokazao da je platio ikakav iznos na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ugovorna odredba čl. 11. Ugovora o kreditu nije suprotna čl. 81. ZZP/03 niti odredbi čl. 1024. ZOO/05. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo zabranjeno, pa stoga ugovorna odredba čl. 11. Ugovora nije niti nepoštena niti ništetna. Tužitelj u tužbi uopće ne daje razloge zbog kojih navedenu ugovornu odredbu smatra ništetnom, odnosno nepoštenom. Tužitelj nije dokazao niti da bi bio u neravnopravnom položaju niti da bi navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje tuženik ističe da tužitelj tužbom nije dokazao postojanje pravog interesa na podnošenje tužbe i za traženje deklaratorne pravne zaštite. Tuženik podsjeća kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa. Kad takav pravni interes iz tužbe ne proizlazi, sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a. Pod uvjetom da tužitelj dokaže svoje svojstvo potrošača, tuženik ističe kako u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi (dalje: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje se potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ Tuženik ističe kako nije točan navod tužitelja da bi dio ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kojim su se stranke dogovorile da plaćanje naknade u visini od 3,00% bila ništetna. Navedena odredba nije protivna niti moralu društva niti prisilnim zakonima. Tuženik ističe da tužitelj u tužbi nije dokazao niti da je (i) potrošač, (ii) niti je dokazao navode iz svoje tužbe kojima ističe da bi odredba čl. 5. Ugovora prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, stoga tuženik ističe kako je ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu pravno valjana ugovorna odredba. Tuženik ističe kako odredba čl. 83. ZZP/03 propisuje da je prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje navedene odredbe. Tužitelj niti jednim navodom iz tužbe nije doveo u pitanje valjanost navedene ugovorne odredbe, pri čemu se ističe kako Vrhovni sud Republike Hrvatske nije zauzeo pravno shvaćanje da bi navedena ugovorna odredba bila nepoštena samo zato što je dio Ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako odredba članka 84. ZZP/03 i propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba članka 5. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 81. ZZP/03. Osim toga, tuženik ističe da čak i ako bi sud zaključio da je čl. 5. Ugovora ništetan, što tuženik osporava, tuženik nije bio nepošten u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije suprotna odredbama Zakona o zaštiti potrošača niti odredbama Zakona o obveznim odnosima Tužitelj u tužbi navodi kako je odredba čl. 11. Ugovora ništetna temeljem čl. 87. ZZP/03. Tuženik napominje kako odredba članka 83. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba članka 11. Ugovora jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe. Samim time u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 81. ZZP/03, te ističe da je tuženik prilikom zahtjeva tužitelja za prijevremenom otplatom kredita postupio sukladno ugovornim odredbama i prema važećim Tarifama za poslove s građanima Splitske banke d.d. koja je u primjeni od 03.09.2010. Nadalje, tuženik ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana 11. svibnja 2006.g. te u navedenom vremenskom periodu nije postojao propis koji bi zabranjivao ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Odredba članka 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, na koju se tužitelj poziva, propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, iz Tarife za poslove s građanima Splitske banke d.d. (od 04.09.2010.) jasno je vidljivo da naknada za prijevremenu otplatnu predstavlja iznos od 4% nedospjele glavnice kredita. Također, tuženik ističe kako banka naplaćuje visinu naknade i dodatne stvarne troškove koje je imala prilikom prijevremene otplate kredita. Tuženik, naime, ističe kako u slučaju prijevremene otplate kredita banka ima dodatne administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja te gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamate jer banka sredstva kojima se zadužila kod svoje matične banke ne može prijevremeno vratiti, kao što to može tužitelj stoga banka i u tim slučajevima i dalje nastavlja plaćati kamatu svojoj matičnoj banci. Tuženik ističe kako su i brojni drugostupanjski sudovi zauzeli stajalište da banke imaju pravo naplatiti naknadu za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita u kojim slučajevima su odbijali zahtjeve tužitelja na povrat iznosa plaćenih na ime naknade za prijevremenu otplatu. Tuženik, nadalje, ističe da tužitelj nije dokazao da bi odredba čl. 11. prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Zaključno, tuženik ističe da čak i ako bi sud zaključio da je čl. 11. Ugovora ništetna, što tuženik osporava, tuženik nije bio nepošten u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu. Tuženik zaključno ističe prigovor zastare u odnosu na iznos 741,60 EUR, odnosno na iznos od 484,14 EUR i na iznos od 257,45 EUR, koji tužitelj potražuje kondemantornim tužbenim zahtjevom. Naime, protekom roka od 5 godina nastupila je zastara za iznos za koji tužiteljica tvrdi da ga je navodno uplatila na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom navedenog, cjelokupno potraživanje iz tužbe je zastarjelo. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti te naložiti tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku.
3. Tužitelj se u podnesku od 14.06.2024. očitovao na navode iz odgovora na tužbu navodeći kako ostaje kod tužbe i svih navoda, te dokaznih prijedloga iznesenih u tužbi. Vezano uz tuženikov prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača navodi kako iz Ugovora o kreditu broj 41971/06 od 11.05.2006. godine proizlazi da je ugovor zaključila NL kao korisnik kredita u svrhu zatvaranja ranijeg kredita od Banka Kovanica d.d. NL je nesporno fizička osoba koja se ne bavi nikakvom registriranom djelatnošću niti to tuženik tvrdi tako da je njezino svojstvo potrošača neupitno. Međutim ukoliko je ta činjenica za tuženika sporna imati će prilike na te okolnosti istu saslušati budući da je dokaz saslušanja tužitelja predložen u tužbi. Tuženik tvrdi da tužitelj nije uplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, međutim je taj prigovor u suprotnosti sa potvrdom tuženika od 16.04.2024. godine u kojoj se navodi da je tužitelju ustegnuta naknada za obradu kredita 792,00 DHF dana 18.05.2006. godine, a za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.939,82 HRK dana 07.10.2011. godine. Tužitelj se u tužbi pozvao i citirao je odredbu iz čl. 1021. ZOO-a iz koje odredbe ne proizlazi pravo banke da naplaćuje naknadu za obradu kredita. Banka za plasirana novčana sredstva ima pravo na kamatu dok u pogledu prijevremene otplate kredita istom odredbom je navedeno samo pravo banke da joj se isplati naknada štete. Banka od tužitelja nije zahtijevala nikakvu naknadu štete, niti je istu dokazala. Tuženik tvrdi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita nije ništetna. Pogrešno je istaknuta tvrdnja tuženika. Naime odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima potrošačkim ugovorima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora dok je u st. 2. Direktive propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Direktiva je implementirana u zakonodavstvu RH, pa tako i u danas važećem ZZP-u, te u vrijeme sklapanja ugovora važećem ZZP/03. Odredbama iz čl. 49. st. 1. i 2. ZZP-a te čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se u pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredaba propisana je odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna kao i odredbom iz čl. 87. st. 1. ZZP-a/03. O plaćanju naknade za odobreni kredit nije se pregovaralo. Tuženik niti nije u ugovoru uopće naveo u čemu se sastoje poslovi za koje bi se imalo pravo obračunati naknadu i to čak u tako visokom iznosu koji je obračunan tužitelju. Radi se o tipskom ugovoru koji je sačinio sam tuženik a tužitelj nije imao mogućnost mijenjati niti jednu odredbu ugovora pa tako niti odredbu o naplati troškova za odobrenje kredita. Takva odredba jednostrano navedene od strane tuženika je suprotna odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je ništetna. Još je manje tuženik imao pravo i osnova naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita posebice kada se ima u vidu činjenica da je tuženik tijekom vremena trajanja ugovora od njegova zaključenja pa do prijevremene otplate u više navrata povećavao kamatu na odobreni kredit pa uz općepoznatu situaciju porasta tečaja CHF tužitelj je bio primoran što prije iznaći mogućnosti osigurati novčana sredstva pozajmicom i zatvoriti sporni kredit, i ta prijevremena otplata kredita obračunana u iznosu od 1.939,82 kn a pitanje za što točno osim kao naknada za neostvarene kamate po predmetnom ugovoru koja naplata je suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1068. st. 3. i 4. ZOO-a i nepoštena pa time ujedno ništetna. Pri izračunu duga po kreditu tuženik je izvršio jednokratni obračun potraživanja po ugovoru pri čemu nije naveo koji iznos duga čini dug po kreditu a koji iznos novca se odnosi na naplatu prijevremenu otplatu kredita kao i u čemu se točno sastoji ta naknada. Tužitelj potražuje povrat novčanih sredstava za obradu kredita i prijevremenu otplatu sukladno potvrdi tuženika pa stoga tužitelj smatra da nije sporan niti osnov, a niti visina zatražene isplate. Krajnje je neprihvatljivo obrazloženje tuženika da se naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu odnosi na administrativne troškove i troškove osoblja. O kakvim točno se administrativnim troškovima radi nije obrazloženo upravo kako nije obrazloženo niti u vrijeme zaključenja ugovora tužitelju već je samo navedeno u tipskom ugovor da će se naplatiti naknada. Osim toga je neprihvatljiva tvrdnja da se naknade odnose na rad osoblja, jer je osoblje zaposleno kod tuženika i za svoj rad prima plaću, dok je neprihvatljivo da rad djelatnika tuženika koji rade na šalterima isplaćuju korisnici, jer se istima isplaćuje plaća, a banci naknada u vidu kamata za plasirani kredit. Dakle, nije uopće jasno što je tuženik naplaćivao naknadama za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Imajući u vidu zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-33/2022-2 od 31.01.2022. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
4. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u dopis tuženika pun. tužiteljice od 16.04.2024., Ugovor o kreditu broj 41971/06 od 11.05.2006., izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 41971/06, zahtjev za prijevremenom otplatom kredita u cijelosti od 06.10.2011., obračun prijevremene otplate kredita od 07.10.2011., Tarifa naknada za poslove s građanima u primjeni od 04.09.2010., presuda Županijskog suda u Puli – Pola posl. broj Gž-311/2018-2 od 3. rujna 2018.g. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019.g., ispis sa službene internetske stranice Hrvatske narodne banke, saslušanje tužiteljice.
Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 73 i 74 spisa).
5.U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci.
6.Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj:41971/06 dana 11.05.2006.
7.Između stranaka je sporno da li su odredbe čl.5 i čl.11. Ugovora o kreditu broj:41971/06 od 11.05.2006. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika ništetne, da li tužiteljica ima pravo na isplatu naknade koju je platila na ime obrade i prijevremene otplate kredita, da li je potraživanje tužiteljice u zastari te da li tužiteljica ima status potrošača.
8. Iz dopisa tuženika upućenog punomoćnici tužiteljice od 16.04.2024. proizlazi da pregledom zaključenog Ugovora o kreditu 41871/06 je navedeno u članku 5. naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora, te da je odobren iznos kredita iznosio 26.400,00 CHF te je naknada iznosila 792,00 CHF i ista je naplaćena dana 18.05.2006., te da je za navedeni iznos umanjen iznos isplate kredita te je on iznosio 25.608,00 CHF, te da je navedeno evidentno iz prometa po računu 40563563400 CHF iz Izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 41971/06. Nadalje se ističe kako je dana **.**.2011. gđa. NL podnijela zahtjev za prijevremenom otplatom kredita 032479 (41971/06) te je dana 07.10.2011. napravljen obračun prijevremene otplate kada je uplaćen iznos za prijevremenu otplatu, te uz ovaj dopis dostavljaju i zahtjev za prijevremenu otplatu kredita te Obračun prijevremene otplate kredita gdje je evidentan podatak da je obračunata naknada 4% odnosno u iznosu od 314,08 CHF (1.939,82 kn). Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.939,82 kn od 07.10.2011. evidentna je iz ispisa prometa računa 40563563009 kn
9.Iz Ugovora o kreditu broj:41971/06 od 11.05.2006. proizlazi da su isti sklopili ovdje tužiteljica i prednik tuženika – HVB Splitska banka d.d., kojim je kreditor – prednik tuženika stavio korisniku kredita –tužiteljici na raspolaganje iznos od 26.400,00 CHF, bez određene namjene sa rokom otplate od 84 mjeseci. Člankom 5.navedenog Ugovora propisano je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora. Člankom 11. navedenog Ugovora propisano je da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora.
10.Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona sa Splitskom bankom sklapala ugovor o kreditu jer joj je kredit bio potreban za popravak kuće, misli da je uzela iznos u protuvrijednosti 126.000,00 kn, te da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nju tuženik nije upozorio na to da će morati platiti naknadu za obradu kredita, a niti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje ističe da joj se zbog tečaja "švicarca" i kamate koji su se jako povećali povećala i rata skoro duplo, pa je ona zbog toga i prijevremeno otplatila kredit, te da se sjeća da je platila naknadu za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, te da joj se čini da je kredit prijevremeno otplatila 2012. godine, ne sjećam se točno. Nadalje ističe kako u vrijeme kada je sklapala ugovor nije imala nikakav obrt da bi za njega koristila iznosom iz kredita već da je ona predmetna sredstva iz kredita uložila u popravak kuće i to kuće u kojoj ona stanuje, te da je na brzinu pročitala ugovor o kreditu i da nije previše razmišljala o tome, da je njoj kredit bio hitno potreban i samo su joj taj kredit ponudili, te da je ona njima tamo rekla da joj je hitno potreban kredit za popravak kuće, krovište joj je curilo i oni su joj rekli da joj mogu ponuditi samo taj kredit, čak da bi bilo brže sve je išla potpisati u Viroviticu.
Sud je prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv te je u skladu sa ostalim provedenim materijalnim dokazima koji prileže spisu.
11.Sukladno odredbi čl.53.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2.ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53.st.4. ZZP- a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
13.Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da prednik tuženika sa tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada koje su utvrđene u čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu broj:41971/06 od 11.05.2006., jer su u pitanju odredbe koje je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedenih odredbi Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužiteljice.
14.Vezano uz prigovore tuženika o tome da li tužiteljica ima svojstvo potrošača, sud je stajališta da isti nije osnovan, jer je člankom 4. toč.21 ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica nije mogla tijekom postupka, niti je s obzirom na sve navedeno bilo potrebe, dokazivati negativnu činjenicu da nije potrošač, odnosno da kreditna sredstva nije koristila u potrošačke svrhe, jer sve navedeno govori suprotno, ukoliko je tuženik smatrao da tužiteljica nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, isti je trebao predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Shodno tome, sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužiteljica potrošač u smislu čl. 4 toč. 21 ZZP, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor. Tužiteljica je sama u svom iskazu izjavila kako joj je kredit bio potreban za popravak kuće, te da u vrijeme kada je sklapala ugovor nije imala nikakav obrt da bi za njega koristila iznosom iz kredita već da je ona predmetna sredstva iz kredita uložila u popravak kuće i to kuće u kojoj ona stanuje, dok tuženik nije pružio niti jedan dokaz za tužiteljica ne bi imala status potrošača.
15. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
16. Navedene odredbe iz čl.5. i 11. predmetnog Ugovora u kojima je samo navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora, te da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora nisu sročene jasno i razumljivo, o njima se nisu vodili pojedinačni pregovori, te su kao takve prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i prednik tuženika.
17.S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa prednikom tuženika u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da su navedene odredbe čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu broj:41971/06 od 11.05.2006 u kojima se obvezuje korisnika kredita ovdje tužiteljicu na plaćanje naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, ništetne ugovorne odredbe. Tužiteljici je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedene odredbe koje to točno troškove naknade i troškove je dužna snositi i u kojim iznosima, što sve prednik tuženika nije učinio, a sve kako bi tužiteljica mogla objektivno predvidjeti da li je to za nju tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.
18.Nadalje prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan obzirom da je zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. godine da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom kako tužiteljica ovim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu broj:41971/06 od 11.06.2006., a ništetnost tih odredbi je utvrđena upravo ovom presudom, zastara nije nastupila, odnosno zastarni rok za ta potraživanja još nije niti počeo teći.
19.Isto tako neosnovani su prigovori i navodi izneseni u odgovoru na tužbu kako tužiteljica nije platila nikakav iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te da nije dokazala da je platila ikakav iznos na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer upravo suprotno proizlazi iz potvrde od 16.04.2024. koju je izdao sam tuženika, a u kojoj navodi kako pregledom zaključenog Ugovora o kreditu 41871/06 je navedeno u članku 5. naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora, te da je odobren iznos kredita iznosio 26.400,00 CHF te je naknada iznosila 792,00 CHF i ista je naplaćena dana 18.05.2006., te da je za navedeni iznos umanjen iznos isplate kredita te je on iznosio 25.608,00 CHF, te da je navedeno evidentno iz prometa po računu 40563563400 CHF iz Izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 41971/06. Nadalje se ističe kako je dana **.**.2011. gđa. NL podnijela zahtjev za prijevremenom otplatom kredita 032479 (41971/06) te je dana 07.10.2011. napravljen obračun prijevremene otplate kada je uplaćen iznos za prijevremenu otplatu, te uz ovaj dopis dostavljaju i zahtjev za prijevremenu otplatu kredita te Obračun prijevremene otplate kredita gdje je evidentan podatak da je obračunata naknada 4% odnosno u iznosu od 314,08 CHF (1.939,82 kn). Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.939,82 kn od 07.10.2011. evidentna je iz ispisa prometa računa 40563563009 HRK.
20.Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, obzirom da sukladno odredbama ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.2.st.4. Ugovora o kreditu od 29.01.2005. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.
21.Sukladno odredbi čl.323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno da su odredbe čl. 5 i 11. predmetnog Ugovora o kreditu broj:41971/06 od 11.05.2006 u kojima se obvezuje korisnika kredita ovdje tužiteljicu na plaćanje naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, ništetne ugovorne odredbe, a i iz same potvrde tuženika od 16.04.2024. proizlazi da je naknada za obradu kredita iznosila 792,00 CHF i ista je naplaćena dana 18.05.2006., a naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 314,08 CHF- 1.939,82 kn naplaćena je 07.10.2011., te obzirom kako tuženik više nije osporavao visinu potraživanja tužiteljice – što je naveo na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 26.11.2024., a pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva je tužiteljica dokazala, valjalo je odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.
Na navedene dosuđene iznose sud je dosudio sukladno čl. 29 ZOO-a tužiteljici i zateznu kamatu i to na iznos od 484,14 EUR od 18.05.2006., a na iznos od 257,45 EUR od 07.10.2011., kao od dana dospijeća pa do isplate sve kako je odlučeno u tok. II. izreke ove presude.
22.Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1. i 155.ZPP-a.
Tužiteljici su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr.7. toč.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, I 138/23 dalje:Tarifa), trošak sastava podneska od 14.06.2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8.toč.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 05.07.2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 26.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr.9.toč.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke 07.01.2025. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr.9.toč.3. Tarife, uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose u iznosu od 225,00 EUR, sukladno Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, odnosno sveukupno u iznosu od 1.164,81 EUR, sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 07. siječnja 2025., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u toč. III. izreke ove presude.
U Križevcima, 07. siječnja 2025.
S U D A C:
Jasmina Drageljević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.
