Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

S p l i t

Posl.broj P-2098/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Maji Vukmir, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠR , OIB: [osobni identifikacijski broj],iz [adresa], zastupan po punomoćniku ZR, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d., odvj. u Splitu, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po ODO Split, radi isplate, temeljem čl. čl. 461 a. st. 3. i 4.ZPP-a, bez održavanja glavne rasprave, dana 07. siječnja 2025. godine

presudio je

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku, Republika Hrvatska, OIB: [osobni identifikacijski broj] da u roku od 15 dana solidarno isplati tužitelju ŠR ZR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4565 kuna/617.96 eura, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5.VII.2019. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena."

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 50,00 EURa sa kamatom koja teče od dana presuđenja isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 29. prosinca 2022., a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke

obrazloženje

1. Sporovi male vrijednosti, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1320,00 eura. („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22 – u nastavku teksta: ZPP).

2. Odredbe čl. 461 a. st. 3. i 4. ( ZiD ZPP, NN 80/22) propisuju: Postupak u sporovima male vrijednosti pisani je postupak. Sud će u postupcima u sporovima male vrijednosti održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Sud će rješenjem odbiti prijedlog stranke za održavanje ročišta ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog stranke za održavanje ročišta nije dopuštena posebna žalba. Prema st. 6. ove odredbe u postupku u sporovima male vrijednosti u povodu prigovora protiv platnog naloga odnosno prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave tužitelj je dužan najkasnije u podnesku predanom sudu u roku od 15 dana od dostave prigovora protiv platnog naloga odnosno rješenja kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu kojim je određena ovrha, iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te predložiti održavanje usmene rasprave, a tuženik je dužan najkasnije u roku od 15 dana od primitka tužiteljevog podneska iz st. 6. tog čl. iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te predložiti održavanje usmene rasprave (st. 7.).

3. Obzirom na sve pisane navode stranaka, te pregledom cijelog spisa predmeta sud nije našao potrebnim održavanje ročišta.

4. U tužbi se navodi da je tužitelj vlasnik stana broj 2 u [adresa], koji je položen na visokom prizemlju odnosno prvom katu u zgradi označenoj kao zgr 3475 upisanoj u ZU 5231 KO [katastarska općina]. Dio stana u površini od 64,84 metra četvorna kao zaštićeni najmoprimac koristi HR koji je sa tužiteljem dana 7.XI.2014.godine sklopio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. HR plaća tužitelju zaštićenu najamninu u iznosu od 295 kuna mjesečno. Prosječna najamnina za [adresa], iznosi između 75 i 90 kuna mjesečno za jedan metar četvorni, što iznosi za stan od 64,84 metara četvornih 4860 kuna mjesečno. Ukoliko od toga iznosa oduzmemo iznos zaštićene najamnine u iznosu od 295 kuna mjesečno dobijemo iznos od 4565 kuna mjesečno, pa tužbom potražuje isplatu tog iznosa za mjesec kolovoz 2019.

4.1. Tužitelj da se tuženiku obratio zahtjevima za mirno rješenje spora (dva zahtjeva) dana 1.IX.2021.godine i 2.IX.2021.godine. Svojim dopisima od 22.X.2021.godine tužena je navela da nema mogućnosti mirnog rješenja spora, pa je zahtjeve odbila.

5. Tužena u odgovoru na tužbu ističe da prije svega nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe jer da zahtjevom za mirno rješenje spora od 2. rujna 2021. zaprimljenim pod poslovnim brojem: N-DO-738/21 tužitelj potražuje od tužene razliku između tržišne i zaštićene najamnine u iznosu od 7.215,00 kn mjesečno počevši od 5. rujna 2016. pa nadalje sa pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od dospijeća odnosno 5-tog u mjesecu za tekući mjesec, a zahtjevom za mirno rješenje spora od 1. rujna 2022. zaprimljenim pod poslovnim brojem: N-DO- 737/21 tužitelj potražuje od tužene razliku između tržišne i zaštićene najamnine u iznosu od 4.700,00 kn mjesečno počevši od 5. rujna 2016. pa nadalje sa pripadajućim zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od dospijeća odnosno 5-tog u mjesecu za tekući mjesec, dok predmetnom tužbom potražuje naknadu štete u iznosu od 4.565,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. srpnja 2019. pa do isplate na ime razlike između tržišne i zaštićene najamnine za dio stana u površini od 64,84 m2 koje koristi zaštićeni najmoprimac HR temeljem ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 7. studenog 2014. Tako da dva zahtjeva za mirno rješenje spora koja su podnesena ovom državnom odvjetništvu i ova tužba ne obuhvaćaju isto razdoblje i njima se ni ne potražuje isplata istog iznosa te tužitelj u tužbi iznosi suprotne činjenice u pogledu vlasništva, položaja stana u zgradi, ukupne površine stana te omjera suvlasničkog dijela stana i površine dijela stana koji koristi zaštićeni najmoprimac pa radi toga u ovoj pravnoj stvari ne postoji identitet spora i tužbu treba odbaciti.

5.1. Dalje osporava i osnov i visina tužiteljevog tužbenog zahtjeva, ističe prigovor nedostatka aktivne te pomanjkanja pasivne legitimacije na strani tužene jer je tužitelj vlasništvo stana stekao pravomoćnim upravnim aktom od 17. lipnja 2021. i jer je vlasništvo stekao i nakon što je donesen Zakon o izmjenama i dopunama ZNS-a (Narodne novine, broj: 68/18), koji je bio na snazi od 4. kolovoza 2018. do 25. rujna 2020., kad je ukinut odlukom Ustavnog suda RH objavljenom u Narodnim novinama 105/2020 te nema pravnog osnova potraživati od tužene razliku između tržišne i zaštićene najamnine za dio stana koji mu pripada temeljem pravomoćnog upravnog akta za mjesec srpanj 2019. U tom smislu je notorno da tužitelj nije bio ovlašten zaključiti ugovor o najmu stana sa HR **.**.2014. ni od istoga potraživati zaštićenu najamninu jer nije bio vlasnik stana. Navodi i da sve da je tužitelj aktivno legitimiran na podnošenje ove tužbe i da je njegovo traženje osnovano (što se osporava), obzirom da u narativnom dijelu tužbe tužitelj navodi da potražuje izgubljenu zaradu za stan broj 2 položen na visokom prizemlju zgrade a i pod uvjetom da je ugovor o najmu od 7. studenog 2014. pravno valjan (što nije), tužitelj ne bi imao pravo potraživati izgubljenu zaradu za dio stana koji zaštićeni najmoprimac koristi preko 1/3 dijela jer je pravomoćnim rješenjem upravnog tijela određeno da najmoprimac nastavlja koristiti predmetni stan u 1/3 dijela te bi sve što najmoprimac koristi preko 1/3 dijela na temelju ugovora o najmu stana zaključenog s tužiteljem išlo na teret samog tužitelja.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U odnosu na postojanje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za navesti je da je tužitelj uz tužbu priložio zahtjeve za mirno rješenje spora koje je prije podnošenja tužbe uputio tuženoj i to od 01.09.2021. i 02.09.2021.,a kojima je tražio isplatu razlike najamnina "počevši od 05.09.2016. pa na dalje", odnosno isti iznos za taj mjesec i "svih narednih mjeseci i ubuduće za svaki mjesec koji dolazi." , dakle sve dok povreda ne prestane. Okolnost da se iznosi kako u samim zahtjevima, tkao i u tužbi, razlikuju, što je posljedica rasta tržišne najamnine tijekom vremena, ne nameće tužitelju potrebu podnošenja novog zahtjeva za mirno rješenje spora. Naime, ovdje se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i istoj vrsti zahtjeva, što prihvaća i aktualna sudska praksa ( odluka VSRH broj Rev-140710 i odluka Županijskog suda u Splitu Gž- 1723/2023).

8. Tužitelj je na temelju pravomoćnog rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Klasa: UP/I-942-01/19-01/128 od 17. lipnja 2021. stekao u vlasništvo 1/3 idealnog dijela cjeline zgrade anagrafske oznake [adresa] sagrađene na čzgr. 3475 ZU 5231 k. o. [katastarska općina] te 1/3 dijela zemljišta nužnog za redovnu upotrebu zgrade označenog kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 5231 k. o. [katastarska općina]. Tim je rješenjem. potvrđeno prvostupanjsko rješenje Klasa: UP-I-942-04/9701/741 od 7. prosinca 2018. kojim je, između ostalog, u točki 4. izreke, utvrđeno da stanar HR i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva za 1/3 dijela nastavljaju koristiti stan br. 02 položen na visokom prizemlju odnosno prvom katu predmetne zgrade površine 123,12 m2 te HR stječe pravni položaj zaštićenog najmoprimca odnosno nastavlja koristiti stan sukladno odredbama Zakona o najmu stanova (Narodne novine, broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, dalje: ZNS).

9. Dakle, tužitelj je pravo vlasništva 1/3 idealnog dijela cjeline zgrade anagrafske oznake [adresa] sagrađene na čzgr. 3475 ZU 5231 k. o. [katastarska općina] te 1/3 dijela zemljišta nužnog za redovnu upotrebu zgrade označenog kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 5231 k. o. [katastarska općina] stekao dana 17. lipnja 2021. god. temeljem citiranog pravomoćnog upravnog akta.

10. Tužitelj potražuje isplatu razlike najamnina, dakle s osnova izgubljene zarade za mjesec kolovoz 2019. god. dakle, prije nego je stekao pravo vlasništva 1/3 cijelog objekta pa tako i stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac HR.

11. Kao osnov svog potraživanja tužitelj ističe ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom kojeg je kao najmodavac zaključio dana HR **.**.2014. sa HR kao zaštićenim najmoprimcem. Međutim kako proizlazi iz navoda pod točkom 8. i 9. obrazloženja tužitelj nije bio ovlašten zaključiti ugovor o najmu stana sa HR dana **.**.2014. jer tada nije bio vlasnik stana niti time aktivno legitimiran na zaključenje takvog ugovora. Naime istog je zaključio prije pravomoćnosti rješenja prvostupanjskog upravnog tijela kojim mu je priznato (vraćeno) pravo vlasništva 1/3 idealnog dijela zgrade na adresi [adresa], a koje je kako je navedeno postalo pravomoćno rješenjem od 17.lipnja 2021. Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Klasa: UP/I-942-01/19- 01/128. Za dodati je da je ovaj sporni Ugovor zaključen za5/9 stana odnosno 64,84 m2 od ukupnih 116,72 m2, dok je kasnije tužitelju vraćena 1/3 idealnog dijela.

12. Naime, iz obrazloženja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave od 17. lipnja 2021. nesporno proizlazi da je prvostupanjsko rješenje,Klasa: UP/I-942-04/97-01/741 od 7. prosinca 2018. doneseno u ponovljenom postupku utvrđivanja naknade za oduzetu imovinu nakon što je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-843/17 od 6. srpnja 2017. poništena presuda Upravnog suda u Splitu broj:

Uslnoi-39/15 od 31. listopada 2016. te drugostupanjsko rješenje Klasa: UP/II-942- 01/12-01/1306 od 11. veljače 2015. i rješenja prvostupanjskog tijela Klasa: UP/I- 94204/97-01/741 od 24. rujna 2012. i 25. rujna 2012.

12. Slijedom navedenog sud smatra da tužitelj nije ovlašten tražiti isplatu razlike između tržišne i zaštićene najamnine za kolovoz 2019. god. jer tada nije bio vlasnik stana, odnosno nije bio ovlašten niti zaključiti Ugovor o najmu stana još 2014. god. prije pravomoćnosti odluke prvostupanjskog upravnog tijela, pa bi takav ugovor bio pravno nevaljan i ne bi proizvodio učinke.

13. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev nije osnova, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom I.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbama čl. 154. i 155. ZPP-a.

14.1. Tuženiku su priznati troškovi zastupanja u visini od 25 bodova za sastav odgovora na tužbu, što pomnoženo sa 2,00 eura daje 50,00 eura, pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Splitu, 07. siječnja 2025. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave prijepisa presude. Žalba se izjavljuje pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (Čl. 467 st. 1. ZPPa)

U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe članka 370. ovoga Zakona. (Čl. 467. st. 2. ZPP-a).

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije. (Čl. 467. a. ZPPa)

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. ODO Split