Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2711/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Vlaste Feuš sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tomislava Aralice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik MB, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika AB d.d. ([osobni identifikacijski broj]), [adresa], kao pravnog sljednika SB d.d. [adresa], kojeg zastupa punomoćnik DP, odvjetnik iz OD K i P d.o.o. u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-50/2019-26 od 17. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-50/2019-26 od 17. ožujka 2023. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 504003028 61000077932/2008 sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika SB d.d. [adresa] dana 15. kolovoza 2008. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika NB iz [adresa] pod brojem OV-3280/2008, a koja odredba glasi: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“ Nadalje, tom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.575,07 eura/ 72.143,34 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže opisano pod točkom II. izreke prvostupanjske presude (točka II. izreke) te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.847,65 EUR/13.921,12 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III. izreke) dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja kao neosnovan odbijen (točka IV. izreke).

2. Protiv ove presude u dosuđujućem dijelu žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992.,58/93, 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. ispravak, 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 153/23 - u daljnjem tekstu: ZPP-a) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava žalbe ili istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Suprotno žalbenim razlozima sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke u preostalom dijelu ne bi bilo moguće ispitati pa se u tom dijelu nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

5. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza i pravne situacije od strane žalitelja.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu uslijed ništetnosti iste.

7. Pošavši od utvrđenja da tužitelj, kao potrošač, prilikom sklapanja ugovora nije bio informiran na jasan i transparentan način o promjeni kamatne stope, već da je omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pri tome ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe i u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, sud prvoga stupnja utvrdio je da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07), pa da kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu te da se na takvu odredbu, suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka, ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi. Stoga, utvrđuje da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega je istu utvrdio ništetnom.

7.1. Nadalje, da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika s osnova razlike početno ugovorenih i naknadno mijenjanih kamatnih stopa u iznosu od 9.575,07 eura/ 72.143,34 kn te je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu s osnove stjecanja bez osnove.

8. U žalbenoj fazi postupka sporno je je li tužitelj podnio stupnjevitu tužbu, je li bilo zakonske osnove za preinaku tužbe, sporna je aktivna legitimacija za vođenje ovog postupka, je li u predmetni Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna te postoji li obveza tuženika na isplatu preplaćenih iznosa, na ime stečenog bez osnove, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

9. Prije svega, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, treba reći da tužitelj nije podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a, budući da nije tražio polaganje računa, niti je postavio neodređeni zahtjev za isplatu glavne tražbine. Tužitelj je u tužbenom zahtjevu zatražio isplatu iznosa od 25.000,00 kn, pri čemu prethodna tvrdnja da će postaviti konačan tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, nema značenje postavljanja manifestacijskog zahtjeva.

10. Međutim, neosnovano tuženik navodi da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP a u svezi s pogrešnom primjenom odredbe čl. 190. ZPP jer da je propustio odlučiti o dopuštenosti preinake tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 31. svibnja 2021. i podneskom od 22. rujna 2022. To iz razloga što je prvostupanjski sud rješenjem od 7. ožujka 2023. dopustio preinaku tužbe, jer je ista bila svrsishodna za konačno rješenje među strankama, a uzimajući u obzir da je tužitelj svojim ranijim podnescima uređivao svoj tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka, a prije nego je sud odlučio o preinaci tužbe. Naime, tužitelj je nakon provedenog vještačenja povisio tužbeni zahtjev. Time je u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a došlo do preinačenja tužbe, a to je u takvoj situaciji bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

11. U odnosu na žalbeni navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je materijalno pravno legitimiran, budući su uplate vršile i treće osobe, a koju okolnost da je prvostupanjski sud propustio utvrditi na koji način je pogrešno primijenio materijalno pravo i institut stjecanja bez osnove, valja reći da taj žalbeni navod nije osnovan. Naime, ovaj sud drugoga stupnja dijeli pravni stav suda pravoga stupnja da je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, pri čemu nije od utjecaja da li je te uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene po toj kreditnoj partiji i uračunavaju se u ispunjenje obveze tužitelja za otplatu kredita, čime je tužitelj svoju ugovornu obvezu ispunio.

12. S obzirom da je, prema utvrđenjima iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. donesenoj povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predmet tog spora bila je zaštita kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta, uz koju je vezana glavnica te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva, dok je u konkretnom slučaju tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o kreditu s valutom u kunama, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se utvrđenja iz prethodno citiranih presuda ne mogu koristiti u odnosu na ugovore o kreditu u kunama, jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena, niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u kunama.

12.1. Pravna zaštita kakvu tužitelj traži odnosi se na ugovor o kreditu u kunama, dakle, bez ugovorene valutne klauzule, što u konkretnom slučaju isključuje primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konkretno na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zato što se ista odnosi isključivo na kredite ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

12.2. U odnosu na navedeno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023. zauzeo sljedeći pravni stav:

"1. U sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope tužitelj se ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

2. Odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, ne može se primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno, sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po članku 502.a ZPP."

13. Neovisno o navedenom, prvostupanjski sud je konkretan pravni odnos raspravio i kroz primjenu mjerodavnih odredbi ZZP/07 i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22

- dalje: ZOO/05) te utvrdio da je pobijana odredba ugovora o kreditu nepoštena i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o neodređenoj ugovornoj odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, čime je tužitelj od samog početka ugovornog odnosa, kao korisnik kredita, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita, jer takva odredba nije tužitelju omogućavala procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati te da niti prosječnom korisniku kredita, takav sadržaj nije mogao biti razumljiv, čime takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, nasuprot načelima obveznog prava.

14. U odnosu na činjenicu da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13 - dalje ZID ZPK/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju i ugovore parametri za promjenu kamatnih stopa, pa primjena ZID ZPK/13 na predmetni ugovorni odnos predstavljala retroaktivnu primjenu zakonskog propisa koja je zabranjena Ustavom Republike Hrvatske, ali ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

14.1. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 5,25 % godišnje dekurzivno te da efektivna kmatna stopa EKS, odnosno realna godišnja kamatna stopa RGSK iznosi 5,52 %. Člankom 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i da izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom tog Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa tom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na tom Ugovoru. I prema ocijeni ovoga suda sadržaj takvih odredbi o kamati nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (čl. 99. ZZP/07) zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li one nepoštene ili nisu.

15. Razmatrajući jesu li spomenute odredbe nepoštene ili nisu potrebno je imati u vidu da su prema odredbi čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.).

15.1. Odredbom čl. 270. ZOO-a određeno je i da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

16. ZZP u glavi XI. regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. citiranog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

16.1. Nadalje, odredbom čl. 97. ZZP propisano je koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. toga Zakona mogle smatrati nepoštenima, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

16.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 98. ZZP, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. 16.3. Odredbom čl. 102. ZZP propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.), te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (st. 2.).

17. Dakle, i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu toga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

17.1. Osim toga valja reći da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da prednik tuženika nije obavijestio tužitelja o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17.2. Nadalje da s obzirom na to da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njezinoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika takve da su ovisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

17.3. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na bitni sastojak ugovora - "cijenu", što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

17.4. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu (jer se i Metodologija temelji na Odluci banke), valjalo je ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

17.5. Slijedom izloženoga, suprotno žalbenim navodima u okolnostima konkretnog slučaja, ocjena je i ovoga suda drugog stupnja da spornom odredbom predmetnog Ugovora o kreditu, kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena i tuženik jednostrano određuje obvezu tužitelja, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor, pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa, pravilan je zaključak suda prvoga stupnja o ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

18. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV- 47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

19. Slijedom svega navedenoga jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila ZOO.

20. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, a ako je predmet obveze u novcu, vraća se isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.

21. Stoga pravilno prvostupanjski sud dosuđuje restitucijski zahtjev na ime preplaćenog iznosa zbog odredbe koja tužitelja ne obvezuje, u visini utvrđenoj na temelju provedenog vještačenja po vještaku FT. Pravilno je izračunata visina prema izračunu iznad onoga što je tužitelj trebao platiti da u tom razdoblju nije ugovorena promjenjiva kmatna stopa. To je u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.

22. U odnosu na žalbeni navod da sud prvoga stupnja nije trebao primijeniti odredbu čl. 3. st.1. Direktive 93/13 budući je Republika Hrvatska pristupila Europskoj Uniji tek s učinkom od 1. srpnja 2013., valja odgovoriti da je čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih, zakonskih ili regulatornih odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice i sl. ne podliježu odredbama ove Direktive. Međutim, imajući u vidu vrijeme pokretanja spora u kojem je tražena zaštita interesa potrošača, kao i razdoblje na koje se odnosi i traži zaštita interesa potrošača u ovom konkretnom sporu (ugovor o kreditu sklopljen je 2008.), primjenjuje se dakle, nacionalno, hrvatsko pravo, odnosno Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 i dr.), ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Direktive vijeća 93/13 i prakse suda Europske unije).

22.1. Slijedom navedenoga pravilno je određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

23. Na žalbene prigovore kojima se prigovara dosuđenoj zateznoj kamati tekućoj od dana izvršene svake mjesečne preplate, valja reći da je ista dosuđena u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO te s obzirom na to da se ovdje radi o povratu onoga što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik zbog toga nesavjestan stjecatelj (radi se o odredbama koje je u ugovor unio sam tuženik) te da je stoga temeljem iste odredbe dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa.

24. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, a to stoga jer je tužba u ovom predmetu podnesena 17. travnja 2018. Naime, u konkretnom slučaju, zastara zahtjeva za isplatu s osnove izvršenih uplata na temelju nepoštene ugovorne odredbe o kreditu nije još ni počela teći, jer je ništetnost tek donošenjem prvostupanjske odluke, utvrđena i počet će teći danom pravomoćnosti odluke o utvrđenju ništetnosti.

25. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 2 ZPP-a) tako i po visini (čl. 155 st. 1 ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 57/22 i 126/22 dalje: Tarifa).

26. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer je tuženik odbijen sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 7. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević