Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2302/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja KI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Mucalo, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-360/2019-32 od 24. veljače 2023., ispravljene rješenjem poslovni broj P-360/2019-39 od 15. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-360/2019-32 od 24. veljače 2023., ispravljena rješenjem poslovni broj P-360/2019-39 od 15. ožujka 2023., pod točkom I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.625,85 eura / 49.922,48 kn, uvećano za pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to pobliže označeno u izreci. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 20.233,26 eura / 152.447,52 kn uvećano za pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to pobliže označeno u izreci. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju KI naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.614,79 eura / 49.839,14 kn zajedno sa zateznim kamatama od 24. veljače 2023. pa do isplate, a pod točkom IV. izreke odlučeno da se u preostalom dijelu zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 871,02 eura / 6.562,70 kn, sa zateznom kamatom od 24. veljače 2023. pa do isplate odbija.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I., II. i III. izreke žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 6.625,85 eura / 49.922,48 kn na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i 20.233,26 eura / 152.447,52 kn na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o vezivanju glavnice kredita uz tečaj CHF (švicarski franak).

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje te postupak koji im je prethodio ovaj sud nije ustanovio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), kao niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbi upire tuženik jer je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presuda i rješenja su razumljive, ne proturječe sama sebi niti razlozima, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati.

5.1. Jednako tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 6. ZPP-a. Naime, vezano za tvrdnje tuženika da podnesak od 10. studenog 2020. tužitelj nije dostavio sudu na zakonom propisani način, da nije dostavljen sudu najkasnije 8 dana prije održavanja ročišta, da navedeni podnesak nije dostavljen tuženiku od strane suda prije održavanja ročišta 16. studenog 2020., da je podnesak tužitelja od 10. studenog 2020., dostavljen tuženiku zajedno s rješenjem o provođenju vještačenja 16. ožujka 2021., više od 4 mjeseca od održavanja pripremnog ročišta na kojem je zaključen prethodni postupak, da je podnesak od 8. srpnja 2022. tužitelj dostavio sudu neposredno pred ročište, valja reći da konkretnom slučaju protivnoj strani nije uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom o sadržaju podnesaka tužitelja predanog protivnoj stranci (i sudu) upravo na ročištu na kojem je podnesak predan (odnosno kada je postojala mogućnost raspravljanja o sadržaju tog podneska (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj broj: Rev-x 1023/15-4 od 6. lipnja 2018.).

5.2. Vezano za žalbene navode tuženika da je prihvaćanjem prijedloga za saslušanjem supruge tužitelja (između ostalog i na okolnost uplate rata kredita) prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka vezano za odredbu čl. 299. ZPP-a, da je saslušanje supruge tužitelja određeno bez da je tuženiku dana mogućnost da se očituje o tom prijedlogu te da nije bilo jasno u kojem svojstvu je ista sudjelovala u postupku, valja reći da se u konkretnom slučaju radi o prometu kredita koji je tuženik vodio na ime tužitelja pa se ima smatrati da su sve uplate izvršene u ime i za račun tužitelja kao dužnika (dakle i na teret) slijedom čega je samo on ovlašten zahtijevati restituciju preplaćenih iznosa, pa utoliko povrede odredaba parničnog postupka na koje upire tuženik u žalbi nisu bili od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Iz navedenih razloga je neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

5.3. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na proturječnost izreke. Naime, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja koji je postavljen sukladno nalazu i mišljenju vještaka (list 229 spisa), tako da izreka nije nerazumljiva. Naime, s obzirom da je pravilima o preračunavanju i zaokruživanju prilikom preračunavanja kune u euro odnosno čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022., 88/2022.) predviđeno zaokruživanje na dvije decimale na više ili na niže moguće je, i gotovo izvjesno, da se pojedini iznosi od kojih se zahtijeva isplata zateznih kamata po svojem zbroju neće odgovarati ukupnom zbroju kuna ili eura. Takva neusklađenost međutim posljedica je matematičke operacije preračunavanja i zaokruživanja tužbenog zahtjeva koji je u ovom slučaju postavljen sukladno nalazu mišljenju vještaka tako da su predmetni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

5.4. Nije ostvarena ni daljnja u žalbi istaknuta bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 190. ZPP. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje da tužitelj sve do trenutka dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke nije mogao pravilno označiti visinu svog tužbenog zahtjeva budući ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe čl. 190. ZPP pravilno dopustio navedenu preinaku. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2001 od 26. studenog 2021. Pri čemu su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da je prihvaćanjem preinake tužbe prvostupanjski sud počinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

5.5. Žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud počinio bine povrede postupka iz č. 354. st. 1. u vezi s čl. 10., čl. 106., čl. 133.d., čl. 299. st. 3, čl. 299.a., čl. 232., čl. 220., 220.a., čl. 311., 314. i 292. ZPP-a nisu od značaja za odlučivanje jer u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

5.6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovu izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz utvrđenja i zaključke:

-da je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a s obzirom na Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju kuće koji je zaključen 27. prosinca 2005.,

-da je za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 93/2003., dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007, a nakon toga Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 125/2007., 79/2009., 89/2009., dalje: ZZP/07).

-da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

-da prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive,

-da je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava i onda prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača s tim da odredba stavka 2. ovoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a što je u konkretnom slučaju sud i utvrdio (unaprijed formuliran obrazac ugovora o kreditu),

-da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-140/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, a to znači da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, došlo je do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

-da na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 41/2014. i 110/2015. postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. istog Zakon, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu,

-da je tužitelj potrošač i u konkretnom slučaju je Ugovor o namjenskom kreditu i zaključio radi kupnje kuće (članak 6. Ugovora),

-da se presuda "Potrošač" primjenjuje i na stambene kredite s obzirom da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, a što znači da se ne razlikuju stambeni kredit od kredita za kupnju automobila ili npr. nekog gotovinskog kredita,

-da je Ugovor od 27. prosinca 2005. potrošački ugovor koji sadrži valutnu klauzulu u CHF (članak 1. Ugovora),

-da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tuženik, te i ostale banke, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristi u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača,

-da je saslušanjem tužitelja i svjedokinje FI, osobne bankarice tužitelja, utvrđeno da tužitelj od strane službenih osoba banke nikada nije bio sadržajno informiran o uvjetima vezanim za promjenjivu kamatnu stopu i tečajne rizike valute koja je utvrđena u Ugovoru,

- da nije saslušana i svjedokinja TI jer je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da svjedokinja TI kao zaposlenica banke nije uopće razgovarala s tužiteljem prije sklapanja, a niti nakon sklapanja Ugovora o kreditu,

-da je tužitelj dokazao pravni interes da se u ovoj parnici deklariraju kao ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe iz navedenog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva i kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF,

-da je sud u svakom pojedinom postupku dužan raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer prema odredbi čl. 502.a ZZP-a udruge, tijela, ustanove i organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad im je takvo ovlaštenje posebnim zakonom predviđeno, podnijeti tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povređuju ili ozbiljno ugrožavaju takve kolektivne interese i prava, odredbom članka 502.b ZZP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZZP-a dok je čl. 502. ZZP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava,

-da je propisano kako i fizičke i pravne osobe mogu posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravo utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz članka 502. ZZP-a da su određenim postupanjem i uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi pa će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati za to utvrđenje jer sukladno odredbi članka 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

-da bi zatezne kamate na potraživanje tužitelja trebale teći od onog dana kada je tužitelj tuženiku po navedenim osnovama preplatio određene novčane iznose, a to stoga što je tuženik samoinicijativno povećavao kamatnu stopu na temelju ugovorne odredbe koju je sam sastavio u ugovoru o kreditu pa ga ta okolnost čini nepoštenim jer je on svjesno nametnuo nepoštene ugovorne odredbe pa je nepošteni stjecatelj od dana sklapanja ugovora o kreditu,

-da je radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja provedeno financijsko vještačenje po sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Borisu Belunjaka (stranica 229 do 249 spisa),

-da je prigovor zastare potraživanja nije osnovan jer je tužitelj tužbu podnio preporučenom pošiljkom 11. lipnja 2019.

7. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 20. ožujka 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/ 07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF). Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev -2221/2018 povodom revizije.

9. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sam naveo, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

9.1. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih pravnih interesa pri čemu su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je time sud prvog stupnja povrijedio zabranu retroaktivnog primjene propisa.

10. U odnosu na žalbene navode tuženika da se u tzv. pojedinačnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke i svjedokinje FI, osobne bankarice tužitelja, na temelju kojih iskaza je utvrdio da se o odredbi o valutnoj klauzuli kao i o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, nije pojedinačno pregovaralo, te da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da svjedokinja TI kao zaposlenica banke nije uopće razgovarala s tužiteljem prije sklapanja, a niti nakon sklapanja Ugovora o kreditu, pravilnom primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, koja propisuje da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, odbio prijedlog za saslušanjem iste. Stoga, kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze, koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

11. Neosnovani su i navodi žalbe da prvostupanjski sud nije obrazložio svoju tvrdnju o potrošačkom svojstvu tužitelja, s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio i obrazložio status potrošača tužitelja. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka, a posebno sadržaja Ugovora o kreditu utvrdio da je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju kuće te je zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik u žalbi osporava utvrđenja prvostupanjskog suda glede tužiteljevog statusa potrošača, međutim takav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje jer u Ugovoru o kreditu nije naznačeno da je sklopljen u bilo kakve poslovne svrhe niti je tuženik predložio dokaze kojima bi takav sadržaj ugovora, koji upućuje da je isti sklopljen isključivo u osobne svrhe, doveo u pitanje. Predmet ugovora je bila kupnja kuće i tužitelj je sudjelovao u sklapanju ugovora kao fizička osoba. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 i u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo da / „potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije/, što je prvostupanjski sud i utvrdio i za svoje utvrđenje dao valjane i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

12. Na žalbene navode tuženika da je tužitelj u svojem iskazu iskazao kako prije potpisivanja nije pročitao predmetni ugovor o kreditu, valja odgovoriti kako iz iskaza tužitelja (stranica 331 spisa) proizlazi kako mu djelatnici tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora nisu protumačili odredbe koje se odnose na tečaj i promjenjivu kamatnu stopu, a niti je u postupku dokazano da bi tužitelja djelatnici tuženika osobno informirali, odnosno dali odgovarajuće obavijesti o fluktuaciji tečaja švicarskog franka i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu potrošača. Sud prvog stupnja je u tom smislu pravilno zaključio kako je dužnost prednika tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač, te da je prednik tuženika trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Slijedom navedenog, a budući da u postupku tuženik nije dokazao da je u fazi pregovaranja informirao tužitelja o fluktuaciji tečaja CHF i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu tužitelja kao potrošača, neosnovani su žalbeni navodi kako se tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju ne bi mogla pružiti apsolutna zaštita kao potrošaču.

13. Žalbeni navodi tuženika o tome da je Zakonom o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu, nemaju utjecaja na odluku suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi u konkretnom slučaju i to upravo zbog utvrđenja iz presuda na koje se prvostupanjski sud utemeljeno pozvao, pa se samo može dodati to da sama mogućnost ugovaranja valutne klauzule ne znači i ne može značiti da niti jedna ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula ne može biti ništetna, jer je mogućnost takvog ugovaranja zakonom propisana. U ovom slučaju ugovorne odredbe su ništetne po posebnom propisu, ZZP kao lex specialisu, i to zato što su nepoštene.

13.1. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude su i žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na presudu Suda Europske unije br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA. Naime, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužitelj upotrijebio dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima obrazlaže tvrdnje da je prvostupanjski sud trebao usvojiti izračun vještaka imajući u vidu i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja valja reći sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

15. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, s obzirom da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i to od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Imajući u vidu da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 11. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok sukladno čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999, 88/2001., dalje: ZOO/91), odnosno čl. 225. ZOO( „Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/05). Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/9, odnosno čl. 1111. ZOO/05.

16. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev- 364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

17. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju 6.625,85 eura / 49.922,48 kn na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i 20.233,26 eura / 152.447,52 kn na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o vezivanju glavnice kredita uz tečaj CHF (švicarski franak) sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s obzirom da tužitelj ima pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 104., 210. i 214. ZOO/91, odnosno čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka.

18. Neosnovano tuženik osporava i odluku o troškovima parničnog postupka koja je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) dosuđenih troškova. Suprotno žalbenim navodima tuženika, dosuđeni troškovi bili su potrebni za vođenje postupka te je iste prvostupanjski sud dosudio pravilno primjenjujući odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022., dalje: Tarifa).

19. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja odlučivao o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka koji sukladno čl. 106.a ZPP-a nije podnijet u elektroničkom obliku i nema pravni učinak potrebno je navesti da tužitelj zahtjev za naknadom troškova nije postavio u obliku podneska iz čl. 106.a st. 1. ZPP-a, već na ročištu s time da je radi ekonomičnosti, s obzirom da je zahtjev mogao staviti na zapisnik, isti priložio pisano na ročištu. U takvom slučaju ne radi se podnesku iz čl. 106.a st. 1. ZPP-a za koji podnesak bi se posljedično dosuđivao trošak sastava istog i koji bi se sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a trebao podnositi u elektroničkom obliku, već o zahtjevu za naknadom troškova koji je podnijet na ročištu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja odlučivao o zahtjevu za naknadom troškova koji nije proizvodio pravne učinke.

20. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

21. S obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 7. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj