Poslovni broj: Us I-1950/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje Marijane Jurić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Duji Domazetu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Budimir&partneri d.o.o., Split, Bihaćka 2/A, protiv tuženika: Obor za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi rasporeda na radno mjesto, nakon javne rasprave zaključene dana 6. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja zajedno s opunomoćenikom Nenadom Čovićem, odvjetnikom u Odvjetničkom društvu Budimir&partneri d.o.o. u Splitu, dana 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske KLASA: UP/ll-112- 07/22-01/117, URBROJ: 566-01/13-22-2 od dana 31. ožujka 2022.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske KLASA: UP/ll-112-07/22-01/117, URBROJ: 566-01/13-22-2 od dana 31. ožujka 2022., tužitelj je osporavajući zakonitost i prvostupanjskog upravnog rješenja o rasporedu na radno mjesto koje je donio Državni inspektorat KLASA: UP/l- 112-02/20-01/1213, URBROJ: 443-01-02-01-02-22-10 dana 21. veljače 2022., u bitnom, naveo da tuženik pobijanim rješenjem usvaja žalbu tužitelja kao osnovanu, međutim po mišljenju tužitelja tuženik unatoč tome, a sve na štetu tužitelja, propušta donijeti na zakonu utemeljenu i nadasve potrebnu odluku u ovom predmetu sukladno svojim ovlastima iz članka 115. i 117. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21, dalje: ZUP), te „samo" po još jedanput poništava prvostupanjsko rješenje i vraća predmet na prvostupanjsko postupanje, a da za to u obrazloženju pobijanog rješenja nije dao valjane i obrazložene razloge. Pobijano drugostupanjsko rješenje tuženika da je već treće drugostupanjsko rješenje u ovom predmetu koji se vodi radi donošenja rasporednog rješenja tužitelja na radno mjesto u Državnom inspektoratu, a kojim svim rješenjima (dakle uključujući i ono pobijano ovom tužbom) je tuženik prvostupanjsko rješenje o rasporedu Državnog inspektorata poništio i vratio predmet na ponovno prvostupanjsko postupanje Državnom inspektoratu. Međutim, u svim tim ponovljenim prvostupanjskim postupcima da prvostupanjsko upravno tijelo (Državni inspektorat) nije niti jednom postupilo po uputi i pravnom shvaćanju tuženika, već da bi svaki put u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo donijelo izrekom istovjetno rješenje poput ranijeg i bez ikakvog novog obrazloženja. Dakle, da je takvim postupanjem prvostupanjskog tijela tužitelj bio onemogućen žalbom ostvariti svoja zakonska prava u predmetu njegovog rasporeda. Naime, da po poništenju prvostupanjskih rješenja i vraćanjem predmeta na ponovljeno prvostupanjsko postupanje to tijelo postupa po danoj uputi i shvaćanju drugostupanjskog tijela iz drugostupanjskog rješenja, a koji pristup da je u konkretnom slučaju od strane prvostupanjskog tijela u potpunosti izostao. U konkretnom slučaju da bi se imao, prije svega, primjenjivati Zakon o državnom inspektoratu (NN 115/2018, dalje: ZDI) koji da u pogledu prava i obveza radnika zaposlenih na poslovima unutar Državnog inspektorata predstavlja lex specialis u odnosu na primjerice Zakon o državnim službenicima. Drugim riječima rečeno da to znači da ovaj službenik u cijelosti ispunjava sve zakonske preduvjete zbog kojih bi čak i unatoč nekakvoj novoj sistematizaciji prije svega trebao nastaviti obavljati posao na svom dosadašnjem radnom mjestu, tj. unutar sanitarne inspekcije te da apsolutno nije bilo nikakve zakonske zapreke za rasporedom tužitelja na radno mjesto unutar sanitarne inspekcije Državnog inspektorata, odnosno konkretnije na radno mjesto sanitarnog inspektora. To što je Državni inspektorat svojim Pravilnikom o unutarnjem redu (kao propisu nižeg ranga) Državnog inspektorata eventualno propustio normirati i status službenika obuhvaćenih odredbom čl. 132. ZDI-a da ni u kom slučaju ne znači kako bi se odredbe takvog Pravilnika smjelo tumačiti nauštrb prava službenika Državnog inspektorata. Ujedno je potrebno istaknuti i kako sam Pravilnik o unutarnjem redu Državnog inspektorata u vrijeme donošenja pobijanog rješenja nije više ni bio na snazi, budući da je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja na snazi bio drugi Pravilnik o unutarnjem redu Državnog inspektorata pod poslovnim brojem KLASA: 011-01/20-01/26, URBROJ: 443-01-02/1-20-11 od dana 15. prosinca 2020. koji je stupio na snagu od 1. siječnja 2021. tako da je trebalo istom odlukom donijeti jedno objedinjeno rasporedno rješenje kojim će se odmah odlučiti i o ranijem - prvom rasporedu tužitelja za razdoblje važenja ranijeg Pravilnika o unutarnjem redu Državnog inspektorata KLASA: 011-02/19-01/4, URBROJ: 443/10-19-5 i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Državnog inspektorata KLASA: 011-02/19-01/4, URBROJ: 443-01-16-02/01-20-11 za razdoblje do 31. prosinca 2020. do kada je taj Pravilnik o radu vrijedio. Citirajući odredbu čl. 9. st. 3. Zakona o radu (koji da se podredno primjenjuje i na službeničke odnose) naveo je da je za ovog tužitelja najpovoljnije pravo ono koje mu je omogućeno odredbom čl. 132. ZDI, a ne bi trebalo biti sporno da su i Uredba o unutarnjem ustrojstvu Državnog inspektorata i Pravilnik o unutarnjem redu Državnog inspektorata ujedno i propisi niže razine od samog ZDI. Primjenom takvog po službenika najpovoljnijeg prava da je trebalo u konkretnom slučaju donijeti rješenje kojim se tužitelj raspoređuje na radno mjesto unutar inspekcije Državnog inspektorata u okviru koje je do sada obavljao svoj rad, ti. sanitarne inspekcije, i to na radno mjesto sanitarnog inspektora (za koje mjesto ie kao jedno od područja stručne spreme upravo propisano sanitarno inženjerstvo, dok za radno mjesto na koje je tužitelj raspoređen takvo područje stručne spreme nije uopće propisano). Dakle, ovaj tužitelj još jednom mora istaknuti kako je, a pored činjenice što je takvo što zapravo već bilo i regulirano odredbom čl. 132. ZDI, u svakom slučaju bilo logičnije, pravednije, svrsishodnije i korisnije poDržavni inspektorat, a i manje otegotno po tužitelja (za novo radno mjesto da formalno nema izrijekom predviđene stručne spreme) ostaviti ga na dotadašnjem radnom mjestu, na kojem je de facto radio neprekidno od svog prijema u državnu službu pa do dan danas. Konačno, da tužitelj do danas već ima i položen državni stručni ispit za sanitarnog inspektora. Za tužitelja koji je po vrsti i stupnju stručnog obrazovanja sanitarni inženjer - VŠS, koji ima položen državni ispit za sanitarnog inspektora kao i položen vozački ispit, te koji je neprekidno od početka svoje službe radio na poslovima sanitarnog inspektora, te koji je na dan stupanja na snagu ZDI-a zatečen u obavljanju poslova u odgovarajućem području, teleološkim tumačenjem odredbe čl. 132. st. 1. ZDI-a i primjenom iste na konkretni slučaj da se obavljanje poslova na mjestu tržišnog inspektora II. vrste (a na koje ga mjesto raspoređuje prvostupanjsko tijelo) ni u kojem slučaju ne bi moglo smatrati obavljanjem poslova u odgovarajućem području u duhu odredbi čl. 132. ZDI. Dakle, da je intencija zakonodavca kod donošenja ZDI-a i odredbe čl. 132. bila upravo da ti službenici nastave obavljati poslove u službama i radnim mjestima koje su obavljali do stupanja na snagu tog zakona. Tužitelj da je na svom dosadašnjem radu unutar sanitarne inspekcije proveo više od 28 godina, tijekom koje da na njegov rad nije bilo niti najmanje mrlje u postupanju kao i da je za 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu za svoj rad ocijenjen s najvišom ocjenom „primjeran". Slijedom svega navedenog, da tužitelj predlaže da Naslovni sud donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika kao i prvostupanjsko upravno rješenje o rasporedu na radno mjesto te donese rješenje o rasporedu na radno mjesto na način kako to detaljno navodi u tužbi kao i da naloži tuženiku da mu naknadi troškove postupka.

2. Opunomoćenik tužitelja je na ročištima održanim kod ovog Suda naveo da ističe kako i dalje ostaje pri svim navodima u tužbi. U odnosu na odgovor na tužbu naveo je da se istom protivi u cijelosti kao neosnovanom te da dodatno navodi kako se u ovom konkretnom slučaju radi o upravnom tužbi protiv rješenja kojim se odlučuje o rasporedu tužitelja za period od 1. siječnja 2021. pa nadalje, dok je ovaj tužitelj također pred ovim sudom ustao upravnom tužbom naspram tuženika, a poradi osporavanja rješenja kojim se odlučuje o rasporedu tužitelja za razdoblje od 1. lipnja 2020. pa do 31. prosinca 2020., a koji predmet se pred ovim sudom vodi pod posl. brojem Usl-1215/22. Stoga, da smatra kako bi rješenje tog drugog predmeta predstavljalo prethodno pitanje za rješavanje ovog postupka, slijedom čega da se prije svega predlaže ili zastati s postupanjem u ovom predmetu do pravomoćnog okončanja ovog drugog predmeta naslovnog suda, ili pripojiti taj predmet ovom predmetu radi zajedničkog raspravljanja, a sve kako bi se mogla donijeti jedinstvena odluka o pravima tužitelja, kako za ranije tako i za naredno razdoblje jer da se u konačnici zapravo radi o situaciji da tužitelj do dan danas nema niti jedno pravomoćno rasporedno rješenje nakon preuzimanja istog kao službenika u Državni inspektorat i to još od 2019. godine pa da smatra kako bi takav način rješavanja bio svrsishodan u konkretnom slučaju. Pored već istaknutih prijedloga da predlaže da se na okolnost utvrđivanja odlučnih činjenica od državnog inspektorata Područnog ureda Split zatraže i podaci o broju nepopunjenih radnih mjesta te popisu i opisu tih radnih mjesta u službi Sanitarne inspekcije i to kako na dan 1. lipnja 2020. tako i na dan 1. siječnja 2021. Ujedno da se predlaže da se od istog tijela zatraži dostava podataka o tome na kojem je radnom mjestu tužitelj radio počevši od 10. travnja 2019., s kojim danom je došlo do preuzimanja tužitelja kao bivšeg djelatnika Ministarstva zdravstva u Državni inspektorat pa sve do 1. lipnja 2020. s kojim danom je doneseno prvo od niza osporenih prvostupanjskih rješenja o rasporedu tužitelja. Tužitelj da smatra bitnim ukazati na činjenicu kako je ranijim rješenjem tuženika KLASA: UP/ll-112-07/20-01/503 od dana 13. srpnja 2020. u obrazloženju konstatirano kako spisu prileži i rješenje Državnog inspektorata KLASA: UP/l-112- 02/19-01/1301 od dana 15. studenoga 2019., a kojim rješenjem je tužitelj upravo bio raspoređen na radno mjesto sanitarnog inspektora, ali da takvo rješenje tužitelju nije dostavljeno pa da se isto predlaže službenim putem zatražiti kako od tuženika tako i od državnog inspektorata za potrebe ovog spisa jer da iz tog rješenja proizlazi kako očito nije bilo zapreke da se tužitelja rasporedi na radno mjesto na koje i sam tužitelj u tužbi upire da ga se rasporedi tj. u službi Sanitarne inspekcije te na kojem mjestu je tužitelj u biti jedino i radio čitav radni vijek do preuzimanja u Državni inspektorat. Predlaže se od Državnog inspektorata zatražiti cjelokupni dosje tužitelja sa svom priležećom dokumentacijom, a ujedno se predlaže i saslušati u svojstvu svjedoka i LP s pozivom istoj na adresu Državnog inspektorata, Područni ured Split, a na okolnost mogućnosti rada tužitelja te stvarnog postojanja upražnjenih radnih mjesta u Sanitarnoj inspekciji Državnog inspektorata.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da će, sukladno odredbi članka 115. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 i 110/21), drugostupanjsko tijelo riješit stvar na temelju činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku. Kad činjenice nisu u potpunosti utvrđene ili su pogrešno utvrđene u prvostupanjskom postupku, da će drugostupanjsko tijelo upotpuniti postupak samo ili putem prvostupanjskog tijela. U konkretnom predmetu da je tužitelj do predmetnog rasporeda zadnjim pravomoćnim rješenjem Ministarstva zdravstva KLASA: UP/I-112-02/17-02/310, URBROJ: 534-02-2-1/5-17-1 od dana 15. svibnja 2017. bio raspoređen s danom 1. lipnja 2017. na radno mjesto sanitarnog inspektora u Ispostavu Split, Službu za južnu Dalmaciju, Sektor županijske sanitarne inspekcije, Uprava za sanitarnu inspekciju. Naime, da je tuženik svaki puta naveo kako iz obrazloženja pobijanog rješenja ponovno proizlazi da je žalitelj sanitarni inženjer, da bi po preuzimanju imenovani službenik bio raspoređen s danom 1. lipnja 2020. godine, kao i svakim sljedećim rasporedom prvostupanjskog tijela, na radno mjesto tržišnog inspektora II. vrste, pri tome ukazujući tijelu prvog stupnja na primjenu odredbe članka 132. stavka 1., Zakona o državnom inspektoratu, prema kojoj je određeno da inspektori i drugi državni službenici koji su na dan stupanja na snagu toga Zakona zatečeni u obavljanju poslova u odgovarajućem području iz članaka 5. - 28. ovoga Zakona nastavljaju obavljati te poslove i mogu biti raspoređeni na poslove iz članaka 34. - 52. u odgovarajućem području i u slučaju neispunjavanja uvjeta u pogledu vrste i stupnja obrazovanja te vozačkog ispita prema odredbama toga Zakona. Stoga, da je nesporno utvrđeno da je tom prijelaznom odredbom regulirana mogućnost nastavka obavljanja poslova inspektorima koji su zatečeni u obavljanju poslova, i to u odgovarajućem području u kojem su obavljali inspekcijske poslove do stupanja na snagu toga Zakona, a u situacijama kada isti ne ispunjavaju uvjete prema odredbama toga Zakona. Nadalje, sukladno odredbi članka 40. stavka 1. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj 92/05, 107/07, 27/08. 49/11, 150/11, 34/12, 49/12 - pročišćeni tekst, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15, 61/17, 70/19 i 98/19) radna mjesta mogu se popunjavati samo u skladu s pravilnikom o unutarnjem redu i prema usvojenom planu prijma u službu, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se pravilnikom o unutarnjem redu utvrđuju radna mjesta u državnom tijelu, potreban broj državnih službenika na svakom radnom mjestu i uvjeti za raspored te druga pitanja od značaja za organizaciju i način rada u državnom tijelu sukladno zakonu. S tim u vezi, da se ističe kako je odredbom članka 63. stavka 1. Zakona o državnim službenicima određeno da o odlučivanju o prijmu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje te prestanku državne službe upravna je stvar o kojoj odlučuje rješenjem čelnik tijela ili službena osoba u čijem je opisu poslova rješavanje o upravnoj stvari, sukladno propisima o ustrojstvu državnog tijela. Prema tome, kako je u konkretnom predmetu zbog prirode upravne stvari nužno neposredno rješavanje tijela prvog stupnja, da drugostupanjsko tijelo ne može samo riješiti stvar utvrđivanjem potrebe popunjavanja određenog radnog mjesta i stručnog znanja tužitelja, a što da je preduvjet za donošenje odluke o rasporedu iz kojeg razloga da je tuženik, sukladno gore cit. odredbi članka 117. stavka 2. Zakona, poništilo prvostupanjsko rješenje i vratio ga na ponovno postupanje tijelu prvog stupnja. U postupku da je potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo te da je, iz svih navedenih razloga, ocjenjeno da je osporavano rješenje na zakonu osnovano pa da tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Osporenim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske KLASA: UP/ll-112-07/22-01/117, URBROJ: 566-01/13-22-2 od dana 31. ožujka 2022. poništeno je rješenje o rasporedu koje je donio Državni inspektorat KLASA: UP/l-112- 02/20-01/1213, URBROJ: 443-01-02-01-02-22-10 dana 21. veljače 2022. i predmet je dostavljen prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovno rješavanje. Rješenjem o rasporedu je državni službenik EP, ovdje tužitelj, sanitarni inženjer-VŠS, raspoređen s danom 1. siječnja 2021. na radno mjesto tržišni inspektor II. Vrste u Službi nadzora trgovine, usluga i zaštite potrošača, Područni ured Split, Državni inspektorat, utvrđeno Pravilnikom o unutarnjem redu Državnog inspektorata, pod rednim brojem 643. Sistematizacije radnih mjesta, na neodređeno vrijeme.

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo u kojem je donesena osporena odluka, te u spisu upravnog spora, dok su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja da sasluša tužitelj u svojstvu stranke u ovom upravnom sporu te da se sasluša svjedok ĆP - službenik Državnog inspektorata kao i svi daljnji dokazni prijedlozi tužitelja koji su predloženi na ročištu dana 6. prosinca 2024., cijeneći da se s obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tih dokaza.

6. U sporu je zakazana rasprava da bi se strankama, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24, dalje: ZUS-a), dala mogućnost očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

9. Člankom 127. st. 1. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, br. 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 61/17, 70/19 i 98/19, dalje: Zakona o državnim službenicima) propisano je kad se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju, dok je stavkom 3. istog članka propisano ako se u skladu s uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta, odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. Uredbe o klasifikaciji radnih mjesta u državnoj službi („Narodne novine", broj 77/07, 13/08 i 81/08; dalje: Uredbe) propisano je da potrebno stručno znanje obuhvaća stupanj obrazovanja, znanja, radnog iskustva, sposobnosti i vještina potrebnih za učinkovito obavljanje poslova određenoga radnog mjesta. Stavkom 2. istog članka propisano je da složenost poslova odražava razinu složenosti zadataka koji se obavljaju u okviru radnog mjesta i složenost postupaka koji se u njihovu rješavanju primjenjuju, razinu traženog osobnog doprinosa državnog službenika te opseg poslova radnog mjesta. Stavkom 3. istog članka propisano je da samostalnost u radu odražava opseg u kojem se zadaci obavljaju u skladu s općim ili specifičnim smjernicama i uputama nadređenih te opseg nadzora nadređenih potreban u obavljanju poslova određenoga radnog mjesta. Stavkom 4. istog članka propisano je da stupanj suradnje s drugim državnim tijelima i komunikacije sa strankama odražava vrstu i učestalost kontakata koji se ostvaruju prilikom obavljanja poslova određenoga radnog mjesta te njihov značaj za rad državnog tijela. Stavkom 5. istog članka propisano je da stupanj odgovornosti i utjecaj na donošenje odluka izražava opseg u kojem poslovi koji se obavljaju u okviru radnog mjesta imaju utjecaj na provedbu programskih ciljeva državnog tijela, uključujući odgovornost za obavljanje vlastitih zadataka i odgovornost vezanu uz određivanje zadataka drugim državnim službenicima te provođenje nadzora nad njihovom provedbom.

11. Sukladno odredbi čl. 132. st. 1. Zakona o državnom inspektoratu ("Narodne novine", br. 115/18 i 117/21, dalje: ZDI) inspektori i drugi državni službenici koji su na dan stupanja na snagu toga Zakona zatečeni u obavljanju poslova u odgovarajućem području iz članaka 5. - 28. ovoga Zakona nastavljaju obavljati te poslove i mogu biti raspoređeni na poslove iz članaka 34. - 52. u odgovarajućem području i u slučaju neispunjavanja uvjeta u pogledu vrste i stupnja obrazovanja te vozačkog ispita prema odredbama ovoga Zakona.

12. U obrazloženju osporenog rješenja tuženika, u bitnom, je navedeno da iz spisa predmeta proizlazi da je žalitelj rješenjem KLASA: UP/II-112-02 17-02/310, URBROJ: 534-02-2-1/5-17-1 od dana 15. svibnja 2017. bio raspoređen s danom 1. lipnja 2017. na radno mjesto sanitarnog inspektora u Ispostavu Split, Službu za južnu Dalmaciju, Sektor županijske sanitarne inspekcije, Uprava za sanitarnu inspekciju, a iz navedenog rješenja da je razvidno da je žalitelj sanitarni inženjer, da bi po preuzimanju imenovani službenik također bio raspoređen s danom 1. lipnja 2020. godine na radno mjesto tržišnog inspektora II. vrste, a koja rješenja je ovo tijelo svaki puta poništilo i vratilo na ponovno rješavanje. Međutim. Pravilnikom o unutarnjem redu Državnog inspektorata u Područnom uredu Split da je sistematizirano više radnih mjesta sanitarnog inspektora, koje poslove da je žalitelj obavljao prije preuzimanja u Državni inspektorat, a za koje da su propisani uvjeti: završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij iz područja biomedicine i zdravstva, polja: medicina javno zdravstvo i zdravstvena zaštita (sanitarno inženjerstvo), farmacija (medicinska biokemija), područja biotehničke znanosti, polja: poljoprivreda (agronomija), prehrambena tehnologija, biotehnologija, nutricionizam. područja tehničkih znanosti, polja: kemijsko inženjerstvo, kemijska tehnologija, područja prirodnih znanosti, polja: biologija, najmanje jedna godina radnog iskustv a na odgovarajućim poslov ima, položen državni stručni ispit za sanitarnog inspektora, poznavanje rada na računalu i vozački ispit B kategorije. Nadalje, člankom 132. stavkom 1. Zakona o državnom inspektoratu, da je određeno da inspektori i drugi državni službenici koji su na dan stupanja na snagu toga Zakona zatečeni u obavljanju poslova u odgovarajućem području iz članaka 5. - 28. ovoga Zakona nastavljaju obavljati te poslove i mogu biti raspoređeni na poslove iz članaka 34. - 52. u odgovarajućem području i u slučaju ne ispunjavanja uvjeta u pogledu vrste i stupnja obrazovanja te vozačkog ispita prema odredbama toga Zakona. Lom je prijelaznom odredbom regulirana mogućnost nastavka obavljanja poslova inspektorima koji su zatečeni u obavljanju poslova, i to u odgovarajućem području u kojem su obavljali inspekcijske poslove do stupanja na snagu toga Zakona, a u situacijama kada isti ne ispunjavaju uvjete prema odredbama toga Zakona. Sukladno stavku 2. navedenog članka Zakona da samo viši inspektori mogu biti raspoređeni na inspekcijske poslove višeg inspektora u drugom inspekcijskom području, ali također moraju ispunjavati uvjete u pogledu vrste i stupnja obrazovanja i položiti posebni stručni ispit za to područje u skladu s posebnim propisom. Citiranom se odredbom, da se dakle, omogućuje preuzetim službenicima koji su do tada obavljali poslove u jednom inspekcijskom području da budu raspoređeni na te iste poslove i u slučaju kada po tom Zakonu ne ispunjavaju neki od uvjeta za radno mjesto. Prema tome, da je jasno da preuzeti službenici ne mogu biti raspoređeni na radna mjesta u drugom inspekcijskom području ako ne ispunjavaju uvjete tog radnog mjesta propisane Pravilnikom o unutarnjem redu, a samim time da im ne može biti ni naložena obveza polaganja ispita iz drugog područja. Budući da je žalite!j, kako navodi u žalbi, u Ministarstvu zdravstva obavljao poslove radnog mjesta sanitarni inspektor, da isti nije mogao bili raspoređen na radno mjesto tržišnog inspektora II. vrste jer da za isto ne ispunjava uvjet u pogledu vrste obrazovanja. Nije zanemariv niti žalbeni navod kojim žalitelj ukazuje da na radnom mjestu na koje je prethodno bio raspoređen nedostaje izvršitelja, i to upravo unutar sanitarne inspekcije. Naposljetku, iz obrazloženja rješenja da nije moguće utvrditi zašto žalitelj nije raspoređen na radno mjesto sanitarnog inspektora, odnosno na radno mjesto u istom području na koje je bio raspoređen do donošenja pobijanog rješenja, a na koje može biti raspoređena sukladno članku 132. stavku 1. Zakona o državnom inspektoratu. Napominje se kako je obveza polaganja državnog ispita propisana člankom 56. stavkom 1. Zakona o državnim službenicima, kojom je određeno da je državni službenik dužan položiti državni ispit propisane razine za radno mjesto na koje je raspoređen najkasnije u roku od godine dana od dana početka rada u državnoj službi utvrđenog rješenjem o rasporedu na radno mjesto. Prema stavku 2. istoga članka, državni službenik koji se raspoređuje ili premješta na radno mjesto bez položenog državnog ispita ili s položenim državnim ispitom niže razine od propisane za to radno mjesto, dužan je položiti državni ispit propisane razine u roku od šest mjeseci od dana rasporeda ili premještaja na radno mjesto. Također, da treba istaknuti da Zakon o državnim službenicima, na koji se prvostupanjsko tijelo poziva, razlikuje državni ispit za I. ili II. razinu, ovisno o stupnju obrazovanja koji je uvjet za raspored na radno mjesto. S obzirom na to da žalitelj u žalbi navodi da je položio državni stručni ispit za sanitarnog inspektora, a takva obveza polaganja, ili utvrđenje da je državni stručni ispit položen nije sadržana u prethodnim rješenjima o rasporedu žalitelja, u prvostupanjskom tijelu ili tijelu iz kojeg je žalitelj preuzet, iz obrazloženja pobijanog rješenja da nije jasno na koji način je i temeljem kojih okolnosti prvostupanjsko tijelo utvrdilo takvu obvezu žalitelja. Vezano za navod žalitelja koji se odnosi na retroaktivnost rješenja o rasporedu, da se ističe da je donositelj pobijanog rješenja, s obzirom na poništavanje prethodnog rješenja o rasporedu, bio dužan utvrditi datum rasporeda u prošlom vremenu, a koji stav da je potvrđen i u odluci Ustavnog suda U- III-2090/2012 od dana 28. listopada 2015. o odbijanju ustavne tužbe na presudu Visokog upravnog suda broj: Us-6595/2009 od dana 2. siječnja 2012. u kojoj da je izraženo stajalište o nužnosti rasporeda s danom kako je to navedeno u prvostupanjskom rješenju jer da bi u protivnom žalitelj za neko razdoblje bio neraspoređen. U spomenutoj odluci Ustavnog suda da se ističe da, za razliku od općih akata (zakona, propisa državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti), za koje je načelna zabrana retroaktivnosti propisana u članku 90. stavcima 4. i 5. Ustava, kada je riječ o pojedinačnim upravnim aktima ni Ustav ni mjerodavni zakoni takvu izričitu zabranu ne sadrže. Konačno, da se ukazuje kako žalitelju, tako i tijelu prvog stupnja, s obzirom na prirodu odnosne upravne stvari, konkretno raspored državnog službenika na radno mjesto, da je u istoj nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, stoga da drugostupanjsko tijelo nije moglo samo riješiti predmetnu upravnu stvar. Slijedom navedenog, da je valjalo temeljem odredbe članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine, br. 47/09), pobijano rješenje poništiti i predmet dostaviti na ponovno rješavanje tijelu prvog stupnja, u kome će tijelo otkloniti navedene nedostatke te potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice koje su prema Zakonu o državnim službenicima bitne za donošenje odluke o rasporedu na radno mjesto i utvrđene činjenice navesti u obrazloženju rješenja te iznijeti razloge koji upućuju na zaključak da je odluka o rasporedu na zakonu utemeljena.

13. Dakle, osporenim rješenjem tuženika, donesenim temeljem članka 117. stavku 2. ZUP-a, pobijano prvostupanjsko rješenje od dana 21. veljače 2022. je poništeno i predmet je vraćen na ponovni postupak, uz uputu da prvostupanjsko tijelo otkloni navedene nedostatke, te potpuno i pravilno utvrdi sve činjenice koje su prema Zakonu o državnim službenicima bitne za donošenje odluke o rasporedu na radno mjesto, te da utvrđene činjenice navede u obrazloženju rješenja i da iznese razloge koji upućuju na zaključak da je odluka o rasporedu na zakonu utemeljena. Ujedno je ukazano tužitelju i prvostupanjskom tijelu da s obzirom na prirodu upravne stvari, konkretno raspored državnog službenika na radno mjesto, da je o istom nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, te da tuženik nije mogao sam riješiti predmetnu upravnu stvar, a s kojim obrazloženjem se u cijelosti slaže i ovaj Sud. 14. S tim u svezi, a temeljem prijedloga tužitelja, doneseno je i rješenje o prekidu ovog upravnog spora do pravomoćnog okončanja spora koji se kod ovog Suda vodio pod posl. br. Usl-1215/22. Međutim, u tom premetu je tužiteljev tužbeni zahtjev također odbijen presudom pod posl. br. 7 UsI-1215/22-6 od dana 4. studenog 2022., a koja je potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Usž-1406/23-3 od dana 20. srpnja 2023. u kojoj se navodi: „7. Tijekom cijelog postupka je sporno je li tuženik mogao sam riješiti stvar i donijeti rješenje o rasporedu tužitelja bez vraćanja predmeta na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu. Naime, tuženik je osporenim rješenjem protiv kojeg je pokrenut upravni spor poništio upravno rješenje i predmet dostavio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje uz obrazloženje da je s obzirom na prirodu pravne stvari potrebno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela. Tuženik ne na temelju odredbe članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09. i 110/21. dalje: ZUP) o žalbi tužitelja odlučio na način da je pobijano rješenje poništio i predmet dostavio tijelu prvog stupnja na ponovno rješavanje uz uputu da će prvostupanjsko tijelo otkloniti nedostatke i potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice bitne za donošenje odluke te iznijeti razloge koji upućuju na zaključak da je odluka o rasporedu na zakonu utemeljena. 8. Prema odredbi članka 58. ZUS-a, ako sud povodom tužbe utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti pobijanu odluku i sam riješiti stvar, osim kad to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni. 9. U ovom upravnom sporu, prema ocjeni ovoga Suda, upravni sud je imao osnove za zaključak da je rješenje tuženika zakonito jer je primjenom odredbe članka 117. stavak 2. ZUP-a tuženik pravilno iskoristio ovlaštenje usvojiti žalbu i predmet vratiti na ponovni postupak radi provođenja ispitnog postupka jer je za donošenje novog rješenja s obzirom na prirodu upravne stvari nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela. U daljnjem postupku tužitelj protiv novog rješenja ima mogućnosti izjaviti žalbu odnosno pokrenuti upravni spor. 10. Budući da je tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a nije bilo osnove riješiti upravnu stvar u sporu pune jurisdikcije na temelju naprijed citirane odredbe članka 58. stavak 1. ZUS-a jer je to moguće samo u slučaju kada je odluka tuženika nezakonita.“ Stoga je ovaj Sud, rješenjem pod posl. br. Usl-1216/2022-8 od dana 7. kolovoza 2024. donio rješenje kojim se nastavlja spor prekinut rješenjem ovog suda pod poslovnim brojem: 14 Usl- 1216/22-5 od dana 5. listopada 2022.

15. Tužiteljevi brojni i opsežni navodi izneseni u tužbi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari jer se tužitelj u načelu u potpunosti slaže s razlozima uslijed kojih je tužitelj poništio osporeno rješenje, ali se ne slaže s tuženikom u dijelu u kojem smatra da je on sam trebao donijeti meritornu odluku pa isto traži u ovom upravnom sporu. Međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o tome da drugostupanjsko tijelo nije moglo samo riješiti predmetnu upravnu stvar obzirom da je u istoj nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela to se svi navodi tužitelja i njegova razmatranja iznesena u tom smislu ukazuju u cijelosti neosnovanima. Upravo prvostupanjsko upravno tijelo je ono koje je dužno pridržavati se uputa i pravnih shvaćanja drugostupanjskog upravnog tijela i koje mora postupiti u skladu s tim uputama te nije dopustivo da u potpunosti suprotno postupa od onog što mu je izričito navedeno kao kršenje tužiteljevih prava i u konačnici kršenje zakona na štetu tužitelja, a koje postupanje prvostupanjskog upravnog tijela bi svakako trebalo biti sankcionirano.

16. Imajući u vidu naprijed navedeno, predmet je vraćen u nadležnost prvostupanjskom upravnom tijelu, a pri čemu, prema ocjeni ovog Suda, temeljem valjane zakonske osnove, odnosno primjenom odredbe čl. 117. st. 2. ZUP-a, jer tuženiku prilikom odlučivanja povodom žalbe, između ostalih mogućnosti (predviđenih odredbama čl. 114. do 119. ZUP-a), na raspolaganju stoji, odredbama ZUP-a izričito propisana mogućnost primijene čl. 117. st. 2. ZUP-a, koja je osnovano primijenjena, a što je sukladno i ustaljenoj sudskoj praksi, pa tako primjerice i sukladno odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž- 4118/2-2 od dana 2. prosinca 2021. Stoga je osporavana odluka tuženika zakonita, a nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP- a, na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

17. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci pod točkom I. 18. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 147. stavak 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je tužiteljev zahtjev za naknadom troška, valjalo odbiti iz razloga jer je tužbeni zahtjev odbijen i riješiti kao u izreci pod točkom II. U Splitu, 7. siječnja 2025.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužitelja Duji Domazetu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Budimir &partneri d.o.o. u Splitu, Bihaćka 2/A

- tuženiku Odboru za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva

- u spis