REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-803/2019-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Miji Kladarić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 22. studenog 2024., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ČP, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika Vjekoslave Herceg, odvjetnice, 7. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 918-50-4143122 sklopljenog između tužitelja JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, a koja u članku 1. glasi “…Kunska protuvrijednost CHF 20.712,41 (dvadsestttisućasedamstodvanaest švicarskih franaka i četrdesetjedan centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja..“ ; odredba dijela članka 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama keditora,…“; odredba dijela članka 7.:“... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“; kao i dijela čl. 9.: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita..."
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.511,09 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 5,20% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:
Za iznos od 0,25 eur počevši od 1.8.2007
Za iznos od 1,51 eur počevši od 30.8.2007
Za iznos od 9,72 eur počevši od 12.12.2007
Za iznos od 13,78 eur počevši od 1.1.2008
Za iznos od 13,69 eur počevši od 30.1.2008
Za iznos od 13,93 eur počevši od 1.3.2008
Za iznos od 16,98 eur počevši od 1.4.2008
Za iznos od 11,96 eur počevši od 30.4.2008
Za iznos od 16,05 eur počevši od 30.5.2008
Za iznos od 15,71 eur počevši od 1.7.2008
Za iznos od 14,20 eur počevši od 30.7.2008
Za iznos od 14,40 eur počevši od 30.8.2008
Za iznos od 16,05 eur počevši od 30.9.2008
Za iznos od 36,42 eur počevši od 30.10.2008
Za iznos od 20,71 eur počevši od 2.12.2008
Za iznos od 29,08 eur počevši od 30.12.2008
Za iznos od 32,68 eur počevši od 30.1.2009
Za iznos od 39,29 eur počevši od 10.3.2009
Za iznos od 41,42 eur počevši od 31.3.2009
Za iznos od 42,91 eur počevši od 30.4.2009
Za iznos od 38,31 eur počevši od 30.5.2009
Za iznos od 35,35 eur počevši od 30.6.2009
Za iznos od 36,44 eur počevši od 30.7.2009
Za iznos od 37,24 eur počevši od 1.9.2009
Za iznos od 36,35 eur počevši od 30.9.2009
Za iznos od 34,47 eur počevši od 30.10.2009
Za iznos od 37,66 eur počevši od 1.12.2009
Za iznos od 39,39 eur počevši od 30.12.2009
Za iznos od 41,75 eur počevši od 30.1.2010
Za iznos od 41,70 eur počevši od 2.3.2010
Za iznos od 46,14 eur počevši od 30.3.2010
Za iznos od 45,13 eur počevši od 30.4.2010
Za iznos od 46,09 eur počevši od 1.6.2010
Za iznos od 57,13 eur počevši od 30.6.2010
Za iznos od 52,64 eur počevši od 30.7.2010
Za iznos od 66,62 eur počevši od 31.8.2010
Za iznos od 62,10 eur počevši od 30.9.2010
Za iznos od 57,04 eur počevši od 30.10.2010
Za iznos od 65,26 eur počevši od 30.11.2010
Za iznos od 78,12 eur počevši od 30.12.2010
Za iznos od 69,90 eur počevši od 1.2.2011
Za iznos od 72,80 eur počevši od 1.3.2011
Za iznos od 69,59 eur počevši od 30.3.2011
Za iznos od 67,18 eur počevši od 30.4.2011
Za iznos od 85,07 eur počevši od 31.5.2011
Za iznos od 87,93 eur počevši od 30.6.2011
Za iznos od 98,65 eur počevši od 30.7.2011
Za iznos od 99,61 eur počevši od 30.8.2011
Za iznos od 84,45 eur počevši od 6.10.2011
Za iznos od 76,62 eur počevši od 29.10.2011
Za iznos od 76,46 eur počevši od 29.11.2011
Za iznos od 78,70 eur počevši od 31.12.2011
Za iznos od 83,35 eur počevši od 3.2.2012
Za iznos od 83,05 eur počevši od 29.2.2012
Za iznos od 80,54 eur počevši od 4.4.2012
Za iznos od 81,49 eur počevši od 1.5.2012
Za iznos od 82,39 eur počevši od 29.5.2012
Za iznos od 80,15 eur počevši od 3.7.2012
Za iznos od 80,14 eur počevši od 31.7.2012
Za iznos od 78,28 eur počevši od 4.9.2012
Za iznos od 74,72 eur počevši od 4.10.2012
Za iznos od 78,05 eur počevši od 7.11.2012
Za iznos od 78,49 eur počevši od 5.12.2012
Za iznos od 78,63 eur počevši od 11.1.2013
Za iznos od 74,40 eur počevši od 10.2.2013
Za iznos od 73,41 eur počevši od 14.3.2013
Za iznos od 76,82 eur počevši od 13.4.2013
Za iznos od 73,07 eur počevši od 11.5.2013
Za iznos od 69,56 eur počevši od 12.6.2013
Za iznos od 69,42 eur počevši od 14.7.2013
Za iznos od 69,24 eur počevši od 15.8.2013
Za iznos od 70,78 eur počevši od 31.8.2013
Za iznos od 72,05 eur počevši od 13.10.2013
Za iznos od 71,98 eur počevši od 14.11.2013
Za iznos od 74,43 eur počevši od 13.12.2013
Za iznos od 70,56 eur počevši od 11.1.2014
Za iznos od 73,83 eur počevši od 12.2.2014
Za iznos od 74,34 eur počevši od 11.3.2014
Za iznos od 73,63 eur počevši od 15.4.2014
Za iznos od 70,92 eur počevši od 14.5.2014
Za iznos od 70,74 eur počevši od 13.6.2014
sve do isplate, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.398,17 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 250,00 eura kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
1.1. U tužbi je navedeno da je tužitelj s tuženikom 28. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu 918-50-4143122 kojim mu je odobren kredi na iznos od 20.712,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, na rok od 84 mjeseca.
1.2. Osporava članka 12. Ugovora kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditor, u Zagrebu, pozivom na čl. 19. st.1. Zakon o potrošačkom kreditiranju i shvaćanjima iz odluka Suda Europske unije broj C-240/98 i C.244/98.
1.3. Poziva se i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 5. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenom u kolektivnom sporu vođenom između tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i poslovnih banaka među kojima je bila i RBA d.d., utvrđeno je da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Istakao je da je tuženik prilikom izračuna anuiteta kredita koji su plaćani računao obvezu tužitelja u iznosu protuvrijednosti iznosa anuiteta u CHF prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta zbog čega je došlo do značajnih povećanja iznosa anuiteta po osnovu povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu.
1.4. Poziva se i na presudu VTS-a Pž-7129/19 od 13. lipnja 2014. kojom je kao tužena obuhvaćena i RBA d.d. utvrđeno je da se ista nije pridržavala odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju te je došlo do preplate zbog promjene kamatne stope koja je ugovorena u ugovoru o kreditu sklopljenom među strankama.
1.5. Istakao je da prema stavu sudova iz navedenih presuda tuženik nije poštivao u predmetnom ugovornom odnosu jedno od osnovnih načela obveznog prava – načelo savjesnosti i poštenja čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj.
1.6. Vezano uz odredbu Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi naveo je da je to bitna ugovorna odredba, a da tuženik nije s tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao niti je u ugovoru kao ugovaratelj koji je sačinio Ugovor o kreditu, precizno odredio uvjeta promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, niti je utvrđeno temeljem kojih egzaktnih parametara i metoda izračuna tih parametara se vrši promjena kamatnih stopa, zbog čega je nezakonita odredba o kamatama uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja.
1.7. Navodi da je predmetnim Ugovorom ugovorena kamatna stopa od 5,20% koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci banke, tako da su tijekom otplate kredita tuženiku mjesečni anuiteti znatno porasli, što zbog porasta promjenjive kamatne stope što zbog porasta tečaja CHF u odnosu na kunu.
1.8. Zbog navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu stečenog bez osnove, temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 4.393,86 eura (33.105,57 kn).
2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.
2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog Suda u [adresa] navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže prije provođenja pripremnog ročišta donijeti rješenje u svezi istaknutog prigovora.
2.2. U svezi navoda tužbe osporava tužbeni zahtjev tužitelja koji se zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i broj Pž-6632/17. od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa, drži neosnovanim. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene.
2.3. Tuženik navodi da sukladno odredbama članka 96. stavak 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, tužitelj mora prvotno dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedenih obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju je potrebno prvenstveno utvrdili je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
2.4. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna tužitelju, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u posljednjoj odluci kolektivne zaštite ispitivanja razumljivosti sporne odredbe ograničio na takozvanu predugovornu fazu, odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju Ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, a odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu. Prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik ističe da sukladno stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Smatra da je tuženik tužitelju prije zaključenja Ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku te je predmetni Ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika, a odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla.
2.5. Tuženik ističe da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja te da je pojam prosječnog potrošača nastao kroz praksu suda Europske unije koja ga definira kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna i da zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumnog dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.
2.6. Tuženik ističe da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i ta činjenica onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U konkretnom slučaju tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu. Tuženi navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula i da nikakav ekstra profit tuženik ne ostvaruje te je ugovaranje iste bilo u interesu obiju strana i ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj ne prema tuženiku nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu.
2.7. Tvrdi da je tuženik prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika.
2.8. U svezi ugovorene promjenjive kamatne stope tuženik smatra da je odredba u promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a metoda i kriterij promjene kamate propisane su tuženikovim Općim aktima čija je primjena ugovorena člankom 9. stavak 3. Ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je tekstom istih Općih akata upoznat. Tuženi navodi da ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi da li je tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim te tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdana i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Ističe da je promjena kamatne stope tužitelju posljedica objektivnih tržišnih okolnosti te u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktni parametri i metode izračunatih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim da je tuženik i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje Odluke mijenja kamatne stope kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Tuženi navodi da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora. Sklapajući Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti i tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Navodi da obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom.
2.9. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtijeva i ističe prigovor zastare. Predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije te potražuje troškove postupka.
3. Rješenjem, poslovni broj P-80372019. od 10. veljače 2021., Općinski sud u Slavonskom Brodu se oglasio mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari. Povodom žalbe tužitelja, Županijski sud u Rijeci svojom odlukom poslovni broj Gž- 790/2021 od 21. svibnja 2021. uvažio je žalbu tužitelja i preinačio prvostupanjsko rješenje i odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti kao neosnovan.
4. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.
5. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-4143122 od 28. svibnja 2007. solemniziran po Javnom bilježniku Ruži Medunić iz [adresa], broj: OV-9693/2007, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 20.712,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.
6. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.
7. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu (list 9-13 spisa), uvid u otplatni plan (list 14-17 spisa), u kontrolni ispis unosa korištenja (list 18 spisa), uvid u prijepis knjigovodstvene kartice na dan 12.7.2014. (list 19-22 spisa), uvid u pismeno - zahtjev od 2. svibnja 2019. (list 23-26 spisa), u zahtjev za kredit (list 53 spisa), u promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (str. 54-55 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka (str. 217-234 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.
8. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio specificirani tužbeni zahtjev.
9. Osim toga, nije proveden dokaz saslušanjem osobnog bankara kojeg je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, kasnije na glavnoj raspravi 22. studenog 2024. odustao od predloženog dokaza.
10. Nje proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ruže Medunić od kojeg je dokaza sud odustao iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti parametre i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i parametre za promjenu kamatne stope, koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu. Sve navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021. prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora
11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.
12. Iz Ugovora o kreditu broj 918-50-4143122 od 28. svibnja 2007. utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu novih vozila (čl. 6.) u iznosu od 20.712,41 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).
13. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je s tuženikom zaključila ugovor o kreditu u 2007. kada je imao namjeru kupiti novo vozilo i otišao u tada Auto kuću Autocommerce u [adresa] gdje je pronašao vozilo a da su ga oni uputili da kredit za vozilo može realizirati u RBA banci, da tada nije imao svoj osobni račun kod te banke, ali da je na preporuku auto kuće otišao kod tuženika. Vezano uz sam prodajni razgovor iskazao je da mu je kredit vezan uz CHF ponuđen kao najpovoljniji u tom trenutku sa najnižom kamatnom stopom, a za valutu je znao samo da se radi o švicarskoj valuti. Istakao je da nije bilo nikakvog prodajnog razgovora vezano uz eventualne rizike koji mogu nastati sklapanjem ovakvog ugovora, da je vjerovao banci da se radi o najboljem kreditu za njega i kada su dogovorili bitne sastojke ugovora, glavnicu, visinu rate i period otplate, nakon par dana je došao u banku gdje su ga čekali gotovi ugovori koje je potpisao i otišao ovjeriti kod javnog bilježnika. Nadalje da niti kod javnog bilježnika nije bilo nikakvih razgovora o samom kreditu. Istakao je da je ugovor pročitao i da mu se tada činilo da ga u cijelosti razumije. Naveo je da mu je rata s početnih 1.200,00 kn otišla na preko 2.000,00 kn, da je zaprimao obavijesti banke o povećanju rate, a da u banku nije išao i sve je doznavao iz medija, nadalje da je kredit u cijelosti otplatio u 2014. i da je vozilo kupio za osobne potrebe i potrebe njegove obitelji, te da u vrijeme tečaja kredita na sebi nije imao nikakav obrt niti udjele u trgovačkom društvu. Nije mogao objasniti što znači valutna klauzula, niti su mu u banci govorili o tome, da je znao samo da se kredit veže uz valutu CHF, a zbog čega može doći do promjene tečaja da niti danas ne zna. Također da nije znao niti što sve utječe na visinu kamatne stope i njezinu promjenu, niti mu je to pojašnjeno. Istakao je da nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama i da nema financijskih znanja koja bi bila potrebna za razumijevanje ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi a da je ugovor razumio, odnosno da je razumio koliki kredit diže, na koji rok i kolika mu je rata nit je od banke tražio pojašnjenja jer je vjerovao banci da je ugovor dobar za njega.
14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.
15. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobe bankara od kojeg dokaza je odustao. Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (str. 54-55 spisa) koje je tuženik dostavio ne mogu biti dokazom o informiranju tužitelja na valjani način jer u istima nisu iskazani niti načini promjene tečaja CHF, niti faktori koji utječu na promjenu tečaja, niti faktori koji utječu na promjenu kamatne stope, niti rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.
17. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit od strane zaposlenika auto kuće prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.
18. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.
19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju strojobravar i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.
20. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.
21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).
22. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.
23. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužiteljice da joj isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.
24. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužiteljica osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
25. Odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj kao potrošač nije dobio mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,20% porasla do 7,75% (str. 221-223 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).
26. Jednako tako i ugovorna odredba u članku 9. iz istih razloga bi bila ništetna jer je u ovom postupku dokazano da se o njoj nije posebno raspravljalo s tužiteljem i ne može se prihvatiti da bi tužitelj bio upoznat s općim i posebnim aktima tuženika koji reguliraju kreditiranje građana. Ne osporava se da se o ovoj ugovornoj odredbi nije raspravljalo u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ali je tužitelj u svom iskazu nedvojbeno dokazao da se u predugovornom razgovoru s tuženikom nije o tome raspravljalo niti mu je ukazano što bi se na predmetni ugovor trebalo ubuduće primjenjivati. Niti na ove okolnosti tuženik nije tražio provođenje dokaza.
27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.
28. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
29. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Filipu Tolić iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platilo iznos od 3.476,31 eura a u slijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznos od 1.034,78 eura ili ukupno 4.511,09 eura.
30. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 18. srpnja 2024. postavio tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora vezanim iz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i specificiralo tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijeli u skladu s nalazom na način da je postavio traženje po osnovi ništetnih odredbi u iznosu od 4.511,09 eura.
31. Tuženik se u podnesku od 26. kolovoza 2024. protivio preinaci tužbe, odnosno protivio se povećaju tužbenog zahtjeva i postavljanju novog zahtjeva u dijelu traženja plaćanja zakonskih zateznih kamata.
32. Točno je da je tužitelj preinačio, odnosno povisio tužbeni zahtjev za iznos od 117,23 eura koju preinaku je sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99- pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužitelju dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu.
33. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
34. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).
35. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.
36. U provedenom postupku dokazano je da je tuženik temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi primio novčane iznose od tužitelja u visini kako je to obračunato nalazom i mišljenjem vještaka.
37. Radi navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod II. izreke presude.
38. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.
39. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).
40. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.
41. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.
42. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".
43. Kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018. a za kamatnu stopu od 13. lipnja 2014.
44. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud mu je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.
45. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.648,17 eura skupa s troškovima naknade za vještačenje. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (4.511,09 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 29.11.2021. i 22.11.2024. za svako 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 22.10.2021., 22.11.2021., 18.7.2024 i 17.10.2024, za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 800,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) i trošak žalbe na rješenje u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 10/4 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.600,00 eura skupa s pridodanim PDV-om ukupno 2.000,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 eura. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 2.398,17 eura.
46. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.
47. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za poduzete radnje odštetnog zahtjeva u iznosu od 200,00 eura s pripadajućim PDV-om koja radnja nije bila nužna za donošenje odluke o glavnoj stvari, niti je predviđena kao preduvjet za podnošenje tužbe. Ukupno je tužitelj odbijen s dijelom zatraženog troška u iznosu od 250,00 eura.
48. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.
49. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).
Slavonski Brod, 7. siječnja 2025.
Sudac
Jadranka Babić-Milberg
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
Dna:
1. Odvj. Mijo Kladarić, Slavonski Brod,
2. OD Glamuzina i Grošeta, Zagreb.
