REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. 83 P-2395/2023-52
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Blaženki Butigan Matić u pravnoj stvari tužitelja TĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Mucalu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate,nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09. rujna 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja TĆŽ, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika CĆ, odvjetničke vježbenice, dana 07. siječnja 2025.,
p r e s u d i o je:
I./ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju TĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.218,12 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to na iznos od:
35,50 EUR od 11.11.2007. do isplate;
35,39 EUR od 11.12.2007. do isplate;
35,88 EUR od 11.1.2008. do isplate;
36,35 EUR od 11.2.2008. do isplate;
37,00 EUR od 11.3.2008. do isplate;
69,50 EUR od 11.4.2008. do isplate;
68,47 EUR od 11.5.2008. do isplate;
68,46 EUR od 11.6.2008. do isplate;
67,93 EUR od 11.7.2008. do isplate;
67,51 EUR od 11.8.2008. do isplate;
67,81 EUR od 11.9.2008. do isplate;
70,01 EUR od 11.10.2008. do isplate;
72,36 EUR od 11.11.2008. do isplate;
70,15 EUR od 11.12.2008. do isplate;
74,35 EUR od 11.1.2009. do isplate;
74,97 EUR kn od 11.2.2009. do isplate;
77,03 EUR od 11.3.2009. do isplate;
5,29 EUR od 13.3.2009. do isplate;
74,04 EUR od 11.4.2009. do isplate;
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
73,99 EUR od 11.5.2009. do isplate;
73,46 EUR od 11.6.2009. do isplate;
73,76 EUR od 11.7.2009. do isplate;
85,66 EUR od 11.8.2009. do isplate;
86,28 EUR od 11.9.2009. do isplate;
85,29 EUR od 11.10.2009. do isplate;
85,89 EUR od 11.11.2009. do isplate;
86,00 EUR od 11.12.2009. do isplate;
87,85 EUR od 11.1.2010. do isplate;
89,09 EUR od 11.2.2010. do isplate;
88,62 EUR od 11.3.2010. do isplate;
90,47 EUR od 11.4.2010. do isplate;
91,36 EUR od 11.5.2010. do isplate;
82,94 EUR od 11.6.2010. do isplate;
84,61 EUR od 11.7.2010. do isplate;
82,44 EUR od 11.8.2010. do isplate;
88,77 EUR od 11.9.2010. do isplate;
86,02 EUR od 11.10.2010. do isplate;
86,47 EUR od 11.11.2010. do isplate;
63,89 EUR od 11.12.2010. do isplate;
66,80 EUR od 11.1.2011. do isplate;
63,64 EUR od 11.2.2011. do isplate;
64,58 EUR od 11.3.2011. do isplate;
63,38 EUR od 11.4.2011. do isplate;
66,00 EUR od 11.5.2011. do isplate;
68,45 EUR od 11.6.2011. do isplate;
69,09 EUR od 11.7.2011. do isplate;
66,15 EUR od 11.8.2011. do isplate;
57,94 EUR od 11.9.2011. do isplate;
0,81 EUR od 27.9.2011. do isplate;
56,92 EUR od 11.10.2011. do isplate;
56,99 EUR od 11.11.2011. do isplate;
56,99 EUR od 11.12.2011. do isplate;
58,13 EUR od 11.1.2012. do isplate;
58,79 EUR od 11.2.2012. do isplate;
2,50 EUR od 25.2.2012. do isplate;
58,88 EUR od 11.3.2012. do isplate;
58,43 EUR od 11.4.2012. do isplate;
58,60 EUR od 5.5.2012. do isplate;
2,82 EUR od 11.5.2012. do isplate;
59,15 EUR od 11.6.2012. do isplate;
58,58 EUR od 11.7.2012. do isplate;
58,62 EUR od 11.8.2012. do isplate;
57,64 EUR od 11.9.2012. do isplate;
57,96 EUR od 11.10.2012. do isplate;
58,67 EUR od 11.11.2012. do isplate;
58,45 EUR od 11.12.2012. do isplate;
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
58,80 EUR od 11.1.2013. do isplate;
57,89 EUR od 11.02.2013. do isplate;
7,81 EUR od 22.2.2013. do isplate;
57,63 EUR od 11.3.2013. do isplate;
58,57 EUR od 11.4.2013. do isplate;
57,82 EUR od 11.5.2013. do isplate;
57,45 EUR od 11.6.2013. do isplate;
56,51 EUR od 11.7.2013. do isplate;
57,45 EUR od 11.8.2013. do isplate;
1.502,42 EUR od 28.8.2013. do isplate,
sve to do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
II./ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju TĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.222,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
III./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2019. navodi kako je sa tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu od 7.5. 2007., kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s rokom otplate od 22 godine. Ugovor o kreditu predstavlja tipski i adhezijski ugovor jer ga je tuženik unaprijed sastavio te isključio bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora. Čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu je ugovorena početna redovna kamatna stopa od 4,30 % godišnje koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu je ugovorena obveza tužitelja za povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za švicarski franak (CHF). O
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
navedenim ugovornim odredbama se nisu vodili pojedinačni pregovori pa se one sukladno Direktivi Vijeća 93/19 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) smatraju nepoštenima, jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašli iz Ugovora o kreditu. Čl.3. st. 2. Direktive 933 EEZ je propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Navedene odredbe direktive su inkorporirane u hrvatsko zakonodavstvo. Nišetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi; odredba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika je ništetna. Kolektivnom presudom za kamatu je utvrđeno da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu, u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti,a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Kolektivnom presudom za kamatu je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, prema tome i ništetne. Tuženik je tužitelju u Ugovoru o kreditu suprotno načela savjesnosti i poštenja nametnuo odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika te tužitelj ni na koji način nije mogao pregovarati o navedenoj odredbi. Odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza vraćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13), i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. porivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivnom presudom za valutnu klauzulu utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je utvrdio da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Visoki trgovački sud u Republike Hrvatske je
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
utvrdio da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014) i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 – 56/2013) je propisano da su odluke donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuće i u pojedinačnim postupcima u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o potrošačkim kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskom franku. Stoga je sud u ovom postupku vezan za utvrđenja iz Kolektivne presude za kamatu i Kolektivne presude za valutnu klauzulu te ne može ispitivati utvrđenja iz navedenih pravomoćnih presuda. Tužitelj ističe da zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka do kraja otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,30% godišnje. Za vrijeme otplate kredita tuženik je jednostrano više puta mijenjao početnu redovnu kamatnu stopu od 4,30 % godišnje kako slijedi: od 1. listopada 2007. 4,95% godišnje, od 1. ožujka 2008. 5,60 % godišnje, od 1. srpnja 2009. 6,20% , od 1. svibnja 2010. 5,95% , od 1. studenog 2010. 5,40 % godišnje, od 1. srpnja 2011. 5,15% godišnje. Tužitelj je sukladno rješenju naslovnog suda od 03.11.2020. očitovao se na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića dipl. oec. iz Darfin d.o.o. od 23.10.2020. te u podnesku od 31.05.2021. konačno precizirao tužbu i tužbeni zahtjev na način da sa osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je potražuje više plaćeni iznos od 46.850,44 kn i razliku s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete potražuje više plaćeni iznos od 238.896,32 kn,a sve to sa zateznom kamatom od dospijeća svakog poejdinog iznosa do isplate,kao i tršak parničnog postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 13. lipnja 2014. U svakom slučaju, tuženik prigovara dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvedu dokazi saslušanja stranaka i svjedoka. Naime, po mišljenju tuženika, provedba vještačenja neće biti svrsihodna prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik nagovarao tužitelja na zaduženje u CHF valuti i da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno, da tuženik nije tužitelja informirao o parametrima izmjene kamatne stope, da tužitelj nije razumio mehanizme izmjene kamatne stope, da je tužitelj namjerno doveden u zabludu kako u pogledu CHF valute, tako i u pogledu izmjene kamatne stope. Tuženik prigovara i korištenju izračuna priloženog tužbi u ovom predmetu. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 126.396,67 kn, ne
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v.VSRH Rev-421/92 od 26. lipnja 1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6. veljače 2013., a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Prema čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Europska komisija uputila je 11. travnja 2018. Europskom parlamentu Prijedlog Direktive EUROPSKOG PARLAMENTA i VIJEĆA o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) (u nastavku: ''Prijedlog direktive''). U preambuli Prijedloga Direktive navedeno je stajalište Komisije kako se predlaže sljedeće: de lege ferenda: Tužbe za pravnu zaštitu koje se temelje na činjenici da je povreda utvrđena konačnim sudskim nalogom ili konačnom deklaratornom odlukom o odgovornosti trgovca prema oštećenim potrošačima u skladu s ovom Direktivom ne smiju biti ograničene nacionalnim pravilima o rokovima zastare. Pokretanje udružne tužbe imat će učinak obustave ili prekida rokova zastare za sve tužbe za pravnu zaštitu za potrošače obuhvaćene tom tužbom. Primjena Prijedloga Direktive na sporove poput ovog predviđanja je u okviru popisa propisa koji se nalazi u Prilogu I. Iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usklađenog s Direktivom. Tuženik pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom, pri čem je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
primjene Direktive. Dakle, Europska komisija u opisanim okolnostima nema u vidu retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskih propisa, kako radnja treće osobe-tužba neke udruge za zaštitu potrošača-predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno ''stvaranje novih'', odnosno ''nadomještanje nepostojećih'' propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Također elaborira o valutnoj klauzuli pozivajući se na čl. 1. Ugovora i čl. 18. P Ugovora navodeći kako je korisnik kredita bio upoznat sa valutnom klauzulom,a da je valutna klauzula izrijekom zakona dopuštena legitimna ugovorna odredba koja ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa, te se navedeno ne smatra protivno Ustavu RH prisilnim propisima i moralu društva zbog čega bi se valutna klauzula naknadno učinila ništetnom. Osporava ništetnost ugovorene početne kamate od 4,50% te je obveza korisnika kredita sukladno čl. 1021. ZOO-a platiti redovnu kamatu. Nadalje navodi kako banka nije znala niti morala znati za rast tečaja CHF, jer osim činjenice što je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina, projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane vice guvernera švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja Eura, a potom ponovljena i četiri godine kasnije neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Nadalje navodi kako je banka prilikom sklapanja ugovora pružila sve potrebne informacije kako putem niza novinskih članaka tijekom 2005. tako i na istu upozorio tadašnji vice guverner HNB-a RĆ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru, te pri tom citira članke Večernjeg lista, Vjesnika, Novog lista i Jutarnjeg lista. Citira presudu VSRH Rev 221/18 od 3. rujna 2019. iz kojeg proizlazi zaključak da u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu nužno utvrditi da li je tuženik informirao tužitelja o dostupnim i poznatim informacijama. Nadalje navodi kako se od 1. 1. 2013. kamata sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra, a da se kamatna stopa od 1. 1. 2013. mijenjala ovisno izmjeni varijabilnog parametra te se poziva na čl. 1. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te parametri iz st. 1. toga čl. mogu biti referentna kamatna stopa ( npr. EURIBOR, LIBOR) indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik RH i slični parametri, čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane. Uprava banke je dana 11. prosinca 2012. na svojoj sjednici donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa ZABE d.d. u kreditnom poslovanju sa domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. kojim je implementirala navedenu zakonsku odredbu. Nadalje navodi kako je korisnika kredita ujedno obavijestila o promjeni kamatne stope obaviješću od 8. siječnja 2013. a da se počevši od 1. 1. 2013. kamatna stopa mijenjala u skladu sa promjena javno dostupnog ugovorenog parametra ( u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope, pa slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.
Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu i rješenje broj P-9275/19-26 od 25.01.2022. kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
iznosa od 46.850,44 kn po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sa zateznom kamatom na pojedine iznose do ispate, zatim za isplatu iznosa od 238.869,32 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose do isplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parnični trošak od 49.203,31 kn, dok je tuženi odbijen za zahtjevom za naknadu parničnog troška, a rješenjem istog broja sud je dozvolio preinaku tužbe povišenjem zahtjeva tužitelja iz podneska od 31.05.2021. na iznos od 46.850,44 kn i 238.869,32 kn.
Županijski sud u Varaždinu presudom i rješenjem Gž-733/2022-2 od 02.03.2023. potvrdio je prethodno navedenu presudu ovog suda u točki II izreke i u dijelu odluke u kojoj je odlučeno rješenjem, dok je istu ukinuo u točki I i III i IV izreke te vratio predmet na ponovni postupak. U obrazloženju iste odluke između ostalog stoji kako obzirom na specifičnost propisane zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici svojeg odjela od 31. siječnja 2022. donio je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.". Uvažavanjem naprijed iznesenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske te činjenice da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule donošenjem presude istog suda posl.br. Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 12. lipnja 2019. s kojim danom je u smislu članka 241. ZOO došlo do prekida zastare, nije protekao člankom 225. propisan opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastaruju tražbine s osnova stjecanja bez osnove kakav karakter ima predmetno potraživanje u smislu članka 323. stavka 1. ZOO kojim su propisane posljedice ništetnosti ugovora, može sa zaključiti da ni jedna tražbina zahtijevana u tužbi nije zastarjela. Ovaj sud utvrđuje da ni preplaćeni iznosi s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije zastarjela niti u jednom iznosu zahtijevanom u preinačenoj tužbi podneskom dostavljenim prvostupanjskom sudu 31. svibnja 2021. jer je i preinačena tužba u tom dijelu podnesena prije isteka roka od pet godina od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
22.2. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud ne prihvaća osnovanim razloge zbog kojih tuženik ocjenjuje da tražbina tužitelja u dijelu kojim traži preplaćene iznose s osnova ništetne valutne klauzule nije zastarjela. osljedično takvom utvrđenju ovaj sud je djelomično odbio žalbu tuženika i potvrdio točku II. izreke pobijane presude i to primjenom članka 373.a stavka 3. ZPP, a zbog ostvarene bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP u dijelu kojim prvostupanjski sud odbija prigovor zastare kao neosnovan u odnosu na zahtijevanu preplaćenu kamatu po preinačenoj tužbi, valjalo je prihvati žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu u tom dijelu (točka I. izreke) kao i u odluci o troškovima postupka sukladno članku 166. stavku 4. ZPP i vratiti predmet prvostupanjskom u tom ukinutom dijelu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostupanjski sud ponovno će ocijeniti osnovanost
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
prigovora zastare tuženika s osnove preplaćene kamate zahtijevane preinačenom tužbom u većem iznosu u odnosu na zahtijevani iznos iz tužbe, te će biti dužan u novoj odluci o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva s tog osnova iznijeti sve razloge o odlučnim činjenicama pri tome vodeći računa o materijalnopravnim shvaćanjima iznesenim u ovoj odluci. Ujedno će odlučiti o zahtjevima stranaka za naknadu troškova cjelokupnog postupka.
3. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o namjenskom kreditu (list 10-18 spisa), presliku rješenja o nasljeđivanju O-365/17 iz pok. KĆ (list 19-22 spisa), presliku prijedloga za upis od 12.04.2007. (list 23-24 spisa), presliku prometa po kreditu (list 25-29 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu (list 30-40 spisa), presliku izlaganja vice-guvernera Švicarske narodne banke CĆŽ od 24.02.2000. i 19.02.2004. (list 57-90 spisa), izvod iz novinskih članaka (list 91-96 spisa), presliku Općih uvjeta kamatnih stopa tuženika u kreditnom poslovanju sa domaćim i stranim fizičkim osobama (list 97- 102 132 spisa), presliku obavijestio novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 08.01.2013. (list 103 spisa), izvod iz sudske prakse (list 113-125, 143-157 spisa),presliku Općih uvjeta poslovanja (list 134-138 spisa).
4. Nadalje pročitano je vještvo dipl. oec. Darka Prpića (list 162-175 spisa).
5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.
6. Među strankama nije sporno da su iste dana 07.05.2007. sklopile Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tuženiku kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 150.000,00 CHF uz redovnu kamatu od 4,30% promjenjivu u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama kreditora i tržišnim uvijetima, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, interkalarnu kamatu jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunsko protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Interkalarna kamata obračunava se na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15-og dana od dana do kojeg je izvršen obračun. O visini obračunate interkalarne kamate banka obavještava korisnika kredita pisanim putem. U slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz ovog Ugovora, korisnik se obvezuje platiti kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama banke i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja. Ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa.
7. Čl. 3. stranke ugovaraju rok otplate kredita 22 godine, a da kredit dospijeva 07.05.2030.
8. Čl. 7. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, a prvo anuitet iznosi 872,91 CHF, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odlukama o kamatnim stopama banke korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom anuitetnom iznosu kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu sa Općim uvjetima poslovanja kreditora,
9. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, a počev od dospijeća prvog anuiteta. Prvi anuitet dospijeva na naplatu najranije prvog
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
dana u narednom mjesecu od onog mjesecu kojem je kredit stavljen u otplatu, ili u onom u kojem je istekao poček otplate kredita.
10. Iz preslike prometa po kreditu (list 25-29 spisa), proizlazi da je tuženik kao davatelj kredita dana 07.05.2007. isplatio tuženiku kunsku protuvrijednost od 150.000,00 CHF, a da je tuženik isti kredit uredno isplatio sa danom 27.08.2013.
11. Iz preslike Obavijesti o novostima utvrđivanja visine kamatne stope od 08.01.2013. (lit 95 spisa) proizlazi kako je kamatna stopa kredita tuženika izmijenjena sa danom 0. siječnja 2013. kada je iznosila 5,15 %.
12. Tuženik je u ovom postupku tvrdi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, te prigovor nedostatka aktivne legitimacije u pogledu uplata kredita koje su izvršene u poslovnici tuženika.
13. Prije svega valja reći da tuženik neosnovano ističe da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.“ Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. – Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. – Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. – Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.
14. Kako je tuženik prethodno navedenu okolnost da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, nije dokazao, a sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da je tuženiku isplaćen stambeni kredit, a iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je kreditne uplate vršio upravo tuženik, dok iz same obavijesti tuženika od 08.01.2013. proizlazi a je tuženik o promjenama kamatne stope na predmetni kredit obavještavao upravo tuženika kao korisnika kredita, pa sud navedene prigovore ocjenjuje neosnovanim.
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
15. Osim toga tuženik je navedenu činjenicu, kao i činjenicu nedostatka aktivne legitimacije istaknuo tek nakon zaključenja prethodnog postupka, a čl. 299. ZPP-a propisuje kako su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.
16. Osim toga tuženik je obzirom na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije bio dužan dokazati da je predmetni kredit isplaćivala u jednom dijelu druga osoba, različita od osobe tužitelja, te predložiti njezino saslušanje na navedenu okolnost sukladno čl. 219. i 221a ZPP-a.
17. Također, čak i da je netko drugi te uplate izvršio (a to nije slučaj), tužitelj ističe da je člankom 161. Zakona o obveznim odnosima propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba te da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze istu treba ispuniti dužnik osobno.
18. Stoga teoretski govoreći, eventualne uplate trećih osoba u ime i za račun tužitelja, a koje je tuženik uredno primio i zatvarao svoju tražbinu po ugovoru o kreditu, predstavljaju valjani način ispunjenja obveze tužitelja, a budući da su izvršene u ime i za račun tužitelja ni na koji način ne dovode u pitanje njegovu aktivnu legitimaciju, niti se tuženika tiče odnos između tužitelja i tih trećih osoba. Stoga je pitanje tko je izvršio određene uplate radi zatvaranja tužiteljevih obveza po ugovoru o kreditu u potpunosti irelevantno za ovaj spor, već je isključivo bitna činjenica da je tuženik od tužitelja bez osnove stekao određene novčane iznose, koje je dužan vratiti. Ovakav stav je zauzeo i Županijski sud u Puli u presudi i rješenju posl. br. Gž -1107/2020 od 25.1.2021.
19. Kako je tuženik prethodno navedenu okolnost da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka a sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, a obzirom i na nepravovremenost isticanja prigovora nedostatka aktivne legitimacije tako sud navedene prigovore ocjenjuje neosnovanim.
20. U ponovnom postupku tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da tuženik duguje redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, te čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
21. Isto tako tužitelj je sukladno vještačkom nalazu izvršio specifikaciju tužbenog zahtjeva u podnesku od 31.05.2021. tražeći isplatu preplaćenog iznosa kredita upravo zbog promjenjive kamatne stope tužitelja i valutne klauzule za utuženo razdoblje tijekom otplate kredita.
22. Donoseći odluku o spornim pitanjima sud je polazio od odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08, dalje ZOO) kojim je propisano kako se na ništavost može pozvati svaka zainteresirana osoba, te čl. 324. kojim je propisano kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
23. Naime, za utvrđenje nevaljanosti predmetne ugovorne odredbe o podešavanju kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, neodlučno je kako je u konačnici banka (savjesno ili ne) povećavala kamate, već je odlučno je li ugovorna odredba o načinu podešavanja kamatne stope - jednostranom odlukom banke, bila poštena.
24. Ovdje odmah valja istaknuti da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
25. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprečava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
26. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.
27. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
28. Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.
29. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju propuštanju ili trpljenju, time da
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
30. Prema čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
31. Ocjenom izvedenih dokaza, a obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba o promjenjivosti ugovorne kamatne stope sadržane u dijelu čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetna.
32. Naime, sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a među strankama nije niti sporno da nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva (a isto proizlazi i iz prihvaćenog iskaza tužitelja). Povrh toga, tuženik u odgovoru na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati.
33. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno da se kamatna stopa mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.
34. Što se tiče dokumentacije dostavljene od strane tuženika, presliku izlaganja vice guvernera Švicarske narodne banke CĆŽ od 24.02.2000. i 19.02.2004., izvod iz novinskih članaka (list 88-91spisa), navedeno ne utječe na odluku u ovoj stvari, budući da je u predmetnoj stvari samo odlučno je li tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati kriterije pod kojima će se ugovorna kamatna stopa mijenjati, za ukazati je da je i u Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom tuženik samo uopćeno naveo da visina kamatnih stopa zavisi od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti. K tome, tuženik niti prilikom sklapanja ugovora niti kasnije tijekom njegova trajanja nije tužitelju dao bilo kakvu drugu mogućnost (pregovarati o promjenama, ponuditi neku drugu eventualnu vrstu promjene), a niti jednu takvu obavijest o promjeni kamate stranke u ovom postupku nisu ni dostavile u spis kao dokaz.
35. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
36. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
37. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 2. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarao (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da je predmetna odredba ugovora o nenamjenskom kreditu ništetna.
38. Po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih uvjeta poslovanja ili slično, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
39. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
40. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a koju činjenicu tuženik nije dokazao u smislu čl. 219. i 221.a ZPP-a.
41. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
42. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
43. Prema odredbi članka 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
44. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
45. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
46. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.
47. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja, Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
48. Na temelju svih utvrđenih činjenica, ovaj sud smatra da je odredba Ugovora o kreditu, kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke te dio odredbe gdje se u slučaju izmjene promjenljive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, banka može povisiti ili sniziti iznos anuiteta koji se obvezuje plaćati korisnik kredita, kao i odredba o valutnoj klauzuli, tj. čl. 1., 2. i 7., nepoštena, i prema tome ništetna.
49. Stoga, a kako je opisana odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u navedenom dijelu, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju te ugovorne odredbe, te je na temelju odredbe čl. 323. ZOO dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj ništetnoj osnovi.
50. Radi utvrđenja činjenice postoji li razlika između anuiteta koje je tužitelj trebao plaćati prema kamatnoj stopi određenoj predmetnim Ugovorom o kreditu i anuiteta koje je plaćao u utuženom razdoblju te je li eventualno došlo do preplate u otplati i u kojem iznosu, te razlike koja proistječe iz razlike između tečaja za CHF primijenjenog kod otplate i tečaja CHF važećeg u vrijeme isplate kredita pročitano je vještvo dipl. oecc Darka Prpića iz čijeg vještva proizlazi kako su Zagrebačka banka d.d. (u daljnjem tekstu: Kreditor) i TĆ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) zaključili su dana 07.05.2007. godine Ugovor o kreditu (list 10-15 spisa) broj: 3209076185 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos u kunskoj protuvrijednosti od 150.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.
51. Člankom 2. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,30% godišnje. Namjena kredita je kupnja stana. Ugovoreni rok otplate kredita iznosi 22 godine. Člankom 7. Ugovora ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 872,91 CHF. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno , prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospjeća prvog anuiteta. Otplatni plan u CHF prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.08.2007. do 01.08.2013.g, uključujući prijevremenu konačnu otplatu kredita 27.08.2013.g, izrađen na temelju dokumentacije: Pregled promjena kamatnih stopa (list 30 spisa) - Prometi po kreditu (list 25-30 spisa) uzimajući u obzir: - uvećanu djelomičnu otplatu kredita 12.03.2009. g. - smanjenje otplatnog roka uslijed uvećane djelomične otplate kredita 01.08.2009.g. - uvećanu djelomičnu otplatu kredita 26.09.2011.g. - uvećanu djelomičnu otplatu kredita 24.02.2012.g. - uvećanu djelomičnu otplatu kredita 04.05.2012.g. - uvećanu djelomičnu otplatu kredita 21.02.2013.g. Sveukupno otplata kredita iznosi 185.620,30 CHF od čega je otplata glavnice 150.000,00 CHF i kamata 35.620,30 CHF. Početni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 4,30% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.08.2007. do 01.08.2013.g, uključujući prijevremenu konačnu otplatu kredita 27.08.2013.g, izrađen na temelju dokumentacije: Ugovor o kreditu (list 9-13 spisa), uzimajući u obzir: - uvećanu djelomičnu otplatu kredita 12.03.2009. g. - smanjenje otplatnog roka uslijed uvećane djelomične otplate kredita 01.08.2009.g. - uvećanu djelomičnu otplatu kredita
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
26.09.2011.g. - uvećanu djelomičnu otplatu kredita 24.02.2012.g. - uvećanu djelomičnu otplatu kredita 04.05.2012.g. - uvećanu djelomičnu otplatu kredita 21.02.2013.g. Sveukupno otplata kredita iznosi 150.000,00 CHF od čega je otplata glavnice 177.101,00 CHF i kamata 27.101,00 CHF.
52. Iz tužbe je razvidno da tužitelj potražuje razliku u kamatama do koje je došlo zbog promjene kamatne stope i razliku u anuitetu zbog primjene valutne klauzule, a u odnosu na tzv. početni otplatni plan primjenom kamatne stope ugovorene u ugovoru o kreditu i tečaja CHF/KN na dan korištenja kredita. Ovdje vještak financijske struke želi pojasniti da načelno zbroj promjene kamate i promjene anuiteta zbog primjene valutne klauzule daje veću razliku nego je razlika u plaćanju korisnika kredita prema obračunu banke u odnosu na tzv. početni otplatni plan. Tome je razlog to što je anuitet zbroj dva parametra, kamate i otplate glavnice. Prilikom plaćanja pojedinog anuiteta korisnik kredita otplaćuje kamatu i vrši otplatu glavnice (posuđena sredstva kredita), kada je ugovorena primjena valutne klauzule zaduženje korisnika kredita je u valuti a trenutkom dospijeća obveze ili plaćanjem vrši se preračun iznosa anuiteta iz valute (npr. CHF, EUR) u kune odnosno izračunava se kunska protuvrijednost obveze korisnika kredita. Promjenom kamatne stope mijenja se iznos kamate koju korisnik kredita plaća kreditoru (banci), iznos otplate glavnice i sumarno iznos anuiteta. Dakle, jedna promjena – promjena kamatne stope – mijenja tri varijable! Pri tome povećanje kamatne stope povećava kamatu, umanjuje otplatu glavnice i sveukupno povećava iznos anuiteta! To znači da kada se poveća kamatna stopa, plaćanjem povećanog anuiteta korisnik kredita otplaćuje novi povećani iznos kamate, ali plaća manju otplatu glavnice od otplate glavnice prema tzv. početnom otplatnom planu pa se ne može zaključiti da je platio više samo zbog promjene kamate, korisnik kredita plaća povećani anuitet koji je rezultat povećane kamate i umanjene otplate glavnice. Iz navedenog slijedi da ono što korisnik kredita plaća prilikom povećanja kamatne stope je povećani anuitet koji se sastoji od dvije varijable, stoga izdvajanje promjene po kamati ne odražava stvarnu razliku više plaćenog jer se izostavlja druga varijabla – otplata glavnice – koja se podmiruje u manjem iznosu nego po tzv. početnom otplatnom planu. Dakle, plaćanjem korisnik kredita plaća povećanu kamatu, ali ne bi podmirio otplatu glavnice prema tzv. početnom otplatnom planu i posljedično preostala bi veća neotplaćena glavnica nego što je prema tzv. početnom otplatnom planu pa se može zaključiti da stvarno plaćanje korisnika kredita ne bi podmirilo otplatu glavnice prema tzv. početnom otplatnom planu. Nadalje, ove promjene nisu trajnog predznaka tijekom otplate kredita, odnosno, tijekom otplata kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema tzv. početnom otplatnom planu, i to da bi dostigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Razdoblje manje i veće otplate glavnice se potiru (netiraju) u CHF što znači da korisnik kredita vraća točno ugovorenu glavnicu kredita prema oba obračuna u CHF, ali ne i u kunama radi primjene različitih tečajeva CHF/KN na dane otplate anuiteta. Zaključno, svaki pojedini anuitet koji plaća korisnik kredita na određeni dan plaćanja rezultat je tri varijable – iznosa kamate u CHF i iznosa otplate glavnice u CHF koji se kao zbroj (iznos anuiteta u CHF) množi tečajem koji vrijedi na dan dospijeća ili dan plaćanja. Iz ovako argumentiranog stajališta vještaka proizlazi da je razliku više plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule potrebno izračunati na način utvrđenja koliko je više plaćen iznos anuiteta uslijed promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule, stoga će Nalazom biti obuhvaćen takav izračun. Primjer otplate kredita vezano na promjenu kamatne stope, prilikom prve promjene kamatne stope. Razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
4,30% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.08.2007. do 01.08.2013.g, uključujući prijevremenu konačnu otplatu kredita 27.08.2013.g.: Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope u visini od 4,30% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.08.2007. do 01.08.2013.g, uključujući prijevremenu konačnu otplatu kredita 27.08.2013.g., iznosi 8.519,30 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 46.850,44 kn.
53. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita (28.06.2007.g.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.08.2007. do 01.08.2013.g, uključujući prijevremenu konačnu otplatu kredita 27.08.2013.g. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita (28.06.2007.g.) za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.08.2007. do 01.08.2013.g, uključujući prijevremenu konačnu otplatu kredita 27.08.2013.g, iznosi 238.863,81 kn.
54. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dipl.oec. Darka Prpića kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, te imajući u vidu kako stranke nisu imale prigovora na matematički izračun vještaka, a niti je tuženik u postupku nije zatražio usmeno saslušanje vještaka, te je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava jasno naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga.
55. Obzirom da se tužbom tvrdi da je promjena kamatne stope bila ništetna, to je samo promjena kamate predmet vještačenja, te je vještvo sud u tom dijelu prihvatio kao objektivne i stručne, te sačinjene sukladno dokumentaciji koja prileži spisu.
56. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 31.05.2021. u kojem traži da mu tuženiku izvrši isplatu iznosa preplaćenih anuiteta po osnovi promjene kamatne stope u iznosu od 46.850,44 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 11.11.2007. do konačne otplate, tj. 28.08.2013. te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II izreke presude.
57. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN br. 72/02. i 153/04.) , od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do isplate temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).
58. U odnosu na istaknuti prigovor zatare sukladno stavu zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 30 siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2), u kojem je zaključeno da se pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekida, a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., a kako je predmetne tužba podnesena 13.06.2019. to je razvidno da je tuženikov prigovor zastare u tom dijelu neosnovan.
59. Tome se dodaje Pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. ¨"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." Slijedom navedenog iako je tužitelj povisio tužbeni zahtjev specifikacijom od 31.05.2021., te 12.01.2024. gdje je iznose iskazao u valuti EUR zbog navedenog pravnog stava svejedno nije nastupila za taj povećani dio.
60. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 12.01.2024. u kojem traži da mu tuženik izvrši isplatu iznosa preplaćenih anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope u razdoblju otplate kredita u iznosu od 6.218,12 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 11.11.2007. do konačne otplate, tj. 28.08.2013. te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II izreke presude.
61. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), od 01. siječnja 2023. do 30.12.2023. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22), a od 31.12.2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23).
62. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe iznos od 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 14.01.2020., 07.09.2020.
29.09.2020. 24.05.2021. i 12.11.2021. i odgovora na žalbu 1.000,00 EUR za svaki podnesak, za sastav podneska od 08.09.2023., 12.01.2024., 05.09.2024. 200,00 EZR za svaki podnesak, za pristup na ročište 05.11.2019., 07.09.2020., 08.06.2021. i 16.11.2021. 1.000,00 EUR za svako ročište, za pristup na ročište 18.09.2023., 08.05.2024., 09.09.2024., 200,00 EUR za svako ročište ukupno 12.200,00 EUR , uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 3.050,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 215,00 EUR i presudu u iznosu od 425,64 EUR, a sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP), kao i trošak nužnog financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, time da mu nije dosuđen trošak preliminarnog vještačenja od 172,54 EUR jer isto nije korišteno kao dokaz u ovom postupku, niti trošak objave presude jer tužitelj nije pristupio na ročište za objavu.
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
2 3 9
5 /
0 23-52
63. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 31.05.2021. u iznosu od 37.925,11 EUR (protuvrijednost od 285.746,76 kn za koji je usvojen tužbeni zahtjev tijekom postupka P-9275/19 i ovog postupka) .
64. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 16.222,45 EUR dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II i III. 65. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. 07. siječnja 2025. do isplate.
U Zagrebu, dana 07. siječnja 2025.
Sudac:
Blaženka Butigan Matić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. tužitelju po pun.,
2. tuženiku po pun.
