Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1966/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, sutkinje Darije Horvat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te sutkinje Sabine Dugonjić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. veljače 2024., poslovni broj P-6742/2021-47, u sjednici vijeća 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. veljače 2024., poslovni broj P-6742/2021-47 pod toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u pobijanoj presudi pod toč. II. i III. izreke.

II. Uvažava se žalba tužitelja kao osnovana, preinačuje se pobijana presuda u toč. II. u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka od 125,00 eur i rješava:

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka od 125,00 eur, sve u roku 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka od 31,25 eur, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je pod toč. I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 1.572,39 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u izreci, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak od 2.732,26 eur također sa zakonskim zateznim kamatama (toč. II. izreke). Pod toč. III. odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

2.1. Protiv navedene presude je žalbu podnio i tužitelj pod toč. II. izreke u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troška postupka zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP, s prijedlogom da sud preinači odluku sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužitelja osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao korisnika kredita za isplatu razlike više plaćenih mjesečnih iznosa, iz razloga ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

5. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik.

6. U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene sljedeće činjenice:

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita 10. studenog 2005. sklopljen Ugovor o kreditu br. 016-2399/2005 za iznos od 20.492,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s otplatom u 84 mjesečna anuiteta;

- da je ugovorena valutna klauzula;

- da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka PB iz kojeg proizlazi da razlika plaćenih anuiteta zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 1.572,39 eur.

7. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja te pozivom na čl. 87. st. 1., čl. 138.a i čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03., dalje: ZZP/03) i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) te učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i to odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i ovdje tužena (prednik tužene Hypo Alpe-Adria-bank d.d.), sud prvog stupnja je pravilno zaključio kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

8. Sporna je pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, o prigovoru zastare, pravnoj osnovi, kao i visini, uz što se u žalbi ističe i povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8., čl. 220. i čl. 502.c ZPP te čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

9. Tijekom postupka koji je prethodio žalbi saslušan je tužitelj koji je u bitnom iskazao da je sklopio ugovor o kreditu radi kupnje automobila za osobne potrebe. Također ističe da mu je ponuđen kredit u auto kući prilikom kupnje automobila u valuti CHF. Nadalje je naveo kako mu nije bilo objašnjeno kakav je rizik prilikom dizanja kredita u valuti CHF niti ga je netko upozorio, već su rate kredita porasle odjednom.

9.1. Slijedom navedenog, a budući da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da tuženik tužitelja u fazi pregovaranja nije informirao o fluktuaciji tečaja CHF te njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu tužitelja kao potrošača, to su žalbeni navodi tuženika u tom dijelu, neosnovani.

9.2. Nadalje, valja navesti kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

9.3. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine, br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

9.4. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

9.5. Nadalje, na žalbene navode tuženika vezano uz tzv. negativnu razliku valja odgovoriti kako na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja.

9.6. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

9.7. Slijedom navedenog, a budući da tuženik (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

9.8. Sud prvog stupnja je suprotno žalbenim navodima dao razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na nepoštene i posljedično navedenom ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu s osnove razlike u tečaju u valuti CHF, zbog čega u pogledu navedenog nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

9.9. Neosnovano tuženik u žalbi prigovara nalazu i mišljenju vještaka jer je vještak svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke, a u svojem usmenom očitovanju argumentirano otklonio sve prigovore tuženika. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a sud prvog stupnja je pravilno prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan pri čemu iscrpni žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže metodologiju vezano za izračun po promjenjivoj kamatnoj stopi nisu od značaja jer tužitelj potražuje isplatu na temelju tečajne razlike.

10. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323., 1111. i 1115. ZOO, kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

11. Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana.

11.1. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija i tuženika i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula).

12. Odredbom čl. 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

12.1. Prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja, i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

13. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

14. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu članka 323. stavka 1. ZOO.

15. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

15.1. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

15.2. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, a što je potvrđeno iskazom tužitelja, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

16. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

17. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

18. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, to tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to sud prvog stupnja pravilno odlučio.

19. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine koja se odnosi na valutnu klauzulu, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju članka 323. stavka 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., nastupila 14. lipnja 2023., a tužba je u ovom predmetu podnesena 19. kolovoza 2021., dakle unutar zastarnog roka, to zastara nije nastupila, pa su žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu neosnovani.

20. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava u smislu odredaba članaka 323. stavka 1., 1111. stavka 1. i 1115. ZOO, prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 21.174,80 eura sa zateznim kamatama.

21. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja pravilno je troškove postupka obračunao u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/2023. – dalje: Tarifa) a prema Tbr. 52/3 Tarife, koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odlukama Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev- 847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.), pa su utoliko žalbeni navodi tuženika neosnovani.

22. Međutim, u pravu je tužitelj da mu pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je isti potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a u svezi s čl. 335. st. 7. ZPP. Stoga, budući da je punomoćnik tužitelja na navedeno ročište pristupio te trošak zatražio sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a, to mu pripada 125,00 eura (Tbr. 9. t. 3. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 46. i Tbr. 54. OT Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 - dalje: OT).

23. Tužitelju, s obzirom na da je uspio sa žalbom, valjalo je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u vezi s Tbr. 10.5. OT-a u vezi s Tbr. 42. i Tbr. 50. OT-a, dosuditi troškove žalbenog postupka od 31,25 eura.

24. Slijedom izloženih razloga, valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi (članak 368. st. 1. ZPP).

25. Također je primjenom čl. 380. t. 3. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci rješenja sadržanog u ovoj odluci.

U Zagrebu 7. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić