Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2368/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Darko Samardžija, odvjetnik u Novoj Gradiški, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-593/2024-17 od 7. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-593/2024-17 od 7. ožujka 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan članak 6.1. ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika Sberbank d.d., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Varšavska 9 koji je ugovor sklopljen 19. veljače 2008., broj ugovora 214714, a kojom je odredbom ugovoreno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 1,00 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna te da se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 69,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2024. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova."

2. Protiv te presude u žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu te isplate preplaćenih iznosa.

6.1. Tužitelj je 28. listopada 2021. podnio tužbu protiv Sberbank d.d. u kojoj navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. 19. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu. Tvrdi da je člankom 6.1. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade od 1,00% od iznosa kredita, jednokratno, a naplaćuje se prilikom isplate kredita. Radi se o odredbi koja proizvodi znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, nije navedeno o kolikom iznosu naknada i troškova se radi, te naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima zbog čega je i ova odredba ništetna. Prednik tuženika je 19. veljače 2008. naplatio tužitelju na ime naknade za obradu kredita iznos od 527,07 kuna. Stoga tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu iz članka 6.1. Ugovora o kreditu, da sud naloži tuženiku da mu isplati s osnove plaćene naknade iznos od 527,07 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2008. do isplate, kao i da mu tuženik isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

6.2. Prvotni tuženik Sberbank d.d. promijenio je tvrtku (naziv) u Nova hrvatska banka d.d. Nakon toga došlo je do statusne promjene Nove hrvatske banke d.d. na način da je ista pripojena društvu Hrvatska poštanska banka d.d., pa je sud prvog stupnja rješenjem poslovni broj P-8591/2021-14 od 5. rujna 2023. utvrdio prekid postupka, pozvao Hrvatsku poštansku banku d.d. da preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari te nastavio postupak u odnosu na novog tuženika Hrvatsku poštansku banku d.d.

6.3. Člankom 6.1. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna, koja je jednokratna i naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

6.4. Tužitelj je iskazao da nije bio upoznat sa sadržajem članka 6.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada, djelatnik banke mu nije objasnio na što se konkretno naknada odnosi i koliki su troškovi za obradu zahtjeva, a koliki je iznos naknade. Ugovor o kreditu potpisao je onog dana kada je bila isplata kredita, a prije toga nije bio u banci. Jedino je mogao potpisati ugovor kakav mu je pružen na potpis.

7. S obzirom na prethodno navedeno, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio. 7.1. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

7.2. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.3. Dakle, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

7.4. No, iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije bio informiran o naknadi za obradu kredita, a u banku je došao samo na potpisivanje ugovora kojeg je unaprijed pripremio i sastavio prednik tuženika, pa pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije dobio potpunu i jasnu informaciju o svrsi i elementima temeljem kojih je određena visina ove naknade. Saznanje da je naknada 1% kredita ne predstavlja takvu informaciju.

7.5. Odredbe članaka 1021. – 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. No, navedeno ne znači da je ugovaranje naknade bilo zabranjeno.

7.6. U skladu s člankom 74. točkom 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju i ovog suda, ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita.

7.7. U troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja je određena internim aktom tuženika bez da je tuženik obrazložio visinu i svrhu naknade.

7.8. Imajući na umu zakonsku obvezu prednika tuženika iz članka 74. točke 4. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je očito da je prednik tuženika na tužitelja člankom 6.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je prednik tuženika de facto oslobođen obveze iz članka 74. točke 4. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naknade) utječe, i prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.9. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

7.10. Slijedom navedenoga, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

7.11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.12. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

7.13. Kako tuženik nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi, te da o naknadi nije mogao pregovarati.

7.14. Kako je iz prethodno izloženih razloga odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 6.1. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i prednik tuženika nije imao pravo na naplatu ove naknade na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je njegov prednik primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

7.15. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja naknade za kredit pa je tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

7.16. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

7.17. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva i tijek zakonskih zateznih kamata pa je pravilno tužitelju dosuđen iznos od 69,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2008. do isplate primjenom članka 1115. ZOO-a budući je prednik tuženika bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade.

7.18. Visina stope zakonske zatezne kamate pravilno je dosuđena sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

7.19. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO- a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 6.1. Ugovora o kreditu.

7.20. Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev, a rok za zastaru počinje teči od dana pravomoćnosti ove presude tako da nikako nije mogla nastupiti zastara za vraćanje stečenog bez osnove.

7.21. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđuje i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020) prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

8. Pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučio i o troškovima postupka.

9. Slijedom svega navedenoga, prvostupanjska je presuda potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

10. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 7. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević