Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2789/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10638/23-9 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10638/23-9 od 29. travnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe protiv presude.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029- 50-2814789 sklopljenog između tužitelja BC, kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., kao banke, a koja glasi: „Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita".

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., Zagreb, Magazinska cesta 69, ([osobni identifikacijski broj]) isplatiti tužitelju FC iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iznos od 487,38 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 10. svibnja 2005. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D., Zagreb, Magazinska cesta 69, ([osobni identifikacijski broj]) isplatiti tužitelju FC iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]) troškove parničnog postupka od 1.026,55 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Prvostupanjska je presuda obrazložena jer je odgovoreno na sve važne navode stranaka te presuda sadrži dostatne i relevantne razloge na kojim se temelji. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude naveo sve što je potrebno sukladno čl. 338. st. 4. ZPP-a pa je neosnovano tuženikovo isticanje povrede čl. 338. st. 4. ZPP- a.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je i pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužitelj u tužbi navodi da je 5. svibnja 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 029-50-2814789, ovjeren 7. svibnja 2005. po javnom bilježniku Petru Tadiću.

Temeljem članka 3. Ugovora o kreditu propisano je da se naknada od 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

Uvidom u kontrolni ispis unosa korištenja od dana 9. svibnja 2005. utvrđeno je da je naplaćena naknada u iznosu od 773,82 CHF, što bi u kunskoj protuvrijednosti iznosilo 3.672,19 kn, odnosno 487,38 EUR. U skladu sa čl. 96 st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Tužitelj tvrdi da nije bio pobliže upoznat s navedenom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti mu je bilo omogućeno pregovaranje od strane tuženika jer je ipak riječ o unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima trgovca. Međutim, iako je riječ o tipskom i adhezijskom ugovoru, u skladu s člankom 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima takvi su ugovori ništavni ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Članak 3. Ugovora o kreditu tužitelj smatra ništavim jer isti ne sadrži nikakva objašnjena na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, tužitelju nije objašnjeno na što se ona odnosi i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi.

Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužitelj tvrdi da nikako nije mogao utjecati.

Tužitelj postavlja pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđeg novca.

"Naknada" koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita je nezakonita i tužitelj smatra da je banka nije imala pravo naplatiti. Ističe da o tome upravo govore dvije presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu i dvije presude Europske unije koje se dostavljaju u prilogu. Predmetna ugovorna odredba u suprotnosti je s Direktivom 93/13 jer ista stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, a sve jer banka nije tužitelju objasnila koje su to usluge sa njene strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita, a koje je banka naplatila, pa slijedom navedenog potražuje na ima isplaćene ulazne naknade utuženi iznos od 487,38 EUR sa zateznom kamatom od 10. svibnja 2005. do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz utvrđenje ništavosti odredbe. o ugovorenoj naknadi od 3,30 % od iznosa kredita.

8. Među strankama nije sporno da su 5. svibnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 23.449,10 CHF uz redovnu kamatu od 5,65%.

Čl. 3. stranke ugovaraju naknadu od 3,30 %, od iznosa kredita jednokratno, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

9. Uvidom u kontrolni ispis unosa korištenja od dana 09. svibnja 2005.g. utvrđeno je da je naplaćena naknada u iznosu od 773,82 CHF, što bi u kunskoj protuvrijednosti iznosilo 3.672,19 kn, odnosno 487,38 EUR.

10. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi članka 3., prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo.

Tužitelj u svom iskazu logičnom i životnom iskazu navodi kako je predmetni ugovor zaključio u auto kući u [adresa], a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 23.000,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. U auto kući mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, shvatio je odredbu o ulaznoj naknadi. Prvotno mu je rata iznosila 1.500,00 kn, a kasnije 2.000,00 kn. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Vozilo je koristio isključivo u privatne svrhe. Nije bio vlasnik obrta niti tvrtke. Ne zna kada mu je naplaćena naknada, pretpostavlja od iznosa kredita. Nije prigovarao odredbi o naknadi niti je znao da to može, niti je tražio dodatna objašnjenje. Nije mu rečeno u auto kući da se po pitanju ugovora može obratiti banci.

10.1. Kako iz iskaza tužitelja te navedenih odredbi ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13/EEZ.

10.2. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te ga je tužitelj dobio tek kada ga je trebao potpisati, a tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama Ugovora, niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o visini naknade budući da je ista bila propisana katalogom tuženika, kako to i proizlazi iz izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe.

10.3. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

10.4. U čl. 59. ZZP-a propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st.

2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.5. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi čl. 3. Ugovora prilikom sklapanja istog pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 3,30% od iznosa kredita.

11. Imajući u vidu prethodno navedeno pravilno sud prvog stupnja navodi da se opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju tužitelja, s tim da se sud prvog stupnja umjesto na čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), trebao pravilno pozvati na čl.142. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91 i dr.) koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

11.1. O odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari se i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama ugovora.

11.2. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a niti je to navedeno u letcima koji su davani klijentima i bili izloženi u poslovnicama tuženika.

11.3. Sporna ugovorna odredba nije u cijelosti jasna. Ona je samo naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te je jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer je u istoj navedeno da naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita.

Međutim, ista nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista nije od utjecaja na sve one troškove koje navodi tuženik, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 3.672,19 kn / 487,38 EUR.

11.4. Neuvjerljiva je i tvrdnja tuženika da se ti troškovi odnose na troškove djelatnika banke, zatim materijalne troškove u vidu uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, razmjene podataka i slično, zatim trošak poštarine i povezanih regulatornih troškova, kao što je primjerice izrada ponude i provjere unosa podataka, jer djelatnici banke za svoj rad ostvaruju plaću, a ne ostvaruju posebnu naknadu za obradu kredita, koju bi tuženik trebao svojim djelatnicima isplatiti, dok ostatak navedenih troškova ulazi u redovne troškove poslovanja banke, koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju.

11.5. Dakle, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništava.

11.4. Pravilno sud prvog stupnja smatra da ništavost te odredbe ne povlači ništavost samog ugovora, sukladno čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91 i dr.), budući da on može opstati bez te odredbe.

11.5. Sukladno odredbi čl.104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91 i dr.) u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, pa je tuženik dužan vratiti iznos koji je po osnovi ništave odredbe primio.

11.6. Zastarni rok od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91 i dr.) u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nije još počeo teći jer, pravo na isticanje ništavosti se sukladno čl. 110. ZOO-a ne gasi, a ništavost je tek utvrđena ovom presudom pa potraživanje isplate po osnovi ništave odredbe nije u zastari.

11.7. Ovo pravno shvaćanje sukladno je i pravnom shvaćanju zauzetim na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost (ovdje ništavost) ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

12. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u kojem traži da joj tuženiku izvrši isplatu iznosa od 487,38 EUR po osnovi isplaćene ulazne naknade sa zateznom kamatom od dana isplate, tj. 10. svibnja 2005. do isplate s obzirom da je tuženik nepošteni stjecatelj.

13. I stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos pravilno je utvrđena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a

14. Sud prvog stupnja pravilno je odlučio i o troškovima postupka primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, a i trošak sastava obrazloženog podneska od 5. ožujka 2024. je sud prvog stupnja pravilno priznao tužitelju temeljem čl. 155. ZPP-a.

15. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, a žalba tuženika kao neosnovana odbijena.

16. Kako tuženik sa žalbom nije uspio, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 7. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević